Stade de la Praille u Ženevi star je samo dvadeset godina, ali već je vidio čuda. Najveće utakmice na tom malom i lijepom stadionu nije, međutim, igrao domaćin, ženevski Servette, već gosti na neutralnom terenu: tu je, recimo, 2005. odigrana do danas posljednja utakmica arhineprijatelja Engleske i Argentine — kad je ono Michael Owen u posljednje četiri minute preokrenuo na 3-2 — a svjedočio je Praille i turskom čudu na Euru 2008., kad je nakon 2-1 protiv Švicarske, golom Arde Turana u 92. minuti, vojska Fatiha Terima upravo na stadionu Servettea s dva gola Nihata Kahvecija u posljednje tri minute okrenula na 3-2, nakon čega je onom bombom Semiha Şentürka u 122. minuti bacila u očaj i Hrvatsku, pa u polufinalu Şentürkovim golom u 86. minuti nagovijestila i čudo protiv Njemačke, prije nego što je Philipp Lahm konačno u devedesetoj završio tursku bajku.

Čudo u Ženevi.

Stade de la Prailleu ne bi bilo prvo, a mi ga čekamo skoro stotinu godina.

* * *

Nećete vi znati Gogu i Didija. Gogo je mizantrop izblijedjele vjere u smisao stvari, vječno pretučeni mršavi luzer kojega je u životu pronašao baš svaki debil koji je ikad tražio sljedeću žrtvu. Kad bi policiji trebalo opisati Gogu u dvije riječi, bio bi “sljedeća žrtva”. Zato on nikad zapravo nije razumio debelog intelektualca Didija, neizliječenog optimista koji je valjda jedini u gradu najprije čitao vijesti iz znanosti i kulture, pamteći sve što je Gogo ikad zaboravio. Svaka upamćena nesreća njemu je bila jedan korak bliže pobjedi. Didi je bio “sljedeći pobjednik”.

Svi, eto, imaju svoje Čudo, samo Hajduk — nema. Nema Čuda na Poljudu, nema Čuda na Starom placu, nikad ih nije ni bilo

Gogo i Didi prvoborci su Torcide, osnovane prije one slavne utakmice sa Zvezdom 1950., kad se Bajdo Vukas vratio s Mundijala i toga ljeta po gradu pričao o utakmici s Brazilom na mitskoj Maracani pred sto osamdeset hiljada ljudi, i fanatičnim brazilskim navijačkim grupama što se zovu “torcida”, nakon čega su splitski studenti pred mitsku odlučujuću utakmicu sa Zvezdom osnovali svoju. Didi, student filozofije, tih je godina sam sebi udijelio nadimak po brazilskom napadaču Waldyru Pereiri Didiju, čovjeku koji je izumio folha secu, suhi list, i strijelcu historijskog prvog gola na Estádio do Maracanã, na kojemu će te 1952. voditi Brazil do pobjede u finalu prvog Panameričkog prvenstva protiv Čilea.

Onda je Gogo, vječna “sljedeća žrtva”, za dišpet sebi dao nadimak po pobjedniku: Alcides Edgardo Pereyra rečeni Ghiggia bio je strijelac onog historijskog gola kojim je Urugvaj 1950. pred dvjesto hiljada ljudi na Maracani Brazilu oteo snove i posljednji preživjeli sudionik slavnog finala, koji će umrijeti 16. srpnja 2015, točno na šezdeset petu godišnjicu Maracanaça. “Samo su tri čovjeka u povijesti utišala Maracanu: Rimski papa, Frank Sinatra i ja”, govorio je Edgardo zvani Ghiggia. “Samo su tri čovjeka na onoj utakmici sa Zvezdom dobila po pički”, govorio je Ghiggia zvani Gogo. “Branko Stanković, Predrag Đajić i ja.”

 

Edgardo Pereyra rečeni Gogo i Waldemyr Pereira rečeni Didi cijelu su mladost proveli na južnom kantunu istočne tribine Staroga placa, pod legendarnom starom murvom. Bili su tamo i te davne i slavne 1952., kad je Bearin i Vukasov Hajduk kao dvostruki prvak Jugoslavije u posljednjem kolu jesenskog dijela prvenstva porazbijao vodeći Partizan 4-2 — tko zna koliko bi završilo da početkom drugog poluvremena nakon 4-0 nisu malo stali odmoriti se — pa s drugog mjesta na tablici nakon Nove godine otputovao na veliku turneju u Argentinu.

