Jesam li vam već pričao priču o mister Nijazu?

Elem, bio neki Nijaz iz Šahbaza kraj Kalesije, kod kuće držao krave, a radio i kao skladištar u kalesijskoj fabrici akumulatora: dobar i vrijedan radnik, ali jebiga — nepismen. Kad je tako poslije rata počela ona, kako se zove, tranzicija, nekvalificirani i nepismeni Nijaz, jasna stvar, prvi dobio otkaz. Riješio onda da ode u Ameriku, dobio papire i zaposlio se kod jednog farmera u mrkloj nekoj vukojebini Sjeverne Dakote — ili Južne, neke Dakote u svakom slučaju — a kako je znao i sa stokom i s ljudima, brzo je napredovao do predradnika i uskoro postao šef ranča. Domalo se u naočitog bosanskog kauboja zagledala i gazdina kćer jedinica, i da ne duljim priču, nisu prošle ni tri godine, a njih dvoje se vjenčali. Bilo je drago i starome farmeru, ostavit će u dobrim rukama i kćer i ranč, pa je malo potom miran i spokojan umro. A naš se Nijaz odjednom našao kao gazda golemog ranča.

Odlučio onda poduzetni Nijaz proširiti biznis, jer bilo je tu zemlje i za krave i za kukuruz, ali kad je krenuo kopati bunar naišao na — naftu.

Milijuni barela klokotali su našem Nijazu pod nogama, i on onda, šta će, u mrkloj vukojebini Sjeverne Dakote — ili Južne, neke Dakote u svakom slučaju — podigao cijelu manju rafineriju, pa stao otkupljivati i susjedna zemljišta. Ogradio tako pola Dakote i zaorao cijelo jedno golemo naftno polje, i niti dvije godine kasnije na svojim se bušotinama tako obogatio da je na njegovo polje bacio oko i ExxonMobil, najveća američka naftna kompanija, poslavši mu ponudu koja se ne odbija: pola-pola.

Došli onda Exxonovi advokati, sastavili ugovor i dali mister Nijazu da potpiše. “Jooj, ne mogu ja to!”, zajoojao uto on. “Zašto?!”, zbunjeno ga pitali oni. “Ja sam vam… nepismen”, nevoljko na koncu objasnio naftaš iz Kalesije. “Nije moguće, naftni magnat i vlasnik pola Dakote, a nepismen?”, zaprepastila se gospoda iz Exxona. “Što biste tek bili da ste pismeni!?”

“Eh, što bih bio”, odgovorio im Nijaz iz Šahbaza. “Bio bih skladištar u Kalesiji.”

* * *

Na tu me, eto, staru priču — na Nijaza iz Šahbaza kraj Kalesije — podsjetila cijela ova bajka s Lukom Modrićem.

Jesam, i ja sam bio jedan od onih koji su tvrdili da kukavni zaštićeni svjedok Zdravka Mamića nije taj format. Bez autoriteta vođe, slabe građe, plah u duelu, neodlučan prema naprijed, ziheraš s jednom bojažljivom loptom naprijed i pet alibi dodavanja natrag, što usporava onu, kako se zove, tranziciju lopte, u potpunosti plod Dinamove novinarske škole i Gazdinog birtijskog lobija, koji je samo zbog Modrića, umjetno mu dižući cijenu, izmislio termin “predasistencije”.

Jebala ih predasistencija! Brojali su tako zagrebački znalci Modrićeve predasistencije, divili se njegovim stopostotno preciznim početnim udarcima s centra i marljivo mu bilježili oduzete lopte i započete napade, iz kojih bi niti deset minuta kasnije pao gol, a splitski stručnjaci u tome nisu vidjeli ništa posebno čak ni kad je najbolji predasistent Lige prvaka u regal počeo slagati srebrni servis za šest osoba.

Mi u Splitu, svatko to zna, dobri smo u tim stvarima, nadaleko poznati po izvanrednom talentu za procjenu igrača. Dovedite na Poljud svoje klince od devet ili četrnaest godina, dajte nam deset minuta i mi ćemo vam odmah reći hoće li dike ćaćine biti novi Kylian Mbappé i Erling Haaland, ili ih je bolje odmah dati u vulkanizere, krovopokrivače ili pomoćnike ministra unutarnjih poslova.

