Kobila crna, velika luna,
masline u bisagama.
Ako i znam pute, nikad
neću stići u Córdobu.

Federico García Lorca

Početkom tog ljeta — petak je bio, 26. lipnja 1992. — zajedno s bratom, kolegom, fotoreporterom i vozačem Željkom Maganjićem Maganjom, čuvenim danskim fotografom Jörgenom Hildebrandtom i nadobudnim jednim mladim američkim novinarom kojemu više ne pamtim ime, zatekao sam se u Hrasnici, predgrađu odsječenom od Sarajeva. Duga je priča — tražili smo način da nekako, bilo kako, trčeći preko aerodromske piste ili puzeći kroz kanalizacijske cijevi uđemo u opkoljeno Sarajevo — ali da vas sad ne gnjavim ratnim pustolovinama: te su priče ionako samo za zidiće ispred kvartovskih dućana, večernji program Hrvatske televizije i molbe za posao u školi.

U štabu Teritorijalne obrane Hrasnice upoznao sam stasitog, prosjedog vojnika koji se ponudio da nam bude vodič. Neobičan je bio taj tip, zvao se Ahmed, prije rata imao je kafić u Tarčinu i znao je napamet Federica Garcíju Lorcu: Kobila crna, velika luna, masline u bisagama/ ako i znam pute, nikad neću stići u Córdobu. Ja sam mu uzvratio Venediktom Jerofejevim: Svi govore: Kremlj, Kremlj. Od svih sam slušao o njemu, ali ga niti jednom nisam vidio. Koliko sam već puta, hiljadu puta, napivši se ili mamuran pregazio Moskvu sa sjevera na jug, sa zapada na istok, uzduž i poprijeko — a niti jednom nisam vidio Kremlj.

Moskva-Petuški via Córdoba, Split-Sarajevo via Hrasnica. “Ako i znamo pute, nikad nećemo stići u Sarajevo”, dovršio je Maganja, prije rata učitelj u poljoprivrednoj školi, kafanski pjevač i amaterski glumac iz Livna, nakon čega je, jasno, išao i Venjička — Svi govore: Sarajevo, Sarajevo; od svih sam slušao o njemu, ali ga niti jednom nisam vidio — pa smo se malo smijali, pa smo malo popili, pa su se Ahmedovi suborci požurili umjesto njega pohvaliti kako je njihov skromni drug zapravo legendarni Ahmed Lihovac, poznati hrasnički nogometaš, predratni provotimac i kapetan Famosa, mogli ste i morali čuti za nega.

U toj opasnoj ligi, jugoslavenskom Championshipu, pod tribinama s mrkom trećom smjenom lokalne željezare igrali su opaki neki tetovirani tipovi iz predgrađa

Mogao sam i morao, ali nisam, osamdesetih me već odnijelo od nogometa. U ratu se najprije oslobodite suvišnih i nepotrebnih stvari, poput kurtoazije, pa smo se brzo razumjeli. A ja sam onda zamolio Ahmeda da mi pokaže stadion pod Igmanom, gdje je Famos dvadeset godina imao rezerviran stol u Drugoj ligi Zapad, u koju je ušao točno trideset godina ranije, baš nekako u te lipanjske dane 1962., s onih ludih 3-0 protiv Leotara. Oprezno smo obilazili izranjavani stadion i suhom šikarom obrasli teren na kojemu je Famos još samo tri mjeseca ranije — u svojoj, pokazat će se, posljednjoj utakmici pred rat — pobijedio Drinu iz Zvornika 2-1.

Drveni semafor bio je isti kao onaj davni na Hajdukovu Starom placu, na kojemu je legendarni Ante Pentić Meme u prozorčiće umetao drvene ploče s rezultatom i ručno vrtio veliki sat, sve do penzije pokušavajući zajebati sučevu štopericu. Protiv Prohaskine Austrije iz Beča u Kupu pobjednika kupova 1978., sjećam se, u divljim smo refulima napadali tražeći drugi gol za prolazak u polufinale, a njemački sudac Ferdinand Biwersi, kurvin sin, svirao kraj drugog produžetka u Meminoj 114. minuti, kao da je znao da ćemo ispasti na penale. Nismo vidjeli ni Córdobu ni Kremlj, ni tada niti ikad više.

