i pamti — uvik puni smo želja,

al’ malo se ostvari od tog!”

Ivica Krajač, Tereza Kesovija

 

Legendarni Frane Matošić — svi napamet znamo njegovu statistiku — za Hajduk je igrao više od dvadeset godina, od 1935. do 1956., i u bijelom dresu istrčao na teren ukupno sedam stotina trideset devet puta, od tada pa zauvijek drugi najdugovječniji igrač splitskog kluba.

Drugi?

O da, drugi. Ima jedan koji je za Hajduk igrao mrvu dulje: prvi put u bijelom je dresu istrčao na zemljanom Starom placu pradavne 1937., s nepunih šesnaest godina — onih dana kad je nakon smrti Aleksandra Karađorđevića jugoslavenski kralj bio mladi regent Petar, a Frane još bio samo pet-šest godina mlađi Jozin brat — a posljednji put na veličanstvenom novom stadionu na Poljudu pred Novu godinu 1983., u svojoj šezdeset drugoj, onih dana kad je nakon smrti maršala Josipa Broza predsjednik Predsjedništva SFRJ Jugoslavije bio Petar Stambolić, a Zoran Vujović još bio samo pet-šest minuta mlađi Zlatkov brat.

Četrdeset pet godina. Više od tri hiljade utakmica.

Davno prije Torcide bili su Trestresači, grupa najžešćih drukera Hajduka nazvana po tada popularnoj navijačkoj pjesmi “Tres, tres, trese se, ko u Ajduk dirne se”

Amerika, Rusija, Australija i cijela Europa, od Splita preko New Yorka do Bugojna, od Moskve preko Berlina do Runovića, milijun kilometara, sto tisuća više-manje.

Osam naslova prvaka države i šest kupova.

Nitko u povijesti splitskog kluba — a teško da takvoga ima ijedan drugi — nije igrao četrdeset pet godina i istrčao na teren tri hiljade puta, nitko u povijesti Hajduka nije osvojio više trofeja. I da se mene pita, uz braću Kaliterna, Jozu, Franu, Bajdu, Bearu, Buklu, Juru, Šuru, Frfu, Katu, Gudelja, braću Vujović i ostala Hajdukova božanstva, u postrojenoj straži pred Hajdukovim stadionom u svoj bi svojoj prirodnoj veličini stajao i jedan brončani div s kantom vode uz lijevu nogu i velikom torbom uz desnu, sa šeširom na glavi, šugamanom prebačenim preko ramena i španjuletom u ruci.

Na podnožju bi pisalo: “Barba Božo, najtrofejniji igrač Hajduka svih vremena, čovjek koji je sa svojih deset prstiju gradio prvaka.”

* * *

Nogometni klub nisu samo jedanaestorica na travi i njih desetak na klupi, nisu to samo vratari, bekovi, stoperi, halfovi, krila i centarfori, nisu to samo treneri, predsjednici i sportski direktori čija imena svi znaju. Duboko pod tribinama stadiona, u kancelarijama, svlačionicama, garažama i uz aut-liniju cijela je vojska tihih, manje vidljivih ili posve nevidljivih proletera iz treće smjene koji su cijele živote ugradili u klub — pomoćnih trenera, fizioterapeuta, hauzmajstora, tajnica, kuharica, pralja, spremačica, čistačica, vozača, oružara, domara i volontera bez kojih klub ne može čak i onda kad mora bez kapetana ili trenera.

Hajdukova povijest jest bijeli dres, ali njega ne bi bilo bez dobroga šaltura Karla Lesingera, uglednog splitskog krojača koji je novoosnovanom klubu poklonio prve hlače od najboljeg engleskog plavog štofa i dvadesetak metara najfinije bijele tele, od koje će sestre Hajdukova prvoborca Ante Righija sašiti prve bijele košulje. Hajdukova povijest jest gostovanje Concordije 1912. i prve mreže razapete na branke Krajeve njive, ali njih ne bi bilo bez dobre Anke Kaliterne, Fabjanove i Lukine sestre koja ih je isplela i prokuhala u velikom kotlu s borovom korom, onako kako su ribari već impregnirali svoje mreže da ih ne bi probio prvi dupin, tunj ili bomba Bože Šitića.

Hajdukova mitologija jest dobri barbir Meštar, vlasnik brijačnice na Voćnom trgu kojega je maestralno igrao Boris Dvornik, zaglavni lik Veloga mista Miljenka Smoje, ali slavni Meštar zaista je postojao: cijelo Hajdukovo dvadeseto stoljeće, od Duje Duke, koji je svoju radnju vodio na Mihovilovoj širini, do njegova sina, legendarnog Aleksandra Alekse, koji ju je preselio na Voćni trg, pretvorio u “bili bunker” i na koncu nazvao Velo misto, kultna brijačnica Dukinih bila je depandansa Hajdukove barake u kojoj su se komentirale utakmice, razrađivale taktike, vrbovali igrači i kovale titule.

