Prva dva gola nisam čestito ni vidio, jer smo barba Ivo i ja stajali iza sjeverne branke, na tribini ispod starog rodilišta, “za djecu i vojnike”, a Hajduk je u prvom poluvremenu napadao prema staroj plinari. Bio sam mali, tek sam krenuo u školu, pa me barba popeo na ramena da vidim što se događa tamo iza ograde. Odozgo, međutim, nisam imao bog zna što vidjeti: pola sata Hajduk je igrao daleko tamo na južnom horizontu Starog placa, a igrači Vardara gotovo da nisu ni prešli centar. I naravno, čim me nakon pola sata barba spustio da zapali cigaretu, odmah su tamo na južnoj hemisferi zabili Ivica Hlevnjak i Ivica Šurjak. Dok je on popušio španjulet, već je bilo 2-0.

Prvi gol vidio sam tako tek dvadesetak minuta prije kraja: sada na našoj, sjevernoj strani, Jurica Jerković izveo je korner, vratar Vardara Dragan Mutibarić izboksao je loptu daleko izvan šesnaesterca, a tamo je dočekao jedan Hajdukov igrač i sa trideset metara isprve, bombom iz voleja rasparao mrežu za 3-0. Onako mali, na barbinim ramenima, skoro sam pao uplašivši se da će balun ravno u mene. U gužvi nisam ni vidio tko je pucao, ali semafor s istočne tribine skandirajući je objavio strijelca: “Pere, Pere, splitski Pele!”.

Bila je nedjelja, 1. studenoga i bila je tek 1972. Velike stvari tek su nas čekale i bit će još lijepih golova, bit će i atraktivnijih, a svakako i važnijih: već i na toj utakmici bilo ih je za cijelu rubriku Eurogol. Samo deset minuta poslije Perine bombe, Iko Buljan zavezao je dvojicu igrača Vardara u grop i s ruba šesnaesterca prekrasno pogodio suprotne rašlje, a tri minute prije kraja Šurjak je s lijevog krila isprve poslao jednu dugu loptu na suprotnu stranu, Jerković isprve glavom prebacio na drugu stranu Mićunu Jovaniću, koji je opet isprve glavom pored već potpuno obeznanjenog Mutibarića uvalio za 5-0.

Bit će tako, rekoh, i ljepših i luđih i važnijih golova, ali spektakularni volej Pere Nadoveze u 69. minuti utakmice 12. kola prvenstva Jugoslavije 1972./73. do danas će ostati najljepši u cjelokupnoj mojoj privatnoj povijesti Hajduka. Svaka čast i slava Jerkoviću, Buljanu i Slaviši Žungulu, svaka čast Baki Sliškoviću, Mikiju Rapaiću, Marku Livaji i ostalima iz Hajdukova panteona, ali sve da ga je Nadoveza te nedjelje uvalio slučajno, guzicom s metra od stative, ta je utakmica bila moja prva, a Perin volej prvi cijeli gol kojega sam životu vidio.

A prva ljubav i prvi gol zaborava nemaju.

Kažu da je u toj nježnoj dobi sve veće, i više, i dalje — kažu da djeca preuveličavaju i bespravno nadograđuju uspomene — pisat će kasnije u novinama da ga je Nadoveza zabio s dvadesetak metara, ali ne vjerujte mainstream medijima, bilo je s trideset. Bio sam tamo i vidio svojim očima.

I sve dok mnogo godina kasnije kao student ne obiđem Louvre, Uffizi, Albertinu i vatikanske muzeje, ja uopće ništa ljepše onog od Perinog voleja neću vidjeti. A i o tome bi se dalo raspravljati.

