“Da, Honvéd, vjerojatno najslavnija utakmica mog života. Ponosan sam na tu utakmicu. Na tu, i onu čuvenu s Hajdukom.”
Stanley Cullis

— — — — —

Petnaestak godina prije nego što su vuci i hajduci postali trostruki prvaci Engleske i Jugoslavije, dijeleći titulu svjetskih prvaka u prijateljskim utakmicama, Stanley Cullis i braća Matošić podijelili su još jedan prestižni naslov — moralnih prvaka svijeta.

Svoje polufinale tog kupa Hajduk je igrao rujna 1937. u Italiji protiv Rome, koja je sezonu ranije završila samo bod kratka za naslov, izgradivši ozbiljnu momčad koja će par godina kasnije uzeti svoj prvi scudetto. Bio je to uzvrat za dvije prijateljske utakmice odigrane toga ljeta u Splitu, na kojima su Hajduk i Roma podijelili po jednu pobjedu. Već na prvoj utakmici Splićani su shvatili što ih čeka u Italiji: gosti iz Rima mrtvi su hladni publiku pozdravili romanamente, desnicama podignutim u rimski pozdrav, nakon čega su tribine Starog placa podivljale od bijesa i utakmica je jedva odigrana.

A tamo, u Rimu, Mussolini je slavio petnaestu godišnjicu Marša na Rim i na katastru pripisao Etiopiju, baš se tih dana pripremajući za potpisivanje Trojnog pakta s Njemačkom i Japanom. Pedeset hiljada gledatelja na tribinama novog Stadio del Partito Nazionale Fascista u patriotskoj je groznici dočekalo igrače desnicama podignutim u pozdrav Duceu, i domaćini su — zajedno s jugoslavenskim ambasadorom u Rimu — inzistirali da Splićani uzvrate pozdrav.

Legendarni Anđelko Marušić Ferata, koji je od Joze Matošića za tu utakmicu preuzeo kapetansku vrpcu i nalog da ne nasjedaju na fašističke provokacije, na perfektnom je talijanskom poručio domaćinima kako će — ukoliko je pozdrav Duceu uvjet za odigravanje utakmice — napustiti teren, i igrači Hajduka uskoro su ih pozdravili s tada uobičajenim, tradicionalnim sportskim “tri put zdravo”, izazvavši tako pravi diplomatski skandal.

Cullis i Matošić pružili su jedan drugome ruku. Moralni pobjednici igrali su svoje finale. Kup svjetskih prvaka. Jedino finale ikad u kojemu rezultat neće biti važan

Samo koji mjesec kasnije, u svibnju 1938., Engleska je u Berlinu igrala prijateljsku utakmicu protiv Njemačke, koju je nakon trećeg mjesta na Svjetskom prvenstvu u Italiji preuzeo Sepp Herberger, gradeći ozbiljnu momčad za Mundijal u Francuskoj toga ljeta. Bio je to uzvrat za prijateljski meč odigran 1935. na londonskom White Hart Laneu, na kojemu je Albion pobijedio 3-0. Već tada Englezima je bilo jasno što ih čeka u Njemačkoj: na utakmicu je stiglo deset hiljada Nijemaca marširajući po Londonu kao po Nürnbergu, nakon čega je savez engleskih sindikata podivljao od bijesa tvrdeći da je ta utakmica samo besplatna Hitlerova propaganda, i utakmica je jedva odigrana.

A tamo u Berlinu Führer je upravo proslavio petu godišnjicu dolaska na vlast i na katastru pripisao Austriju, baš tih dana pripremajući napad na Čehoslovačku i Poljsku. Stotinu petnaest hiljada gledatelja na tribinama novog Olimpijskog stadiona u patriotskoj je groznici dočekalo igrače desnicama podignutim u Sieg Heil, i domaćini su — zajedno s britanskim ambasadorom u Berlinu — inzistirali da Englezi uzvrate nacističkim pozdravom.