Nakon velikih uspjeha s druge strane Atlantika, 1-0 nad protiv istog onog Čilea iz finala na Maracani, i velikih 1-1 protiv slavnih Boca Juniorsa na spektakularnom otvaranju obnovljene i osvijetljene La Bombonere, argentinski predsjednik Juan Perón iz svečane je lože pozvao hajdukovce u predsjedničku palaču, pa posebnog jugoslavenskog izaslanika, starog crnogorskog partizana Mišu Pavićevića, zamolio da hajdukovcima kao njegovim posebnim gostima omogući produžetak turneje po Argentini. Splićani su bili u problemu, jer službeni je Beograd inzistirao da se zbog diplomatskih odnosa udovolji Perónovoj želji, a za dva tjedna, 8. ožujka, utakmicom u Splitu protiv BSK-a počinjao je proljetni nastavak prvenstva.

U nastavku turneje, međutim, Hajduku je usred Čilea, stigao šokantni telegram iz Beograda: utakmica s BSK-om ne može se odgoditi i Hajduk mora hitno natrag. Iako je vođa puta Jure Bilić od jugoslavenske ambasade dobio garancije da su avionske karte za Rim rezervirane, Hajdukova je delegacija u agenciji doživjela hladan tuš saznavši da karata nema, i da je prvi slobodan let tek 11. ožujka. Iz Buenos Airesa odmah šalju telegram s molbom da se utakmica prvog proljetnog kola odgodi, ali Fudbalski savez Jugoslavije glatko ih odbija.

 

Cijeli Split tjednima je čekao Hajduka. Kao Godota, rekao je Didi, pokazujući Gogi mali članak u Slobodnoj Dalmaciji o “interesantnoj novoj dramskoj premijeri u pariškom Théâtre de Babylone”. “Sadržaj komada ‘Čekajući Godota’ irskog pisca Samuela Becketta tretira problem smisla života, a za dekor je upotrijebljeno samo jedno jedino stablo”, pročitao je Didi izvještaj iz kulturne rubrike o neobičnom komadu u kojoj dvojica pod stablom cijelu predstavu samo čekaju tajanstvenog nekog Godota.

Kao nas dvojica pod starom murvom, rekao je Gogo. Smisao života pod jednim stablom.

“Hajduku treba čudo protiv BSK-a”, rekao je optimist Didi kad su te nedjelje na Stari plac istrčala tri penzionera što su se već bila ostavila baluna — Ivo Radovniković, Miljenko Batinić i Ivo Mrčić — i čak osmorica golobradih juniora. Čudo se ipak nije dogodilo: hrabri njunjori pali su tek u drugom poluvremenu. Ako ikad išta dobro iz ovoga izađe, bit će to mali Joško Vidošević, rekao je Didi. Strašan igrač.

A Split je i dalje čekao Hajduka. Izgledalo je da će stići barem na utakmicu drugog kola kod subotičkog Spartaka, ali kad su u četvrtak konačno sletjeli u Rim, dočekao ih je štrajk talijanskih željeznica. A Fudbalski savez opet im je, jasno, odbio molbu za odgodu utakmice.

“Hajduku treba čudo u Subotici”, rekao je Didi kad je penzionersko-juniorska ekskurzija na Martovske ide te 1953. otputovala u goste Spartaku. Subotički klub u to je vrijeme bio prilično jak, a drugačije bi se bogami napisala i Velika četvorka da je UDBA nakon rata pustila dvojicu mladih Mađara koji su čekali na graničnom prijelazu Kelebiji, očajnički pokušavajući da prebjegnu u Jugoslaviju i potpišu za Spartak: jedan se zvao István Nyers, kasnije velika zvijezda milanskog Intera, a drugi je bio stanoviti Ferenc Puskás. Čudo se, međutim, i bez njih nije dogodilo: više od herojskih 0-0 u Subotici hrabri njunjori nisu mogli, i Hajduk je pao na četvrto mjesto. Ako ikad išta dobro iz ovoga izađe, bit će to mali Miroslav Brkljača, rekao je Didi. Strašan igrač.

Da skratim priču, Hajduk se naposljetku konačno vratio, u Beogradu nalupao vodeću Zvezdu 4-1, i u posljednje kolo na utakmicu s Partizanom otputovao s dva boda manje od Beograđana.

“Hajduku treba čudo u Subotici”, ponovio je nepopravljivi optimist Didi s tranzistorom na uhu, nadajući se da će Hajduk Partizanu i u posljednjem kolu utrpati četiri komada, a vodeća Crvena zvezda nekako čudesno posrnuti kod jakog Spartaka.

