To je dakle to. Cijeli moj život, sve što sam do tada uradio, sve je vodilo ovome. To je bila ona točka, raskršće u kojoj se čovjekova biografija razdvaja na hagiografiju pukovnika i slovo za pokojnika. Na ep i epitaf.

Ne skidajući oka s Angel Eyesa, pljunuo sam u prašinu i napravio još jedan korak unatrag.

* * *

Mnogo godina kasnije, napadač Osijeka Dion Drena Beljo u trećoj je minuti sudačke nadoknade igrao rukom u šesnaestercu Hajduka i sudac Fran Jović nakon konzultacije s VAR-om pokazao je na jedanaesterac. Semafor je pokazivao 1-1, a kamera Boru Primorca, kojemu je utakmica s Osijekom bila trenerski debi na klupi Splićana: dok su Jairo da Silva i Bassel Jradi raspravljali tko će uzeti loptu, a svi ostali gledali u njega, čekajući da presudi tko će izvesti penal, činilo se da legendarni Mostarac odsutno gleda na drugu stranu, prema sjevernom golu, baš kao da odsutno pilji u jednu točku.

Penal. Jebo ga onaj ko ga je izmislio.

* * *

Hajduk je dobio svog Sergija Ramosa — stasitog, autoritativnog stopera s mudima, strah i trepet oba šesnaesterca

Prvi Borin penal gledao sam na televiziji, one davne jeseni 1974. kad smo traumu od Saint-Étiennea liječili trećim uzastopnim finalom Kupa maršala Tita, vodstvom na prvenstvenoj tablici i vijestima da će Hajduk uskoro dobiti novi, veličanstveni natkriveni stadion za pedeset hiljada ljudi. Bit će to klasični engleski nogometni stadion bez atletske staze, po projektu čuvenog splitskog arhitekta Frane Gotovca, navodno tamo na drugom kraju Frankopanske ulice, na Poljudu.

Onda smo na Dan Republike u finalu kupa pobijedili Borca 1-0, pa smo u posljednjem kolu jesenskog dijela prvenstva dobili Rijeku 1-0, i kako je Sloboda razbila Zvezdu 4-0, gore na vrhu, s velika tri boda prednosti, mogli smo se posvetiti zimskom snu o novom stadionu i okrenuti Sportskoj srijedi.

A ta srijeda bila je bogata: u četiri poslijepodne na prvom programu bio je prijenos uzvratne utakmice osmine finala Kupa UEFA između Veleža i Derby Countyja, a na drugom u osam navečer Eusebijeva Benfica i Celtic s mladim Kennethom Dalglishom igrali su humanitarnu utakmicu za UNICEF, na kojoj će im se, pisalo je u novinama, pridružiti i Pelé i Johan Cruijff. Ona dva sata između bilo je pak taman za par kvartovskih derbija na školskom igralištu od tupine, kultnom Vrzovu Docu podno tvrđave Gripe.

Mostarski Rođeni bili su jaki tih dana, ali nisu imali šanse: Derby je bio najjači ikad, veliki Brian Clough dovukao ih je iz druge lige i samo dvije godine ranije donio im prvu titulu prvaka Engleske, ostavivši Daveu Mackayu momčad koja je dogurala sve do polufinala Kupa prvaka, i koja će upravo te sezone uzeti i drugi naslov prvaka. I koja je uz sve to prvu utakmicu protiv Mostaraca na svom Baseball Groundu rutinski odradila s 3-1.

Nismo čestito ni namjestili antenu, a već je zbog grubog faula na Franji Vladiću nizozemski sudac Charles Corver dosudio penal za Velež. Na golu Derbyja stajao je legendarni Colin Boulton, službeno najveći vratar u povijesti kluba, pa smo s druge strane očekivali i legendarnog Dušana Bajevića. Loptu je, međutim, uzeo visoki i golobradi centarhalf Boro Primorac, koji je tek godinu dana ranije zauzeo mjesto u prvoj jedanaestorici Rođenih. Nismo pamtili da je u tih godinu dana uopće dao gol, a kamoli pucao penal: otkud sad on? Je li to Bajević još vukao ozljedu od utakmice s Borom, ili je trener Sulejman Rebac mladog Mandu — samo u Mostaru onoliki čovjek može nositi nadimak Manda — počastio za dvadeseti rođendan penalom u osmini finala Kupa UEFA?

