HEP logo generalni partner Telesporta

Priče iz davnine

Jedan gol iznad Elland Roada

Veliki i mali: Glava druga

Prvi dio priče Veliki i mali Borisa Dežulovića: Za jedan jedini jebeni gol, pročitajte ovdje.

— — — — —

I dan danas stariji navijači Bijelih za šankom Kroma pričaju o toj davnoj utakmici.

Zanimljivi su Bijeli, punim imenom Nogometni klub Hajduk: najstariji jugoslavenski nogometni klub, utemeljen 1911., promijenio je šest država, bio prvak u četiri, a u petoj otišao u partizane i za vrijeme Drugog svjetskog rata igrao po cijelom oslobođenom Mediteranu. I nikad u svih svojih stotinu i deset godina povijesti nije ispao u drugu ligu.

Istina, dani ponosa i slave bili su iza njih. Pedesetih je Hajduk vladao jugoslavenskim nogometom i osvojio tri titule prvaka, a njegov vratar Vladimir Beara zvani The Great Vlad i genijalno krilo Bernard Vukas igrali glavne uloge u reprezentaciji Ostatka svijeta, u onih slavnih 4-4 protiv Engleske na Wembleyju. Od tada su osvojili samo jedan kup i 1967. u vatrenom krštenju u Kupu pobjednika kupova hrabro i časno ispali od Tottenham Hotspura s 0-2 i 3-4, ostatak te dekade spašavajući se druge lige na sve legalne načine i najmanje dva ilegalna.

Te 1973., međutim, Bijeli su opet izgledali jaki kao nekad, sezonu ranije nakon šesnaest dugih i sušnih godina opet su uzeli naslov prvaka i u Kupu prvaka nesretno ispali od španjolske Valencije neporaženi, nakon 0-0 i 1-1, za jedan gol u gostima, a već sezone godine uzeli su i drugi nacionalni kup, ponovo izašavši u Europu. U klub je iz Njemačke došao poznati jugoslavenski stručnjak Branko Zebec, koji je Bayernu nakon punih trideset sedam godina donio naslov prvaka, potom i kup, pa na koncu i Kup pobjednika kupova. A onda s Hajdukom u istom natjecanju stigao do četvrtfinala i europskog proljeća.

Uvijek za jedan jedini jebeni gol. Za onaj davni gol u gostima što već skoro pedeset godina zaboravljen od svih visi u zraku iznad Elland Roada. I što nikad nije pao

Split je gorio, bio je nešto divlje u južnom zraku. Vrijeme za velike stvari.

U petak 23. ožujka 1973. u ciriškom hotelu St. Gotthard novoizabrani predsjednik UEFA-e Artemio Franchi izvukao je parove europskih kupova, i Hajduk je u polufinalu Kupa pobjednika kupova izvukao engleskog predstavnika Leeds United. Whitesi su bili opasna družina, s legendarnim Donaldom Donom Reviejem na klupi i još legendarnijim kapetanom Jackiejem Charltonom četiri godine ranije uzeli su svoj prvi naslov prvaka Engleske, a prošle godine i FA Cup, uzevši u međuvremenu i dva Kupa velesajamskih gradova. Bili su zajebani i bili su arogantni: od sva četiri kluba u polufinalu, bukureštanskog Rapida, Hajduka, Milana i Leedsa — od svih dvanaest klubova u ždrijebu polufinala tri europska kupa — samo Leeds toga dana u ciriškom hotelu nije imao svog predstavnika. Bili su jaki i bilo im je svejedno.

Whitesi za Bijele nisu bili potpuna nepoznanica: mlađi igrači Hajduka — Ivica Šurjak, Dražen Mužinić, Vedran Rožić i Slaviša Žungul — vršnjake iz Leedsa upoznali su dvije godine ranije, na jakom juniorskom turniru u francuskom Ville de Croixu, gdje su ih pod vodstvom Tomislava Ivića u finalu pobijedili na penale, a Hajdukova ‘desetka’ Jurica Jerković na onom je mini Mundijalu u brazilskom Belo Horizonteu toga ljeta dobro zapamtio kapetana Škotske Billyja Bremnera, živu legendu Leedsa. Konačno, nije im bio nepoznat ni britanski nogomet: nakon velškog Wrexhama i škotskog Hiberniana, let u Leeds Hajduku je te sezone u Kupu pobjednika kupova bilo treće uzastopno putovanje na Otok.

