Bit će i kasnije važnih i slavnih golova, i ljepših i luđih. Bit će još jačih i daljih, poput one bombe Zorana Vulića Zagrebu za titulu 1994. sa cijelih trideset metara, i još kasnijih i dramatičnijih, poput gola kojega je 1971. na Stadionu Partizana — za još spektakularniji preokret, od 0-3 do 4-3, i prvu titulu nakon Broketine generacije — Iko Buljan uvalio u osamdeset osmoj minuti. Čuvenom onom gazdićevskom majstorijom protiv OFK Beograda za titulu 1974. Jurica Jerković je zabio duboko u osamdeset devetoj, a posljednji veliki gol kojega je Split vidio — onaj za 1-0 protiv Anderlechta u Europa ligi 2010. — Ante Vukušić uvalio je u posljednjoj sekundi sudačke nadoknade.

Važnih i odlučujućih golova nadavao se, najzad, i sam Božo Broketa, koji ih je postigao više od bilo kojeg beka iz Hajdukovih arhiva: samo Zvezdi takvih je zabio četiri-pet komada. Pa ipak, Onaj Gol 1950. do danas je ostao najčuveniji i najslavniji od svih njegovih sedamdeset i svih četrnaest hiljada devetsto trideset Hajdukovih golova. Samo se jedan takav gol daje u životu, jedan takav vidi se jednom u dvadeset dvije tisuće ljudskih života.

I da je u to vrijeme bilo televizije i magnetoskopa, a kamoli YouTubea — da je ostao barem kakav crno-bijeli filmski zapis za kino-žurnale — vrtio bi se Broketin Onaj Gol svih ovih sedamdeset godina. A da neki božo broketa takav zabije danas, da u derbiju na krcatom Poljudu, u pretposljednjem kolu, u odlučujućoj utakmici protiv Dinama — kad bi takva uopće bila realna i moguća — živa legenda kluba i bivši ratni logoraš u 87. minuti s dvadeset metara punom nogom zakuca u rašlje za titulu bez poraza, bio bi taj božo neupitni splitski bog, koji bi u svoj svojoj nadnaravnoj veličini, odliven u bronci dok zabija Onaj Gol, dočekivao klince pred poljudskim sjeverom. Njima je ionako najslavniji gol kojega su vidjeli u životu onaj što ga je prije dvije godine uvalio vratar Karlo Letica u 96. minuti, za 3-2 protiv tradicionalno neugodne Istre.

Opet, možda je i bolje ovako.

Dan kad je Hajduk čudesnim golom par minuta prije kraja bez ijednog poraza osvojio prvu titulu nakon povratka iz partizana obilježava se tek kao rođendan Torcide

Televizija je svu povijesnu slavu razdijelila među utakmicama, igračima i golovima od sedamdesetih nadalje, pa se čuveni potezi i golovi iz nogometnog paleozoika danas čuvaju još samo u pučkoj predaji i novinskim hagiografijama. Može izgledati nepravedno, ali zapravo i nije: veliki, slavni historijski golovi padaju i danas, ali snimljeni hiljadama kamera, mobitela i dronova iz svih tri stotine šezdeset kutova, u svakom trenutku dostupni na pametnom mobitelu, nikad neće imati čarobnu patinu mita.

A što je nogomet bez mita? Samo igra.

O Peléovu nevjerojatnom golu za hat-trick Atlético Juventusu na Estádio Crespi u São Paulu 1959., na primjer, kojega i sam Kralj smatra najljepšim u karijeri – kad je jedva punoljetan, sve žonglirajući kao dječak na plaži, trojici protivničkih braniča i golmanu jednom po jednom prodao sombrero, a da lopta nijednom nije dotakla travu, poklonivši se publici na koncu te magične predstave golom glavom u praznu mrežu – desetljećima su se s koljena na koljeno prenosile narodne legende. I što je ispalo kad su prije nekoliko godina računalnom animacijom rekonstruirali taj slavni el golazo? Umjesto djedovog epskog dvanaesterca o četiri sombrera, unuci su dobili običnu jebenu playstation akciju, igricu za prerasle geekove.

Da je barem nikad nisam vidio. U pučkoj predaji Peléov je gol bio još ljepši, luđi i nevjerojatniji: ja bih se, recimo, u očinji vid zakleo da mi je barba Ivo pričao kako mu je Amigo pričao da je bilo šest sombrera. Ili sedam, tko bi nakon toliko godina više pamtio.