Tko zna. Tek, Boro je uzeo zalet i mirno, kao da mu je to stoti penal u karijeri, zabio za 1-0.

Kad je sat i pol kasnije, kod senzacionalnih 3-1 za Velež — dok smo svi na nogama čekali produžetke — pet minuta prije kraja Corver svirao i drugi penal za Velež, za mladog Boru već je bilo dosta slave: loptu je ovaj put ipak uzeo Princ sa Neretve, i ostalo je, što se kaže, povijest.

Naravno da smo onda puna dva sata, sve do Benfice i Celtica, na velebnom novom Hajdukovom stadionu Vrzov Dolac podno tvrđave Gripe pucali odlučujuće i povijesne penale za finale Kupa prvaka. Samo što su svi, jasno, bili Šure i Jure. Svi osim mene: ja sam jedini bio Boro. A mladi Boro pogodio je te večeri povijesni, odlučujući penal, osvetio se za Saint-Étienne i otrčao kući vidjeti hoćemo li sutra u finalu Kupa prvaka na Vrzovu Docu igrati protiv Cruijffovova Celtica ili Peléove Benfice. Meni je bilo svejedno, ali na kraju nisu došli ni Cruijff ni Pelé, i pobijedio je Celtic. Na penale.

* * *

Lako što drugi penal Bore Primorca nisam vidio ja, nije ga vidio ni on: taj smo zajedno gledali s tribina.

Tri godine nakon one čarobne večeri u Mostaru, Dalglish je iz Celtica prešao u Liverpool kao zamjena za mog tadašnjeg idola Kevina Keegana, koji se u Hamburger SV-u toga ljeta pridružio Ivanu Buljanu, a umjesto Ike u Hajduk je stigao Boro Primorac iz Veleža. Prvi put Primorca sam uživo vidio nekoliko tjedana kasnije, u prijateljskoj utakmici protiv Standarda iz Liegea. Bio je dobar, čvrst, pouzdan i imao je muda. Ili je barem tako tvrdio fra Ferdo, moj nogometni mentor sa sjeverne tribine, za djecu, vojnike i fratre.

U Veležu su, međutim, popizdili. Boro je u novinama objašnjavao kako od rođenih Rođenih za sve te godine nije dobio ni marke, kamoli stan, a Mostarci su mu se osvetili požurivši gradski vojni odsjek da Primorca pošalje u vojsku. Ostatak svog života, do dana današnjeg, mislit ću kako je Vojni odsjek grada Mostara kriv za sve: sve bi, eto, bilo drugačije da je Boro Primorac toga kolovoza igrao protiv velikog i moćnog Hamburger Sport-Vereina.

Da, HSV. Malo tko danas više i pamti, ali ona mitska utakmica 1980. nije bila prva Hajdukova s družinom Manfreda Kaltza i Felixa Magatha: dvije i pol godine ranije, Branko Zebec je Hamburger SV preuzeo kao osvajača Kupa pobjednika kupova i s Keeganom i Buljanom zaokružio momčad za još veće stvari, pa je početkom kolovoza 1977. doveo na prijateljsku utakmicu na Stari plac, na zagrijavanje za povijesnu prvu titulu koju će HSV uzeti te sezone.

Imalo je smisla: utakmica s Hamburgerom bila je organizirana upravo kao proslava pedesete godišnjice Hajdukove povijesne prve titule iz 1927. I bila je svečana i vatrometna — nakon malo više od pola sata igre sudac Vlado Tauzes svirao je penal za HSV i Georg Volkert iz penala zabio je za 2-1, a onda je Slaviša Žungul sapleten od Magatha mangupski zaronio preko crte u šesnaesterac, natjeravši Tauzesa da jedan odsvira i za Hajduk.

I da je taj odavno zaboravljeni, revijalni i nevažni penal umjesto još jednog debitanta te sezone, Drage Rukljača iz Zagreba, pucao mladi regrut Boro Primorac — da je te kolovoške večeri umjesto na tribinama bio dolje na ledini, i da je umjesto poziva za vojsku u džepu imao Magatha — da je, eto, tada već imao prilike suočiti se s vratarom Rudijem Kargusom, drugačije bi bilo i dvije i pol godine kasnije, znao bi Boro da se Kargus baca u lijevu stranu.