Legendarni sir Stanley Matthews u svojim će memoarima ispričati kako su igrači burno reagirali na ideju da podignu ruku u nacistički pozdrav — kapetan Eddie Hapgood bijesno je poručio tipu iz Saveza da tu ruku nabije sebi u dupe — ali onda im je britanski ambasador povišenim glasom objasnio da je stvar došla odozgo, i da odbijanjem riskiraju propast mirovnih napora premijera Nevillea Chamberlaina i Hitlerov napad na Britaniju. Pod snažnim pritiskom igrači su na koncu pristali, i mada je Engleska tog dana razmontirala Njemačku 6-3, slika Gordog Albiona kako podignutim desnicama salutira počasnoj loži s predsjednikom Reichstaga Hermannom Göringom i ministrom propagande Josephom Goebbelsom ostala je trajnom historijskom “slikom nacionalne sramote”.

Samo jedan igrač odbio je sudjelovati u toj historijskoj sramoti — mladi i snažni centarhalf Stanley Cullis, koji je tek koji mjesec ranije, na dvadeseti rođendan, postao kapetan Wolverhampton Wanderersa. Zbog odbijanja da se u ime viših nacionalnih interesa pokloni Hitlerovu Reichu, mladić je izbačen iz jedanaestorice, ostavši tog poslijepodneva u svlačionici Olympiastadiona. Ostale su zapamćene njegove prkosne riječi: “Count me out.”

“Ne računajte na mene.”

* * *

Hajduk braće Matošić i Wolverhamptonov Stan Cullis odbili su podignuti desnice pred fašistima i nacistima iz potpuno različitih motiva. Fašistička Italija nije skrivala svoje apetite prema Dalmaciji, a u Hajduku je već bila jaka i ljevičarska ćelija: te godine, recimo, u klubu je osnovan i ogranak SKOJ-a. Iako iz podjednako radničko-puntarskog Wolverhamptona, gdje je Komunistička partija postojala već petnaestak godina, Stanley Cullis s tim nije imao nikakve veze: on je bio uvjereni kršćanin iz stroge metodističke obitelji, predani vjernik koji nikad u životu nije ni opsovao, pa je umjesto “fucking”, recimo, običavao govoriti “flopping”. Njegovo odbijanje da se pokloni flopping Nazijima proizlazilo je iz istog duboko usađenog protestantskog morala iz kojega i njegov starinski fair-play, kojim će desetak godina kasnije — count me out – u najvažnijoj utakmici svog života odbiti faulirati Alberta Stubbinsa za titulu prvaka.

Pa ipak, i Hajdukovi skojevci i pobožni Cullis u tom su historijskom polufinalu prvenstva svijeta u prijateljskim utakmicama jednako prošli dalje. Moralni pobjednici polufinala.

Count us out.

Hajdukovu priču dalje znamo: četiri godine nakon skandala u Rimu, u trenucima uzleta, na samom početku nove blistave ere kluba — samo tjedan-dva nakon što se bez poraza, s osam pobjeda u devet utakmica prošetao drugim dijelom prvenstva, postavši prvak Banovine Hrvatske — Führerovi i Mussolinijevi tenkovi dovaljali su se do Jugoslavije i Hajduk je rasformiran. Talijani su ga htjeli obnoviti, nudili su Jozi Matošiću tada golemih dvjesto hiljada lira da Calcio Spalato vodi u Serie A, ali kapetan je radije izabrao Klis i u onom povijesnom transferu na kraju sezone 1942./43. potpisao za Prvu dalmatinsku proletersku brigadu.

I Stanleyja Cullisa rat je zaustavio u trenucima uzleta, na samom početku blistave karijere. Krajem tridesetih kao jedva punoljetni kapetan vodio je sjajnu generaciju Wolvesa prema prvom naslovu, ali su 1938. u posljednjem kolu izgubili kod Sunderlanda 0-1 i za Arsenalom ostali kratki tek jedan bod, a 1939. jednako u samom finišu prvenstva titulu prepustili Evertonu. Spreman za treći pokušaj i Wolverhamptonov toliko sanjani naslov prvaka, Cullis je u međuvremenu na utakmici s Rumunjskom 1939. unaprijeđen i u reperezentaciji, kao najmlađi kapetan u povijesti Albiona. Fantastična se karijera prostrla tako pred mladog kapetana i novu veliku englesku zvijezdu, kad je nakon samo tri odigrana kola nove sezone Engleska Hitleru objavila rat.