* * *

“Hajduku treba čudo.” Didija je podsjetilo — Gogo se, naravno, ne sjeća — na rasplet nogometnog prvenstva Kraljevine Jugoslavije 1930., kad je Hajduku, što se pamti, prvi put zatrebalo čudo: bili su sitna djeca kad su u Zagrebu igrali Concordia i BSK, a u Beogradu Jugoslavija i Hajduk, upravo tim redoslijedom unutar jednog boda poredani i na prvenstvenoj tablici. Pod naslovom Djavolska matematika državnog prvenstva beogradsko je Vreme tada precizno izračunalo što sve kojem klubu treba za naslov, pa šanse Hajduka ocijenio “fantastičnim računom”: Splićanima je valjalo porazbijati Jugoslaviju s 5-0, odnosno 4-0, i nadati se pri tom da će BSK s Concordijom u Zagrebu odigrati 0-0, odnosno 2-2. Ukratko, “djavolska matematika”. Čudo.

Didi kaže da se sjeća kako su stari pred zgradom Glavne pošte čekali rezultate i objave čuda u Zagrebu i Beogradu — pa dočekali samo gol Šime Poduje u pretposljednjoj minuti za 1-1 — a Gogo kaže da Didi sere. Imao je samo tri godine, nitko ne pamti s tri godine.

 

“Hajduku treba čudo u Subotici”, rekao je tako optimist Didi dvadeset tri godine kasnije, ali “djavolska matematika” i “fantastičan račun” nisu pomogli ni 1953.: istina, Bijeli su u Beogradu ponovo Partizanu zabili četiri gola, ali Zvezda je kod Spartaka dobila s glatkih 5-1. Hajduk je tako ostao kratak točno za ona tri boda što ih je na početku proljetnog dijela ostavio u Argentini, igrajući domaću ligu s juniorima i prepustivši naslov Zvezdi. Jebali je Juan Perón i ceo Fudbalski savez. Kad je Didi mnogo kasnije negdje pročitao da je Perónu tih godina savjetnik bio Ante Pavelić, sve mu se samo objasnilo.

Ako ikad išta dobro iz ovoga izađe, izaći će meni na nos, rekao je Gogo, pa predložio Didiju da se objese o staru murvu. Bogami bi se i objesili da su imali čime. Mršavi siromah imao je, istina, nekakvu sajlu iz brodogradilišta koju je vezivao kao opasač, ali Didi je zaključio kako bi mu onda obješenom pale gaće. A mi — prijeteći je podigao prst — ni mrtvi ne skidamo gaće.

 

“Hajduku treba čudo!”, sve otada govorio je Didi na južnom kantunu istočne tribine Staroga placa, i putem zapamtio svako koje se nikad nije dogodilo. Gogo je pak svako zaboravio istog časa kad je sudac svirao kraj. Njemu je to bio jedini način da preživi. I u nedjelju se vrati objesiti o staru murvu.

Dva čuda u Subotici? Jedina dva čuda koje je Gogo na Martovske ide 1953. vidio bili su američko kapitalističko Čudo u 34. ulici Georgea Seatona i talijansko socijalističko Čudo u Milanu staroga komunista Vittorija de Sice, što su se davali u kinu Karaman. A Didi je svoja dva čuda našao u knjigama i novinama, pokazujući Gogi — tamo pokraj vijesti o “interesantnoj novoj dramskoj premijeri u Parizu” — i kratku vijest o dvojici engleskih znanstvenika s Cambridgea, nekom Jamesu Watsonu i Francisu Cricku, koji su tog proljeća “otkrili tajnu života”: strukturu molekule deoksiribonukleinske kiseline u obliku dvostruke zavojnice, u kojoj su, kažu, zapisani naši geni, sudbina i “čudo života”.

Tog proljeća, eto, Watson i Crick otkrili su tajnu života, a Beckett njegov besmisao. A Didi i Gogo? Didi je otkrio da je život čudo, a svijet Zemlja čudesa, da čuda ima i u znanosti i u književnosti i u kazalištu i u kinu Karaman, pa ga mora biti i u nogometu. A Gogo je zaboravio o čemu govori već do kraja rečenice.

Seaton će kasnije za svoje Čudo dobiti Oscara, De Sica za svoje Čudo Zlatnu palmu u Cannesu, Watson i Crick za svoje Nobelovu nagradu za medicinu, a Beckett za svoje Nobela za književnost. Samo Hajduk kurac. Te će 1953. čak i u finalu kupa izgubiti od BSK-a 0-2.