 

Pola godine kasnije, u posljednjoj utakmici sezone na Starom placu ugostili smo zagrebački Dinamo, tridesetogodišnji Pero Nadoveza u petnaestoj je minuti na centaršut Vilsona Džonija lijepo glavom prebacio Želimira Stinčića za 1-0, svoj stotinu sedmi prvenstveni i ukupno dvjesto devedeset deveti gol. Nismo mogli znati da je to i njegov posljednji u Hajdukovu dresu. Nekoliko dana kasnije najprije će nas zateći vijest da dvojica Hajdukovih veterana odlaze u Francusku — vratar Radomir Vukčević u AC Ajaccio, a Ivica Hlevnjak Bukle u Strasbourg — a onda, samo koji dan kasnije, još jedan udarac: Pero Nadoveza odlazi u belgijski Lokeren!

Trojici divova Hajduk je priredio dostojan oproštaj, utakmicu protiv tada jakog Veleža Envera Marića i Dušana Bajevića, ali uoči same utakmice uslijedio je novi šok. Trener Branko Zebec podnio je ostavku i uprava Hajduka na opće je iznenađenje na klupu postavila dotadašnjeg trenera Šibenika, koji je već bio sve dogovorio s ljubljanskom Olimpijom — bivšeg jednog nezapaženog igrača bijelih čije nam ime nije ništa govorilo, nekog Tomislava Ivića.

Pred novu sezonu, krajem srpnja 1973., dvadeset pet hiljada ljudi došlo je tako na Stari plac ispratiti legende i vidjeti novog Hajduka. U petoj minuti Šurjak je otkrio Nadovezu na petercu, ali Ahmet Glavović podmetnuo je glavu i efektnim autogolom ukrao Peri tristoti gol, a deset minuta kasnije utakmica je prekinuta i svi su ustali na noge da Vukčeviću i Nadovezi — Hlevnjaka nije bilo, nije stigao iz Francuske — dugim aplauzom, skandiranjem i pjesmom zahvale na svemu što su dali Hajduku.

Naš Pele bio je iz Šibenika i nosio je dres s brojem devet. Na našem terenu za mali balun toga smo ljeta svi bili Pero Nadoveza

A dali su mnogo i dali su sve: od Bukle, sa šest stotina šezdeset i pet nastupa, samo Frane Matošić ima više, Vučko je s četiri stotine utakmica upisan kao najdugovječniji Hajdukov vratar ikad — poslije Vladimimira Beare, kažu, i najveći — a veliki Pere i danas je peti najbolji Hajdukov strijelac svih vremena.

Na svojim ramenima iznijeli su njih trojica stari, ruzinavi Hajdukov brod kroz mučne i duge šezdesete, najgore godine u cjelokupnoj povijesti kluba i sačuvali ga živog za herojske sedamdesete. Kad su tako Pere i Vučko uz cvijeće i suze napustili teren, u igru su ušla dva pojačanja za koja se tvrdilo da ćemo s njima čuda napraviti: vratar Rizah Mešković iz tuzlanske Slobode odmah je zaprepastio Split dotad neviđenim dugačkim degažiranjima jednom rukom, kojima je mogao dalje i točnije nego Jure nogom, a sjajni vezist Olimpije Brane Oblak u tih je sedamdeset pet minuta sam više pretrčao nego cijeli Hajduk u prethodnih godinu dana.

Pere je mogao odahnuti. Ostavio je Hajduk u sigurnim rukama.

Eh, da: prije Ivice Šurjaka, Slaviše Žungula, Dražena Mužinića, Boriše Đorđevića i ostalih iz Lige superheroja, bio je Pero Nadoveza.

* * *

Točno deset godina ranije, krajem srpnja 1963., dok se Split još oporavljao od one povijesne i kontroverzne drame u Maksimiru, u kojoj se Hajduk Buklinim golom spasio druge lige – još je predsjednik kluba Petar Rončević bio u zagrebačkoj bolnici, operiran nakon infarkta u finišu te utakmice, a u Splitu su tek sahranili njegova prvog suradnika prvog Dušana Stipanovića, koji je te dramatične nedjelje umro u maksimirskoj svlačionici – Hajduk je objavio da je potpisao četverogodišnji ugovor s odličnim mladim centarforom Šibenika Perom Nadovezom.