A nije ni Hajduk bio nepoznat Englezima: Joe Cuddy, irska pop-folk zvijezda i veliki navijač Leedsa — koji je na klupskim zabavama običavao pjevati himnu Whitesa — svom je dobrom prijatelju i zemljaku, Leedsovu veznjaku Johnnyju Gilesu, pričao o Splitu i Hajduku. Prošlog je ljeta, naime, nastupio na Splitskom festivalu i pjevao pjesmu nekog Zvonka Špišića, Mama.

Leeds United bio je jak, ali ne i nepobjediv: nije baš bio edinburški Hibernian, ali nije, jebemumater, bio ni Ajax. A nakon što je u prvoj utakmici pred trideset pet hiljada gledatelja na Elland Roadu Hajduk izvukao minimalnih 0-1, nada je nabujala poput proljetne poplave na splitskim ulicama.

Kakva je to utakmica bila! Prva zvijezda Leedsa, ‘desetka’ Allan Sniffer Clarke već u 21. minuti zabio je za 1-0, ali u drugom poluvremenu Hajduk je zaigrao svoj picigin, odmah na početku Jerkovićevu bombu David Harvey Isusovom je mukom odbio u gredu, Ivica Hlevnjak i Šurjak igrali su s Englezima na male branke i gurali im balun kroz noge, mladi Ivan Buljan komandirao je obranom, a Dragan Holcer konačno je na travnjaku pronašao Clarkea i spremio ga u stražnji džep. I kad je u 71. minuti frustrirana ‘desetka’ Whitesa udarila Marija Boljata, a dobri mu i pošteni mađarski sudac Gyula Emsberger pokazao crveni karton, izjednačujući gol visio je u zraku: samo još da je mladi Šurjak bio raspoložen kao na onom juniorskom turniru prije dvije godine, već bi Bijeli bili u polufinalu.

Dobro, jedni će bijeli u polufinalu svakako biti, zajebavali su se dobro raspoloženi Splićani: iako im je onaj gol ostao visiti iznad Elland Roada, na kraju utakmice s tribina se zaorilo Marjane, Marjane, a u gostujućoj svlačionici potekao je šampanjac. Osokoljeni nogometaši Hajduka najavili su nastavak lijepe britanske uzvratne tradicije započete preokretima protiv bodula iz Walesa i Škotske, dodatno motivirani podcjenjivačkim odnosom arogantnih Engleza koji su Splićane nazivali “Russian commies”. Split, naravno, nije bio sovjetski grad — živog Rusa tamo su vidjeli tek kad bi nakon nekog američkog nosača aviona u grad brže-bolje doplovio golemi kakav sovjetski brod — ali to je bila neka interna engleska stvar. Iz nekog nepoznatog razloga, sve klubove s istočne strane tamo su zvali “ruskim komunjarama”.

* * *

Trener Branko Zebec svoj je pak optimizam čvrsto temeljio na trenutačnoj formi dva protivnika: tri dana prije uzvratne utakmice Leeds je poražen u teškom odlučujućem derbiju protiv Liverpoola, potrošivši se u iscrpljujućoj trci za naslov, dok je Hajduk lagano izgubio još dva derbija začelja, od pretposljednjeg Bora 0-3 i posljednje Sutjeske 0-2, odmoran i čvrsto uglavljen na trinaestom mjestu tablice čekajući najveću utakmicu u svojoj povijesti. Trideset hiljada navijača Hajduka ispunilo je tako 25. travnja 1973. Stari plac, splitski Elland Road, svjedočiti historijskom podvigu svog malog kluba.

“Ruske komunjare” brzo je, međutim, zaledio Leedsov vratar David Harvey, već u drugoj minuti fantastično skinuvši Mićunu Jovaniću valjda najstopostotniju priliku u cjelokupnoj povijesti Hajdukova stadiona. Koliko takvih živ čovjek ima u europskom polufinalu? Navijači Bijelih na podivljalim tribinama vrisnuli su kao da im je drug Tito na rukama umro, a oni na terenu krenuli su onda na sve ili ništa, po taj slavni gol, gol za produžetke, za prolaz, za povijest.