* * *

Kao mnogi engleski profesionalni nogometaši — čak stotinu njih iz Prve divizije — i Cullis se stavio na raspolaganje vojsci, raspoređen kao trener u kampovima za obuku regruta. Čim je zadužio uniformu, s Mattom Busbyjem i ostatkom reprezentacije odigrao je prvu ratnu utakmicu u Dunkirku, svega mjesec-dva prije evakuacije Britanskih ekspedicijskih snaga i čuvene Operacije Dynamo. Narednik Cullis još je povremeno u utakmicama za pomoć žrtvama rata igrao i za Vukove i za reprezentaciju — u proljeće 1944., recimo, igrao je u onoj znamenitoj utakmici protiv Škotske na Hampden Parku u Glasgowu pred stotinu trideset tri hiljade gledatelja, što je ostao britanski ratni rekord — nakon čega je dobio prekomandu na južni front.

“Cullis is here!”, javio je tako 11. kolovoza 1944. naslov članka u britanskom vojnom glasilu Union Jack, iz pera Jacka Ashtona, ratnog dopisnika iz Italije. Proslavljeni kapetan Wolvesa stigao je u Rest Camp No. 2 nedaleko Barija, pisao je Ashton, da okupi i pripremi snažnu britansku reprezentaciju koja će se dostojno suprotstaviti fantomskoj nekoj selekciji jugoslavenskih partizana koja je tih dana starim General Motorsovim vojnim kamionom krstarila Apulijom i navodno šamarala svaku britansku vojnu selekciju na koju je naišla.

“Titovi nogometaši deklasirali su čak i momčad kapetana Jacksona, i taj poraz vapi za osvetom”, pisao je Ashton o pobjedi partizanske nogometne ekspedicije nad selekcijom slavne Osme armije feldmaršala Bernarda Montgomeryja, koju je vodio legendarni škotski veteran Alex Jackson. Jackson je bio jedna od najvećih prijeratnih zvijezda otočkog nogometa, čovjek koji je potpuno promijenio shvaćanje krilnog napadača i najbolji igrač čuvenih Wembley Wizardsa, škotske reprezentacije koja je 1929. rastavila Englesku na Wembleyu s 5-1, upisan tog dana kao strijelac prvog hat-tricka u povijesti kultnog londonskog stadiona. S njim je u Osmoj armiji igrao i Brynmor Bryn Jones, nekadašnji Cullisov suigrač iz Wolverhamptona i velški reprezentativac koji je pred sam rat transferom u Arsenal za četrnaest hiljada funti oborio britanski rekord onoga doba.

Ta je Jacksonova i Jonesova Osma važila, eto, za najbolju vojnu momčad na Mediteranu — pratio ih je glas da nisu izgubili nijednu utakmicu još od one s Rommelovim Afričkim korpusom kod El Alameina — sve dok toga ljeta nisu došli u Italiju i u Paleseu kraj Barija naletjeli na zasjedu Titovih partizana. Bryn je naredniku Cullisu ispričao kako su ih ti drumski razbojnici pobijedili iako je Osma na poluvremenu vodila 2-0: u posljednjoj minuti gol za 3-2 dao je neki robusni tip topovskog udarca, jači šuter od Erica Brooka. Strašan je golgeter taj tip, navodno mlađi brat lijevog beka predratne jugoslavenske reprezentacije Joze Matošića.

* * *

Starijeg Matošića Cullis je mogao upoznati još 1939., kad je s Engleskom gostovao u Beogradu. Zbog neriješenog hrvatskog pitanja i napetih odnosa unutar Kraljevine hrvatski je nogometni savez, međutim, Jozi zabranio nastup, i trebalo je tako proći još pet godina dok im se putevi sastanu. Tko je mogao znati da će se to dogoditi na razrovanim cestama južne Italije, i da će Jozo Matošić biti sam kapetan tih drumskih razbojnika? Igrali su kao reprezentacija Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije, Yugoslav National Liberation Army XI, ali zapravo je to bio splitski jedan klub, zvao se — kako i priliči — Hajduk: izgleda, naime, da na njihovu jeziku to i znači “drumski razbojnik”. I nije taj Hajduk iz Splita uopće bio zajebancija. Pred rat je, kažu, igrao neriješeno s Milanom i pobijedio Romu, posljednjeg predratnog prvaka Italije.

