ESTRAGON: Jučer smo već bili ovdje.
VLADIMIR: Ni govora.

ESTRAGON: Što smo jučer radili?
VLADIMIR: Što smo radili jučer?
ESTRAGON: Ja mislim da smo bili ovdje.

Samuel Beckett, U iščekivanju Godota

 

Niti su naslov “Hajduku treba čudo” novinari u Hajdukov spomenar prvi put upisali uoči finala juniorske Lige prvaka 2023, niti se “Hajduku treba čudo” u Splitu prvi put čulo one nedjelje 1953. kad su Gogo i Didi ispratili juniore u Suboticu.

Utakmicu pred koju je prvi put moglo biti zapisano da Hajduku treba čudo ne pamte ni Gogo i Didi: te 1927. oni su se tek rodili, a Hajdukova prva zlatna generacija, aktualni prvak Jugoslavije, u svom je povijesnom europskom debiju u prvom krugu Srednjoeuropskog naletjela na strašni bečki Rapid, osmerostrukog prvaka Austrije i jednu od najjačih momčadi kontinenta. Čudo bi, međutim, bio mrvu preambiciozan urednički izbor pred uzvratnu utakmicu: iako je Hajduk u Beču u prvom poluvremenu držao 1-1, Rapid ga je do kraja raskovao s 8-1. A objektivni onovremeni izvjestitelji nisu propustili upozoriti kako je simpatičnim Dalmatincima sa zemljane i grbave Kraljeve njive “upravo idealan Rapidov teren sasvim jasno bio veliki handicap, jer se na engleskoj travi nisu mogli snaći”.

Nitko stoga čudo pred uzvrat ne bi spomenuo taman da se igralo u Splitu, a ne — mudrom odlukom zagrebačkog Jugoslavenskog nogometnog saveza, da se ugledni gosti ne zajebavaju putujući dva dana — u Zagrebu. Minimalno izgubivši 0-1 Splićani su tako umjesto “Čuda u Zagrebu” dobili tek “Častan rezultat za Hajduka i cjelokupan naš sport”.

 

Veliko europsko čudo Hajduku je moglo zatrebati i četrdeset godina kasnije, protiv Tottenhama u prvom kolu Kupa pobjednika kupova 1967., ali još su i tada svi, uključujući čak i optimista Didija, znali da je nakon 0-2 na Starom placu sve već gotovo, pa nitko nije ni spomenuo čudo. Hendikepirani Hajduk na engleskoj travi upravo idealnog terena na White Hart Laneu nije mogao više od 3-4, i umjesto “Čuda u Londonu” dobio je tek “Častan oproštaj Bijelih”.

Hajdukov dugački put u Zemlju čudesa započeo je zapravo godinu dana kasnije, utakmicom koje — za razliku od ovacija objektivne londonske publike 1967. — iz nekog razloga nema u kolektivnom pamćenju Splićana.

 

Istini za volju, ni tada, prosinca burne 1968., kad je Hajduk u prvom kolu Srednjoeuropskog kupa teško nastradao kod Baníka iz Ostrave 1-4, Didi i Gogo u svom kantunu istočne tribine pod starom murvom nisu u uzvratu toliko prizivali čudo, koliko iskupljenje za očajnu utakmicu u Moravskoj Ostravi i očekivanu visoku pobjedu protiv sasvim prosječnih Čehoslovaka. Čak je i trener Baníka Oldřich Šubrt nakon utakmice izjavio kako, citiram, “4-1 neće biti dovoljno za revanš u Splitu”.

Šubrt je dobro znao što govori. “Vrijeme je bilo lijepo, teren travnat, ali neravan”, izvijestile su novine — zemljana Kraljeva njiva na Starom placu tek je nekoliko godina ranije konačno posijana travom — a “Hajduk goropadan”. Golovima Boška Bursaća bijeli su vodili 2-0 i napadali u divljim refulima — Moravci su bili u konopcima, jedva punoljetni Jurica Jerković dijelio je balune kao karike u briškuli, a Bursać, Miroslav Vardić i Ivica Hlevnjak Bukle promašivali stopostotne šanse — kad je u 71. minuti Hlevnjak srušen u šesnaestercu, sudac bez razmišljanja pokazao na bijelu točku, a Plinara eksplodirala.