Davno prije Torcide — u vrijeme kad je mladi barbir Aleksa Duka tek počinjao — bili su, recimo, Trestresači, grupa najžešćih drukera Hajduka nazvana po tada popularnoj navijačkoj pjesmi “Tres, tres, trese se, ko u Ajduk dirne se”. Trestresači su s Bijelima išli na sva gostovanja, i one 1932., kad su u finalu državnog prvenstva kod kuće izgubili od HAŠK-a, dali u Novom dobu štampati osmrtnicu Hajduku, “našem neprežaljenom bratu i drugu”, pozivajući “ožalošćene na sprovod ambicija i nada našeg vrlog i dobrog Hajduka”. A najglasniji i najčuveniji Trestresač bio je Paško Jakasović zvani Bula.

Jakasovića više nitko ne pamti, ali tada, prije stotinu godina, svi u gradu znali su Paška Bulu. Upisan u pučku predaju kad je u onim nezapamćenim neredima u Zagrebu nakon pljačke protiv Građanskog pogođen bocom šabesa, pa zamotane glave mjesec dana obilazio gradske betule kao narodni heroj, Bula je tih dvadesetih i tridesetih obavezno pred barakom čekao igrače sa gajbom šabeža i marendom — “evo san spremija bokunić lešega za marendu” — bacajući s igračima nakon utakmice klapsku pjesmu ili partiju briškule, dugo još pamćen kao maskota i dobri duh Hajduka.

 

Povijest Hajduka nezamisliva je tako i nezapisiva bez njegovih dobrih duhova, a klupska baraka na Starom placu bila je upravo kuća dobrih duhova.

Stari Krešo Vojnović, recimo, najveći bonkulović među dobrim duhovima, desetljećima je kao oružar brinuo o kopačkama Hajdukovih igrača, patinavao ih i mijenjao im čepove, od starih krpašica koje je sam izrađivao, do modernih “plastičnih” kopački nad kojima je sumnjičavo vrtio glavom. Samo jednom šjor Krešo je zakazao, pa su ga zajebavali do kraja života: kad je ono šampionske 1974. zaboravio u Mostar ponijeti opremu vratara Rizaha Meškovića, a ovaj posudio kopačke od Veležova centarhalfa Ahmeta Glavovića, pa odmah uganuo zglob i primio pet komada.

Dobro je šjor Krešo znao koliko je zanat važan — svaki Hajdukov gol kojega smo za naših života vidjeli na Starome placu imao je njegov potpis — a čak i bolje od njega to je znao Srećko Vidaković, čuveni profesor Srićo, još jedan iz jata dobrih bijelih duhova, i sam bivši nogometaš Dalmatinca. Šjor Srićo je bio profesor zemljopisa i povijesti u splitskoj Trgovačkoj školi, i kao predsjednik Potkomisije za praćenje školskog uspjeha pri Omladinskoj komisiji Hajduka gotovo četrdeset godina brinuo se za školovanje podmlatka i igrača, za cijelo to vrijeme ne uzevši od kluba ni dinara ni kune.

Odškolovao je Hajdukov ministar prosvjete generacije Bijelih, tjerao ih na nastavu, pripremao za maturu, gurao na fakultete — samo Baku Sliškovića tri puta je upisivao! — vodio igračima “školovanje uz rad” i sređivao im svjedodžbe, “da ne budu kruva gladni kad ostave balun”. Dobri šjor Srićo posušio je tako hajdukovcima više jedinica i upisao više fiksnih dvojki nego sve kladionice zajedno, čak i kad bi mu na polaganju ispita koji — poput Meme — na pitanje zašto je u Četvrtoj ofenzivi pao Prozor, odgovorio da su valjda popustile britvele.

Eh da, Meme. Znao je on sve o prozorima i prozorčićima.

Čuveni Ante Pentić zvani Meme Longines, splitski špacakamin oliti dimnjačar, bio je dobri duh Staroga placa, odgovoran za upravljanje starim drvenim semaforom s reklamom Kiriginova Bobisa iznad južne tribine: umetao je Meme šuferine u brojčanik da uspori sat kad je Hajduku trebalo, i u prozorčiće za “domaće” i “goste” umetao brojke s rezultatom.

Veliko je čudo, recimo, bilo kad je na Mundijalu 1950. Engleska izgubila od američkih Jenkija 0-1 — otočke novine, uvjerene da je riječ o telegrafskoj grešci, objavile su kako je Albion pobijedio 10-1 — ali još je veće čudo bilo kad je dvadesetak godina kasnije Hajduk na Starom placu s 0-1 izgubio od kaštelanskog Jugovinila. Samo što je ovaj put rezultat stvarno bio 10-1: nakon 9-1 Meme je sa semafora vikao igračima da stanu, jer nema mjesta za dvoznamenkasti rezultat, Pero Nadoveza za dišpet je onda zabio deseti, a ljuti Meme, petavajući Peri roge, stavio na semafor engleskih 0-1.