 

Duga je i slavna povijest Hajdukove skautske struke, i počinje iza Onoga rata, najavljena slavnom rečenicom kojom su iz Hajduka 1955. ispratili mitološkog Vladimira Bearu: “Neka slobodno ide, imamo mi osam Beara!”

Pred tu, eto, pamet i struku — koja je samo u Splitu nepogrešivo prepoznala osmoricu Vladimira Beara — na probu su koju godinu kasnije, u ljeto 1959., došla dvojica jedva punoljetnih njunjora: jedan iz Sinja, najbolji igrač Junaka, koji je te godine bio drugi u prvenstvu Dalmatinske zone, i drugi iz Privlake, najbolji nogometaš Zadra, koji je te godine ispao iz Dalmatinske zone. A Hajduk dvojicu mladića odmah priključio svojim bilim tićima i poslao na juniorski turnir u talijanski Casale Monferrato, da vide ima li tu materijala za njih.

Mali iz Zadra mogao je biti solidan desni bek, ali onako slab, neuhranjen i metiljav jedva je na nogama stajao, a kamoli da se potuče s napadačima. Nije ni čudo da je Zadar ispao iz zonske lige, žali bože para za vapor. U Hajduku mu na kraju dali kantun kruva i fetu one američke marmelade iz Trumanovih paketa, vrativši ga ćaći i materi da ga malo nahrane i poprave, pa će im se javiti.

Mi u Splitu rađamo se s talentom za prepoznavanje nogometnih talenata i stručnu procjenu igrača

Onaj drugi, iz sinjskog Junaka, na turniru u Italiji čak i nije bio toliko loš, pa su mu dali i da odigra jednu prijateljsku utakmicu za prvu momčad s Bajdom Vukasom, koji se taman vratio iz Bologne. Jest, ne kažem, mali je čak i zabio, ali Bajdo je sve napravio i pripremio, to bi zabila i njegova baba. Vukas mu je na toj utakmici namjestio još dvije-tri mrtve šanse, pa je svejedno ostalo na kraju 1-1, i slavna Hajdukova struka sumnjičavo je zavrtjela glavama. Šime Poduje u njemu je vidio sirovog, neobrađenog prvoklasnog napadača, ali nije uspio uvjeriti čuvenu struku: na mjestu centarfora ionako su već imali mladog Andriju Ankovića, i samo da se riješe ambicioznog ćaće obećali su malom Zadraninu ugovor, stan, hranu u hotelu Marjan i upis na Pedagošku akademiju. Neka ništa ne brinu i vrate se u Sinj dok oni sve to srede, pa će im se javiti.

Prošlo je tako sedam dana, prošao mjesec, prošla dva, a iz Hajduka ne zovu. Ne zovu ni u Zadar, ni u Sinj. Dosadilo materi maloga Sinjanina — ona ionako nije bila za to da joj mali gonja mišinu po gumnu — pa poslala sina na Pravni fakultet u Zagreb. A golobradoga studenta u Zagrebu vidio njegov sinjski zemljak, legendarni Mladen Delić, i odmah preporučio Dinamu. Drugi pak klinac — onaj neuhranjeni iz Zadra, nesuđeni Hajdukov desni bek — uprdio u balavu glavu da je u stvari rođeni napadač, pa nije ni čekao da ga ćaća uhrani. Na ledini ga toga ljeta ugledao brat Perice Radenkovića, čuvenog vratara OFK Beograda, i odmah odveo na Karaburmu.

Tri dana smijali su se u Splitu kad su čuli da je onu prvoklasnu alkarsku panjinu ‘uništa’ uzeo zagrebački Dinamo, a onu zadarsku bekovsku mimozu beogradski OFK.

Prvi onda, da skratim priču, zaigrao za Dinamove seniore, i četiri godine kasnije u finalu kupa uvalio Hajduku het-trik, pa kao živa legenda i kapetan podigao trofej Kupa velesajamskih gradova, upisavši se na koncu kao jedan od najvećih u cjelokupnoj povijesti Dinama, odigravši četiri stotine utakmica i zabivši dvjesto sedamdeset golova. Sva sreća da je dobri Šime Poduje umro već 1966., tko bi mu na oči izašao nakon što se pokazalo da je bio u pravu.

Taj sinjski ‘panj’ zvao se, nije isključeno da ste čuli za njega, Slaven Zambata.