Narednik Cullis prihvatio je izazov, i poput Yula Brynnera u onom jednom kasnijem filmu krenuo je po garnizonima okupljati “jedanaestoricu veličanstvenih” za veliko ratno finale. Dva tjedna kasnije Union Jack donio je naslov “Stan Cullis calls for more help!”: drumski razbojnici, javljao je Ashton, u Paleseu su sa 5-1 uništili i reprezentaciju RAF-a, i Cullis je od Glavnog štaba armijske grupacije u Italiji zatražio specijalni dopust za mobilizirane nogometne profesionalce.

S kakvom zajebanom ekipom će imati posla Cullisu je postalo jasno kad je najavljeno da će na dogovor oko prikupljanja priloga na utakmici — za partizanske ranjenike i žrtve nacističkog bombardiranja Londona — doći pet dalmatinskih partizanki. Mladi džentlmen živu ženu nije vidio valjda od četrdeset prve, pa se uredio kao za prijem kod kraljice: i zaista, u baraku mu je, pričao je kasnije, stiglo pet prekrasnih mediteranskih boginja, sve jedna ljepša od pete, kao da su sad sišle s kakvog Viscontijevog platna u ljetnom kinu Impero. Siromah se, međutim, brzo ohladio kad je vidio kako je svaka naoružana revolverom i opasana ručnim bombama.

Za takve će trebati mnogo veći brod, i Cullis je na koncu okupio prilično moćnu posadu: uz njega kao kapetana i Bryna Jonesa iz Osme u napadu, tu su bili još, recimo, legendarni half West Bromwicha Jimmy Murphy, koji će poslije rata biti Busbyjev ključni čovjek u Manchester Unitedu, George Wilkins iz Brentforda, rodonačelnik dinastije Wilkins čija će četiri sina igrati za Chelsea, Manchester United, Milan i još dvadesetak klubova, te Andrew Andy Beattie, bek Prestona koji je s Billom Shanklyjem uzeo FA Cup, a kasnije postao povijesni prvi selektor škotske reprezentacije. U samoj špici pak čudo od igrača, mladi tenkist Devete kraljevske oklopne regimente koji se upravo vratio iz bitke za Anzio — Tom Finney, Beattiejev i Shanklyjev suigrač iz Prestona koji će nakon rata izrasti u nacionalnu legendu i najboljeg strijelca Albiona, jednog od najvećih engleskih nogometaša svih vremena.

Tu je, eto, “jedanaestoricu veličanstvenih“ Cullis okupio da osveti Montgomeryjevu Osmu armiju i suprotstavi se splitskim drumskim razbojnicima, koji su do tada pobijedili svih petnaest britanskih vojnih momčadi protiv kojih su igrali. Bilo je vrijeme da netko obrani čast stare Engleske, kolijevke nogometa.

Utakmica Cullisove selekcije Britanske vojske i Matošićeva Hajduka zakazana je na Stadio della Vittoria u Bariju, dojučerašnjem hramu Mussolinijeva fašističkog kulta, 23. rujna u četiri sata poslijepodne. Desetak minuta prije utakmice momčadi su istrčale na teren i na centru, pred četrdeset hiljada gledatelja u vojničkim uniformama, kapetani Stanley Cullis i Jozo Matošić pružili su jedan drugome ruku.

Moralni pobjednici igrali su svoje finale. Kup svjetskih prvaka. Jedino finale ikad u kojemu rezultat neće biti važan.

* * *

O historijskoj utakmici u Bariju zna se sve. Na najvećem sportskom spektaklu u ratnoj Europi pola stadiona zauzeli su engleski vojnici, a pola američki, koji su navijali za Hajduk. Kako je i red, zabilježeno je nekoliko ozbiljnijih incidenata među engleskim huliganima i jenkijima iz američke torcide, pa je imala posla i vojna policija. A dolje na terenu igrače Hajduka — pokošene malarijom koju su pokupili putujući po Italiji onim otvorenim GMC-ovim vojnim kamionom, popularnim džemsom, igrajući po kiši i spavajući uz cestu — Cullisova je momčad tek u drugom poluvremenu slomila sa 7-2.

Pa ipak, kako je tih dana u kinu Impero u Via Vittorio Veneto znao govoriti Rick Blaine rečeni Humphrey Bogart — bio je to početak jednog divnog prijateljstva.