* * *

I danas, nedaleko stotog rođendana, ostarjela dvojica prijatelja nedaleko stotog rođendana i dalje sjede na svom mjestu u južnom kantunu istočne tribine i drže u rukama novine s “djavolskom matematikom” i “fantastičnim računom” koji Hajduku trebaju za čudo. Sve je kao nekoć, samo što je umjesto Starog placa novi poljudski stadion, a umjesto stare murve vitki jarbol sa zastavom Uefe: umjesto Zvezde čudom valja dostići Dinamo, a umjesto Spartaka bude jebena Lokomotiva.

Onda nas je jebena Lokomotiva prizemljila s 4-3.

Ako ikad išta dobro iz ovoga izađe, bit će to mali Luka Vušković, rekao je Didi. Čudo od igrača.

I zaista, tri dana kasnije, na Martovske ide 2023. — točno sedamdeset godina nakon onih herojskih i nedovoljnih 0-0 u Subotici — čudo se ukazalo mogućim na kultnom Westfalenu, gdje su Hajdukovi bili tići u četvrtfinalu juniorske Lige prvaka na penale pobijedili vršnjake iz Borussije Dortmund i plasirali se na završni turnir u Švicarskoj. Onda su mjesec dana kasnije u polufinalu na Stade de la Praille u Ženevi njunjori Hajduka upisali herojskih 3-1 protiv Milana i upisali se u ponedjeljak za finale na istom stadionu protiv nizozemskog AZ Alkmaara: prvi put u povijesti hrvatskog nogometa jedna je juniorska momčad otišla tako daleko, prvi put uopće neki je hrvatski nogometni klub bio u finalu najjačeg europskog natjecanja.

Je li moguće otići do kraja, je li moguće uzeti kantu? Dobro, dječju kanticu?

Je li moguće čudo? Čudo u Ženevi?

 

U stvarnom životu čuda se ne događaju, rekao bi pesimist Gogo, ali nogomet — šta god on o tome mislio — nema veze sa životom. U stvarnom nogometu, tamo negdje izvan njihova života, zaista postoji Zečja rupa kroz koju se u posljednjoj sekundi nadoknade s džepnog sata velikog Bijelog Zeca može upasti u duboki, duboki bunar, pa na njegovu dnu pronaći zlatni ključić za ulaz u Zemlju čudesa, polufinale Lige prvaka, finale Konferencijske lige ili barem titulu državnog prvaka.

Ili naslov juniorskog prvaka Europe.

Nogomet je samo prvenstvo Zemlje čudesa, u nogometu je čudo sastavni dio igre, zato i jest — kako sama riječ kaže — čudesna igra.

Gogina čuda samo su filmovi iz kina Karaman, De Sicino Čudo u Milanu, na primjer, tek je neorealistička filmska bajka — neorealistička, ali ipak bajka — kao i Seatonovo holivudsko božićno Čudo u 34. ulici. Božićno nogometno čudo 1914., međutim — kad su kraj flandrijskog gradića Ypresa britanski i njemački vojnici između rovova na Badnjak odigrali prijateljsku utakmicu, na jedan trenutak i užas svojih generala čudesno prekinuvši Prvi svjetski rat — zapamćeno je obiljem svjedočanstava, fotografija, crteža i zapisa o tome jedinstvenom događaju. Uključujući i rezultat utakmice, u kojoj su Nijemci — posve naravno nevažno, ali tako njemački — pobijedili 3:2.

 

Za razliku od filmskih čuda i mitoloških čudesa, ona nogometna dobro su, naime, dokumentirana.

Nikad, primjerice, u kinu Karaman nije prikazan žurnal s dokumentarnim Pathéovim crno-bijelim filmskim zapisom “svadbe stoljeća” u Kani Galilejskoj, ne postoji na YouTubeu amaterska snimka na kojoj bi se Isus s apostolima i mladencima cijučući uhvatio u vlakić, a nervozna ga majka Marija potezala za rame šapćući mu kako su ostali bez vina. Niti postoje galilejske novine iz tog vremena, koje bi pratile pripreme i otkrile kako svadbi stoljeća prijeti alkoholni fijasko, pa velikim naslovom procijenile kako “Organizatorima treba čudo”.

Ali zato postoji snimka, recimo, uzvratne utakmice osmine finala Kupa UEFA 1985. godine, nakon što su igrači Borussije Mönchengladbach u prvom susretu na Rheinstadionu u Düsseldorfu demolirali nekoć slavni Real Madrid 5-1 i raspamećeni od sreće cijučući se uhvatili u vlakić, trener Los Blancosa Luis Molowny potegao za rame predsjednika Ramóna Mendozu šapnuvši mu kako su ostali bez šansi, a madridski As velikim naslovom procijenio kako “Real necesita un milagro”.

