Prvi hrvatski građanski športski klub Zagreb, ostatak povijesti znan kao Građanski, utemeljen je u proljeće 1911., samo dva mjeseca poslije Hajduka, i pored srednjoškolske Concordije i akademskog HAŠK-a zamišljen kao gradski, purgerski klub. Nakon nespretnih prvih koraka i lekcija od starijih klubova — spomenutu svoju prvu utakmicu 1911. igrali su baš protiv HAŠK-a i izgubili 1-5 — Purgeri su prvu utakmicu s Hajdukom odigrali niti dvije godine nakon osnivanja, 23. ožujka 1913. Nije to bio samo — po Dinamovim povijesnim i poslovnim knjigama — historijski prvi vječni derbi, prva dakle “najveća svečanost hrvatskog nogometa”, već i historijsko prvo Hajdukovo gostovanje, prva utakmica bijelih uopće odigrana izvan Splita.

Igralo se na Maksimiru, ali ovaj put na ‘pravom’, zagrebačkom, na kojemu je Građanski bio gost: bio je to, naime, HAŠK-ov turnir i njihov stadion. I već ta prva utakmica, izvanredno uzbudljiva i napeta, u potpunosti je — kako bi se to reklo stotinjak godina kasnije — opravdala naknadni atribut “prvog vječnog derbija”.

U to vrijeme još nije bilo željezničke pruge Split-Zagreb i do “stolnoga grada sviju” putovalo se danima, brodom do Rijeke, od Rijeke vlakom, pa je Hajduk na Maksimir istrčao prilično iznuren. Dok je još bilo snage Hajduk je dominirao, i na odmor otišao s vodstvom 2-0. “Mnogi se sjećaju te utakmice, kada su igrači Građanskog Leško i Granitz za vrijeme poluvremena plakali kao mala djeca, jer nikako nisu mogli zabiti golove”, pisat će Jutarnji list 1936., u feljtonu povodom dvadeset pete godišnjice Građanskog.

U drugom poluvremenu, međutim, Građanski je preokrenuo. “Premda je u prvom poluvremenu vodio igru 2-0, umor od puta razlogom je što Hajduk podliježe sa 2-3”, izvijestio je zagrebački Obzor, dodajući kako je do poluvremena “igra Hajduka bila svježa i temperamentna, sastav momčadi dobar”. “Hajduk je najbolja primorska momčad, a očevidno se nije snašla na utakmici na Uskrs, pa tako imamo tumačiti nezaslužen poraz sa HGŠK”, složio se reporter zagrebačkih Novosti.

Beogradski student filozofije Nikola Gazdić poslao je Hajduku očajničku molbu da odigra još samo tu utakmicu. Luka Kaliterna kratko mu je otpisao: “Vrati se, Janjčiću”

Zagrebačke i splitske novine utrkivale su se u komplimentima. “Hajduci su od prošle godine znatno napredovali. Ambiciozni i požrtvovni, a društveni da ih je milota gledati. Pohvalno još ističemo njihovu fair i obzirnu igru”, hvali Splićane izvjestitelj zagrebačkog lista Hrvatska. “Zagreb je Hajduka izvanredno primio, a publika nam je bila više nego blagohotna. Kućedomaćin je bio stari kavalir, koji je našim igračima boravak u Zagrebu učinio još milijim, tako da je nada da ćemo se moći u Splitu odužiti za sve”, javljao je zagrebački dopisnik splitskog dnevnika Sloboda u izvještaju koji je poštom stigao tek nakon tri dana, oduševljeno sutradan javljajući i o pravoj senzaciji u drugoj utakmici turnira: “Utakmica Hajduka s Hrvatskim akademskim športskim klubom završila je sljedećim rezultatom — prvo poluvrijeme 0-0, drugo poluvrijeme 1-0 u korist Hajduka”.

Bili su to nesigurni, kvrgavi počeci i svaka je utakmica bila povijesna: pobjeda protiv slavnog i nepobjedivog HAŠK-a bila je tako Hajdukova povijesna prva pobjeda na Maksimiru, prva protiv jednog zagrebačkog kluba.

* * *

Tako je utakmicom Hajduka i Građanskog na Maksimiru početkom proljeća 1913. rođen vječni derbi. Nije se tada to ni znalo — nije se vječni derbi još tako zvao — ali nije se ni Dinamo još bio dogovorio kako se zove.

