Mnogo godina kasnije, na ruševinama hrasničkog stadiona, prisjećajući se s veteranom Famosa Ahmedom Lihovcem polufinala kupa 1976., shvatit ću da čovjek, gledajući s protivničke polovice, bolje vidi i sebe sama. Za nas iz Splita to je polufinale bila samo obična utakmica srijedom, od onih koje pamte samo bolesnici poput mene, jedna od stotina kakve smo kao klinci gledali u vremenskim zonama između derbija s klubovima Velike četvorke i četvrfinala europskih kupova. Za mali klub iz Hrasnice, međutim, za malog Ahmeda — za male neke tadašnje klince iz sarajevskog predgrađa — bila je to mitska utakmica, uz onu protiv Zagreba najveća u njihovim životima, najvažnija koju će Famos odigrati u cijeloj svojoj povijesti.

To polufinale, rastvorilo mi se toga dana na starom stadionu Famosa, oni pamte onako kako ja pamtim slavna Hajdukova polufinala protiv Leedsa ili Tottenhama: nama velike, historijske utakmice o kojima ćemo pričati unucima, a Englezima tek dvije od bezbroj sličnih običnih utakmica srijedom, od stotina sličnih kakve su na Elland Roadu ili White Hart Laneu gledali između derbija protiv Liverpoola ili Uniteda i europskih finala u Córdobi ili na Kremlju. Kobila crna, velika luna, masline u bisagama: ako smo i znali pute, mi, jebiga, do Córdobe nikad nismo stigli. Wembley, Wembley. Od svih smo, eto, slušali o Wembleyu, ali ga niti jednom nismo vidjeli.

Valja to znati i nikad ne zaboraviti. Ima klinaca kojima si prvak Europe, ali uvijek negdje ima i onih kojima si tek mali radnički klub iz predgrađa, Druga liga Zapad.

Veće utakmice Göteborg nije vidio od 1992., kad smo na mitskom Ulleviju igrali najveću utakmicu naših života, one noći u podrumu štaba Teritorijalne obrane

Klincima iz Hrasnice, recimo, Famos je bio prvak Europe kad je trideset godina ranije, lipnja 1962. usred Trebinja razbio Leotar s 3-0 i postao savezni drugoligaš. Mi smo pak prvaci Europe bili te 1976., nakon što smo drugi put zaredom osvojili prvenstvo i treći put uzastopno Kup maršala Tita, sa stalnim prebivalištem u četvrtfinalima europskih kupova i zakupljenim terminom u Maršalovim finalima. Do utakmice s Famosom, recimo, u četiri smo godine u Kupu naredali osamnaest pobjeda u osamnaest utakmica.

Po svemu, kako vidite, ta je obična utakmica nama trebala biti rutinska, ali rutinska ipak bila nije. Ne 1976., ne protiv kluba iz Druge lige zapad. Kojemu je ta obična utakmica bila velika, najveća, historijska — na život i smrt, pa kako ispadne.

• • •

Prvo poluvrijeme bilo je tvrdo i grbavo, 0-0. Drugo je počelo dobro, Željko Mijač odmah je na početku zabio za 1-0 i mi klinci na sjeveru očekivali smo barem još četiri-pet komada. Nikako, međutim, da padnu. Bili smo, istina, bolji, ali svejedno sam se tresao kad god bi Selver Ibrahimović prešao centar. Famos je napadao na ‘naš’, sjeverni gol Placa: pamtim jednu topovsku loptu legendarnog Famosovog kapetana Midhata Jelaškovića koju je Katalinić jedva iščupao ispod grede i odbio ravno prema meni, u žicu iza gola.

Kako je vrijeme curilo, sve više smo se bojali neke takve zalutale lopte, produžetaka i penala. Niste tada željeli pucati penale protiv ekipe koja je Svilaru utrpala svih pet. Nama je, na sreću, ispao dovoljan samo jedan: par minuta prije kraja — na Meminom semaforu već je valjda bila devedeset osma — netko je, valjda Drago Trapara, tko više pamti, u šesnaestercu sapleo Boru Đorđevića, i Jure Jerković mirno je zapečatio za 2-0.