Za Hajduka nema Svemogućeg Boga, Kozmičke Pravde, Proviđenja i velikog Bijelog Zeca sa džepnim satom. Hajduk sve mora sam

Samo par godina ranije, naime, UEFA je u europskim kupovima uvela pravilo gola u gostima, ograničivši ga tada samo na prvi krug natjecanja, taman da Hajduk golom iz penala ne samo izjednači na ukupnih 4-4, već i izravno produži u drugo kolo.

Ta, eto, bijela točka podno splitskog rodilišta — u kojemu smo se tih šezdesetih rađali u mukama — ispast će polaznom točkom svih naših života s Didijem, Gogom i Hajdukom: točka iz koje Bukle u smiraj utakmice pogađa za 3-0, Bijeli nakon 1-4 prolaze Baník i uskoro osvajaju Srednjoeuropski kup, pa nekoliko godine kasnije, poslije onih nezaboravnih razbijanja Saint-Étiennea i PSV-a, osvajaju dvije uzastopne titule prvaka Europe, i na koncu – nakon pobjeda nad HSV-om i Realom za treće Hajdukovo finale — Nottingham Post osvane s naslovom: “Forest Need a Miracle!”

Ili to, ili Hlevnjak kopačkom zaore “travnat i neravan teren”, čehoslovački vratar František Schmucker obrani njegov šlampav udarac, i balun se odbije ravno natrag Bukli, koji je ovaj put punom nogom zapuca — ravno u Schmuckera.

A rezignirani Gogo samo kaže: “Znao sam.”

Dalje već znamo, iako ne pamtimo: par minuta prije kraja Valerián Bartalský u klasičnoj kontri probije Antu Sirkovića za 2-1 i Hajduk ispadne, kao što će ispasti i od Saint-Étiennea, i od PSV-a, i od HSV-a, da sve od tada — od nedjelje 22. prosinca 1968. — pedeset pet godina pred Hajdukove europske utakmice novine sviću s naslovom: “Hajduku treba čudo!”

* * *

“Hajduku treba čudo”, prizivale su tako novine i nakon 0-2 kod Vitorije iz Setubala u drugom kolu Kupa velesajamskih gradova 1970., i nakon 0-4 kod Olympiquea iz Marseillea u prvom kolu Kupa pobjednika kupova 1987, i nakon 0-2 kod Schalkea u prvom krugu Kupa UEFA 1997., i nakon 0-2 kod Evertona u prvoj utakmici play offa za Europa ligu 2017., i nakon 2-4 protiv Villarreala u play-offu Konferencijske lige 2022.

Pa nismo bili ni blizu: Vitoriju smo tek u sumrak utakmice dobili 2-1, protiv Olympiquea, pamtimo, sve je završilo u oblaku suzavca, protiv Schalkea smo za čudo imali 2-1 i još cijeli sat utakmice prije nego nas je René Eijkelkamp u finišu potopio za 2-3, s Evertonom smo u Splitu imali 1-0 onom dalekometnom haubicom Josipa Radoševića s igrališta Dalmatinca na Spinutu, prije nego je Gylfi Sigurðsson lobao Dantea Stipicu tamo negdje s parkirališta na Manušu, a protiv Villarreala ubili su nas Alfonso Pedraza i Samuel Chukwueze, koji je baš onako bezwueze, reda radi, poslao balun prema Hajdukovu golu, a ovaj prošao kroz Lovru Kalinića baš kao kroz Zečju rupu.

Daj šta daš, rekli bi Splićani, dozivajući onda Čudo i nakon 0-2 protiv ribara iz škotskog Dundeeja u prvoj utakmici osmini finala Kupa UEFA 1987., izvukavši potom u Splitu cijelih 0-0.

Na koncu je Mirakul među Splićanima tako devalvirao da su u drugom pretkolu Hajdukove posljednje Lige prvaka 2005. godine “Čudo na Poljudu!” splitske novine prizivale čak i nakon grdih 0-3 kod mađarskog giganta Debrecena, pa ne želim niti podsjetiti kako je završilo. Tko ne zna, ima gdje piše. A ako više i nema, neće bogami ni ova priča ostati posljednje svjedočanstvo užasa.