Najprije je Jerković nanizao cijelu obranu Leedsa i pogodio Miroslava Boškovića u špigete na kopački, a ovaj promašio gol za pedalj. Onda mu je loptu nježno glavom spustio Šurjak, a Bošković kopačkom zaorao njivu dobar pedalj. Onda je Vilson Džoni dobio idealnu loptu u for i promašio gol za pedalj. Onda je Boljat s vrha peterca promašio gol za pedalj. Onda je petnaestak minuta prije kraja utakmice Bošković idealno nabacio Šurjaku na drugu stativu, a ovaj glavom promašio gol za kvarat pedlja. Onda je četiri minute prije kraja iznureni Petar Nadoveza jednu odbijenu loptu sam samcat dočekao na čisti volej i promašio gol za cijelu tribinu.

Onda je francuski sudac Robert Héliès odsvirao završetak utakmice.

Bio je to kraj: samo još jednom Hajduk će stići tako blizu raju, točno na isti dan jedanaest godina kasnije, 25. travnja 1984. u polufinalu Kupu pobjednika kupova protiv Tottenham Hostspura, kad nakon 2-1 u Splitu herojski padnu na White Hart Laneu s 0-1 — za jednu mrtvu šansu što ju je zapucao Dušan Pešić, za prečku što ju je pogodio Dževad Prekazi, za ruku Ivana Gudelja što ju je izmislio sudac Paolo Casarin.

U deset sezona između ta dva polufinala osam puta igrat će Hajduk europske kupove i sedam puta ispasti kratak za jedan gol ili jednog suca — i protiv Saint-Étiennea, i protiv PSV-a, i protiv protiv Austrije, i protiv Arsenala, i protiv HSV-a, i protiv Valencije, i protiv Bordeauxa — svaki put za gol, za gol iz penala, za gol iz ofsajda, za bilo kakav gol, za gol iz Casarinova imišljenog slobodnog udarca, za kartone suca Alberta Michelottija, za onaj faul na Ivanu Pudaru Iana Footea, uvijek za jedan jedini jebeni gol. Za onaj davni gol u gostima što evo već skoro pedeset godina zaboravljen od svih visi u zraku iznad Elland Roada.

I što nikad nije pao.

Mitska polufinala s Leedsom i Tottenhamom ostat će tako najslavniji herojski epovi malog velikog splitskog Hajduka, o kojima stariji navijači i danas pričaju za šankom u kafiću Krom: nekoć ponos Dalmacije danas pluta ledenim pustošima hrvatske lige.

Slavni Leeds preživio je tako polufinale Kupa pobjednika kupova protiv “ruskih komunjara”, čekajući veliko finale u Solunu. To su bili dani. Da l’ mogu bit k’o sni? “The light is dimming, and the dream is too”, pjevao je tih dana Joe Cuddy, “the world and I, we are still waiting, still hesitating, any dream will do”.

A mi smo, eto, naučili da postoje mali i da postoje veliki. I zato znaj: što drugom daš, to natrag primaš sam. Naučili smo da uvijek ima netko jači, i da čak i od najvećih ima veći.

* * *

I dan danas stariji navijači Whitesa za šankom The Old Peacocka pričaju o toj davnoj utakmici.

Zanimljivi su Whitesi, punim imenom Leeds United Football Club: iako ima gotovo milijun stanovnika i četvrti je po veličini britanski grad, Leeds nikad nije imao ozbiljniji nogometni klub, a kamoli prvaka. Imali su Farsley Celtic i imali su Guiseley AFC, članove amaterske druge lige Yorkshirea, i imali su Leeds United, najmlađeg otočkog prvoligaša — jedinog među sva četrdeset i četiri kluba prve dvije divizije i jedinog valjda u cijeloj Engleskoj osnovanog poslije Prvog svjetskog rata — kojemu je do dolaska Dona Revieja najveći uspjeh bio naslov prvaka druge lige davne 1924.

Istina, dani ponosa i slave bili su iza njih. Ako je takvih ikad i bilo. Možda pedesetih, kad je Leeds United — predvođen divovskim Johnom Charlesom, najsvestranijim britanskim nogometašem svoga doba — kao viceprvak Druge divizije ušao u Prvu i odmah zauzeo osmo mjesto. Lakomo su tada, međutim, prodali Charlesa u Italiju za šezdeset pet hiljada funti, što je u to vrijeme bio svjetski rekord: ovaj je u Juventusu postao Dobri div, Il Gigante Buono, najbolji strijelac Vecchije Signore, pa uzeo tri scudetta i dva kupa, a Leeds se vratio u svoju dobru, staru Drugu diviziju.