Kroz ista takva Memina dva prazna prozorčića drvenog semafora na hrasničkom stadionu toga su se ljetnog dana vidjele u daljini tek nagorjele zgrade Dobrinje, predvorja sarajevskog inferna. Rezultat, sportskim rječnikom, ništa-ništa.

Raspitivao sam Ahmeda o bivšim, starijim igračima — šta je bogati s Midhatom Jelaškovićem, je li živ? — pa oprezno pitao Ahmeda je li kojim slučajem i on bio član slavne generacije što je 1976. igrala ono polufinale Kupa maršala Tita u Splitu. Nasmijao se. Nije, jasno, igrao tada, mnogo je zapravo mlađi nego što izgleda, aktivno je igrao još do prije tri-četiri godine, samo ga je rat posijedio i ostario. Te 1976. bio je, kaže, još klinac, junior, ali kao svi hrasnički juniori dobro pamti čuveno polufinale protiv Hajduka. Kako ne bi pamtio? Za njega — za klince iz sarajevskog predgrađa — bilo je to historijsko polufinale, najveća utakmica njihovih života.

* * *

Recimo, sarajevski Željezničar, koji će samo par godina ranije u mrtvoj trci s Crvenom zvezdom osvojiti prvenstvo Jugoslavije, a poslije rata postati prvi šampion Bosne i Hercegovine i najuspješniji klub BiH; ili Leotar iz Trebinja, koji će prvi poslije Želje osvojiti Premijer ligu; ili Borac iz Banje Luke, koji će tih godina osvajati Kup maršala Tita, još jedan kasniji prvak Bosne i Hercegovine. Recimo Zagreb, koji će jednog dana razbiti vladavinu Hajduka i Dinama, i prvi izvan toga duopola uzeti titulu hrvatskog prvaka; ili Rijeka, koja će onih godina osvojiti dva jugoslavenska Kupa i u Kupu UEFA razbiti Real Madrid, pa i sama na kraju priče uzeti hrvatski kup i prvenstvo; ili Osijek, koji će zatvoriti hrvatsku “Veliku četvorku” i u europskim kupovima šamarati veliki PSV. Recimo Maribor, koji će devedesetih surovo zavladati slovenskim nogometom, pa uzeti četrnaest titula i devet kupova, s rezerviranim stolom u grupama Lige prvaka.

Tako je nekad, davnih sedamdesetih, izgledala druga jugoslavenska nogometna liga. I to samo jedna od njene dvije divizije — Druga liga Zapad. Tadašnji je Zapad sam bio jači nego barem pet od sedam prvih liga što su se ispilile raspadom Jugoslavije. Nije bila zajebancija Druga liga Zapad. U toj opasnoj ligi, jugoslavenskom Championshipu, pod tribinama s mrkom trećom smjenom lokalne željezare igrali su opaki neki tetovirani tipovi iz predgrađa kojima je svaka utakmica bila na život i smrt, razbijači s kojima se ne biste voljeli zateći ni u kafani, a kamoli na ledini.

Pa kad tako shvatite kakva je to nogometna liga bila, znate onda kakav je klub bio Famos iz Hrasnice, koji je u takvoj jednoj surovoj diviziji bio stabilni ligaš s adresom i stalnim prebivalištem u gornjem dijelu tablice.