* * *

Video nadzor profesionalni je ubojica nogometnog mita. Nismo, naravno, zbog toga ostali bez nogometne mitologije, ali ona je sad izmještena s travnjaka, izvan stadiona, tamo gdje nema kamera i video tehnologije da svjedoče kako je bilo. I onda i danas, međutim, nogomet je bio i ostao samo ono što dvadeset dvojica pokažu u devedeset minuta: mit je nešto drugo, mit je sve ono što dvadeset dvije hiljade njih na tribinama vide.

Čuveni gol Bože Brokete Zvezdi, Onaj Gol — jasno i čisto viđen samo u nedjelju 29. listopada 1950. u četiri sata i četrdeset dvije minute poslijepodne, i nikad više do kraja svijeta — ostao je tako herojska narodna legenda za prepričavanje s koljena na koljeno. Pa kako o onom zlatnom satu s ugraviranom mekim sjenama i sunčanom patinom stvari dođu istinitije nego što jesu, tako Broketinom golu svako koljeno doda po jedan sloj mita, još koju minutu i metar, da bi ga sedamdeset godina kasnije Broketa zabio sa cijelih trideset metara u 89. minuti — idemo na trideset pet u devedesetoj — probivši Mrkušićeve rašlje i pogodivši u glavu, recimo, onog malog desetogodišnjeg Hajdukovog navijača iz Sinja kojega je ćaća toga dana doveo rerom da vidi svoje heroje: tako ga je snažno pogodio Broketin balun da je mali, pričat će se, doživio potres mozga i postao igrač Dinama. Slavko Zambata se taj dječak zvao, ili Slaven, tako nekako.

Takav je, eto, bio Broketin gol.

Onaj Gol Zvezdi.

Ili bi barem taj mitski gol tako izgledao u svakoj čestitoj nogometnoj mitologiji. Svaka ima jedan takav, The Goal. Arsenalovim Topnicima, sad ovako napamet — svaka čast i slava Thierryju Henryju i Invinciblesima — to je onaj opjevani gol Michaela Thomasa na Anfieldu u posljednjoj sekundi posljednje utakmice prvenstva 1989., za 2-0, točno koliko im je trebalo da s istom gol-razlikom i više postignutih golova sustignu Liverpool i nakon gotovo dvadeset godina uzmu kantu prvaka. Takve historijske golove velikih znaju i pamte svi, ali još su i veći mitovi malih: nijedan gol iz arhiva Gunnersa nije veći od onoga kojega su Arsenalovi navijači vidjeli u finalu Kupa pobjednika kupova 1995. protiv Real Zaragoze, kad je Mohamed Nayim u posljednjim sekundama drugog produžetka s centra lobao legendarnog Davida Seamana, za najveći uspjeh Blanquillosa svih vremena i najluđu feštu u pamćenoj historiji Aragonije.

Samo što je Nayimov veličanstveni gol snimljen desecima kamera i još uvijek YouTubeom obilazi svijet, a Broketin je čisti, prekrasni nogometni mit.

Tako izgleda mit o Onome Golu. Svaka čestita nogometna kultura na svijetu ima jedan takav, svaka osim — splitske. Od cijele one lude sezone, prvog poslijeratnog naslova i prvog bez poraza, prvih Invinciblesa jugoslavenskog nogometa, od mitske infarktne utakmice, Bajdinog felša iz mrtvog kuta i veličanstvene Broketine bombe, dva dakle među pet najljepših i najslavnijih Hajdukovih golova ikad u samo desetak minuta, ta se davna historijska nedjelja u Splitu danas pamti samo kao dan kad je rođena — Torcida.

* * *

I u svakoj onoj drugoj nogometnoj kulturi, ne kažem, bila bi to velika i ozbiljna stvar. Začeta među dalmatinskim studentima u Zagrebu dan uoči te historijske utakmice, Torcida je i službeno najstarija organizirana navijačka skupina u Europi, jedna od najstarijih na svijetu, samo desetak godina mlađa od Grêmio São-Paulino iz São Paula, prve brazilske torcide. Torcida Organizada do Botafogo, recimo — navijačka skupina slavnog Fogãoa, jednog od velike četvorke Rio de Janeira — osnovana je punih sedam godina poslije splitske!