Te 1972., međutim, Leeds United bio je jači nego ikad. Dobro, prvi put uopće jak: Don Revie promijenio je luzerski mentalitet kluba, napravio ratničku družinu, pa im promijenio čak i boju, tradicionalne plave dresove usred druge lige drsko i prepotentno zamijenivši bijelima po uzoru na — ni manje ni više — Real Madrid. Izgledalo je blesavo, ali je radilo: Real iz Leedsa ušao je među najbolje i 1969. donio u grad prvi naslov u povijesti, u Kupu prvaka odmah otišao do polufinala, pa prošle godine uzeo i FA Cup. Onda je u Kupu pobjednika kupova prošao Galipolje kod turskog Ankaragücüa i tri se puta zaredom pobjednički vratio iz bitaka s “ruskim komunjarama” na istočnom frontu — od istočnonjemačke Carl Zeiss Jene, preko rumunjskog Rapida do jugoslavenskog Hajduka — plasiravši se u svoje prvo veliko europsko finale.

Leeds je gorio, bilo je nešto divlje u sjevernom zraku. Vrijeme za velike stvari.

U srijedu 16. svibnja 1973. na stadionu Kaftanzogleio u grčkom Solunu Leeds United izašao je na crtu moćnom AC Milanu. Rossoneri su bili opasna družina: deveterostruki prvak Italije, trostruki finalist i dvostruki prvak Europe već je, uostalom, imao jedan Kup pobjednika kupova, do ovog finala prošetao se bez drame i bez ijednog poraza, pa je milanska štampa već upisala novi europski trofej, arogantno ismijavajući Engleze kao momčad “štemera” i “ragbijaša” koja se samo srećom izvukla protiv Hajduka.

Leeds je, naravno, imao ragbi klub, Loinersi čak i nisu bili loši, ali prije svega i oduvijek — svi to znaju — bio je to grad džentlmenskog kriketa, dom Yorkshire County Cricket Cluba, trideseterostrukog prvaka Engleske i najboljeg kriket kluba na svijetu. To s “ragbijašima” bila je, međutim, neka interna talijanska stvar. Iz nekog nepoznatog razloga, sve klubove s Otoka tamo zovu “ragbijašima” i “štemerima”.

A jorkširski “ragbijaši” nisu imali nikakva šanse protiv strašnih rossonera, s Angelom Jeguljom Anquilettijem, Romeom Panzerom Benettijem, Lucianom Ludim konjem Chiarugijem i tridesetogodišnjim kapetanom, najboljim strijelcem i prvom zvijezdom momčadi Giovannijem Giannijem Riverom. Ne, jasno, zato što su Whitesi bili uglađeni engleski džentlmeni u puloverima za kriket — jebote Panzer i Ludi konj, Leedsova živa legenda Norman Hunter nosio je nadimak Bites Yer Legs! — nego zato što je u prvoj dvanaestorici te večeri Milan imao najboljeg igrača te generacije: četrdesetogodišnjeg suca Christosa Michasa.

Da, bio je to isti onaj Christos Michas koji je niti dva mjeseca ranije svirao Hajduku na Starom placu. Navijači solunskog Arisa još su pamtili kako ih je Michas unakazio u lanjskom polufinalu grčkog kupa, kad ih je zbog napada na njega hapsila vojna hunta, a svoj razlog imali su i gosti iz Leedsa: ozlijeđeni veznjak Whitesa Johnny Giles, koji je doputovao s klubom u Solun, već za ručkom upozorio je suigrače kako je od talijanskih novinara čuo da je Milan kupio glavnog suca. Pa ako ga i nije kupio — pokazat će se uskoro — dobio ga je, nogometnim rječnikom, na posudbu.

Solun se zamračio, tmasti crni oblaci te su se večeri nadvili nad gradom, nešto je divlje bilo u zraku. Vrijeme za velika sranja.

Grčki sudac nije se dao smesti sumnjama, i zaledio je igrače Leedsa već u drugoj minuti, kad je najprije veličanstveno pred vlastitim nosom previdio brutalni faul Panzera Benettija nad Mickom Batesom, pa par sekundi kasnije nadomak Leedsovog kaznenog prostora izmislio Hunterov faul nad Albertom Bigonom. Mislim, doslovno izmislio. Bigon nije ni pao, nije čak ni tražio faul: više od Whitesa iznenađeni su bili samo Rossoneri. Kad se pribrao, Chiarugi je pristojno zahvalio Michasu i falsificirani slobodni udarac, naravno, unovčio za 1-0.

A to je bio tek početak.