Onoga pak tankog i pothranjenog desnog beka sinjskog Junaka — svidjet će vam se i ova — geniji u OFK Beogradu na kraju stvarno gurnuli u špicu napada, a ovaj iznenada zabio šezdesetak golova, pa otišao u Marseille i postao ikona Olympiquea, najveći u povijesti kluba i najbolji strijelac francuske lige, jednom čak — sa četrdeset četiri gola u sezoni, rekordom kojega do danas nije skinuo ni Mbappé — i Zlatna kopačka Europe.

Možda ste čuli i za njega, Josip Skoblar se zvao.

A Hajduk? Hajduk je, shvatili ste, imao po osam Zambata i Skoblara. Tih šezdesetih, dok su sinjski panj i zadarska mimoza terorizirali vratare harajući jugoslavenskim i europskim šesnaestercima, Hajduk se očajnički borio za opstanak, četiri-pet sezona zaredom iščupavši se u posljednjim kolima lige. Najbolji strijelac Andrija Anković, što da vam kažem, davao bogami i po pet golova u sezoni.

 

Vidjevši da su zajebali, krenuli su Hajdukovi skauti ispraviti stvar, pa otvorili četvere oči. Godinu-dvije kasnije došla im tako na probu nova dvojica njunjora, ovaj put iz kninske Dinare, neki Ilija i još nekiji Rade, nahvalili ih ovi iz Knina, navodno da razbijaju po Dalmatinskoj zoni, ali opet — ništa. Jedan još i nekako, a drugi nikako. Ne bi tako bili primili ni Iliju ni Radu, da im ovi iz Dinare nisu na kraju objasnili da je Rade u stvari vratar. A ne bi ga, među nama, ni onda uzeli da Hajdukova ‘jedinica’ Ante Jurić nije imao neku sjenu na plućima, pa je valjalo naći zamjenu. Tako je sretni Kninjanin ipak na kraju potpisao za Hajduk. I jasno, sa četiri stotine utakmica postao najdugovječniji vratar u klupskoj povijesti, najveći poslije Beare, prvi valjda od onih osam. Zvao se Radomir Vukčević.

A drugi? Onoga drugoga, baš kao i Skoblara, na kraju brže-bolje uzeo OFK Beograd. Još tri dana smijali se u Splitu lakomim ‘romantičarima s Karaburme’, koji misle valjda da je svaki kojega Hajduk otpiše Joško Skoblar. Ovaj onda za OFK igrao punih šesnaest sezona, pa okrunjen kao klupska legenda dogurao do standardnog reprezentativca, u ono vrijeme jedan od najboljih europskih desnih krila. Zvali su ga “Tajfun s Karaburme”, a ime mu je bilo, ako se ne varam, Ilija Petković.

* * *

Eh da, Hajdukova skautska struka. Nema takve na čitavom svijetu.

Tamo sredinom osamdesetih — čekajte da čujete ovu priču — u Split je tako svoja dva sina doveo i jedan iz Imotskog: ni pršut nije donio, samo kaže: “Vidi moja dva viteza, stariji pljunuti Maradona, mlađi isti Mišel Platini.” I stvarno, mali imotski Maradona odličan, nebrušeni dijamant, Hajduk ga odmah uzeo, ali u mlađega, maloga Platinija, noge božeprosti kao ticala.

“Pretanke su mu noge”, objasnili Hajdukovi eksperti očajnom ćaći, pa mu preporučili neka upiše sina u balet, nije ni to sramota, svaki je posao častan i pošten. Ovaj onda otišao u Zagreb po drugo mišljenje, i mali mu, da skratim, postao najslavnija Dinamova ‘desetka’ ikad, pa već pet-šest godina kasnije igrao u Milanu sa Robertom Baggiom i Georgeom Weahom, osvojivši četiri talijanska prvenstva i Ligu prvaka. Zvao se Buban, Biban, tako nekako. Da, Zvonimir Boban. Bio kasnije drugi čovjek Fife, eno ga danas pomoćnik predsjednika i šef struke u Uefi.