Mjesec dana poslije povijesne utakmice s Cullisovom reprezentacijom, u svlačionicu Hajduka pred ogled sa selekcijom RAF-a kao bez duše upao je pukovnik Mihovil Tartaglia i obznanio kako je upravo dobio vijest da je Split oslobođen. Hajduk je pobijedio 3-0, jedva dočekavši kraj utakmice da se konačno vrati u svoj grad. Pred Novu 1945. u Split će tako na revanš stići i selekcija britanske vojske s profesionalcima Arsenala, West Bromwicha, Evertona, Blackburna i Manchester Cityja, a kapetansku vrpcu od Stana Cullisa preuzet će stari znanac iz Barija Andy Beattie.

Nije čestito ni počelo, a artiljerac Frane Matošić već je u drugoj minuti topovski s trideset metara zabio za 1-0 i riješio utakmicu. Da se igralo do kapitulacije Njemačke, ne bi Englezi izjednačili.

Kapetani Jozo Matošić i Stan Cullis susrest će se još jednom, tri mjeseca kasnije, kad igrači Hajduka doputuju na svoju ratnu turneju na Malti, i u Valetti ih dočeka nekoliko ratnih drugova iz Barija. Štoviše, na prvoj trening utakmici između dvije ekipe Hajduka, obzirom da Splićani nisu imali dovoljno igrača, za B-sastav bilih zaigralo je pet engleskih igrača, među kojima i Murphy i Cullis. Neka ostane, eto, zapisano da su dvije engleske nogometne ikone — veliki Jimmy Murphy, čovjek koji je otkrio mladog Bobbyja Charltona i “Busbyjeve bebe”, i legendarni Stanley Cullis, čovjek koji je zauvijek promijenio svjetski nogomet — jednom davno igrali za rezervnu momčad Hajduka.

I izgubili od prvotimaca 1-4.

* * *

Nakon toga svatko je pošao svojim putem. Rat je završio i počelo je drugo poluvrijeme.

Iako je na jednoj utakmici u Italiji dobio tako snažan udarac u glavu da mu je svaka sljedeća utakmica mogla biti posljednja u životu, Stan Cullis — koji je ionako svaku utakmicu igrao tako — po povratku kući zaigrao je još jednu sezonu. Navijači Liverpoola nikad nisu zaboravili onu njegovu džentlmensku gestu u posljednjem kolu 1947., ali ni onu kasnije te večeri, uz cestu A41 kraj Tettenhalla, gdje je slomljeni kapetan Vukova stajao na trijemu pred svojom domom — Bill Shankly vidio svojim očima — i čekao Liverpoolov autobus na putu kući, da pozdravi prvake.

Cullis je, rekoh, svaku igrao kao da je posljednja, ali ta je zaista bila. Liječnici su mu zbog one ratne ozljede strogo zabranili ikada više taknuti loptu, i s jedva trideset godina legendarni kapetan morao je u prijevremenu igračku penziju. Šest njegovih najboljih godina nestalo je u ratu, ali velike stvari tek su ga čekale. Kako reče onaj — nije Humphrey Bogart — život je kao bombonjera.

Nakon što je kao najmlađi menadžer u povijesti preuzeo klub i odmah u prvoj sezoni Wolvesima donio FA kup, prvi nakon gotovo pola stoljeća, već u sljedećoj titula prvaka opet im je izmakla, za četiri desetinke gol-razlike. A onda su travnja 1954., u najvećem ikad odigranom Black Country Derbyju, u izravnoj utakmici za naslov pobijedili arhirivale iz West Bromwicha, preuzeli vrh tablice i do kraja mjeseca podigli trofej prvaka, prvi u sedamdeset sedam godina povijesti kluba.

Kasnije će Cullis uzeti još dvije titule i pretvoriti Wolvese u najmoćniju momčad Otoka, “prvake svijeta” koji će jednog dana pobjeđivati i strašni Di Stéfanov Real Madrid i nepobjedivi Puskásov Honvéd, začeti današnju Ligu prvaka i zauvijek promijeniti igru. Ali to je za drugu jednu priču.