Memu su zvali još i Kutinjo, iako je zapravo on tako zvao druge. Memino “alo, Kutinjo” bila je rijetka čast i priznanje: mi danas znamo Philippea Coutinha, zvijezdu Intera, Liverpoola i Barcelone, ali davno prije njega, u Memino vrijeme, Coutinho je bio Antônio Wilson Vieira Honório, genijalni napadač Santosa i brazilske reprezentacije koji je, pričalo se, nosio bijelu traku kako bi ga komentatori razlikovali od Peléa, i za kojega je sam Kralj govorio da je bolji od njega. Takav je bio Ante: dok su sami Brazilci prije koji dan u glasoviti Michaelisov rječnik portugalskog jezika za nekoga tko je jedinstven i neusporediv uveli riječ “pelé”, njemu je to još u ono vrijeme bio “coutinho”. Po njemu su, eto, prijatelji za Memu i Meme za prijatelje bili — Kutinjo.

Ante Pentić, koji je selidbom na Poljud postao tehnološki višak, umro je 2012., mjesec dana poslije profesora Sriće, u sedamdeset trećoj. Tri dana nakon što se Split oprostio od Meme Longinesa rečenog Kutinja, Hajduk je u trećem pretkolu Europske lige ugostio milanski Inter: u sedamdeset trećoj minuti za 0-3 je zabio mladi neki Brazilac, a na suvremenom Longinesovom semaforu zasjalo je ime — Coutinho.

Jebo vas Poljud, rekao bi Meme. Kakav vam stadion, takvi vam i semafor i rezultat i Kutinjo.

* * *

Baraka je bila kuća dobrih duhova, a Stari plac njihovo igralište. Prije rata o placu se brinuo dobri, stari Ivan Šegvić, a nakon rata naslijedio ga je njegov pomoćnik, legendarni Ante Jerić Kaštelanin, koji je na posao dolazio karom, ponekad i kaićem, a nerijetko i pješke.

Za Antu Kaštelanina pričalo se da po imenu zna svih dvadeset hiljada ljudi na tribinama. Punih trideset pet godina bio je čuvar Starog placa, ravnao teren dok je još bio zemljan, kosio travu kad je došlo i to čudo. Još pamtim njegov reski zvižduk i prijeteći dlan kad bismo u poluvremenu preskočili ogradu i pretrčali kod prijatelja na suprotnu tribinu, ali svojim je prodornim zviždukom znao bogami s terena potjerati i Bajdu Vukasa i Juru Jerkovića, kad bi uranili na friško zaliveni travnjak.

Nije Ante brinuo samo o igralištu, čupao korov, izvlačio linije i namještao mreže na golovima: u davna vremena brinuo se da u baraci ima garbuna za toplu vodu u svlačionicama, a u naše doba radio je i kao biljeter na ulazu u stadion. Nitko u gradu nije bio sretniji od Ante Kaštelanina kad ga je Tito Kirigin za nagradu vodio na Mundijal u Njemačkoj 1974., nitko od njega nije bio nesretniji kad je Hajduk preselio na Poljud. “Meni je misto doli, na placu”, govorio je stari Ante kad su ga za odlazak u penziju počastili počasnom poljudskom ložom na utakmici protiv Trabzonspora.

“Sad svi dolazidu u gvante, triba in katriga, nikor neće da okisne”, grintao je Ante novinarima pod lebdećim krovom Poljudske ljepotice. “Još malo pa ćedu i žene vodit na utakmicu.”

 

Posebni rod dobrih duhova Hajdukovi su liječnici i maseri, sve od prvog Hajdukovog liječnika Đina Karamana — kojega su onoga ljeta 1914., na dan kad je proglašena opća mobilizacija, dok je nakon utakmice s praškom Spartom jednom igraču previjao ruku, uhapsili i priveli carski agenti — i prvog Hajdukova masera, čuvenog Češkog iz ugledne splitske židovske obitelji Albahari.

Zabilježeno je da je vješti maser Češki prvi put pozvan od Hajduka u ljeto 1926., za četvrtfinalnu utakmicu državnog prvenstva kod sarajevskog SAŠK-a, gdje su Bijeli tih godina imali dosta loših iskustava medicinske naravi. Pravo ime bilo mu je Josip, nekad su ga zvali Bepo ili Pepi, ali Albahari je u gradu ipak najpoznatiji bio kao Češki, valjda zbog gospodskih, kavalirskih manira kojima je osvajao društvene krugove, osvojivši na koncu jednu balerinu splitskog kazališta.