Sjećam se dobro tog Famosa. Kao klinca privukao me egzotičnim imenom, drugačijim od svakog onog socijalističkog Rada, Radnika, Radničkog ili Rudara, raznih boraca, proletera, sloga i pobeda, kako su se već zvali drugoligaški razbijači što su popunjavali parove sportske prognoze. Famos. Zvučalo je jebački, kao Juventus ili Panathinaikos, a morate znati da je u ono vrijeme, kad smo mi bili djeca i učili nogomet, Panathinaikos igrao finale Lige prvaka s Cruijffovim Ajaxom. Dok smo shvatili da je famous Famos punim imenom zapravo Fabrika motora Sarajevo, već nam je zvučalo rockerskije od Panathinaikosa.

Bila je 1976. i bio sam sve redovitiji na uskoj sjevernoj tribini splitskog Starog placa na Plinari, “za djecu i vojnike”. Hajduk je bio aktualni prvak s dvije uzastopne duple krune, najjači u svih stotinu i deset godina povijesti kluba do dana današnjeg, sa strašnom jedanaestoricom koju svaki Splićanin i danas zna napamet: Katalinić, Džoni, Rožić, Luketin, Peruzović, Buljan, Žungul, Mužinić, Đorđević, Jerković, Šurjak. Koji tjedan ranije igrali smo četvrtfinale Kupa prvaka Europe i nesretno u produžecima izgubili od nizozemskog PSV Eindhovena, pa se posvetili domaćem prvenstvu i kupu. Na putu do titule toga proljeća stajali su nam Zvezda i Partizan, a na putu do finala Kupa — Famos iz Hrasnice.

U nekim drugom vremenima i historijama, drugoligaš u polufinalu Kupa bio bi lak posao — trening utakmica pred finale i finiš prvenstva — ali ne i tada, ne klub iz Druge lige Zapad. Sezonu ranije, recimo, finale Kupa igrali smo protiv banjalučkog Borca, drugoligaša koji je već u prvom kolu demolirao Zvezdu na Marakani sa 4-1. Jedva smo to finale dobili 1-0, pamtim da se lopta od glave Boljata, najnižeg igrača na terenu, jedva blatom otkotrljala preko gol crte.

* * *

Strašna Druga liga, jugoslavenski Championship, noćna mora velikih i bezdani Haad za one s dna prvoligaške tablice. Te 1976., recimo, među osam klubova u četvrtfinalu Kupa igrala su čak četiri drugoligaša, a u polufinale su prošla dva, oba sa Zapada. I među njima Famos, mali veliki radnički klub iz sarajevskog predgrađa koji je tri godine ranije za jedan gol zapeo u polufinalu kvalifikacija za ulazak u Prvu ligu, napunivši protiv NK Zagreba zagrebački Maksimir s pedeset hiljada duša.

Da, nekad su drugoligaši igrali pred pedeset hiljada ljudi, i to u polufinalu kvalifikacija. A majstorica za ulazak Prvu ligu bila je — baš kao danas u Engleskoj — utakmica od dvjesto milijuna funti, važnija i gledanija i od finala Kupa i od derbija Velike četvorke. Preskočivši 1973. mali hrasnički Famos, Zagreb je, na primjer, protiv Osijeka u finalu za ulazak u Prvu ligu igrao na Maksimiru pred nevjerojatnih sedamdeset tisuća ljudi, odnosno točno 64.138 njih s plaćenim ulaznicama, što je do danas i zauvijek apsolutni hrvatski nogometni rekord i uopće najposjećeniji sportski događaj u povijesti Hrvatske.

Strašna Druga liga Zapad. Konačno, u prvom krugu Kupa te 1976. isti je taj mali Famos izbacio skopskog Vardara — koji je samo par tjedana kasnije pobijedio Hajduka 2-1 — a polufinale protiv Hajduka izborio je hladno u četvrtfinalu eliminiravši novosadsku Vojvodinu.