Kad ga polovicom šezdesetih potjeraju s klupe, Wolvesi će potonuti u drugu ligu, i Cullisov drugi FA kup iz 1960. ostat će do danas posljednji trofej u njihovu regalu. Sve što su Wanderersi u svojih stotinu i trideset godina napravili u prvenstvu — tri naslova prvaka i pet počasnih titula viceprvaka — potpisao je Stanley Cullis, kao igrač i kao menadžer.

Iako je imao otvorenu ponudu da preuzme Juventus Roberta Bettege, Stan the Man ju je glatko odbio. Nekoliko godina kasnije — baš onih dana kad je Hajduk, poput Wolvesa pedesetih, najavio nove dane slave postavljajući na Stari plac reflektore, a Udruženje sportskih novinara Jugoslavije zamolilo Hajduka za financijsku pomoć, ponudivši mu zauzvrat u ožujku organizaciju utakmice s Wolvesima — Cullis se tiho povukao u Worcestershire i zaposlio u turističkoj agenciji u pitoresknom malom Malvernu, u kojemu je J. R. Tolkien pronašao inspiraciju za Gospodare prstenova. Zbog Hajdukovih europskih obaveza od te, dugo čekane utakmice s Wolvesima na kraju nije bilo ništa, a osvijetljeni Stari plac dva tjedna kasnije u prvom je splitskom floodlit friendlyju otvorila Eusebijeva Benfica.

Kad je pak 1989. Hajduk pokrenuo inicijativu da se četrdeset peta godišnjica finala između Cullisovih i Matošićevih ratnika obilježi prijateljskom utakmicom Barija i Hajduka, na koju bi bili pozvani svi živi sudionici historijske utakmice iz 1944., “Željeznom menadžeru” liječnici su zbog netom ugrađenog pacemakera zabranili putovanje. Na koncu od ni od te utakmice nije bilo ništa. Konačno, bez Cullisa nijedna ne bi imala smisla.

Danas se imenom Stana Cullisa zove glavna tribina Molineuxa, pred kojom navijače dočekuje brončani kip čovjeka koji je rekao: “Čovjek ima samo jedan život. Ja sam svoj dao Wolvesima”.

* * *

Cullisov ratni drug, kapetan Jozo Matošić, svoj je život pak ostavio Hajduku. Nakon rata, s trideset tri godine — od kojih je pet najboljih pet ostavio u ratu — i on je u Hajduku odigrao još jednu sezonu, uzeo titulu prvaka Narodne Republike Hrvatske i uveo klub u novoformiranu saveznu ligu, pa otišao u zasluženu igračku penziju. Posljednju veliku stvar legendarni je kapetan napravio primijetivši na jednom treningu pod Plinarom nekog dječaka kako spretno hvata napucane lopte, pozvavši ga da stane na gol. Dječak je u rodnom Zelovu po kamenjaru čuvao ovce, a u splitskom kazalištu plesao balet, zato je valjda bio tako okretan. Zvao se Vladimir Beara.

Kapetansku vrpcu od Joze Matošića preuzet će njegov brat Frane. Prvu veliku stvar on će pak napraviti primijetivši na utakmici Splita i Zagreba pod Plinarom plavokosog jednog malog purgera na lijevom krilu, pozvavši ga da dođe u Hajduk. Dječak je u rodnom Zagrebu igrao na pješčanim terenima uz Savu, zato je valjda onako okretno driblao po salbunu Starog placa. Zvao se Bernard Vukas.

Kasnije će Hajduk Frane Matošića osvojiti tri naslova, jedan će kao trener potpisati i Jozo, pa kao “prvak svita i okolice” po zemlji svjetskih prvaka razbijati Schalke, Bayern, Eintracht i Borussiju Dortmund, predvođen Jozinim malim iz Zelova, koji će jednog dana Puskásu obraniti penal, i Franinim malim iz Zagreba, koji će jednom, vidjet ćete, Engleskoj na Wembleyu zabiti hat-trick.

Ali to je, rekoh, za drugu jednu priču.

I bit će dobra priča: bit će te pedesete zlatne godine Cullisovih vukova i Matošićevih hajduka, bit će oni ozbiljne kontinentalne sile, i ljudi će se pitati što bi bilo kad bi se stvari posložile tako da dobiju priliku jednom za svagda raščistiti među sobom tko je prvak Europe.

Eh, što bi bilo kad bi bilo. Jebeš to. Stanley Cullis i Jozo Matošić svoje su finale već odigrali.