A stariji brat? Dražen Boban zvao se taj nebrušeni dijamant, legenda Poljuda koji je za Hajduk odigrao pet utakmica i postigao cijeli jedan gol. Eno ga danas vodi obiteljski restoran Bobanovih u Zagrebu i zabavlja goste pričom kako je davno jednom igrao za Hajduka, a ovi ga tjeraju da popije još jednu i opet ispriča kako je ono u zadnjem kolu prvenstva 1989. na Poljudu protiv niškog Radničkog zabio iz mrtvog kuta volejom u suprotne rašlje. Gazda Dražen onda živo ispriča priču o svom historijskom golu — sve se u očinji vid zaklinjući kako je sutradan u Slobodnoj pisalo da je takve golove nekad znao zabijati samo Frane Matošić — a gosti se do suza smiju vražjem gazdi Imoćaninu i njegovim blesavim pričama.

Između dva brata Bobana Hajduk je, eto, nepogrešivo izabrao Dražena, i to je po prilici sve što treba znati o slavnoj i nadaleko poznatoj Hajdukovoj struci. Da su im se tada ponudili Ronald i Frank de Boer, bogami bi na Poljudu poručili ćaći Keeju da od njih nema ništa i da pravi trećega.

Hajdukova struka uvijek je nepogrešivo znala izabrati. Nekoliko godina ranije, kasnih sedamdesetih, na probu u Hajduka došla su tako i dva lijevonoga brzanca iz osnovne škole Bruno Ivanović na Lučcu: stariji novi Ivica Šurjak, mlađi najnoviji Ivica Šurjak. I Hajdukova struka, jasno, nepogrešivo izabrala mlađeg. Stariji onda, jasno, razočaran odustao od nogometa, upisao fakultet i odao se novinarstvu. Eno danas piše dugačke i dozlaboga dosadne priče za Telesport, zove se Boro, Boris, tako nekako. E, Dežulović, taj.

A mlađi? Mlađi odigrao dvjestotinjak utakmica za Hajduk — koji s njim nijedno jedino prvenstvo nije uzeo! — pa otišao u Francusku. Igrao je nešto malo i za hrvatsku reprezentaciju, moguće i da znate za njega, zvao se Aljoša Asanović.

 

Eh, Hajdukova skautska struka. Jednog Slavena Zambatu splitski genij nije prepoznao niti s devetnaest godina, a Josipa Skoblara vidio je kao desnog beka — i to slabašnog desnog beka — i možemo samo zamisliti kako bi se pisala povijest nogometa da se, metnimo, stari Jorge Messi onomad u argentinskom Rosariju umjesto u tvorničku radnicu Celiju Cuccittini zagledao u lijepu neku Imoćanku kojoj je djed 1945. završio u Argentini, i da je mali Leo na godišnjem odmoru kod materine familije u Zmijavcima za četrnaesti rođendan završio na probi u Hajduku.

Mislite li pak da je četrnaestogodišnji lijevi bek Messi na probi na Poljudu živi užas, ali srećom nezamisliv, evo vam ponešto zamislivijeg: zamislite za koliko takvih malih, neuhranjenih, nedoraslih i metiljavih messija — ili barem skoblara, zambata i bobana — nikad nismo ni saznali: koliko je, eto, razočaranih malih genija što su nakon probe u Hajduku surovo probuđeni iz snova i prizemljeni o tvrdu splitsku stvarnost, pa nikad realizirani danas rade kao knjigovođe u Studencu, vozači viljuškara u Pevecu, niži referenti u županijskoj upravi za ceste ili trećerazredni novinari sportskih portala. Ili, štajaznam, konobari i automehaničari u nekoj europskoj vukojebini.

Poput drugog jednog njunjora iz Obrovca kraj Zadra, koji je prošao cijelu Hajdukovu omladinsku školu, pa otpisan zbog manjkave tehnike i šuma na srcu 1993. završio kao gastarbajter u Francuskoj, konobario po Azurnoj obali i na kraju se zaposlio u jednoj automehaničarskoj radnji u Saint-Raphaëlu, da nikad više do kraja svijeta ne čujemo za njega. Sva je sreća ispala da je umjesto splitskih stručnjaka kod kuće imao ženu Francuskinju, koja ga je nagovorila da malo za svoju dušu zaigra za lokalnog amaterskog četvrtoligaša. Na jednoj utakmici vidio ga je trener AS Monaca, veliki Jean Tigana, i ostalo je — hvala madamme Carole gdje čula i gdje ne čula — legenda.

U povijest europskog nogometa taj se tip upisao s ona legendarna četiri gola za 8-3 protiv Deportiva 2003., one godine kad je Monaco odvukao sve do finala Lige prvaka, povijest hrvatskog nogometa zapamtila ga je kao najvećeg ratnika uz Marija Mandžukića, “hrabro srce” koje je samo samcato odvuklo Hrvatsku na Euro 2004., a povijest Hajduka, eto, kao polutalentiranog klinca iz Zadra s manjkavom tehnikom i šumom na “hrabrom srcu”.