Sljedeće godine, recimo, u kvalifikacijama za Kup UEFA čudo je Hajduku izmaklo doslovno u posljednjoj sekundi drugog produžetka, kad je Aleksandar Tunčev zabio za 1-1, a CSKA prošao zbog dobrog, starog gola u gostima. Bugarski CSKA? Kakvo bi to bilo čudo?!

Naravno da bi bilo: ovaj Hajduk, naime, bio je Hajduk iz Kule, malog srpskog gradića u središnjoj Bačkoj. A za Hajduka, to smo do sad valjda naučili, nema čuda.

* * *

Eh, “Hajduku treba čudo”.

U ona herojska vremena daleko bi od čuda bilo kad bi Hajduk izbacio i, štajaznam, Fiorentinu ili Romu, ali na prijelazu stoljeća — nakon 1-2 u prvom kolu Kupa UEFA 1998. protiv moćne Batistutine Fiorentine s Edmundom Životinjom, ili nakon 0-1 u drugom kolu Kupa UEFA 2003. protiv još moćnije Tottijeve Rome s Antoniom Cassanom — čak bi i malodušni Gogo to odmah zlatnim slovima zapisao kao Čudo na Poljudu.

Pa mu se i dan danas i noć noćas u košmarne snove vraćaju sve one mrtve šanse Mate Baturine i poljudskih 0-0 protiv Fiorentine — “dikod uđe, nikad ne uđe” — i onih ogromnih 1-0 za produžetke protiv Rome, kad je škotski sudac Stuart Dougal najprije deset minuta prije kraja Jonathanu Zebini oprostio čisti crveni karton, da bi onda u posljednjim sekundama drame, vidjevši da Roma nikad neće dati gol, Darko Miladin i vratar Zlatko Runje iz čista mira sami sebi uvalili za 1-1. A i oni jedva.

Fiorentina i Roma? U ona herojska vremena, kad je Hajduk u Europi imao stalno boravište i radnu vizu, čak ni izbacivanje strašnog Hamburgera 1980., u najvećoj Hajdukovoj utakmici svih vremena — samo da Boro Primorac te srijede nije ustao na lijevu nogu — ne bi bilo “Čudo u Splitu”. I najslavniji Hajdukov europski preokret, onaj epski slobodni udarac Bake Sliškovića u produžetku uzvratne utakmice protiv Sparte za 2-0 i polufinale Kupa UEFA 1984., bio je sve, ali — da ne počinjemo sad sa zajebavanjem ako do sad nismo — nije bio Čudo.

Je li onda moguće da Didi i Gogo nikad nisu vidjeli Hajdukovo Čudo?

Naravno da nije. Nagledali su se njih dvojica i znanstveno i književno neobjašnjivih, detaljno dokumentiranih čuda, ima ih Hajduk za Kongregaciju za kauzu svetaca. Dan danas pamte ta čuda. I ne samo oni. Pamte ih po cijeloj Europi.

Prvo je bilo mitsko Čudo u Saint-Étienneu, kad je Francuzima nakon partije života Ivice Šurjaka i 4-1 na Starom placu u prvoj utakmici osmine finala Kupa prvaka 1974. trebalo Čudo, a nakon gola Mićuna Jovanića pola sata prije kraja uzvratne utakmice i Čudo Neviđeno. Završilo je u produžecima 5-1. Što bi rekao Gogo, “znao sam”. Drugo je bilo slavno Čudo u Eindhovenu, upravo ono koje je PSV-u i trebalo kad je u prvoj utakmici četvrtfinala Kupa prvaka 1976. u Splitu nadigran i poražen 0-2. Završilo je u produžecima 3-0. “Znao sam.” Treće je bilo Čudo na Biskaju, nakon što je u prvoj utakmici drugog kola Kupa UEFA 1982. Hajduk u Splitu devastirao Bordeaux slavnog Alaina Giressea 4-1, a Žirondinci u uzvratu već na početku drugog poluvremena imali potrebnih 3-0. Završilo je okruglih 4-0. Naravno da je Gogo znao.

A sve je to bio seks napaljenog njunjora i zagorjele nimfomanke prema čudima kakvima smo s Didijem i Gogom svjedočili posljednjih godina.