Jakog i korpulentnog, ali uvijek besprijekorno odjevenog, Josipa Bepa Albaharija zvanog Češki znao je cijeli Split, zabavljao je gradske barove i salone pjevajući nove šlagere i plešući pomodne nove plesove, a podjednako je volio i “gjezz” i sport. Bio je i nogometni sudac i jedan od pionira splitskog ragbija, omiljen i kod splitskih dama i kod robusnih ragbijaša na Bačvicama, i među gospodom na Pjaci i među kupravendama na Pazaru, ali i dobri duh Hajduka, koji je na klupskim čajankama u kafani Muljačić plesao poput ruske balerine i pjevao svoj poznati šlager: “Maser san van pravi, ko me ne poznaje?/ Šovranome “Češki” — to mi baš pristaje./ Jeman kosu bjondu, punu rici svaki,/ maser jopet biti nije posal laki./ Triba puno toga, snage a i truda/ da se tilo zgnječi podjednako svuda./ Umorin se brzo zarad teške muke,/ malo višje pušen fregajuć Ajduke./ Štumik mi je malen, kaiš jedva stoji,/ ča san tako debel, to su posli moji./ Ja san maser Češki, autar i sudac,/ domalo ću postat fuzbalerski mudrac!

 

Tridesetih godina Josip Bepo Albahari potpuno se posvetio karijeri Hajdukova dobrog duha na klupskim zabavama, a na klupi ga je kao maser naslijedio profesor Šimun Pavličević, ugledni onodobni sportski radnik, osnivač i predsjednik Lakoatletskog sportskog kluba Agon, prvog splitskog i dalmatinskog atletskog kluba, organizator Olimpijskog dana i Marjanskih štafeta, ali i pionir splitske fizioterapije i sportske medicine.

Kao i svakom liječniku i maseru, i Šimi su trebali pomoćnici, koje je regrutirao među Hajdukovom djecom. Njihov je posao bio da Profešuru nose torbe i na njegov znak zajedno s njim utrče na teren noseći u rukama brokvu. Brokva, naime, nije samo dalmatinska riječ za čavao: nekad je označavala i limenu kantu za vodu, sić kakav se u vrijeme prije vodovoda i tekuće vode držao u sobi ili za umivaonikom. Profešurov test bio je jednostavan — trebalo je punim trkom u teren donijeti tešku brokvu punu vode, a da mu ne stigne poluprazna.

Samo jedan njunjor imao je tako lagan i mekan trk i tako snažne i sigurne ruke.

* * *

Rodio se u Primoštenu 27. studenoga 1921., a roditelji su mu se doselili pod Marjan kad je imao samo godinu i pol. Kao svaki muškardin koji je odrastao u Splitu dvadesetih i tridesetih — u vrijeme kad je barba Luka sa svojim tićima Ljubom Benčićem, Leom Lemešićem i braćom Poduje gradio velikog Hajduka — i mali je Božo sanjao da jednog dana postane Vlado Kragić i HAŠK-u poput Kaluna zabija sedam komada. Došao je u klub u vrijeme kad je predsjednik još bio legendarni Lukin brat, inženjer Fabijan Kaliterna, u generaciji Miljenka Batinića, Branka Viđaka i Ljube Kokeze — čak i zaigrao za juniore 1937. — ali nije imao ni osjećaj za gol poput Viđaka, ni pregled igre poput Batinića, ni autoritet ministra obrane poput Kokeze.

Imao je samo lagan, mekan trk i snažne, sigurne ruke.

Jednom je tako u ljeto 1938. Hajdukov maser profesor Šimun Pavličević tražio među njunjorima pomoćnika, pa mu zadao da punim trkom donese tešku brokvu vode. Kad je ovaj zadihan donio punu kantu — ni kap se iz nje nije prolila — šjor Šime je impresioniran pitao maloga kako se zove.

“Soldo”, odgovorio je mali, već deboto veći od njega. “Božidar Soldo.”

Od toga dana, Božo će biti maserov vodonoša. Profešur ga je jako zavolio i počeo ga polako uvoditi u tajne svoga posla, a ovaj je učio i upijao. Već te jeseni, kao sedamnaestogodišnjak, počeo je masirati Hajdukove juniore, ali novu karijeru će mu pred dvadeseti rođendan prekinuti rat. Konačno, kad se Hajduk vrati s ratne turneje, Božidar Soldo će kao stasiti, snažni dvadesetpetogodišnjak zauzeti mjesto na klupi.

I ostati tamo do kraja.

 

— — — — —

Drugi (i završni) dio priče Legenda o Velom Boži pročitajte ovdje.

Bili libar Borisa Dežulovića možete naručiti ovdje