U samom svom početku bio je to, istina, lokalni austrougarski derbi, ali već sljedeće godine dovaljao se do Zagreba i Splita prvi od tri rata što će im raskomadati dvadeseto stoljeće, nakon kojega će se Hajduk i Građanski u novoj državi etablirati kao dva najjača hrvatska kluba. Zajedno s beogradskim klubovima BSK-om i Jugoslavijom bit će nešto poput preteče kasnije poznate Velike četvorke: Hajduk će uzeti dva naslova prvaka, a Građanski čak pet. Do 1940. godine u prvenstvima Kraljevine Jugoslavije odigrali su dvadeset šest utakmica, a purgeri su bili nešto bolji, s jednom pobjedom više – 10-9 – i gol-razlikom 44-40.

Prvu službenu, prvenstvenu utakmicu bijeli i plavi odigrali su na Starom placu 7. rujna 1924., u prvom kolu drugog državnog prvenstva — tada se prvenstvo igralo po kup-sistemu — kada je Građanski na Stari plac stigao kao prava senzacija, prvi i aktualni prvak Jugoslavije. I ispast će, kako i priliči vječnom derbiju, rijetko viđena drama, nalik onoj koju će u mnogo godina kasnije na Wimbledonu režirati Goran Ivanišević i Tim Henman.

Hajduk je tri puta vodio, a Građanski u posljednjoj minuti i treći put izjednačio, pa su se igrala dva produžetka. Produžeci su, međutim, prekinuti nakon samo pet minuta, jer je pao — mrak. Ostalih dvadeset pet minuta produžetaka odigrano je tako sutradan u tri sata poslijepodne: već nakon tridesetak sekundi Stjepan Pasinek je zabio za prvo vodstvo Građanskog, ali pet minuta kasnije Ljubo Benčić je zabio za 4-4, što će ostati i konačni rezultat. Nakon samo pola sata odmora igrala se stoga nova utakmica, u kojoj je Hajduk u potpuno istom sastavu — štoviše, posljednjih dvadesetak minuta bez ozlijeđenog Šime Poduje, s deset igrača — demolirao Građanskog 5-0.

Kako je izgledalo to razbijanje, najbolje govori antologijska rečenica iz izvještaja splitskog Novog doba, koji dočarava atmosferu na Starom placu nakon Bonačićevog gola za ogromnih 5-0: “Publika je već umorna, no igra se uporno nastavlja.”

“Ovaj put je Građanski naišao na moćnoga protivnika koji je s njim činio što ga je bilo volja”, javljale su zagrebačke Novosti. “Da već prvi dan nije zadesila Građanskog katastrofa, razlog je trema Hajduka komu je ime Građanskoga imponiralo, no jučer se vidjelo da ime nije sve, nego da treba igrati.”

* * *

“Brzo su se razvila oba ova društva, jedan u središtu Hrvatske, a jedan na sunčanoj obali Hrvatske ispod Marjana. Potpomognuti valom ljubavi i oduševljenja, postaju ubrzo najčišći predstavnici svojih gradova i svojih pokrajina te izbijaju na čelo najboljih nogometnih društava, ne samo u državi”, pisat će 1940. zagrebački tjednik Ilustrovane sportske novosti o povijesti Građanskog i Hajduka, objašnjavajući novi fenomen u našem nogometu — rivalstvo: „Ova je borba rijetko zanimljiva, i u pogledu čisto rezultatsko-športsko prvenstvenom, ali ima i jedno drugo pitanje, pitanje jednog drugog prvenstva, doduše nebilježenog i neslužbenog, ali zato nimalo manjeg značaja. Radi se o prvenstvu, prestižu ‘purgera’ i ‘ajduka’, prvenstvu dvaju gradova, dviju sredina i dviju najvećih pokrajina Hrvatske. Radi se o tom, da li je Zagreb središte Hrvatske, ili Split središte Dalmatinske Hrvatske, jači i bolji u nogometnom sportu. A to je pitanje, koje je najprivlačnije.“

Čak ni taj, sad već četvrtstoljetni vječni derbi nije, međutim, uvijek bio onih “devedeset minuta životne opasnosti”: štoviše, derbiji iz vremena borbe za hrvatsku stvar u Karađorđevićevoj monarhiji bili su zaista one “najveće svečanosti hrvatskog nogometa”, pravi sletovi mitskog svehrvatskog zajedništva.