Nikad više mali Famos iz Hrasnice nije igrao tako veliku utakmicu. Mi jesmo: polufinale kupa zaboravili smo do navečer i već koji tjedan kasnije u prvenstvu pobijedili Zvezdu 1-0, onda usred Beograda u onoj mitskoj utakmici demolirali Partizan sa 6-1, pa prvenstvo Velike četvorke zaokružili u finalu Kupa protiv Dinama dvadesetom pobjedom zaredom i četvrtim uzastopnim peharom.

Sljedeće godine opet smo uzeli prvenstvenu titulu i duplu krunu, osvojivši i peti Kup u nizu. Bili smo prvaci Europe. Nas je očekivao Atlético iz Madrida, a Famos je čekao Rudara iz Ljubije.

Danas, naravno, znam kome je bilo teže.

Sa Famosom smo se kasnije susretali još samo na listićima sportske prognoze i sličicama za albume Fudbaleri i timovi, u Sportskom pregledu i Sportskim novostima, u izvještajima Druge lige Zapad — one zajebane divizije u kojoj su pod tribinama s mrkom trećom smjenom lokalne željezare igrali opaki neki tetovirani tipovi iz predgrađa, razbijači s kojima se ne biste voljeli zateći ni u kafani, a kamoli u polufinalu kupa. I kojima su naše davno zaboravljene obične utakmice bile historijske, na život i smrt.

• • •

Istog tog lipanjskog petka 1992., dok smo s Ahmedom sagnutih glava obilazili stadion u Hrasnici, u švedskom se Göteborgu — kako već život kurvinski namješta ždrijeb — igralo finale Europskog nogometnog prvenstva između strašne Vogtsove Njemačke, s Andreasom Brehmeom i Matthiasom Sammerom, i male ali zajebane Danske iz druge lige zapad.

Danska je bila senzacija ljeta: radnička reprezentacija iz predgrađa Hamburga na prvenstvo je stigla upravo umjesto Jugoslavije, koja se negdje između kvalifikacija i finalnog turnira u Švedskoj veličanstveno raspala. Poziv su Danci dobili na godišnjem odmoru, sedam dana prije finalnog turnira. Spakirali su se na plažama, na brzinu izljubili žene i djecu, i onda u grupnoj fazi iznenada eliminirali Francusku, pa u polufinalu šokirali Van Bastenovu Nizozemsku na penale. Tumačeći kasnije njihov nevjerojatan uspjeh, analitičari su zaključili kako je riječ o klupskoj kemiji: gotovo cijela danska reprezentacija proizašla je iz Brøndbyja. A Brøndby IF bio je naš: mali klub iz predgrađa Copenhagena one je 1976. još bio trećeligaš, danski Famos.

Moj drug Jörgen, fotoreporter s početka priče — danski pristojan i svjestan da traži previše — bojažljivo je, hiljadu se puta izvinjavajući, pitao ima li ikakve šanse da negdje gledamo prijenos. Naravno da je Ahmed onda za nas uredio gledanje utakmice u stanu jednog njegovog prijatelja. Kako je, međutim, toga poslijepodneva zbog par granata s Ilidže nestalo struje, odveo nas je u podrum štaba Teritorijalne obrane, gdje su prenijeli golemi neki bučni generator iz fabrike. Dobro je Ahmed znao što to Jörgenu znači. Nijemcima je to bilo samo još jedno finale, jedno od stotina kakve su vidjeli, a Dancima najvažnijih devedeset minuta u povijesti, najveća utakmica njihovog života.