U ljeto 2004. pet hiljada Iraca svjedočilo je Čudu na Tolka Parku u Dublinu, kad je mali kvartovski Shelbourne nakon 2-3 u Splitu u posljednjih desetak minuta uzvrata zabio dva gola za eliminaciju slavnog splitskog Hajduka, treće pretkolo Europa lige i do danas najveći uspjeh u povijesti kluba. Deset godina kasnije, recimo, pet hiljada Gruzijaca svjedočilo je i Čudu na Tengiz Burjanadzeu, kad je mala Dila Gori, koja je u cijeloj povijesti osvojila jedan gruzijski kup, nakon pobjede 1-0 kod slavnog splitskog Hajduka istim rezultatom slavila i kod kuće, za play off Europa lige i najveći uspjeh u povijesti kluba.

A Čudo na Poljudu?

* * *

Najveće čudo kojemu su svjedočili Gogo i Didi, najveće koje je Split vidio u svih svojih gotovo stotinu godina otkako je inženjer Fabjan Kaliterna iz Praga donio balun, bez ikakve je sumnje bio onaj već opjevani čarobni četvrtak kad je nakon Hajdukovih rutinskih 2-0 na Malti na splitski Poljud kao na San Siro stigla Gżira United, mali kvartovski klub koji je samo koju sezonu ranije tavorio na dnu četvrte lige, posljednje koju Malta uopće ima. Hajduk je, štoviše, još početkom drugog poluvremena suvereno vodio 1-0, nakon čega su sirotoj Gżiri — koja je do te večeri u svim europskim natjecanjima u cjelokupnoj povijesti kluba zabila samo dva puta, i to još manjoj Sant Juliji iz još manje Andore — sada su manje od pola sata vremena do kraja utakmice trebala tri gola. Pa su u manje od sata dali sva tri. Uključujući onaj nipperovski gol malteškog narodnog heroja Bena Hameda Konéa u šestoj minuti sudačke nadoknade, najljepši kojega je Poljud ikad vidio, za 3-1 i istinsko, povijesno Čudo na Poljudu.

 

Svi, eto, imaju svoje Čudo — imaju i Gżira United i Shelbourne i Dila Gori — samo Hajduk nema. A niste mi vjerovali. Ne, nema Čuda na Poljudu, nema Čuda na Starom placu: lako što ga nije bilo niti u Dundeeju, kamoli na White Hart Laneu ili San Siru, nego ga nije bilo ni u Subotici. A kamoli u Beogradu ili Zagrebu.

Nema za Hajduka čuda ni na domaćim bunjištima: nakon one neumoljive “djavolske matematike”, “fantastičnog računa” i nedočekanih čuda u posljednjim kolima jugoslavenskih prvenstava 1930. i 1953., treći put čudo je Hajduku trebalo, recimo, kad se pobjedom 1-0 nad Partizanom u pretposljednjem kolu prvenstva 1983. primakao crno-belima na jedan jedini bod, i onda — sve se nadajući da bi u posljednjem kolu rasterećeni Velež u Beogradu mogao napraviti čudo — otputovao u Tuzlu. Pa tamo izgubio od Slobode 0-1. Gogo je samo rekao, “znao sam”.

Četvrti put čudo je Hajduku trebalo kad je poravnat s Dinamom, s jedva tri gola slabijom gol-razlikom, u posljednjem kolu prvenstva Hrvatske 1996. dočekao hit lige, Varteks Anđelka Herjavca, s nejasnom nadom čekajući da službeni spiker na Poljudu nekako objavi Čudo na Maksimiru, gdje je Dinamo igrao s posljednjeplasiranim Zagrebom. Deset minuta prije kraja bombom u desne rašlje za 1-0 konačno je zabio Mario Meštrović, a ostarjeli i vidno propali Didi i Gogo eno i dan danas u južnom kantunu istične tribine čekaju da službeni spiker na Poljudu javi kako je Igor Cvitanović na Maksimiru sve riješio već u dvadesetoj sekundi.