Da, Dado Pršo, sad sam se sjetio.

 

Imam ja takvih priča koliko hoćete, ali nemate vi tih para. Prije nekih dvadeset pet godina jedan je bugarski konjokradica nudio tako Hajduku mladog nekog napadača iz Blagojevgrada, sve ga hvaleći kao novog Hristu Stoičkova, ali tražio je puno novca. Slagat ću, ali mislim da je bilo više od deset hiljada maraka. Bugarski njunjor s menadžerom konjokradicom produžio onda na Zapad, pa u sljedećih deset godina — to sad već pretpostavljate — za Bayer Leverkusen, Tottenham i Manchester United zabio stotinu pedeset golova. I još pedesetak za bugarsku reprezentaciju. Ime mu je bilo Dimitar Berbatov. Što ti je pamćenje: živ čovjek zaboravi platiti porez, a sjeća se nekog bugarskog klinca od prije dvadeset pet godina!

Prije dvadesetak godina, opet, igrao je u Hajdukovim tićima i jedan neviđeno snažni i brzi klinac iz Omiša, kažu novi Ferata, toliko talentiran da je kod Zorana Vulića već kao kadet zaigrao za prvu momčad. Vidjeli su Hajdukovi skauti da mali nije loš, ali vidjeli su to i skauti francuskog Sochauxa, i Hajdukova struka ocijenila je na koncu kako tristo hiljada maraka za maloga Feratu možda i nije puna šaka brade, ali je svakako mnogo više nego što bi im mogao donijeti kao igrač. Mali se zvao, čini mi se, Ivan Perišić.

Prije petnaest godina, recimo, još je jedan ćaća iz Imotskog doveo u Split svog viteza, “vidi moga maloga, isti Alen Bokšić”, a Hajdukova struka poslala ga na kadetski turnir u talijanski Bari, da vide ima li šta od maloga. Da, skratim, od maloga Imoćanina — baš kao ni od onoga, kako se zvao, Zvone Boban — nije bilo ništa, i razočarani klinac odlučio se zauvijek ostaviti baluna. Sreća je, međutim, ispala da su susjedni RNK Split u to vrijeme držala braća Žužul, i imotska veza gurnula je maloga na Park mladosti. A ovaj onda preko Fiorentine i Eintrachta završio stopama zemljaka Zvone u Milanu, pa na Svjetskom prvenstvu u Rusiji samopouzdanjem Cristiana Ronalda zabio onaj samoubilački volej Messijevoj Argentini, najdrčniji i najhrabriji volej u cjelokupnoj povijesti hrvatskog nogometa. Tako je, Ante Rebić, vidim da se i njega sjećate.

Jedva se u Hajduku riješili ćaće Rebića, kad — još samo ovaj primjer — eto jednoga iz Austrije, kaže da se zove Stipe, da je rodom iz Kotor Varoša i da ima sina koji igra u pionirima LASK-a. Mali wunderkind je sljedeći Zinedine Zidane, nije što je njegov, kaže ćaća, ali već sutra mogao bi igrati za Real, Inter ili Chelsea, iako bi ćaća najviše volio da mu mali zaigra za Hajduk. Već je tako ćaća Stipe planirao sagraditi kuću u Splitu, ali Hajdukova struka brzo ga je ohladila, ocijenivši da je mali — kako ste pogodili? — slab, neuhranjen i metiljav, i da se vrate za koju godinu kad ojača.

Od cijele karijere u Hajduku, za uspomenu je tako ostala samo slika dvanaestogodišnjeg dječaka u poljudskoj trofejnoj sali. A on već sutra, gle čuda, stvarno zaigrao za Real, Inter i Chelsea. Zvao se Mate Kovačić. Ili Mateo? Tko bi više pamtio sve te ćaćine vitezove što su se muvali na probama po Poljudu.