Torcidaši iz Botafoga do dana današnjeg tako s koljena na koljeno prepričavaju onaj davni, čarobni Clássico Vovô – “derbi djedova” protiv Fluminensea, najstariji od svih brazilskih derbija — kad je tricolorima u odlučujućoj, posljednjoj utakmici Campeonato Carioca 1957., baš kao i Zvezdi u Splitu, bio dovoljan remi, a botafogão predvođen velikim Garrinchom pred stotinu hiljada ljudi uvalio im šest komada, što je do danas ostala njihova najveća pobjeda protiv susjeda iz Laranjeinasa. Pamte stari navijači tu mitsku utakmicu — nikad više Fluminenseu neće zabiti šesticu — dobro pamte prvu titulu na Maracani, pet golova čudesnog Paulinha i onaj spektakularni škaricama preko glave, pa tek u fusnoti, kao ukras za mit i zgodan povijesni kuriozitet, spomenu da je strašću njihova najslavnijeg navijača Otacílija Batiste do Nascimenta, legendarnog Tarzana, tada u Riju uopće osnovana slavna Torcida Organizada do Botafogo.

U Splitu, međutim, dan kad je u najslavnijem od svih jugoslavenskih clásica Hajduk jednim čudesnim golom par minuta prije kraja bez ijednog poraza osvojio prvu titulu nakon povratka iz partizana, obilježava se tek kao rođendan Torcide. Mit o jednom slavnom golu u gradskoj je mitologiji zamijenjen mitom o jednoj slavnoj navijačkoj grupi, koja će u sedamdeset godina kasnije nadrasti i vlastiti klub. Danas tako žestoki momci na sjeveru Poljuda navijaju, pjevaju i skandiraju sami sebi: lako što je i u debelom i strogom Nogometnom leksikonu ozbiljnog i strogog Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža jedinica o Torcidi četiri puta opsežnija od one o Boži Broketi, kapetanu Frani ili velikom Beari, i dvostruko veća od članka o najvećem Bajdi — dobrih desetak redaka duža je čak i od leksikografske jedinice o samom Hajduku!

Nogometna mitologija izmještena je s travnjaka izvan stadiona, i sve po kanonima žanra, jedna navijačka akcija koju su po uzoru na brazilsku torcidu s Mundijala 1950. organizirali dalmatinski sekretari komunističke omladine sa zagrebačkih fakulteta, zajedno s jednim oficirom Jugoslavenske ratne mornarice — uz novčanu pomoć i političku podršku drugova iz splitskog komiteta Partije — kroz desetljeća je poprimila mitološke razmjere manje antikomunističke revolucije, zauzevši cijelu kolektivnu memoriju nedjelje kad je Broketa zabio Onaj Gol.

Slavni gol ostao je tek u fusnoti leksikografske jedinice o Torcidi, kao ukras za mit, povijesni kuriozitet koji se danas spominje po prilici koliko i onaj da su zahvalni navijači Hajduka na tribinama Starog placa kasnije tih pedesetih skandirali i pjevali u slavu svojih zaštitnika, mlade komunističke zvijezde Jure Bilića i zloglasnog šerifa splitske Partije Ante Jurjevića Baje.

https://www.youtube.com/watch?v=ELdImHU5wpk

* * *

Božo Broketa upisan je u ljetopise kao jedan od najvećih igrača koji su nosili bijeli dres, odigravši u njemu gotovo pet stotina utakmica. Otišao je onda u Nizozemsku, igrao kratko i u Ajaxu, pa se vratio u svoj Grad, da trenira pionire dubrovačkog GOŠK-a i priča im zavodljive priče o dalekoj zemlji cvijeća, u kojoj nogometaši ne rade u tvornicama i brodogradilištima, već u uredima i predstavništvima velikih trgovačkih firmi. A oni bi strpljivo saslušali dunda Boža, pa ga zamolili da im opet ispriča kako je ono na Starom placu strašnom Mrkušiću zabio u rašlje.

Mit o Torcidi bolje ga i radije, međutim, pamti po telegramu kojega je poslao igračima Dinama, kad su par kola ranije pobijedili Crvenu zvezdu 1-0 i pomogli Hajduku da joj se primakne vrhu — “Dok je srca, bit će Croatije” — nego po tom slavnom golu mjesec dana kasnije. Ali šta znaju debili. Oni misle da je Matoš nadimak Frane Matošića.

Veliki dundo Božo tiho je umro u Dubrovniku prije trideset pet godina, 25. srpnja 1985. — točno dakle na pola sedamdesetogodišnjeg puta od te nedjelje do danas. Nije tako doživio vidjeti na televiziji kako mu je tri mjeseca kasnije, na trideset petu godišnjicu Onoga Gola, Baka Slišković u Torinu odao počast jednim lijepim dijagonalnim volejom iz kuta šesnaesterca u suprotnu malu mrežu.