Čudo u Maksimiru? Peti put jedno je takvo Hajduku nakon 0-2 u Splitu trebalo i u uzvratnoj utakmici finala hrvatskog kupa 2005., pa ni blizu. Odavno Gogo više nije bio jedini koji je znao.

Toliko sanjani Mirakul mogla je, primjerice, biti ona čuvena utakmica u Beogradu 20. lipnja 1971., najslavniji Hajdukov preokret svih vremena, kad je Đuro Marić već u prvoj minuti drugog poluvremena iz mrtvog kuta zavukao Ratomiru Vukčeviću za ogromnih 3-0 Partizana i kraj svih Hajdukovih nada, a Pero Nadoveza i Miroslav Bošković onda u petnaest minuta zabili tri komada, pa Iko Buljan u 88. minuti dodao i četvrti, za veličanstvenih 4-3 i prvi Hajdukov naslov nakon dugih šesnaest godina.

Čudo na Stadionu JNA.

Što bi svakako i bilo, samo da je ta utakmica imala ikakav rezultatski značaj, i da Hajduk taj povijesni naslov nije osigurao još kolo ranije u Novom Sadu, golovima Ivana Pavlice i Jurice Jerkovića u posljednje tri minute za 3-1 protiv Vojvodine. U Beogradu se tako do danas priča — nedavno me u to uvjeravao i Partizanov legendarni Đavo Nenad Bjeković — kako su crno-beli u drugom poluvremenu pustili Hajduku, jer je te večeri u beogradskom hotelu Nacional ionako već bila organizirana Bila noć i proslava Hajdukove titule.

Kad su, međutim, pet godina kasnije “djavolska matematika”, “fantastični račun” i biblijsko čudo trebalo Partizanu — da pobijedi Olimpiju u Ljubljani, a slabašni OFK Beograd na Karaburmi nekako otme barem bod Hajduku, koji ga je godinama prije toga u pravilu rutinski dobivao 2-0 — sve se posložilo: i nemoćni Hajduk i preporođeni OFK i 1-1 na Karaburmi, i sudac Dušan Maksimović i dotad nezapamćena sudačka nadoknada i “travnat, ali neravan teren” u Ljubljani, i ona jebena grba s busenom trave u šesnaestercu pod Bežigradom, koju će Bjeković u 288. minuti zaorati klepivši balun nespretno i šlampavo kao Bukle desetak godina ranije, ali ovaj put taman da balun zajebe Ljubišu Dalanovića.

Čudo za Bežigradom.

A mi smo tada naučili ono što Didi i Gogo znaju još od Čuda u 34. ulici i Čuda u Milanu u kinu Karaman 1953.: čuda su uvijek crno-bijela.

* * *

Nikad veliki Bijeli Zec nije tako na džepnom satu produžio Hajduku, nikad za bijele nije bilo takvih čuda. Nije bilo Neobjašnjive Sile koja se iznenada pojavljuje i rješava stvari, nije bilo “neravnog terena”, ni grbe ni busena, nikad nije bilo Uefe, Fudbalskog saveza, Svemogućeg Boga, Kozmičke Pravde ili Proviđenja, niti nekog Deniza Aytekina, Stuarta Dougala ili Dušana Maksimovića, da produži utakmicu do četvrtka ujutro, makar da svira nekakav odlučujući penal, onako kako ga je, sad napamet govorim, austrijski sudac Erich Linemayr onomad protiv PSV-a kod 0-2 podmuklo ukrao Ivici Šurjaku.

A ako i ima — ako je dakle ikad bilo Neobjašnjive neke Sile koja se iznenada pojavljuje i rješava stvari, neravnog terena, busena trave, Uefe, Fudbalskog saveza, Svemogućeg Boga, Kozmičke Pravde, Proviđenja ili suca Linemayra da nam svira nekakav penal — onda je bilo i češkog vratara Schmuckera. O, da: austrijski sudac Linemayr, koji nas je 1976. pokrao u Eindhovenu, bio je isti onaj sudac Linemayr koji nam je osam godina ranije protiv Banika dao penal za 3-0 i povijesno prvo Čudo na Starom placu.