Realu treba čudo? Prema biblijskom čudu kakvo je Realu trebalo nakon 1-5 protiv Borussije, čudo kakvo smo zazivali u Hajdukovu njunjorskom finalu protiv Alkmaara bilo je nezamislivo i nevjerojatno baš koliko i seks napaljenog maloljetnog njunjora na PornHubu.

Kriv kurac.

Nije tadašnji Real bio loš, štoviše, bio je aktualni pobjednik natjecanja, ali ni sjena današnjeg giganta. I taj lanjski Kup UEFA, konačno, osvojio je nakon one besprizorne oružane pljačke protiv Rijeke: prvak Španjolske nije bio još od sedamdesetih, a punih dvadeset godina prošlo je otkako je posljednji put bio europski prvak. Njemački klubovi za to su mu vrijeme rutinski trpali pet komada: nakon 1-5 protiv HSV-a i 0-5 protiv Kaiserslauterna, 1-5 u prvoj utakmici protiv Borussije bilo je upravo, kako bih rekao, seks napaljenog maloljetnog drkadžije.

Nakon čega Realu nije trebalo čudo, Realu je trebao povratak Baader-Meinhofa, građanski rat u Njemačkoj i izbacivanje njemačkih klubova iz europskih kupova. Ili to, ili da nekako nadoknadi četiri gola — što nije uspio nitko nikad u cjelokupnoj povijesti Kupa prvaka — i to protiv Borussije, donedavnog viceprvaka Europe, u to vrijeme straha i trepeta europskih kupova, četverostrukog finalista i dvostrukog osvajača Kupa UEFA predvođenog Klausom Aloffsom, Pierreom Littbarskim i zloglasnim golmanom Tonijem Schumacherom, ubojicom mladih centarfora.

Dakle, povratak Baader-Meinhofa.

Da skratim priču, pred stotinu hiljada gledatelja na Santiago Bernabeuu Real je golom Carlosa Santillane u posljednjim sekundama utakmice zaokružio na 4-0 i kroz Zečju rupu upao u Zemlju čudesa, pa tamo u četvrtfinalu izbacio švicarski Neuchâtel Xamax, u polufinalu talijanski Inter, i u prvoj utakmici finala nalupao njemački 1. FC Köln s istih onih 5-1. A Kölner Stadt-Anzeiger pred uzvrat osvanuo s naslovom: “Kölnu treba čudo!”

Ili to, ili španjolski građanski rat.

O uzvratnoj utakmici na Olimpijskom stadionu u Berlinu, da skratim, navijači Kölna pričaju do dana današnjeg. Die Geißböcke su napadali kao čopor gladnih vukova, Real je nestao s terena, u prvom poluvremenu zabio je Uwe Bein, u drugom Ralf Geilenkirchen, koji je malo nakon toga sam samcat pred golom pogodio španjolskog vratara: Agustino Santiago igrao je utakmicu života, skidao mrtve šanse, čupao lopte s gol crte i vadio ih iz rašlji, pucali su Nijemci kao… — dobro, svaka usporedba s pucanjem Nijemcima je neprilična — ali gol za 3-0 i dramu nikad nije pao.

Što, niste valjda mislili da je i Köln uspio?

Čuda se ne događaju svaki dan, kad bi bilo tako, Isukrst bi nakon svadbe u Kani utemeljio malu obiteljsku vinariju, a ne najmoćniju svjetsku religiju u povijesti. Ne bi štufi Gogo govorio “Hajduku treba čudo”, nego bi Didi jednostavno izračunao kako “Hajduku treba 3-0”. I ne bi, da su u nogometu tako česta i uobičajena, svako nogometno čudo imalo ime. Čudo na Maracani, Čudo u Belo Horizonteu, Čudo u Bernu, Čudo u Dammamu ili, štajaznam, Čudo na Vicarage Roadu.

Ili Čudo u Ženevi.

* * *

Europski kupovi bogata su dokumentacija znanstveno neobjašnjivih čuda, sve od davne 1961., kad je u prvom kolu Kupa pobjednika kupova danas zaboravljeni portugalski drugoligaš Leixões iz Matosinhosa porazbijan 2-6 od La Chaux-de-Fondsa, davno zaboravljenog švicarskog četvrtoligaša, kojega pamti valjda još samo zlopamtilo Didi, nikad ne oprostivši onom strašnom junioru Miroslavu Brkljači, kasnije zlatnom Hajdukovom kapetanu, kad je par godina kasnije otišao u taj La-Chaux-de-Kako-Se-Zove. Pa su u nemogućoj misiji u revanšu — davno prije pravila ‘gola u gostima’ — Portugalci na svom Campo de Santani poništio La Chaux točno 5-0.