“Hajduk je sportski klub sastavljen od elemenata koji nacijonalno osjećaju”, objasnilo je tu stvar splitsko Novo doba. “Radi toga što se oko toga kluba okupljaju nacijonalni elementi, mjesni ga komunisti mrze i taj im je klub trn u oku.” Pamte se tako iz tog vremena zajedničke večere, zabave i izleti igrača dva hrvatska ponosa, prigodni pokloni, blagodarenja i komplimenti, “milota gledanja”, “fair i obzirna igra”, “blagohotna publika” i “kućedomaćini stari kavaliri”, pa se pamti i onaj derbi 11. kolovoza 1935. u Splitu, kad su igrače Građanskog na splitskom kolodvoru dočekali svi članovi uprave, svi igrači i hiljade navijača Hajduka, pa ih u dugačkoj povorci kroz Split uz pjesmu otpratili do hotela, i sutradan jednako od hotela do Starog placa.

* * *

Kad je onda i kako priča o “dva kluba bratska s kojima se ponosi čitava Hrvatska” mutirala u dramsku seriju s divljanjem publike, prebijenim nogometašima, kampanjom senzacionalističkog tiska i antagonizmom Zagreba i Splita, kad se i kako uopće “najveća svečanost hrvatskog nogometa” pretvorila u “devedeset minuta životne opasnosti”?

Je li to bio onaj vječni derbi 15. srpnja 1928., u Zagrebu, kad je Građanski pobijedio 2-0, a utakmica dva puta prekidana zbog tučnjave igrača? Je li to bio onaj remi 1-1 u Zagrebu tri godine kasnije, 11. listopada 1931., kad je sudac Popović izmislio penal za Građanski i dva puta propustio suditi igranje rukom zagrebačkih braniča u svom šesnaestercu, a splitsko Novo doba sutradan se u naslovu požalilo: “Hajduk zaslužio da pobjedi — sudac Hajduku odnio pobjedu — oštar i živi tempo — publika vrlo bučna i navija samo za Građanski!”

Ili je to možda bio onaj znameniti vječni derbi odigran u Zagrebu 25. rujna 1932., u uzvratnoj utakmici prvog kola play-offa prvenstva Kraljevine — na koju je Hajduk stigao s 3-0 iz prve utakmice — kad su danima prije utakmice po Zagrebu najavljivani neredi?

U Zagreb je toga dana stiglo čak sedam stotina navijača Hajduka, i policija je na tribinama nekoliko puta intervenirala prije nego je sudac Frankenstein iz Beča — da, sudac Frankenstein iz Beča — uopće dao znak za početak utakmice. Već u 20. minuti bilo je 2-0 za Hajduk, a nakon što je na početku drugog poluvremena poništio čisti gol Vlade Kragića, u 60. minuti sudac Frankenstein izumio je i faul Anđelka Marušića Ferate na Mirku Kokotoviću i dosudio penal za Građanski, nakon čega je počeo kraval. U gužvi na terenu Franjo Koprivnjak je nokautirao Vinka Viličića, jedan navijač Hajduka preskočio je ogradu i ošamario Koprivnjaka, i nastala je opća tučnjava. Navijači Građanskog s istočne tribine zasuli su velikim komadima kamenja igrače Hajduka, Ferata i Marko Mikačić vraćali su kamenice natrag u publiku, a navijači Hajduka pokušali su upasti na teren i zaštititi igrače, zaustavljeni tek brutalnom intervencijom policije, ali i navijača Građanskog, koji su jednom Hajdukovom navijaču razbili glavu doletjelom bocom Šabesa.

U svemu, prekid je trajao gotovo petnaest minuta, igrači su na kraju sami raščistili teren od kamenja, a sudac Frankenstein derbi je zaključio izumivši u posljednjoj minuti i ruku Ive Radovnikovića Težora, dosudivši Građanskom penal za konačnih 2-2.

Danima poslije utakmice trajalo je prepucavanje zagrebačke i splitske štampe, a posebno se istakao Jutarnji list, koji je izvijestio kako su “incidente izazvali dječurlija i pijanice iz Splita”. “Uostalom, na teren je doletjelo samo deset-dvadeset kamenica”, mrtav hladan napisao je izvjestitelj Jutarnjeg, zabilježivši “nesportski gest igrača Hajduka, koji su počeli bacati kamenje natrag u publiku”.