Pa se Neobjašnjiva Sila iznenada pojavila i Bukli zapela nogu: grba na “travnatom, ali neravnom terenu” – sad vam se samo kazalo — bila je zapravo Zečja rupa za uboge Čehoslovake, Svemogući Bog poslao je Františeka Schmuckera na pravu stranu, Kozmička Pravda vratila balun Bukli, a Proviđenje ga s njegove noge poslalo ravno u Schmuckerove ruke. Tako te davne nedjelje nismo vidjeli povijesno prvo Čudo.

Ni tada, niti ikad više.

 

Nema čuda za Hajduka, nema ga ni u Splitu, ni u Hrvatskoj, ni u Jugoslaviji, ni u Europi. Neobjašnjiva Sila koja se iznenada pojavljuje i rješava stvari, neravni teren, Svemogući Bog, Kozmička Pravda, Proviđenje i veliki Bijeli Zec nikad nisu bili na Hajdukovoj strani.

Ili možda ipak jesu?

Nakon one tragedije na Starom placu 1968., kad je nakon 1-4 u prvoj utakmici Buklin penal za 3-0 zapeo na Zečjoj rupi, i Hajduk se propustio okoristiti novim Uefinom čudom — “golom u gostima”, tada uvedenim samo u prvom krugu natjecana — već u prvom sljedećem nastupu u Srednjoeuropskom kupu 1970., lako na otvaranju prošavši talijansku Bresciju, Hajduk je u drugom krugu opet naletio na Čehoslovake, svoje stare učitelje iz nekoć slavne praške Slavije, tada tek slabašnu družinu sa samog dna čehoslovačke lige.

Vrativši se iz Praga s obećavajućih 1-1, u revanšu na punom Starom placu mladi je Jure Jerković promašio tri mrtve šanse prije nego je na početku drugog poluvremena Jaroslav Kravárik pogodio glavom za vodstvo gostiju. A onda se pojavio veliki Bijeli Zec, mađarski sudac Zoltán Birszák, i jednu a) napucanu loptu koja je b) izvan ruba šesnaesterca pogodila Bedřicha Tesařa u ruku, uz žučljive proteste Čeha čudesno pretvorio u penal za Hajduk, kojega je Pavlica pretvorio u 1-1.

I kad je u jeku Hajdukovih napada u 75. minuti František Knebort u jednoj kontri prošao pored Marija Boljata i rutinski pospremio ispod istrčalog Vukčevića za 1-2, izgledalo je da je Hajduk opet zapeo u drugom kolu. Desetak minuta prije kraja, međutim, samo je Proviđenje jedan Pavličin očajnički balun s lijevog krila čudesno spustilo na glavu Frfi Mužiniću, a ovaj ga glavom pospremio u mrežu za 2-2 i produžetke.

Zahvaljivao je Hajduk i Bogu i Neobjašnjivoj Sili Uefi što je ono jebeno pravilo gola u gostima UEFA ograničila samo na prvi krug natjecanja, sve dok im veliki Bijeli zec Birszák nije objasnio da je pravilo gola u gostima UEFA od toga ljeta proširila i na drugi krug. I čim ga je, eto, proširila na drugo kolo, Hajduk odmah ispao. U južnom kantunu istočne tribine Starog placa, tamo pod starom murvom, reklo bi se: “Znao sam.”

U Bosni pak kažu, “ne da se usranom do potoka”. Zloglasno pravilo Neobjašnjiva je Sila UEFA potom, kako znamo, proširila na sva kola europskih kupova, i u sljedećih pola stoljeća Hajduk će zbog jebenog gola u gostima čak osam puta ispasti iz europskih kupova, od Valencije i Arsenala do Tottenhama i HSV-a.

Izgledalo je, doduše, da će dugih trideset godina kasnije ipak nekako “usrani do potoka”, izvukavši u drugom pretkolu kvalifikacija za Ligu prvaka 2000. godine bezvezni mađarski Dunaferr iz Dunaújvárosi. Šokantno na Poljudu potučen 0-2, Hajduk je u uzvratnoj utakmici u Győru golovima Mate Bilića već nakon pola sata vodio 2-1, rastvorivši cijeli sat igre za još jedan gol, taj jebeni gol u gostima. I da je u 82. minuti ušao i onaj treći Bilićev balun, odapet u sami donji lijevi kut mađarskog vratara Balázsa Rabóczkog za 3-1, sad bismo barem pisali o “Čudu u Győru”.