I dok se Čuda na Santani danas sjećaju još samo Didi i neki stariji stanovnici Matosinhosa, nešto bolje pamti se Čudo u Krefeldu — vjerojatno najluđi mirakul kojega je smrtno oko ikad vidjelo — kad je u četvrtfinalu Kupa pobjednika kupova 1986. tada moćni istočnonjemački Dynamo Dresden izvukao dojučerašnjeg zapadnonjemačkog drugoligaša Bayer Uerdingen, da bi u prvoj utakmici u Dresdenu upisao rutinskih 2-0, a u uzvratu u Krefeldu još u 58. minuti vodio 3-1, ukupno dakle golemih 5-1. Nakon čega je sirotom Uerdingenu trebalo nemogućih pet golova za još nemogućijih pola sata. Pa su onda, što će, za pola sata zabili svih pet, a onda u 87. minuti za svaki slučaj i šesti, i sa 7-3 odjahali u legendu. Posljednji put viđeni su u petoj njemačkoj ligi.

Naše generacije pamte pak Čudo u Galiciji, kad je u četvrtfinalu Lige prvaka 2004. mali Deportivo iz La Coruñe nakon 1-4 u prvoj utakmici u uzvratu na svom Riazoru isprašio strašni Milan s Andreom Pirlom, Kakom i Andrejom Ševčenkom s okruglih 4-0. Ili slavno Čudo u Istanbulu sljedeće godine, kad je protiv istog strašnog Milana Liverpool u finalu Lige prvaka u samo šest minuta okrenuo 0-3 i na penale uzeo kantu. Liverpool sam takvih čuda ima za nastavak Alise u Zemlji čudesa, od Čuda na Anfieldu — ili barem jednog od mnogih, onoga iz 2016. — kad je u četvrtfinalu Europa lige golom Dejana Lovrena u sudačkoj nadoknadi prošao Borussiju Dortmund, do Čuda na Anfieldu 2019. kad je nakon 0-3 na Camp Nou demontirao Barçu 4-0.

Jedno od luđih čuda pamti, uostalom, i kultni Camp Nou. U uzvratnoj utakmici osmine finala Lige prvaka 2017. Jest, Barcelona je u 89. minuti protiv PSG-a još uvijek imala samo 3-1, i nakon katastrofalnih 0-4 u Parizu trebala su joj još tri gola za nezapamćeni preokret — nitko nikad u povijesti elitnog europskog natjecanja nije okrenuo četiri gola, a naročito ne s tri gola u posljednjih pet minuta, pa su Neymar i Sergi Roberto u posljednjih pet minuta zabili sva tri — ali nije to bilo Čudo na Camp Nou: to je bio više njemački sudac Deniz Aytekin.

Čudo na Camp Nou dogodilo se u stvari trideset tri godine ranije, kad je Barcelona u prvom kolu Kupa pobjednika kupova 1984. natamburala Metz na njegovu Saint-Symphorienu 4-2, i onda još u uzvratu kod kuće u 33. minuti povela 1-0, nakon čega su sirotom Metzu na Camp Nou manje od sat vremena do kraja trebala četiri gola. Pa je u manje od sata dao sva četiri.

Da, isti onaj Metz kojemu je sljedeće godine u Splitu Hajduk rutinski utrpao pet komada, a sam Zlatko Vujović četiri.

Svaki klub u svojim ljetopisima ima zapisano barem jedno takvo Čudo. Dokumentirana čuda postoje i u zavjetima Hajdukovih rivala. Dinamo ima svoje Čudo u Maksimiru, kad su protiv Eintrachta u polufinalu Kupa velesajamskih gradova 1967. nakon 0-3 iz Frankfurta golom Joze Gutzmirtla u 87. minuti uzvrata izborili produžetke, pa penalom Rudija Belina za 4-0 dovršili povijesni preokret. Crvena zvezda u prvom je kolu Kupa UEFA 1978. nakon 2-5 kod berlinskog Dynama u uzvratu na poluvremenu gubila 0-1, pa u drugom poluvremenu preokrenula i golom Miloša Šestića u pretposljednjoj minuti zapisala 4-1 i Čudo na Marakani. Partizan, recimo, pamti jedan od najvećih preokreta u povijesti europskih kupova uopće, glasovito Čudo na Stadionu JNA, kad je u drugom kolu Kupa UEFA 1985. protiv Queens Park Rangersa u Londonu demoliran s 2-6, pa u revanšu porazbijao Engleze s 4-0.