Nije u povijesti Hajduka bilo mnogo igrača, ako je uopće bio ijednog, od čijega se dolaska više očekivalo i očajnički tražilo nego što se očekivalo i očajnički tražilo od mladog Nadoveze.

Mladić nije bio posve nepoznat nogometnim stručnjacima iz brijačnica oko Pjace: nekoliko mjeseci ranije u tradicionalnom novogodišnjem izboru za sportaša Dalmacije 1962. — mladi tenisač Nikola Pilić bio je prvi, plivač Jadrana Veljko Rogošić drugi, a zadarski košarkaš Josip Đerđa treći — sitnim se slovima na devetnaestom mjestu ugurao dvadesetogodišnji centarfor Šibenika Pero Nadoveza.

Kao klinac razbijao je taj Nadoveza u Šibenikovu podmlatku, u prvenstvu šibenskog podsaveza znao je zabijati po pet-šest golova na utakmici, i već s osamnaest igrao je za seniore šibenskog drugoligaša. Kad je Šibenik u osmini finala kupa 1960. s golemih 9-1 porazbijao skopski Rabotnički — koji je kolo prije eliminirao prvoligašku Rijeku — mladi Nadoveza zabio je četiri komada, a splitski skauti prvi put su ga uočili veljače 1961., kad je Hajduk u četvrtfinalu kupa pobijedio Šibenik 4-3: mladi je šibenski centarfor u 83. minuti prošao kroz cijelu obranu bijelih, nanizao Stipu Ilića, Aleksandra Kozlinu, Vinka Cuzzija i Vjeku Vrankovića, pa izašao sam pred vratara Antu Jurića i hladnokrvno zabio za 4-3. Stari Bernard Vukas igrao je na toj utakmici, ali tamo na istočnoj tribini zakleli bi se da Bajdo nosi narančasti dres.

Bio je to povijesni Nadovezin prvi gol na Starom placu, onaj koji će mu kasnije nedostajati za tristo.

Te 1963. u osmini finala Kupa maršala Tita zabio je Pero Nadoveza i svoj prvi gol na beogradskoj Marakani: vodio je mali Šibenik na poluvremenu 2-1 i bio na rubu senzacije, koju je spriječio Bora Kostić het-trikom u posljednjih pola sata. Igrat će Šibenik onda i protiv RNK Splita, uvalit će Pero već u trećoj minuti, izluđujući na toj utakmici tridesetogodišnjeg Splitovog veterana Tomislava Ivića.

To je igrač koji nam treba, zaključio je prvi operativac Hajduka Vojko Andrijašević, ali Nadoveza, čija je sestra bila u Beogradu udana za strastvenog zvezdaša, najprije se obećao Zvezdi — čak je potpisao i pristupnicu — da bi ga onda za nekakvu skandinavsku ljetnu turneju posudila zagrebačka Lokomotiva, pa na povratku u Zagreb predala, naravno, Dinamu. U gotovo filmskom trileru Hajdukovi tajni agenti Zlatko Papec i Lenko Grčić odjurili su u Šibenik, oteli Nadovezu i doveli ga naposljetku u Hajdukovu baraku.

Izgledalo je da je dobro počelo. U prvoj utakmici, prijateljskih 3-1 protiv Perinog Šibenika, trener Milovan Ćirić stavio ga je umjesto Zvonka Bege, a ovaj onda, pisale su novine, “oduševio gledatelje duhovitim driblinzima i pripremio tri-četiri idealne šanse za gol”: u 56. minuti odigrao je fantastični, brzi brazilski dupli pas s Andrijom Ankovićem i sam izbio pred Antu Sirkovića, i kad su svi očekivali gol Pero je još jednom nesebično vratio Ankoviću da pospremi u praznu mrežu, dignuvši Stari plac na noge.