Nije San Siro, ali daj šta daš.

Ovako znamo, a bolje da nikad nismo — ne moramo ni mi sve znati: naravno da je Rabóczky noktima skinuo Bilićev balun, naravno da je Dalibor Božac par minuta kasnije dobio crveni karton, i naravno da je u 87. minuti Attila Tököli probio Stipu Pletikosu za 2-2.

Još dvadeset godina nakon toga usrani je Hajduk tako tražio put do potoka, pa ga na koncu našao tri i pol hiljade kilometara daleko, u surovim stepama zapadnog Sibira. Tobol se zvao taj potok, rječica koja teče kroz mali kazahstanski gradić Kostanaj.

U drugom kolu Konferencijske lige srpnja 2021. protiv malog Tobola, nakon rutinskih poljudskih 2-0 za Hajduk, Splićani su u dalekom Kostanaju u svega deset minuta primili tri gola za senzacionalnih Tobolovih 3-0: izgledalo je da je opet sve izgubljeno, kad se u suton na “travnatom, ali neravnom” travnjaku kostanajskog Centralnog stadiona pojavio veliki ruski Bijeli Zec Vladimir Moskalev i na svom džepnom satu produžio utakmicu pet minuta. A Emir Sahiti u četvrtoj minuti nadoknade u golemoj gužvi pred protivničkim golom jednu bezglavo odbijenu loptu — božeprosti, kao Bjeković 1976. — kroz džunglu nogu u šesnaestercu provukao ravno u Zečju rupu, konačno pogodivši ono što je dvadeset godina ranije promašio Mate Bilić.

Jebeni gol u gostima za 1-3. Konačno.

“Znao sam!”, euforično je vikao Didi pred televizorom.

Eliminacija seoskog kazahstanskog Tobola bio je, istina, samo seks napaljenog malog drkadžije i iskusne zagorjele nimfomanke — kriv kurac i pičkin dim — ali napaljenoj mladosti svaka je zečja rupa dobra. Daj šta daš. Slavili su Splićani najzad dočekano čudo, kao da su na Meazzi izbacili Inter, sve dok im veliki Bijeli Zec Moskalev na koncu nije objasnio kako je Izvršni odbor Uefe nekoliko dana ranije ukinuo ono zloglasno pravilo gola u gostima, i da im valja igrati produžetke.

Punih pedeset šest godina, shvaćate, u europskim je kupovima vrijedilo to pravilo – uvedeno valjda samo zbog Hajduka – i čim je krajem lipnja 2021. zloglasni gol u gostima ukinut, Hajduk je u prvoj sljedećoj utakmici zabio jedan takav, i to u devedeset četvrtoj minuti!

“Znao sam”, rekao je onda Gogo.

Nema za Splićane čuda, nema više ni gola u gostima, nema Hajduku Zemlje čudesa niti u Kazahstanu. Daj šta daš, pa ne dobiješ ništa. Ovako Didi svježe pamti, iako ni danas ne želi znati: igrala se pretposljednja minuta drugog produžetka kad je Askhat Tagybergenuly Tagybergen s dvadeset pet metara pogodio Zečju rupu u Hajdukovu petercu, a lopta odskočila i probušila Lovru Kalinića za 4-1.

Čudo u Kostanaju, što da vam kažem, bilo je baš zapisano. Stotinu godina pričat će djeci o onih historijskih 4-1 protiv slavnog splitskog Hajduka, najvećem uspjehu u povijesti malog kazahstanskog kluba.

* * *

Svako Hajdukovo bilo je čudo neviđeno, nitko ga nikad vidio nije. Za Hajduka nema Neobjašnjive Sile koja se iznenada pojavljuje pa odbija molbe za odgodu utakmice i ukida pravilo gola u gostima, nema neravnih terena, grbi i busenja, nema Svemogućeg Boga, Kozmičke Pravde, Proviđenja i velikog Bijelog Zeca sa džepnim satom.

Hajduk sve mora sam.

Kako je to tekao treći jedan nobelovac, čuveni američki agronom i dobitnik Nobelove nagrade za mir dr. Norman Borlaug, koji je Meksiko, Pakistan i Indiju šezdesetih naučio sijati pšenicu i spasio od gladi: “Nema čuda u poljoprivredi.”