Je li to dakle, davne 1932. godine, bio početak onoga što danas nazivamo “sjajnom atmosferom” na vječnim derbijima?

Ili je to ipak možda bilo mnogo — ranije?

* * *

Priča o vječnom derbiju kakvoga danas poznajemo počela je zapravo već u drugoj utakmici Građanskog i Hajduka, šest godina poslije one “velike svečanosti hrvatskog nogometa” iz 1913., po završetku Prvog svjetskog rata. U subotu 17. svibnja 1919. odigran je u Zagrebu prijateljski ogled Građanskog i Hajduka. U to vrijeme nije još bilo ugovora i strogih pravila o registraciji igrača, pa je Građanski za tu utakmicu iz Beča doveo slavnog Karla Henleina — “poznatog championa”, kako ga je nazivala tadašnja oduševljena štampa — koji je s WAC-om već uzeo prvenstvo Austrije. U dvadeset prvoj minuti drugog poluvremena, kod rezultata 2-0 za Građanski, jedan zagrebački branič grubo je oborio Hajdukovog desnog beka Franu Tagliaferra, ovaj je krenuo kao da će ga udariti, i sudac ga je poslao u svlačionicu. Hajdukovi igrači opkolili su onda suca tražeći isključenje i za beka Građanskog, a kad ovome to ni nakon nekoliko minuta gužve nije palo na pamet, Splićani su se pokupili i napustili teren.

Vijest o pristranom suđenju i demonstrativnom napuštanju zagrebačkog terena danas bi, kako znamo, u Splitu izazvala oduševljenje i ponos, okupili bi se navijači na dočeku igrača i slavili njihov čin, ali u ono vrijeme drugačije se gledalo na tu stvar. Poraz i napuštanje utakmice razbjesnili su Splićane, igrači su optuženi za dezerterstvo, kukavičluk i nezalaganje, a najgore je prošao najbolji igrač Hajduka, Nikola Gazdić Janjčić — malo prije te utakmice upisan u Hajdukov panteon kao prvi igrač u historiji koji je zabio stotinu golova — optužen za namjerno sabotiranje utakmice. Slabo je kod razmaženih Splićana kotirao argument da je Janjčić u nešto slabijoj formi i zato što se jedva živ tek vratio iz klanice Prvog svjetskog rata.

Odlukom uprave, pod pritiskom surovih navijača, Janjčić je naposljetku potjeran iz kluba, završivši na filozofskim studijima u Beogradu, a Split je sve otada nestrpljivo čekao revanš za “sramotni poraz u Zagrebu”.

Konačno, točno dvije godine kasnije, 22. svibnja 1921., dogovorena je uzvratna utakmica u Splitu. Građanski je do tada već okrunjen suverenim vladarom hrvatskog nogometa — bio je aktualni dvostruki prvak Zagrebačkog podsaveza, s velikim Dragutinom Vrđukom na golu i strašnim Ivom Granitzem i Emilom Perškom u napadu — i cijeli Split danima se pripremao za osvetu. U Građanskom su, čini se, dobro znali gdje dolaze. Splitsko Novo doba, recimo, pred utakmicu s Građanskim podsjećalo je na utakmicu Hajduk-Ilirija: “Poznato nam je da je nekim igračima Ilirije stavljen upit od nekih članova Građanskog iz Zagreba, da li su se oboružali revolverima za igru u Splitu”.

Za spektakularni revanš dočuo je onda i beogradski student filozofije Nikola Gazdić, poslavši Hajduku očajničku molbu da odigra još samo tu utakmicu. Načet surovim ratom i nagrižen groznim uvjetima studentskog života u Beogradu, već je obolio od tuberkuloze, ali želja za iskupljenjem bila je jača od bolesti. Primivši pismo iz Beograda, barba Luka Kaliterna — koji će do kraja života tvrditi kako je Janjčić bio najtalentiraniji i najbolji igrač u historiji Hajduka — kratko mu je otpisao: “Vrati se, Janjčiću.”