Čudo pod Bijelim brijegom ima i Velež, kad je u osmini finala Kupa UEFA 1975. — tek drugi put u životu u Europi! — nakon 1-3 iz prve utakmice protiv moćnog Derby Countyja u revanšu pobijedio 4-1 golom Duška Bajevića u 86. minuti. Željezničar je u osmini finala Kupa UEFA 1984. 0-2 protiv Universitatee iz Craiove u Čudu na Grbavici preokrenuo s 4-0, a svoje Čudo na Čairu ima i niški Radnički, Real s Nišave, kad je u četvrtfinalu Kupa UEFA 1982. nakon 0-2 protiv Dundee Uniteda u revanšu golom Slavoljuba Nikolića u 86. minuti s 3-0 prošao u polufinale.

Jebemti, čak i mali seoski Varteks ima Čudo u Varaždinu, kad je u osmini finala Kupa pobjednika kupova 1998. protiv jakog nizozemskog Heerenveena Faik Kamberović najprije u 89. minuti poništio 2-1 iz prve utakmice, pa u produžecima zabio za 3-1, da bi nakon šokantnog gola Jana de Vissera u 114. minuti za 3-2 Čudo dovršio Miljenko Mumlek, zabivši u 117. za čudesnih 4-2.

Svi, eto, imaju svoje Čudo, samo Hajduk — nema.

Ne, nema, ne morate provjeravati. Nema Čuda na Poljudu, nema Čuda na Starom placu, nikad ih nije ni bilo.

* * *

Bilo je, ne kažem, velikih pobjeda i čarobnih preokreta, ali da bi bilo Čudo, mora biti nevjerojatan, veličanstveni kakav obrat, moraju biti barem tri-četiri gola zaostatka, ili mora biti renomirani i mnogo jači protivnik, ako već ne kakav europski velikan.

Ili barem finale juniorske Lige prvaka.

Kad je 1972. u Kupu pobjednika kupova gostujuće poraze 1-3 i 2-4 Hajduk na Starom placu nadoknađivao s 2-0 i 3-0, bili su to samo slabašni velški Wrexham i škotski Hibernian, kojima su te pobjede bile valjda i najveći europski uspjesi u povijesti. To čudom nije smatrao čak ni vječni optimist Didi, i da se nakon 3-0 protiv Škota netko u Slobodnoj Dalmaciji usudio staviti naslov Čudo na Starom placu, cijeli grad bi ga zajebavao do sedmog koljena. Inače bi — da se ne zajebavamo kad za zajebavanjem nema nikakve potrebe — Čudo u Splitu bilo i onih 3-0 nakon 1-3 u trećem pretkolu Europa lige 2010. protiv običnog Dinama iz Bukurešta. Hajdukovih 3-0 nakon 2-4 u trećem pretkolu Europa lige 2014. protiv kazahstanskog giganta Šahtera iz Karagandija, na primjer, “Čudom na Poljudu” nisu se usudile nazvati niti zlurade zagrebačke Sportske novosti.

Naslov nakon pobjede protiv Hiberniana bio je, inače, Bijeli ekspres pregazio Škote: naravno da je pregazio Škote. Čudo na Starom placu bilo bi da nije.

U Splitu je mitski Mirakul moguć izgledao samo one zimske srijede u osmini finala Kupa UEFA 1981., kad su se nakon katastrofalnih 1-5 u Valenciji i splitska Slobodna Dalmacija i madridski As jednako pitali “Je li čudo moguće?”, a španjolski vratar José Sempere sam pred Zlatkom Vujovićem skinuo mrtvu šansu za čudesnih 3-0 već u 25. minuti. Didi, Gogo i pedeset hiljada pomrlih Splićana na kraju je umjesto Čuda na Poljudu vidjelo samo još jednu od dvadesetak partija života genijalnog Ivana Gudelja, hat-trick s onom danas nepravedno zaboravljenom bombom u lijeve rašlje u posljednjim sekundama za 4-1, samo da više boli i ni za što drugo.

Najbliže Čudu Hajduk, najzad, uopće nije bio u Splitu, već u Milanu, kad je u trećem pretkolu Europa lige 2012. izvukao moćnog Intera, dojučerašnjeg prvaka Italije i Europe, pa u Splitu nastradao 0-3 i na kultni Stadio Giuseppe Meazza otputovao kao u Canossu.