Najprije je jedan udarac Petera Lorimera Milanov vratar Villiam Vecchi jedva odbio do Trevora Cherryja na vrhu peterca, ovaj je u trenutku udarca brutalno srušen, ali sudac Michas nije ni pomislio na penal. Onda je jedan opasni ubačaj Paula Reaneyja Benetti duboko u šesnestercu otklonio otvoreno i visoko podignutom rukom, ali sudac Michas nije ni pomislio na penal. Onda je Giuseppe Sabadini srušio Joea Jordana u punom trku u kaznenom prostoru, ali sudac Michas nije ni pomislio na penal. Onda je bekovski par Milana u šesnaestercu zajedničkim snagama oborio Micka Jonesa, ali sudac Michas nije ni pomislio na penal. Onda je Hunter poveo jedan od posljednjih napada Leedsa, Rivera ga je nekoliko puta podmuklo s leđa udario po nogama, iznervirani Hunter ga je odgurnuo, Riccardo Sogliano divljački se zaletio na njega s obje kopačke u bubrege, a sudac Michas pokazao crveni karton Soglianu i — Hunteru.

Onda je u posljednjim sekundama, nakon posljednjeg očajničkog kornera, Lorimera na ulazu u šesnaesterac huliganski pokosio Bigon, ali sudac Michas nije ni pomislio na penal.

Onda je sudac Christos Michas odsvirao kraj utakmice.

* * *

Potopljene tribine Kaftanzogleija eruptirale su vulkanskim gnjevom domaćih gledatelja i navijača Leedsa, pa su igrači Milana zajedno sa sucem, zasuti kišobranima, kamenjem, stolicama, bocama i upaljačima, pod zaštitom grčke policije bezglavo pobjegli u svlačionicu. Finale u Solunu jedino je tako u povijesti u kojemu je počasni krug uz ovacije publike na kraju istrčala poražena momčad. Uništenim igračima Leedsa solunski domaćini priredili su i svečanu večeru, na kojoj se iznenada — na šok Whitesa — mrtav hladan pojavio i Christos Michas. Nikad, kažu, nije bio bliže okrutnoj i bolnoj smrti.

“Najbolji igrač Milana bio je sudac Michas!”, kiptio je od bijesa te srijede Dan Revie, ali izvan Yorkshirea to danas pamte još jedino u Solunu, gdje sve otada tradicionalno navijaju za Leeds.

Englezi su se odmah, naravno, žalili i tražili ponavljanje finala, ali nisu imali šansi: novi predsjednik UEFA-e — koji je, uostalom, te večeri u društvu u gospođe Despine, supruge diktatora Georgiosa Papadopoulosa, i predao pehar Riveri — zvao se, podsjećam, Artemio Franchi. Iako je snimka nadzornih kamera u izravnom prijenosu obišla svijet, iako je grčki nogometni savez pokrenuo istragu i suca Michasa izveo pred sud — iako se otkrilo kako je u Solun doputovao avionom zajedno s igračima Milana! — iako mu je grčki savez na koncu razrezao novčanu kaznu, a UEFA presudila doživotnom zabranom suđenja, nikakav službeni izvještaj nikad nije objavljen. Christosu Michasu splitski su Stari plac i solunski Kaftanzogleio ostali tako posljednji u biografiji, ali u Europi izvan Yorkshirea i Soluna Milan se službeno još uvijek računa pobjednikom Kupa pobjednika kupova 1972./73.

Finale s pet nedosuđenih penala — najmanje tri čista — ostat će upisano jedno od dva najsramotnija europska finala u povijesti. Drugo će se dogoditi samo dvije godine kasnije, kad Leeds United uzme drugu titulu prvaka i u Kupu prvaka dogura do finala na pariškom Parku prinčeva protiv Bayerna. Opet će biti domaći sudac, Francuz Michel Kitabdjian, i opet će Leeds biti brutalno opljačkan: najprije će sudac Kitabdjian veličanstveno unutar šesnaest previdjeti očiglednu ruku Bayernova kapetana Franza Kaisera Beckenbauera, onda unutar šesnaest veličanstveno previdjeti i Beckenbauerov očigledni faul na Clarkeu, i na kraju — kad u 60. minuti Lorimer konačno pogodi za 1-0, pa i sam Kitabdjian pokaže na centar — nakon autoritativne Kaiserove depeše promijeniti odluku i poništiti gol, izmislivši ofsajd toliko neočigledan da ga do dana današnjeg nitko nije vidio.