* * *

U čemu je zapravo stvar, ne bih znao reći, a i da znam, ne bih vam rekao. Mada, nema tu neke tajne formule, nema savjeta kojega bih vam mogao dati. Ljudi se s time jednostavno rode. A mi u Splitu rađamo se s talentom za prepoznavanje nogometnih talenata i stručnu procjenu igrača. Najveći svjetski klubovi, da nam je pameti koliko toga talenta, slali bi dječake na procjenu u Hajdukov centar za profesionalnu orijentaciju. I kako kojega u Splitu otpišu zbog pretankih nogu, klempavih ušiju, ravnih tabana ili šuma na srcu, odmah s njim potpisati na petnaest godina. Pare nisu u pitanju.

Imate li stoga neku ušteđevinu sa strane, poslušajte me i potražite braću blizance Ermira i Erlinda Shabanija iz kosovskog Uroševca. Niste naravno, u životu čuli za njih, ali vjerujte mi, znam što govorim. Dječaci su prije par godina bili na probi na Poljudu, i nitko više nije čuo za njih.

 

Ako mi ne vjerujete, pazite ovu istinitu priču. Jednog dana — nekako u isto vrijeme kad se splitskim genijima nudio Dimitar Berbatov — Hajdukovi su se skauti spremali u Boraju kraj Vrpolja ocijeniti jedno talentirano mlado janje od jedva deset kilograma, kad im javili da imaju dvojicu nekih mulaca iz Zadra. “Iz Zadra?! Joj, jesu li to opet onaj Skoblar i Pršo?”, uhvatili se oni za glavu. “Ti su Zadrani stvarno neviđeno uporni.”

Elem, nisu bili Skoblar i Pršo, nego druga dva neka njunjora, jedan petnaestogodišnjak iz Zadra, drugi četrnaestogodišnjak iz obližnjeg Zatona Obrovačkog. Hajdukovi skauti onda ih na brzinu pogledali, i odmah se zaljubili u starijega: suptilni veznjak plemenite lijeve noge, nisu takav talent vidjeli još od Dražena Bobana. Nije, istina, ni onaj mlađi bio loš, čak je i podsjećao malo na maloga Skoblara — dao bi se možda uz mnogo posla od njega napraviti solidan desni bek — ali bio je, naravno, slabašan, tanak i nikakav, još i metiljaviji od Skoblara.

“Prerano je za njega, neka malo ojača pa dođite za koju godinu”, objasnili na koncu poljudski eksperti njegovom ćaći, pa uzeli starijega i požurili na janjetinu u Boraju.

Tako je slavna Hajdukova struka izabrala Marija Grgurovića, plemenitog veznjaka koji će kasnije napraviti veliku karijeru u Međimurju, Istri, Inkeru iz Zaprešića i Gorici. A onaj drugi, mali metiljavi iz Zatona Obrovačkog kraj Zadra — mislim da se zvao Luka Modrić, ali ne držite me za riječ — završio je na koncu tamo gdje završavaju svi netalentirani i nejaki otpaci stroge Hajdukove trijaže: u Dinamu.

Dok valjda malo ojača.

“Neka malo ojača”! Punih šezdeset pet godina, još otkako im se na probi pojavio Josip Skoblar, sve što slavna Hajdukova struka ima reći kad im se pojavi dječak od dvanaest ili četrnaest godina, jest — “neka malo ojača”. Naravno da dječaci od četrnaest moraju “malo ojačati”, zato ih, zaboga, ćaće i daju u sportove i upisuju u nogometne klubove! Točno toliko, uostalom — četrnaest godina — imao je Leo Messi kad je, još neuhranjeniji i metiljaviji, cijeli pedalj niži od malog Luke, stigao na probu u Barcelonu, a skaut Barçinih Infantilesa Charly Rexach odmah na salvetu u restoranu potpisao da preuzima brigu za maloga. U strahu da ga netko putem ne otme, Charly nije čekao niti da se taksijem zalete do Camp Noua. A Hajdukovi eksperti takve upućuju u maksimirske toplice, da se vrate za koju godinu, kad malo ojačaju!

“Prerano je za njega”! Prije nekoliko godina nizozemski je prvoligaš Venlose Voetbal Vereniging potpisao desetogodišnji ugovor s roditeljima Baerkea van der Meija, čudesno talentiranog klinca koji je u tom trenutku imao osamnaest — mjeseci! Mjeseci! Jedva godinu i pol imao je mali Baerke, tek je prohodao kad su stručnjaci Venloa prepoznali njegov talent, a Hajdukovim skautima bilo je prerano išta reći za već četrnaestogodišnjeg Luku Modrića: može biti dobar nogometaš, a možda, tko zna, i odličan upravni referent u općini. Ili, zašto ne, pouzdan pomoćni automehaničar. Majke mi moje, ja bih stoga iz čiste zajebancije Luku Modrića sad, ovog trenutka — i to u Realovu dresu, s pokalom Lige prvaka u rukama — doveo na probu u Hajduka.