Možda je i bolje: ilegalcu Broketi — koji je u vrijeme NDH robijao u Italiji zbog šaranja antifašističkih grafita talijanskim karabinjerima pred nosom — ilegalci iz obnovljene Torcide počast su toga dana odali talijanskim karabinjerima pred nosom išaravši stadion Comunale grafitima “Ustaše Split” i “Živio Ante Pavelić!”, u slavu valjda svog novog zaštitnika. Šta, rekoh, znaju debili. Po njihovu redu svijeta, Božo Broketa bi one 1950. još bio u zatvoru, a Hajduk bi te 1985. kao Calcio Spalato umjesto s Torinom u Kupu UEFA igrao derbi začelja treće talijanske lige protiv Riminija.

Upravo tih dana, ispraćen buketom cvijeća i graviranim zlatnim satom, tiho je u penziju otišao stari Srđan Mrkušić Mrka. Ogromni Podgoranin, legendarni vratar Hajduka i Crvene zvezde, jedan od utemeljitelja beogradskog kluba — da se njega na toj skupštini pitalo, neka i to ostane zapisano, klub narodne milicije zvao bi se Plava zvezda — par godina nakon Onoga Gola završio je svoju veliku nogometnu karijeru, prepustivši gol reprezentacije i Zvezde Vladimiru Beari, pa se s diplomom Poljoprivredno-šumarskog fakulteta u Beogradu zaposlio u Gradskom zelenilu. Onda se, godinama valjda sanjajući družinu kapetana Matošića kako nizbrdicom Starog placa juriša prema njemu, specijalizirao upravo za projektiranje, izgradnju i drenažu — nogometnih travnjaka.

Torcidaši iz Drniša, Knina ili Benkovca, recimo, pojma nemaju da je terene DOŠK-a, Dinare i Velebita sedamdesetih projektirao vodeći jugoslavenski stručnjak za nogometne travnjake, direktor beogradskog Pogona za izgradnju travnih fudbalskih terena Lovno-šumarskog gazdinstva Jelen — Srđan Mrkušić. Na prvoj utakmici na novom stadionu u Benkovcu, protiv veterana Velebita, direktor Mrka sam je stao na gol veterana Crvene zvezde i sa sve šezdeset tri na leđima sačuvao mrežu netaknutom za 9-0. “To je drenaža“, zadovoljno je novi teren s gola mjerio stari šumarski inženjer.

Dvadeset devetog dana mjeseca listopada 2007. godine, točno na obljetnicu povijesne utakmice sa Zvezdom, u Splitu je umro najveći Hajdukov kapetan Frane Matošić. Sutradan je u Beogradu za svojim velikim rivalom u svlačionicu otišao i Srđan Mrkušić Mrka.

* * *

Mnogo je godina, eto, minulo svijetom od one nedjelje pod starom gradskom plinarom, dva puta po trideset pet — u ta su dva poluvremena poumirali i ostali akteri drame, svi suci, treneri i igrači, eno prije pet-šest godina otišao i Vladimir Veliki, posljednji od dvadeset dvojice, pomrli su i Baja i Bilić i svi članovi Centralnog komiteta, umro na koncu i sam drug Tito, Jugoslavija se u međuvremenu dva puta raspala, a ni Hrvatska se, hvala na pitanju, ne osjeća dobro — pa ipak se još uvijek, svakog 29. listopada u zalazak sunca, tamo pred bršljanom obraslim južnim zidom Starog placa može vidjeti legendarni Srđan Mrkušić Mrka, zamrznut u vremenu, u onoj davnoj nedjelji u četiri sata i četrdeset dvije minute poslijepodne.

Svake jeseni, već trinaest godina mrtav a živ, stoji visoki stari šumarski inženjer kao ukopan među četvrtastim drvenim stativama južne branke: ori se oko njega vriska, vrte ringišpili i zvone zvonca dječjih vlakića, grmi i sijeva Starim placom stotinu muzika u hiljadu boja — isti onaj davni razuzdani karneval s pjevanjem, pucanjem i zvonjavom — a lugar Mrka i dan danas, nakon sedamdeset godina, gleda u gravirani zlatni sat što ga je dobio od drugova iz poduzeća, pa podigne pogled čas desno, u ono mjesto odakle je Broketa raspalio loptu, čas lijevo, u svoje suprotne rašlje, zbunjeno se čvornatom staračkom rukom češući po sijedoj glavi i pitajući što se to upravo dogodilo.

Takav je, eto, bio Broketin gol.

Onaj Gol Zvezdi.

Samo ga stari Lugar još i pamti.