Nije stoga čudo što je Split osijedio čekajući te jeseni Nadovezu, koji je pravo nastupa imao tek od šestog kola i utakmice protiv Vardara. Hajduk je do tada već — i opet — visio samo bod od dna, i cijeli je Stari plac prije utakmice skandirao spasitelju Peri Nadovezi. “Prvi put nastupamo kompletni s nadovezon pa triba malo popravit goldiferenciju”, najavio je utakmicu Mali Marinko, ali umjesto toga mladi je Šibenčanin promašio dvije mrtve šanse, a Vardar odnio oba boda, i publika je izgubila strpljenje.

U dotad neviđenim neredima pod Plinarom gledatelji su provalili na teren, skinuli mreže s golova i na centru igrališta napravili lomaču, a Nadoveza entuzijastično krenuo gasiti vatru. Jedva je izbjegao klasično šerijatsko kamenovanje, pobjegavši s ostalim igračima kroz žičanu ogradu na južnoj tribini.

Dobrodošao u Split.

 

Neće onda biti čudo što je Nadoveza obrise svog raskošnog talenta pokazivao tek na strani, poput onog fantastičnog gola na Karaburmi, letećeg voleja u rašlje Blagoja Vidinića, četrdeset godina prije Zlatana Ibrahimovića. Neće, međutim, biti čudo ni to što je i tu utakmicu Hajduk izgubio 3-6, i što će taj antologijski gol do kraja Perine prve splitske sezone ostati jedini. I opet se Hajduk iščupao u finišu prvenstva, i to bez Nadoveze, kojega je nakon 0-4 u Novom Sadu Sekretarijat Hajduka suspendirao “zbog kršenja discipline i neispunjavanja obaveza prema klubu”.

Agonija će se nastaviti i sljedeće sezone, u kojoj će nakon splitske publike živce izgubiti i mladi Šibenčanin. Nakon još jednog domaćeg poraza, 0-2 protiv Sarajeva, pomoćni sudac Josip Strmečki prijavio je delegatu utakmice da ga je Andrija Anković u tunelu barake udario nogom u cjevanicu, pošteni Pero Nadoveza odmah je požurio prijaviti da ga nije udario Andrija nego on, i Disciplinski sud Liga odbora na kraju ga osudio na cijelu vječnost neigranja: šest mjeseci!

A Mali Marinko u Pometu popizdio jer je Anković ionako bio zapisan otići za koji dan u vojsku.

* * *

Strpljenje navijača došlo je kraju, Nadoveza se u suspenziji i lijepo nadebljao, umjesto na terenu zajebavao se u Hajdukovoj baraci, puštajući na klupskim sastancima napuhane kurtone, pa se nakon neslavne druge sezone zajedno s gotovo cijelom prvom jedanaestoricom našao na transfer listi. I tko zna kako bi ova priča dalje išla — zapravo, da se ne zajebavamo, zna se, ali ne želite čuti — da je debelog i neozbiljnog Nadovezu itko u Jugoslaviji uopće htio, i da nakon čak sedam trenera u tih pet mračnih godina nije doveden osmi, trener niškog Radničkog Dušan Nenković.

Neumoljivi Nenković konačno je ukrotio Šibenčanina, natjerao ga da skine kilograme, stavio na teške muke na dodatnim treninzima i okrutno mu ukinuo crno vino za ručak. Tako je te godine, kad je bilo najpotrebnije — kad su čekovi bez pokrića konačno došli na naplatu i kad je Hajduk prvenstvo započeo s dna, s minus pet bodova zbog Afere Planinić — Nadoveza eksplodirao i s dvadeset jednim golom postao najbolji strijelac lige, izravno svojim odlučujućim pogocima donijevši Hajduku neprocjenjivih deset bodova, spasio ga od ispadanja i najavio mrvu bolje dane.

I dobio svoj slavni nadimak — Pere, splitski Pele.