* *

Povratak Nikole Gazdića Janjčića jedna je od najslavnijih i najtužnijih epizoda Hajdukove povjesnice. Pred pet hiljada euforičnih gledatelja — što je tada bio apsolutni rekord Starog placa — Hajdukova lijeva spojka toga je poslijepodneva, mada već ozbiljno bolesna, odigrala utakmicu života, izluđujući braniče Građanskog i prolazeći kroz njihovu obranu na dotad neviđeni način. Zagrepčani su golom Granitza u 15. minuti poveli 1-0, ali već nakon pet minuta Janjčić je zagrebačke braniče u šesnaestercu doveo do sloma živaca, sudac Ivanišević pokazao je na bijelu točku, a iskusni Franz Mantler iz Beča, Hajdukov trener i igrač, mirno pogodio za 1-1. Jedva minutu kasnije, opet je Janjčić na sceni: upravo brazilskim fintama, desetljećima prije nego što su nam Brazilci to uopće pokazali, izbacio je tri igrača Građanskog sa Starog placa, našao se sam oči u oči s Vrđukom, a onda lažnjakom izbacio i njega, pustivši loptu da sama uđe u gol. Bio je to, kažu, najljepši gol kojega je Split ikad vidio.

Drugo poluvrijeme odigrano je u pravom vulkanskom grotlu, puno grubih faulova i incidenata. Već na početku Granitz je pao kao pokošen — po splitskoj štampi nakon nezgodnog doskoka, po zagrebačkoj udaren od jednog navijača — i do kraja utakmice nije se vraćao na teren. Tagliaferro je ponovio onu zajebanciju iz Zagreba i opet poslan u svlačionicu, malo poslije toga isključeni su i Rudolf Rupec i Dragutin Vrbanić, i Građanski je ostao s osmoricom, ali na molbu Zagrepčana sudac Ivanišević vratio ih je u igru, jedva nekako privevši utakmicu kraju.

Povijesna prva pobjeda nad slavnim Građanskim bila je Hajdukova i Janjčićeva katarza, publika je Hajdukova napadača na ramenima iznijela s terena, a ovaj je u baraci — baš kako je to u romantiziranoj epizodi Smojinog Veloga mista prikazano kroz tragičnu sudbinu Janjčićeva aliasa Rica — potpuno iscrpljen pao iskašljavajući krv. Bila je to zaista njegova posljednja utakmica.

* * *

Štampa sljedećih dana nije, međutim, pisala o veličanstvenoj partiji Nikole Gazdića Janjčića, već o paklenoj atmosferi u kojoj je utakmica odigrana.

“Hajduci u Splitu, teški trenuci za Zagrepčane: devedeset minuta u životnoj opasnosti!”, javio je tako sutradan zagrebački Jutarnji list. Da, onih “devedeset minuta životne opasnosti” s početka priče naslov je izvještaja s derbija odigranog tog svibnja 1921. I još: “Graniz u dvanaest sati u noći još uvijek u opasnosti života. Perškina ruka u gipsu. Šifer rempla, baca loptu u aut, tri čovjeka nahrupe u igralište, tuku Šifera šakama. Građanski htio napustiti igralište!” “Izvanredno izdanje! Hajduštvo u Splitu!”, javio je i Športski list. “Splitska publika dočekala Građanskog pljuvanjem i bacanjem predmeta, isprebijani igrače Plavih: jedan igrač Građanskog još uvijek u opasnosti života!”

“Gruba igra, nekorektno ponašanje i očite simulacije, igrali Građanskog hinili nesvjestice i padavice!”, odgovorilo je splitsko Novo doba, nazivajući igrače Građanskog “umišljenima, naduvenima i taštima”. “Laži i insinuacije! Neistiniti izvještaji zagrebačke štampe! Kampanja protiv Hajduka! Povrijeđena taština jedne silno umišljene sportske družine!”, pisala je sljedećih dana splitska štampa.

Na poziv Jutarnjeg lista igrači Građanskog u Zagrebu su pak dočekani kao narodni heroji, a organizirani doček na željezničkom kolodvoru pretvorio se u masovne protudalmatinske demonstracije, nakon kojih su navijači Građanskog — “frankovački ološ”, kako ih je nazvalo splitsko Novo doba — uz uzvike “Dolje splitski hajduci!” hvatali i brutalno tukli dalmatinske studente po Zagrebu.

Zvuči poznato?