Dobro, ništa mi to tada nismo znali, Rukljač ga je svakako zabio, u festivalskoj utakmici rezultat je na kraju bio 3-5 — euforični Zdravko Reić naslovom iz Slobodne Dalmacije vikao je “Predstava iz 1001 noći!” — a mi smo sutradan cijeli dan na školskom igralištu podno tvrđave Gripe igrali revanš protiv strašnog HSV-a. I opet su svi bili Šure i Jure, samo ja Boro.

Na mene, istina, nije popizdio gradski Vojni odsjek, nego mater, pa je historijski odlučujući penal pucao Jure Jerković, najjači u razredu i ulici.

* * *

Ja sam tako nakon utakmice morao kući na ručak, a Boro Primorac u vojsku u Niš. HSV? Nema veze, odgovorio bi on s mangupskim mostarskim smiješkom. Hajde bogati, ni prva ni zadnja protiv Hamburgera, bit će još Hamburgera u životu.

U ta doba mi smo ionako mislili da je najveća zamisliva tragedija to što smo nakon Saint-Étiennea i PSV-a tog proljeća u četvrtfinalu Kupa pobjednika kupova ispali i od jebene bečke Austrije. Četiri penala pucali smo te kišne srijede Hubertu Baumgartneru — jedan je pucao Rukljač, u regularnom dijelu utakmice, kod 1-0 za Hajduk, a Nenad Šalov, Jure Jerković i Davor Čop pucali su nakon produžetaka, u raspucavanju jedanaesteraca — i nismo pogodili nijedan jedini. Šalovu je balun pokupila stativa, a ostalima Baumgartner.

Eh, da nam je umjesto Rukljača bio Primorac! Do poluvremena bi nakon onog penala već bilo 2-0, potom u polufinalu Dinamo iz Moskve — pičkin dim, pa cijelu reprezentaciju SSSR-a zajedno sa slavnim Olegom Blohinom godinu-dvije ranije nalupali smo 3-0! — pa u finalu Anderlecht, dogodine i Kup prvaka, i na kraju na novi stadion kao prvaci Europe.

A veličanstveni novi stadion gradio se na drugom kraju Frankopanske, na Poljudu, gdje su radnici splitskog Pomgrada i Lavčevića do tog ljeta već pripremili teren za betoniranje temelja. Samo što neće biti klasični engleski, po projektu Frane Gotovca: umjesto običnog, lijepog nogometnog stadiona gradit će se olimpijski, mnogo velebniji i ekstravagantniji, u obliku školjke, po projektu Borisa Magaša — navodno najljepši na svijetu, ljepši čak i od Olimpijskog stadiona u Münchenu. U to vrijeme, naime, stadioni se još nisu gradili industrijski, kao danas, kad barem dvaput mjesečno na internetu izađe kompjuterska simulacija novog nekog najljepšeg stadiona koji se gradi u Pekingu ili Londonu, sponzorski krštene i tehnološki najnaprednije arene na svijetu. U to vrijeme stadioni još nisu bili arene, i zvali su se po kvartovima.

Onda bismo na veličanstvenom novom stadionu od tupine, najljepšem na svijetu — Poljudskoj ljepotici podno tvrđave Gripe — pucali penale strašnom Baumgartneru. Nije jadnik imao šanse. Ni HSV ni PSV, a kamoli jebena bečka Austria, nitko nikad nije prošao neosvojivu Hajdukovu tvrđavu na Vrzovu Docu.

* * *

Treći Borin penal vidio sam godinu dana kasnije, kad se vratio iz Niša. Na Starom placu debitirao je posljednje kolovoške nedjelje 1978. u pobjedi protiv Zvezde 1-0, a predstavio se već u srijedu, u prvom kolu Kupa maršala Tita protiv Proletera iz Zrenjanina. Nakon šokantnog vodstva zrenjaninskog drugoligaša 0-2, Primorac je najprije spretnošću centarfora smanjio, onda u posljednjim sekundama utakmice jedan centaršut Frfe Mužinića glavom pretvorio u 2-2, pa na koncu u raspucavanju penala sigurno probio čuvenog Proleterovog vratara Delivoja Šarenca. U igri živaca, penal za penal, Šarenac je u šestoj seriji skinuo udarac Miše Krstičevića, i Hajduk je na koncu izgubio utakmicu, ali dobio svog Sergija Ramosa — stasitog, autoritativnog stopera s mudima, strah i trepet oba šesnaesterca, što je s jedanaesterca trpao desnom nogom, a s peterca gornjom glavom.