“Čudo u Milanu”? Sve od one bajke Vittorija de Sice koju su 1953. u kinu Karaman — u kojoj junior Toto uz pomoć čarobnog goluba spašava sirotinju iz favele od gramzivih bogataša — Čudo u Milanu viđeno je još samo jednom, 1982., kad je dojučerašnji četvrtoligaš Pro Cavese na slavnom San Siru upao u Zečju rupu, pa na dnu bunara otkrio Zemlju čudesa i šokantno pobijedio Milan 2-1. Jest, bilo je to u Seriji B, u koju su crveno-crni gramzivi bogataši izbačeni zbog kladioničarske afere Totonero, ali i dalje je to bio mitološki Milan s Maurom Tassottijem i Francom Baresijem, a s druge strane mali sirotinjski Cavese iz provincijske južnjačke favele Cave di’ Tirreni, zalutao na posvećenu livadu iz četvrte lige, da se nakon kratkog jednog historijskog bljeska i čuda zapisanog kao Miracolo a San Siro vrati u sirotinjsku Seriju D i uskoro raspadne.

Trideset godina kasnije, u četvrtak 9. kolovoza 2012., sve je izgledalo kao onda. Bio je mitološki Inter s gramzivim bogatašima Javierom Zanettijem, Estebanom Cambiassom, Wesleyjem Sneijderom i Diegom Militom, i bio je s druge strane mali sirotinjski splitski cavese iz južnjačke favele s Avdijom Vršajevićem, Mariom Maločom, Matejem Jonjićem i Mirkom Oremušom, zalutao na posvećenu ledinu iz sirotinjske hrvatske lige.

Čudo u Milanu? Prema biblijskom čudu kakvo je trebalo Hajduku, ono čudo koje je Real zazivao nakon 1-5 protiv Borussije nije bilo nezamislivo i nevjerojatno koliko i seks maloljetnog njunjora na PornHubu, već koliko i seks napaljenog malog nunjora i iskusne zagorjele nimfomanke.

Kriv kurac i pičkin dim.

Hajduku nije trebalo čudo, Hajduku je trebalo da se vrate Brigate Rosse, građanski rat u Italiji i izbacivanje talijanskih klubova iz europskih kupova. Ili to, ili da nekako nadoknadi tri gola na San Siru — što nije uspio nitko nikad u cjelokupnoj povijesti europskog nogometa — i to protiv Intera, koji je jedva godinu i pol ranije kao tek treći klub u povijesti dohvatio nogometni Sveti Gral i zaokružio mitološku Quintiplettu, nacionalno prvenstvo i kup, Ligu prvaka, Uefin superkup i svjetsko klupsko prvenstvo, predvođen legendarnim kapetanom Zanettijem, do danas tek drugim igračem, poslije Giacinta Facchettija, čiji je dres Inter zauvijek umirovio.

Dakle, da se vrate Brigate Rosse.

Da skratim priču, pred šezdeset hiljada zgranutih interista na Meazzi Hajduk je penalom juniora Ante Vukušića i onim čarobnim volejom Ivana Vukovića nakon sat vremena senzacionalno vodio 2-0, kad je desetak minuta prije kraja neorealističke bajke junior Toto Vukušić u Interovu šesnaestercu okrenuo Andreu Ranocchiju kao na Opernballu u bečkoj Staatsoperi, pa mu kroz noge baš kao kroz Zečju rupu zavukao loptu u sami donji desni kut Samira Handanovića, za somnambulnih 3-0 na San Siru. A kurva na kraju prošla centimetar od stative, ostavivši Splićane samo desetak minuta i desetak milimetara od Čuda u Milanu i pobjede Totove sirotinje nad gramzivim bogatašima u Zemlji čudesa. Stari komunist Vittorio de Sica, da je poživio, umro bi od sreće.

Nikad, do dana današnjeg, nije Inter eliminiran nakon 3-0: samo Schalke i Liverpool dobijali su nerazzure u Milanu s tri razlike, ali u eliminacijskoj uzvratnoj utakmici nitko nikad. U svih stotinu godina svoje povijesti slavni San Siro nije vidio da su Inter ili Milan uzvratnu utakmicu izgubili tri razlike.

Pa nije ni tada.

Čuda u nogometu, naučili smo, ne događaju se svaki dan, ali Hajdukova se čuda — znaju Didi i Gogo — ne događaju niti svakog stoljeća.

 

— — — — —

Drugi (i završni) dio priče Hajduk u zemlji čudesa, pod naslovom Nema čuda u poljoprivredi, objavljujemo sutra.

Bili libar Borisa Dežulovića možete naručiti ovdje