“Zagrebačka štampa pravi političko pitanje nabacujući se lakoumno na Split i Dalmaciju: tko na ružan način sramoti Split, tko jedan sportski neuspjeh koristi u političke svrhe i stvara antagonizam između Zagreba i Splita?”, pisalo je sutradan Novo doba, i između Zagreba i Splita buknuo je pravi diplomatski građanski rat. Gradonačelnici Splita i Zagreba Ivo Tartaglia i Vjekoslav Heinzl izmijenili su brzojave i depeše, o cijelom slučaju raspisala se i europska štampa, a obaviješten je i Međunarodni olimpijski komitet.

“Gospodo iz JNS-a, dosta je!”, urlao je trener Građanskog Karl Henlein da se čulo do samog sjedišta Jugoslavenskog nogometnog saveza, koji je tada još uvijek bio u Zagrebu, i u Split je uskoro stigao predsjednik JNS-a Hinko Würth, naloživši pokretanje službene istrage o nezapamćenom masakru na “najvećoj svečanosti hrvatskog nogometa”.

Kad istraga kasnije završi i ustanovi cijelu istinu, oslobodivši Hajduk i Split odgovornosti, već će cijela stvar biti zaboravljena, a u splitskim i zagrebačkim gostionicama i brijačnicama pričat će se samo o novom ustavu, kojim će Država Srba, Hrvata i Slovenaca koji tjedan kasnije i službeno postati Kraljevina.

Utakmica Hajduka i Građanskog 22. svibnja 1921. ostat će tako zapisana kao pramajka vječnog derbija, onakvog kakvog poznajemo danas, točno stotinu godina kasnije.

* * *

Zaboravljen je tako i onaj nogometni rat Splita i Zagreba, zaboravljen je masakr na Starom placu, a zaboravljen je uskoro i Nikola Gazdić, prvi Hajdukov Bajdo.

Danas znamo da je onih “devedeset minuta u životnoj opasnosti” bio samo Janjčić. Nakon te veličanstvene utakmice teško bolestan vratio se u Beograd da diplomira, zaposlivši se sljedeće jeseni kao profesor na Realnoj gimnaziji u Sinju. Na poslu je, međutim, bio samo nekoliko dana: kad je u listopadu 1922. najavljen kao gost prve utakmice ženskog hazena kluba Hajduk na Starom placu i zvijezda spektakla u predigri, utakmice predratne i poslijeratne momčadi Hajduka, Janjčić je u Split stigao tek da posljednje dane provede s obitelji. Izmučen tragičnim životom, ratom, tuberkulozom i okrutnim odnosom svog grada i kluba, tiho je umro na svoj imendan, u srijedu 6. prosinca, na svetoga Nikolu.

“Preminuo je Nikola Gazdić, poznati splitski sportista, najbolji nogometaš u Splitu. Preminuo je mlad, shrvan radom i odricanjem, ali pun ljubavi za ovaj varavi svijet. Nakon muka pretrpljenih u vojništvu za vrijeme rata, teške prilike u kojima živi ogromni dio naših studenata na visokim školama i on je prejako osjećao. Osim toga teško je snosio oštru sjevernu klimu i vlažan zrak. Nastupila je boljetica koja ga je lagano pogrizavala”, pisao je splitski Jadranski sport. “U Hajduku je bio cijenjen i voljen osobito radi vesele naravi, a kod ostalih sportista radi mladenačkog žara u igri. Ime Janjčić bilo je svim posjetiocima igara dobro poznato, te se zovuć tim imenom često bodrili u igri. Nikole Gazdića nema više. Ta je simpatična pojava nestala zauvijek iz naše sredine — sa zelenog polja. Bila mu lahka hladna zemlja Sustjepana u kojoj počiva vječni sanak.”

Sprovod je, kažu, bio najveći kojega je Sustipan do tada vidio. Split voli svoje mrtve heroje.

Trideset godina nakon smrti, zbog premještanja gradskog groblja, posmrtni ostaci Nikole Gazdića Janjčića premješteni su na Lovrinac, u bezimenu grobnicu na kojoj piše samo “Poginulim i umrlim igračima i članovima — Hajduk Split”.

Umjesto veličanstvene utakmice jednoga od svojih najboljih igrača, umjesto jednog od najljepših golova koje je Split upamtio, točno stotinu godina kasnije pamti se tako i svake godine prigodno komemorira tek onaj građanski rat i “devedeset minuta životne opasnosti”.

Vječni derbi.