Bila je to velika stvar, zna svatko tko pamti sedamdesete. Novosađani su bili aktualni viceprvaci Jugoslavije i u to vrijeme važili za najbolji klub izvan Velike četvorke. U mom se dječjem sjećanju čini da je tih godina nekim prokletstvom ždrijeba Hajduk svako prvenstvo započinjao s Vojvodinom. Sezonu ranije, one godine kad smo uzeli drugu duplu krunu zaredom, ta nas je Vojvodina u prvom kolu u Novom Sadu pobijedila s glatkih 2-0, pa usred Splita razbila s 4-1, a nismo je uspjeli pobijediti niti te godine: oba puta, u prvom kolu jesenskog i proljetnog dijela prvenstva, bilo je 0-0.

* * *

Tu Vojvodinu, s Martinom Novoselcem, Slavkom Ličinarom i čuvenim Ratkom Svilarom na golu, hrasnički je Famos, eto, izbacio u četvrtfinalu Kupa. I to na penale. Nakon što je Muhamed Redža odmah u prvoj seriji obranio jedanaesterac najboljem novosadskom napadaču Slobodanu Vučekoviću, Famosovi su strijelci pogodili svih pet penala. A tko je Ratku Svilaru zabio svih pet, taj bogami nije bio zajebancija.

Posljednji penal za Vojvodinu pucao je sam Svilar — uvijek je pucao zadnje penale — i autoritativno pogodio, a onda je odlučujući jedanaesterac pucao Selver Ibrahimović: lopta se od grede odbila u Svilarova leđa, od njegovih leđa u gol, za polufinale kupa i najveći uspjeh u povijesti malog velikog kluba iz predgrađa. A cijela zemlja sljedećih se sedam dana smijala Ratku Svilaru, koji je bijesno protestirao kod suca tražeći da poništi gol, jer je Ibrahimović formalno-pravno pogodio gredu.

Ratko Svilar, legenda. Kasnije je otišao u belgijski Antwerp i tamo branio do duboke starosti. Kako već život namješta ždrijeb, baš tog lipnja 1992. — dok smo Ahmed i ja lunjali suhom šikarom hrasničkog stadiona prisjećajući se Famosovih penala protiv Svilara – on je u svojoj četrdeset trećoj branio u finalu belgijskog kupa protiv Mechelena. Na Olimpijskom stadionu u Bruggeu, baš kao onomad na hrasničkoj ledini, zabio je predzadnji penal jednom slavnom belgijskom reprezentativcu, kolegi Michelu Preud’hommeu, pa drugom, Leu Clijstersu — ocu one male tenisačice — obranio posljednji, odlučujući udarac. U četrdeset trećoj! Branio je za Antwerp sve do četrdeset šeste, kad je valjda morao u penziju po sili belgijskog zakona.

Takva je bila tadašnja Druga liga Zapad. Ni Ratko Svilar ti nije mogao pomoći. U nekim drugom vremenima i historijama, recimo, protiv slabije kakve momčadi u polufinalu Kupa — nakon iscrpljujućeg četvrtfinala Kupa europskih prvaka, a pred odlučujuće derbije sa Zvezdom i Partizanom — trener bi odmarao najbolje igrače, a protiv drugoligaša i svih prvih jedanaest. Ne, međutim, 1976., ne protiv Famosa iz Hrasnice. Legendarni Tomislav Ivić, koji će samo koji tjedan kasnije preuzeti trostrukog uzastopnog prvaka Europe, Ajax iz Amsterdama, na Stari je plac izveo najjači sastav: tek je ozlijeđenog Iku Buljana zamijenio Cico Mijač, a umjesto Frfe Mužinića igrao je Kalimero Boljat.

Nasuprot malom Famosu iz radničkog predgrađa Sarajeva stajalo je tako više od pola reprezentacije Jugoslavije, koja će samo dva mjeseca kasnije u Beogradu igrati polufinale Europskog prvenstva, ono polufinale protiv Njemačke i Dietera Müllera.

Takva je, eto, u ono vrijeme bila Druga liga Zapad.

— — — — —

Drugi (i završni) dio priče Famos Blues Borisa Dežulovića, pod naslovom Kad smo bili prvaci Europe, pročitajte ovdje.