A poljoprivreda i njiva Hajduku su zapisane u onoj spirali s “tajnom života”, sve od onih dana kad je rođen, valja podsjetiti, na Kraljevoj njivi. Kako će to mnogo godina kasnije onim slavnim grafitom preformulirati neznani splitski umjetnik: “Ori livadu, ono šta se reče”. Jer šta? Jer samo onaj tko pod drugim Zečju rupu kopa, sam u nju upada. A tih smo se Zečjih rupa pod drugima bogami nakopali. I uvijek sve sami, sa svojih deset nožnih prstiju.

Morali smo tako sami svojim nogama i tog ponedjeljka, kad je osam hiljada Splićana hodočastilo na Stade da la Praille konačno vidjeti čudo, Čudo u Ženevi, pa vidjeli neravnopravni narodnooslobodilački rat Hajdukovih njunjora protiv starijih, jačih i bolje naoružanih Nizozemaca, sve dok potkraj prvog poluvremena mali Luka Vušković nije krenuo kositi ženevsku njivu, pa pokosio divljeg samoniklog Ernesta Pokua, za najgluplji penal koji smo ikad vidjeli, nakon čega je sve bilo brzo gotovo. Završilo je 0-5, nije čak ni boljelo.

Nema čuda u poljoprivredi.

Ni u nogometu se ne događaju se svaki dan, ali Hajduku, rekoh, niti svakog stoljeća.

 

Brzo će, eto, ravnih sto godina da hajdukovci čekaju svoje Čudo, uskoro će bogami četrdeset da čekaju Bilo Kakvo — Gospa bi im se do u bijelom dresu sad ukazala da su je toliko čekali, a kamoli veliki Bijeli Zec — a svako mu do sad ispalo Neviđeno.

Nema čuda u poljoprivredi, pa ako i nema Zečje rupe kroz koju se u posljednjoj sekundi nadoknade s džepnog sata velikog Bijelog Zeca upada u duboki bunar sa zlatnim ključićem za ulaz u Zemlju čudesa — iskopat ćemo je sami. “Udio truda i čuda, rekla bi Marina Cvetajeva”, rekao bi Predrag Lucić da bi rekao Danilo Kiš.

Možda je doktor Borlaug zaista u pravu, možda i nema čuda u trudu, ali mora moći u trudu biti čuda, mora negdje na poljudskoj livadi biti te rupe, naći ćemo je na toj širokoj njivi kad-tad. Uletjet će jedan balun, mater mu jebem, uskočit će u devedeset četvrtoj u Zečju bužu, iskopat ćemo onaj duboki bunar o kojemu svi pričaju, i na njegovu dnu pronaći zlatni ključić za finale Lige prvaka, Konferencijske lige, naslov državnog prvaka ili barem juniorskog prvaka Europe. Daj šta daš.

Waldyr Pereira zvani Didi i Edgardo Pereira zvani Didi, recimo, nikad nisu odustali. Svako Hajdukovo neviđeno čudo, koje je Gogo preživio zaboravivši ga već do navečer, Didiju je bilo samo još jedan korak bliže pobjedi.

Cijeli svoj život njih dvojica tako strpljivo čekaju Čudota, eno ih i dan danas na svom mjestu u južnom kantunu istočne tribine. Na kraju svake historijske utakmice zaključe kako bi im najbolje bilo objesiti se o staru murvu, ili onaj jebeni jarbol poljudskog stadiona, daj šta daš — baš poput one dvojice u davnom onom komadu iz 1953., onome koji “tretira problem smisla života”, kako se zove — pa naposljetku shvate da im je onu Goginu sajlu na ulazu u stadion oduzeo mrki zaštitar.

“Onda, idemo?”, okrene se tada na onoj plastičnoj stolici umorni Didi Waldyr rečeni Vladimir, a prazni Gogo Edgardo rečeni Estragon na koncu samo kratko odgovori: “Idemo!”

Što bi rekao Samuel Beckett: “Ne miču se s mjesta. Zastor.”

 

______________________________

Bili libar Borisa Dežulovića možete naručiti ovdje