Sljedeća godina ne samo da je tako bila prva nakon duge četiri godine agonije u kojoj se Hajduk nije borio za opstanak, nego je u Split konačno, nakon dvanaest godina bez ijednog trofeja — a posljednji put Hajduk je trofej toliko čekao kad je 1911. osnovan — pobjedom u finalu na Starom placu 2-1 protiv Sarajeva stigao Kup maršala Tita. Talentiraniji pisac od mene napisao bi sad da splitski klinci danas ne znaju kako se Split osjećao tih dana — tri dana pijan od sreće karnevalski slaveći obični jedan kup — ali recimo da splitski klinci danas to ipak znaju. Ono što, međutim, danas niti znaju niti slute, jest ono što još znali i slutili nisu ni ondašnji klinci.

Tako je počelo. Tako je konačno počelo.

Dvije godine kasnije — dvije stabilne sezone oko petog mjesta — momčad je od Nenkovića preuzela Hajdukova legenda Slavko Luštica, i ostatak priče znate.

 

Prvu Lušticinu godinu Pero Nadoveza proveo je na odsluženju vojnog roka, i onih dana kad se potkraj ljeta 1970. vraćao u Split, one slabijeg srca podsjećalo je na nekoć: na startu prvenstva Hajduk je pobijedio samo slabi Maribor, pa nakon dva remija nanizao i treći, protiv dojučerašnjeg drugoligaša Crvenke — sva tri puta izvadio nas je Mićun Jovanić — i kad se splitski Pele konačno nakon jedanaest mjeseci vratio iz vojske, protiv niškog Radničkog u petom kolu cijeli je Stari plac, baš kao onomad, skandirao Perino ime.

Ovaj put, međutim, sve je bilo drugačije. Završilo je 3-1, a Nadoveza je utakmicu s dva gola riješio već u prvom poluvremenu. Bit će mu to prva dva od njih ukupno dvadeset te sezone, s kojima će još jednom eksplodirati kad je najpotrebnije, i opet kao najbolji strijelac lige svojim odlučujućim pogocima Hajduku izravno donijeti neprocjenjivih deset bodova.

Ali ovaj put ne više za opstanak.

Pretposljednja dva gola te povijesne sezone splitski će Pele zabiti u predzadnjem kolu, u onom povijesnom preokretu protiv Partizana na Stadionu JNA, kod 0-3, kada je s dva klasična gerdmüllerovska gola — dvije škovace odbijene od vratara Mladena Furtule, koje je uredno razvrstao u mrežu za otpatke — pripremio preokret i konačnih 4-3. Posljednji gol te sezone zabit će pak u zadnjem kolu, onog nezaboravnog ljetnog poslijepodneva na Starom placu, u 31. minuti za 1-0 protiv Olimpije, ovjeru titule i početak nezapamćene fešte u gradu, koji je naslov prvaka čekao predugih šesnaest godina.

Nakon posljednjeg sučevog zvižduka igralištem je prodefilirala kaštelanska limena glazba predvođena Mirkom Vojkovićem, popularnim Pošćerom iz Smojina Maloga mista, a na posebno izgrađenoj pozornici prvacima se došla pokloniti cijela posljednja Hajdukova šampionska generacija na čelu s Bajdom Vukasom, Vladimirom Bearom i Franom Matošićem, koji je uspio izustiti ukupno dvije riječi prije nego je pobjegao s bine shrvan emocijama. Stari kapetan, koji je i skovao službeni naziv Hajduka tamnih šezdesetih — “bidni naš Ajduk” — reći će kasnije kako mu je Lušticin naslov s Vukčevićem, Hlevnjakom i Nadovezom draži od sva tri njihova iz pedesetih.