Već čujem Hajdukove eksperte: “Opa, Real! Visoko pucamo, a?”, zajebavali bi splitski geniji omalenog, tankog i starmalog mladića u mrvu prevelikom dresu kraljevskog kluba, pa mu deset minuta kasnije vratili onu kantu zajedno s Domestosom i četkom za ribanje. Da počisti svlačionicu za sobom i vrati se za godinu-dvije, kad malo ojača.

Dobro, i ja sad malo jedem govna. Nadaleko čuveni stručnjaci s Poljuda Luku su barem otpisali s četrnaest, a ja sam tvrdio da nije neki format ni kad je nakon Zrinjskog, Dinama i Tottenhama s Xabijem Alonsom već preuzeo vezni red Real Madrida. Opet, tko je mogao znati? Imao je samo dvadeset sedam godina.

Meni u obranu i utjehu, tako je u to vrijeme mislilo pola Hrvatske i cijela Španjolska, zajedno Joséom Mourinhom i nacionalnim udruženjem sportskih novinara. Srećom, Carlo Ancelotti nije čitao hrvatske novine, sportske forume, Mourinhove notese i opaske Hajdukovih skauta: već sljedeće godine omaleni i metiljavi mali Zadranin postao je jedan od dva-tri najstandardnija igrača Reala, sâm padišah njegove sredine terena, stavivši točku na sjajnu sezonu u posljednjim sekundama lisabonskog finala Lige prvaka, pogodivši Sergija Ramosa u lijevu obrvu, u sedmu dlaku gornjeg reda.

Tako je počelo.

Zajedno s Casemirom i Tonijem Kroosom Luka Modrić uskoro je izgradio, kažu, najbolji Realov vezni red ikad, i danas, desetak godina kasnije, svjetska je nogometna superzvijezda koju španjolski i europski stadioni u osamdeset osmim minutama ispraćaju ovacijama, najbolji vezni igrač današnjice i općenito jedan od najvećih ovoga i svih ostalih svih vremena — u autoritativnom izboru FourFourTwo među trideset najboljih nogometaša ikad! — čovjek koji je patentirao i zaštitio desnu vanjsku, dokinuo totalitarni režim Messija i Ronalda, te maloj, ubogoj Hrvatskoj donio srebro i broncu s Mundijala.

S trideset osam na leđima — u dobi kad je čak i najdugovječnija zvijezda suvremenog nogometa, vječni Zlatan Ibrahimović, igrao na groblju slonova u američkoj ligi — Modrić je i dalje generalni direktor Bernabeuove ledine, živa legenda Real Madrida, bogate i razmažene korporacije koja se i legendi iz vlastitog uzgoja, poput Ikera Casillasa i Raúla Gonzáleza, odricala kad su navršili trideset i treću. Ne, shvaćate, živa legenda Zrinjskog ili Dinama, već živa legenda najvećeg kluba na svijetu, kluba u kojemu se za status legende treba zvati Alfredo Di Stéfano, Ferenc Puskás, Zinedine Zidane ili Ronaldo Luis Nazario de Lima.

Ili Luka Modrić.

 

“Uncreíble, ključni igrač klupskog prvaka Europe i reprezentativnog viceprvaka svijeta, najbolji nogometaš svijeta i jedan od najvećih u povijesti igre, a tako malen, tanak, nejak i neuhranjen?”, živa se onda zaprepastila gospoda novinari. “Što biste tek bili da ste kao Casemiro ili Toni Kroos, desetak kilograma jači i desetak centimetara viši!?”

“Eh, što bih bio”, odgovorio im omaleni veteran iz Zatona Obrovačkog kraj Zadra. “Bio bih desni bek Hajduka.”

 

———————-

Bili libar 2 možete kupiti ovdje, uz besplatnu dostavu po cijeloj Hrvatskoj. A ako ste slučajno propustili kupiti Bili libar, ovdje možete kupiti naš paket koji sadrži Bili libar i Bili libar 2, po posebnoj cijeni. Obje knjige također možete kupiti i na promociji.