Kasnije će biti lako: u finišu utakmice zabit će Franz Roth, jedan će dodati i Gerd Müller — nikad nije bilo da jedan nije dodao i Müller — i to će biti kraj. Rastrojeni Leedsovi navijači iz zloglasnog Service Crewa pokazat će onda kako zaista izgledaju otočki štemeri, pa demolirati Park prinčeva i sravniti uži centar Pariza, nakon čega će Whitesi na četiri godine biti izbačeni iz Europe.

Slavni Reviejev Leeds nije tako otišao u legendu s dva engleska prvenstva i jednim FA Cupom, već s čak pet titula viceprvaka i još pet izgubljenih velikih finala. Dva engleska finala izgubit će za jedan gol, dva europska odnijet će mu suci, jedno prvenstvo izmaknut će im na gol razliku, a jedno za bod, opet za jedan gol, za gol što je visio u zraku kad je u ključnoj utakmici prvenstva 1971. protiv West Bromwicha sudac Ray Tinkler veličanstveno previdio onaj čuveni očigledni ofsajd Colina Suggetta: vazda za jednog jebenog suca, vazda za onaj jedan jedini gol što eno i dan danas visi iznad Elland Roada.

Mitska finala s gigantima Milanom i Bayernom ostat će tako najslavniji herojski epovi velikog malog Leeds Uniteda, o kojima stariji navijači i danas pričaju za šankom svog Old Peacocka: nekoć ponos Yorkshirea uskoro će ispasti iz prve lige, tek jednom, prije dvadeset godina, nakratko isplivavši na površinu da uzme još jedan naslov i ode do polufinala Lige prvaka, za duge priče u The Old Peacocku dok ostatak povijesti bude lutao ledenim pustošima druge i treće lige.

A slavni Milan nakon te će kaotične i kišne solunske večeri osvojiti još desetak talijanskih prvenstava, pet naslova europskih prvaka, tri Interkontinentalna kupa i jedno svjetsko klupsko prvenstvo. To će biti dani. Da l’ mogu bit k’o sni? “Hodao sam s Bogom i pio s Njim”, pjevat će u pjesmi Un giorno, un sogno — Jedan dan, jedan san — talijanski kantautor Biagio Antonacci, i sam nogometaš i fetivi Milanez, rođen one godine kad su Rossoneri uzeli prvu kantu Kupa prvaka.

Veliki i mali. Ali do te 1973. mi smo ionako već znali da uvijek ima netko jači, i da čak i od najvećih uvijek ima netko veći.

Evo, recimo, AC Milan.

* * *

Nekoliko mjeseci nakon grčke tragedije u Solunu Rossoneri su kao pobjednici Kupa pobjednika kupova igrali dvije utakmice europskog Superkupa protiv pobjednika Kupa prvaka, mitskog Ajaxa, kluba koji je izmislio igru kakva se igra danas: nakon što je jednako golom Chiarugija iz prvog napada Milan na San Siru pobijedio 1-0, na uzvratu u Amsterdamu cijela vezna linija i kompletan napad Ajaxa upisali su se u strijelce — po jedan gol zabio je svaki Nizozemac koji je ikad prešao centar — i rasformirani Rossoneri do kraja su primili šest komada.

I zato znaj: što drugom daš, to natrag primaš sam. “E alla sera, Dio se ne andò.” A navečer, Bog je otišao. Biagio Antonacci, zaboravio sam vam reći, fanatični je interist.

Tih 0-6 — do danas najteži europski poraz u povijesti Milana — bila je slatka osveta za Leeds, ali i Ajaxova privatna, hladna osveta Gianniju Riveri i Milanu za ona četiri gola u finalu Kupa prvaka na Santiago Bernabeuu pet godina ranije. Zapamtili su im u Amsterdamu tih 1-4: to je bilo posljednji put da im je netko zabio četiri komada. Nitko Ajaxu nekažnjeno ne zabija četiri gola. I moćni splitski Hajduk, koji će trostruke uzastopne europske prvake ugostiti na svom Starom placu par mjeseci nakon razbijanja Milana, pobijedit će ih samo 3-0.

Uopće, što se zna, u svih dvadesetak godina — sve otkako se u klubu pojavio onaj mršavi dječak imena Hendrik Johannes Cruijff — samo je jedan klub Ajaxu u Kupu prvaka nekažnjeno dao četiri komada: bio je to norveški Fredrikstad Fotballklubb.

Uvijek, kažem vam, ima netko jači.