 

Odmah nakon završetka radio prijenosa s društvom iz kvarta spustit ću se na skaline u dnu Ulice Osmog korpusa. Do dugo navečer onim plastičnim Hajdukovim zastavama iz Jugoplastike mahat ćemo divljem karuselu motorina, fića i autobusa, što su se opasno naginjali na okuci ispred Realne gimnazije, i skandirati “Hajduk, Dinamo, Savka, Tripalo”. Nismo još ni u školu krenuli, što smo znali? Nismo imali pojma da se to ne smije. Tek kasnije naučit ćemo da se nikad i ni pod kojim okolnostima ne skandira Dinamu.

Tog vrelog ljeta 1971. Jugoslavija će na Maracani igrati na oproštaju Edsona Arantesa do Nascimenta, Jurica Jerković zabit će onaj mitski gol, a Dragan Holcer uzeti Kraljev kultni žuti dres s brojem deset i staviti ga u izlog svog bara na Pjaci. Naš kralj s brojem deset, međutim, bio je iz Radunice i zvao se Jure, a naš Pele bio je iz Šibenika i nosio je dres s brojem devet. Na našem terenu za mali balun toga smo ljeta svi bili Pero Nadoveza.

Eh, da: prije Ivice Šurjaka, Slaviše Žungula, Dražena Mužinića, Boriše Đorđevića i ostalih iz Lige superheroja, bio je Pero Nadoveza.

* * *

Godinu i pol dana od te nedjelje molit ću oca da me odvede na Hajduka, sve dok me sljedeće jeseni barba Ivo iz Zagreba kao poklon za osmi rođendan konačno ne odvede na Stari plac. Tamo, pod rodilištem iz kojega je naša generacija izašla na teren, na tribini “za djecu i vojnike”, prvi put ću ugledati živog Nadovezu i uživo vidjeti taj gol — “a tko drugi nego splitski Pele!” — o kojemu Edo Pezzi toliko govori.

Zabit će ga splitski Pele isprve, bombom iz voleja s četrdeset metara, najljepši gol kojega sam do danas vidio. Kažu da djeca bespravno nadograđuju uspomene, pisat će kasnije u novinama da ga je Nadoveza zabio s dvadesetak metara — još na početku ove priče, recimo, bilo je trideset — ali ne vjerujte mainstream medijima i ostarjelim mistifikatorima. Bilo je s četrdeset metara, bio sam tamo, vidio svojim očima i vidio dobro: bio sam na ramenima barba Iva.

I ako smo mi u Splitu ikad razumjeli slavnu, hiljadu godina staru metaforu francuskog neoplatonističkog filozofa Bernarda od Chartresa — onu o misliocima Srednjeg vijeka, “patuljcima na ramenima divova” iz stare Grčke — shvatili smo je tih godina. Svoj mračni Srednji vijek, gladne i kužne šezdesete, Hajduk je preživio na ramenima divova, koji su ga unijeli u renesansu sedamdesetih. I čim smo se 1973. spustili s njihovih ramena, da Vučko, Bukle i Pere zapale zasluženi španjulet, Hajduk je u tri godine uzeo tri kupa i dva prvenstva.

Ali do tada smo već bili dovoljno veliki da vidimo daleko preko žičane ograde.

Mnogo godina kasnije, baš kao i onda, Vučko je otišao prvi, Bukle odmah za njim, i za njima dvojicom — pedeset godina nakon onog oproštaja na Starom placu — otišao je, eto, ove zime i Pele.

A pošteni Pero Nadoveza, veliki šibenski zajebant, požurio onda prijaviti da Pele nije taj Edson Arantes nego on. I dva i pol mjeseca kasnije nebeski ga Disciplinski sud osudio, jasno, na cijelu vječnost. A Mali Marinko gore popizdio jer je Edson Arantes ionako bio zapisan otići za koji dan.

Tako je ove nedjelje otišao splitski Pele, prvi superheroj naših djetinjstava i strijelac najljepšeg gola u cjelokupnoj jednoj privatnoj povijesti Hajduka.

Div na čijim smo ramenima jednom davno prošli kroz slavoluk pobjede.