I bogami je trpao. U proljetnom dijelu, kad se lomila mrtva trka s Dinamom, u devet utakmica uvalio je sedam golova. Trpao je s peterca i s jedanaesterca, i utrpao ukupno deset komada: u svojoj prvoj sezoni za Hajduk dao je više golova nego u svih šest prethodnih u dresu Veleža. Samo je Slaviša Žungul te šampionske godine zabio više.

U Europi opet nije išlo, u drugom kolu Kupa UEFA bolji je bio Arsenal — opet je za onaj jedan jebeni gol u gostima — ali, kako bi rekao Boro Primorac: hajde bogati, bit će još Arsenala u životu.

Mi smo pak te jeseni na penale prošli u osmi razred osnovne škole i dani slave na kultnom igralištu podno tvrđave Gripe bili su iza nas. Imali smo četrnaest i u naše male, glupe muške živote ušli su rock’n’roll, cure, cigarete i jeftino vino. Prestali smo se šišati, skočili smo u plićak s krova terase na Bačvicama, s uske male sjeverne tribine za djecu i vojnike i fratre preselili na razuzdani istok — ono što će uskoro na veličanstvenom novom stadionu biti sjever — i u odrasle se konačno inicirali preko Student servisa, otkrivši koncept legalno zarađenog novca.

U tom smo, legalnom smislu još uvijek, jasno, bili djeca, ali u Servisu je radila Jašina mater: ne samo da smo tako kao četrnaestogodišnjaci preko veze uopće mogli raditi, nego smo dobivali i najteže poslove, u škveru i na bauštelama po gradu: ne, naravno, zato da od nas naprave muškarce, već zato što su ti prljavi poslovi bili najbolje plaćeni.

Od nogometne karijere ionako sam odustao nakon neslavne probe u Hajduku: bio sam ljevak i bio sam brz, sanjajući da bih mogao biti sljedeći Šurjak, ali čuveni skauti Hajduka, koji nisu znali prepoznati Josipa Skoblara i Zvonu Bobana, nisu prepoznali ni Dežulovića, i umjesto mene, iz kvarta su za novog šurjaka izabrali Čelea. A Čele je bio čak i godinu dana mlađi od mene, išao je u razred s mojom sestrom i sjedio s njom u klupi. Poslije je napravio dobru karijeru, nakon Hajduka igrao je u Francuskoj, Italiji i Engleskoj, nastupao je čak i za reprezentaciju Hrvatske. Pravo ime mu je bilo Aljoša, Asanović, možda ste i čuli za njega.

Oproštajnu utakmicu odigrao sam tako te jeseni u dresu Student-servisa, na gradilištu novog stadiona na Poljudu. A tamo se radilo u tri smjene, pod reflektorima s dizalica, i već do rujna zagrebačka Hidrolektra podigla je goleme stupove tribina: sedamdeset četiri divovska betonska rebra nikla su iz zemlje baš kao da su radnici u crnom blatu poljudske močvare otkrili kostur Godzille.

Ideja je pala na pamet jednom srednjoškolcu iz Servisa, u uobičajenim prepucavanjima s inženjerima i radnicima zagrebačke Hidroelektre. Tip je sutradan donio balun, i u vrijeme marende na poravnatoj zemlji — na koju će radnici sarajevskog Koševa za koji mjesec donijeti travu što su je uzgajali u Trilju — od nekih bačava s gradilišta napravili smo golove. Teren je bio idealan za igru, vrijeme oblačno ali suho, gledatelja stotinjak: sve je bilo spremno za vječni derbi splitskog Student-servisa i zagrebačke Hidrolektre, historijsku prvu utakmicu na veličanstvenom novom stadionu na Poljudu.

 

— — — — —

Drugi (i završni) dio priče Svi Borini penali Borisa Dežulovića, pod naslovom Bilo jednom na sjeveru, pročitajte ovdje.