* *

Nikad više Danska nije odigrala takvu utakmicu. Za 1-0 uvalio je John Jensen, i sve otada, cijelu večer, cijelu noć tresli smo se svaki put kad bi Njemačka prešla centar. A Njemačka, kako znamo, jako često prelazi centar. Pamtim jednu topovsku loptu legendarnog Jürgena Klinsmanna, koju je Peter Schmeichel jedva iščupao ispod grede i odbio prema nama, ravno u onaj hrasnički podrum. Kako je vrijeme curilo, sve više smo se bojali neke zalutale lopte, produžetaka i penala. Niste tada željeli pucati penale protiv ekipe koja je na jedanaesterce prvi i posljednji put u cjelokupnoj svojoj historiji izgubila još onomad protiv Panenkine Čehoslovačke — iste one davne 1976. kad je Famos na penale izbacio Svilarovu Vojvodinu i izašao na polufinale na Stari plac — i nikad više do dana današnjeg.

Onda je desetak minuta prije kraja za 2-0 mirno zapečatio Vilfort. Kim Vilfort, kakva priča. Pripovijedao nam je Jörgen kako se prije Eura Kimova kćerka Line razboljela od leukemije, i kako je Kim nakon svake utakmice putovao u Dansku da bude uz malu, pa se vraćao u Švedsku na sljedeću utakmicu. I svaki put zabio. Nazdravljali smo za Kima i za malu Line, za Brøndby, Dansku i prvu titulu u njihovoj povijesti, nazdravljali smo s Jörgenom cijelu tu noć, pa su nam i granate nad Hrasnicom izgledale kao vatromet u Göteborgu.

Kasnije smo saznali da mala Line ipak nije izdržala: umrla je nekoliko dana nakon očeva najvećeg trijumfa. Tako se život okrutno poigrava s nama malima. Kasnije smo, recimo, saznali i da je stan onoga Ahmedovog prijatelja, u kojemu smo trebali gledati utakmicu, iste te večeri raznijela granata, rastvorivši u zgradi golemu rupu, poput šupljeg prozora na semaforu hrasničkog stadiona. Poput one Lorcine smrti što vreba na me onamo/ s kruništa kule Córdobe.

Danas kad razmišljam o tome, priča drugačije nije ni mogla završiti. Ne 1992., ne u Hrasnici. Neki će kasnije reći kako nas je to sačuvao dragi Bog, kojega tamo Allah zovu, ali mi smo znali da su to pizdarije.

Nas je čuvao i sačuvao dobri Ull, bog igre.

• • •

Naše su se priče nakon te pijane ljetne noći rasule svijetom. Ahmeda nikad više nisam vidio, tek sam jednom u novinama vidio da je na susretu Vladimira Beare, Ivice Šurjaka i Hajdukovih legendi sa starim drugovima iz Željezničara, sarajevskim legendama predvođenim Josipom Katalinskim i Enverom Hadžiabdićem, kao veliki prijatelj Želje u Splitu bio i predratni kapetan Famosa Ahmed Lihovac. Ja tada, međutim, nisam bio u gradu.

Nikad poslije nisam vidio ni Jörgena Hildebrandta: on je toga lipnja iz Hrasnice produžio na istok Bosne. Njegove dramatične fotografije iz Zvornika i Foče obići će svijet, i naš ratni drug postat će svjetska reporterska zvijezda. Maganja i ja zajedno s onim malim Amerikancem vratili smo se pak u Split pripremiti se za drugi pokušaj ulaska u Sarajevo. A mali Amer od svega doživljenog u Mirovoj je trattoriji jedne večeri samo pukao, kao kokica, pa smo ga vratili kući na dugo liječenje. Onda je četiri godine kasnije u saobraćajnoj nesreći poginuo i Maganja, i ostao sam na terenu samo ja.

I Senad.

Točno dvadeset godina kasnije — da ne ponavljam onu o životu i ždrijebu — 26. lipnja 2012. preselio sam se u malo jedno malo misto na moru i upoznao tamo prvog susjeda Senada, Bosanca i ratnog veterana koji je živio u Švedskoj i ljeti dolazio u Dalmaciju. I on je to mjesto našao istim onim životnim ždrijebom, kad ga je teško ranjenog, noge razvaljene granatom, otac vozio u splitsku bolnicu, pa mu na magistrali kraj našeg malog mista pukla guma: neki šupci, shvativši da je Bosanac, poslali su ga da pomoć potraži “kod svojih”, tamo u onoj vikendici na kraju mista, u kojoj je kao izbjeglica živjela dobra teta Azra iz Zenice zajedno s kćerkom Dinom. Dina je onda išla posjetiti Senada u splitsku bolnicu, a ovaj joj odmah, da ne bi poslije bilo nesporazuma, rekao kako će mu biti žena.

Jasno da je ždrijeb bio namješten. Moj susjed Senad živio je baš u Göteborgu i da, bio je baš iz Hrasnice: kao bivši radnik i ratni zapovjednik obrane Famosa bio je, jasno, fanatični navijač fabričkog kluba. Oprezno sam ga onda pitao je li kojim slučajem i on član one slavne generacije što je u podrumu štaba Teritorijalne obrane Hrasnice lipnja 1992. igrala čuveno finale Europskog prvenstva protiv Njemačke. Toga dana, međutim, nije bio u štabu, mimoišli smo se. Bio je negdje na prvoj liniji pod Igmanom, duboko u obrani, čuvajući leđa Jensenu i Volfortu.

Postalo smo kasnije dobri prijatelji, moj nesuđeni ratni drug Senad i ja. On čeka penziju da se iz Göteborga za stalno preseli u naše malo misto, pa da s jeseni pod velikom lunom natrpamo bisage maslinama.

* * *

Nekoliko godina kasnije bili smo kod Senada i Dine u Göteborgu. Naravno da sam onda zamolio Senada da mi pokaže stadion Ullevi, gdje je IFK Göteborg slavnih osamdesetih imao rezerviran stol u polufinalima i finalima europskih kupova, i gdje smo one 1992. igrali finale Europskog prvenstva. Slavni Ullevi, posvećen Ullu — nordijskom bogu igre.

A čuveni hram boga Ulla vidio je igara i povijesti: sagrađen za Svjetsko prvenstvo 1958. vidio je tog sedamnaestogodišnjeg Edsona Arantesa o kojemu su svi pričali, ali vidio je i onih 0-0 protiv Engleske, prvu utakmicu u povijesti Mundijala na kojoj Brazil nije postigao gol, i ono historijsko razbijanje Njemačke, 3-1 za švedsko finale s Peleovim Brazilom. Vidio je Ullevi kasnije i dva slavna Göteborgova Kupa UEFA osamdesetih, i između njih ono finale Kupa pobjednika kupova 1983., pobjedu malog škotskog Aberdeena protiv moćnog Real Madrida s Juanitom, Camachom, Santillanom, i onog mladog škotskog trenera, Alexander Chapman Ferguson se zvao, što je izgledao baš kao kondukter iz tada kultne BBC-jeve serije U autobusu.

Vidio je, ukratko, slavni Ullevi povijesti kao da je u Hrasnici sagrađen, a ne u mirnom i spokojnom Göteborgu, gdje sam na vlastite oči ponad grada, na pet metara debelim granitnim zidinama tvrđave Skansen Kronan, vidio natpis koji priča kako je veličanstvena utvrda prije stotinu godina raspuštena kao neisplativa, jer u cijelih stoljeće i pol nije s nje ispaljen ni jedan jedini jebeni metak!

Pa ipak, iako je vidio i mladog Fergusona i još mlađeg Pelea, i Romarija i Marca Van Bastena i Zlatana Ibrahimovića i tri europska finala osamdesetih, veće utakmice Göteborg nije vidio od finala 1992., kad smo na mitskom Ulleviju igrali najveću utakmicu naših života, one historijske lipanjske noći u podrumu štaba Teritorijalne obrane, kad je pucao vatromet nad Hrasnicom. Kad smo Maganja, Senad, Ahmed, Jörgen i ja konačno postali prvaci Europe. Kad smo pod zaštitom boga Ulla umarširali u Córdobu i pijani od Venjičkine zubrovke najzad vidjeli Kremlj.

Od tada se nisam osvješćivao, zapisao je Verofejev na kraju Moskve-Petuški. I nikad se neću osvijestiti.