Priče iz davnine

Republika Hajduk

ili butiga kristalno čiste radosti

Dao je on ove divlje sezone možda i ljepših i luđih i važnijih golova — još ih daje i još će ih dati — ali kad bih trebao objasniti ulogu Marka Livaje u povijesti Hajduka i suvremenog nogometa, ne bi to bio ni onaj gol Rijeci na Rujevici, iz okreta, s Ninom Galovićem na leđima, pa pod prečku, ni onaj mangupski preko Dominika Livakovića na Maksimiru, ni onaj njegov već sad slavni, teoretski nemogući gol Osijeku, koji se odmah našao u YouTubeovim Impossible Goals katalozima, uz Roberta Carlosa i Zlatana Ibrahimovića — onaj sa same poljudske korner-linije, iz kuta koji je do tada već bio toliko mrtav da je nad njegovim raspadnutim truplom i forenzička znanost bila nemoćna.

Kad bih, naime, jednim golom trebao objasniti ulogu Marka Livaje u povijesti Hajduka i suvremenog nogometa, bila bi to upravo ona filigranska minijatura u Kranjčevićevoj ulici. Tek jedna od bezbroj njegovih malih remek-djela, minijatura klase Julija Klovića, ali ona koja objašnjava sve.

Pedeset sedma je dakle minuta četvrtfinalne kup utakmice s Lokomotivom, Gergő Lovrencsics izveo je aut s desne strane, dobacivši loptu Livaji na nekih dvadesetak metara od gola, ovaj ju je majstorski zagradio s Justinom de Haasom na leđima — a treba nositi na leđima nizozemsku stopersku mrcinu od metar devedeset četiri i devedeset kilograma žive vage — pa s loptom na kopački i drvosječom na leđima stigao do kraja ledine: tamo je pak, kao na novogodišnjem Opernballu, zavrtio s mrcinom bečki valcer i uz samu korner-liniju zbacio ga s leđa kao vreću cementa, onda desnom nogom zarolao loptu jednom, pa je zarolao drugi put i prebacio na lijevu, diskvalificiravši iz igre Jona Mersinaja, pa je lijevom zarolao i treći put, suspendiravši i Matea Marića, lagano je na koncu pored vratara Ivana Nevistića pospremivši u suprotnu malu mrežicu.

Taj gol, eto, meni je sve objasnio. Tri zavaljane lopte zaredom, dribling koji se nekad u Splitu zvao kurbla, rolanjem baluna po tlu kao kad se u kaiću u lučici vrti kurbla, manica za buđenje stare dvotaktne brodske pente. Livajina kurbla sve objašnjava, o njoj vam — imate li vremena — želim pričati.

A priča počinje prije točno stotinu godina.

* * *

Split je kroz svoju povijest imao mnogo livaja, od Frane i Bajde do Bake i Mikija, ali prvi je, što se pamti, bio Nikola Gazdić Janjčić, prva autentična splitska nogometna zvijezda i prvi Hajdukov igrač koji je zabio stotinu golova. Bilo je to u danima poslije Prvog svjetskog rata, kad su se nogometaši Hajduka jedan po jedan vratili sa Soče i solunskog fronta, a na staroj Kraljevoj njivi, dojučerašnjem vježbalištu austrougarske vojske, svakodnevno gostovali timovi američkih, engleskih i francuskih ratnih brodova. U čuvenoj utakmici protiv Građanskog 22. svibnja 1921., opjevanoj povijesnoj prvoj pobjedi Hajduka nad tada nepobjedivim Zagrepčanima — i svojoj posljednjoj utakmici za Bile — već smrtno bolesni Janjčić čuveni je pobjedonosni gol za 2-1 postigao čarobnim driblinzima diskvalificiravši iz igre tri zagrebačka igrača i matiravši vratara Dragutina Vrđuku.

Sportsko novinarstvo u to je vrijeme još bilo u povojima i uskraćeni smo za točnu rekonstrukciju tog historijskog gola, ali sačuvani opis s Janjčićem i tri zagrebačka braniča toliko neodoljivo podsjeća na Livajin gol zagrebačkoj Lokomotivi da je teško odoljeti zamišljanju Janjčića kako bekove Građanskog izbacuje upravo kurblama. I kako cijeli Split onda danima slavi livaju Janjčića, a splitski berekini i farabuti balunima krpašima imitiraju Janjčićeve kurble u svojim kvartovskim republikama.

Da, republike.

Kad sam ga vidio kako vrti kurblu u lučici u Kranjčevićevoj, meni se najzad sve rastvorilo: Marko Livaja zapravo cijelo vrijeme igra na male branke!

Tih godina neobičnom se novom gradskom modom svako od brojnih splitskih kupališta i plaža proglasilo samostalnom Republikom, s vlastitim statutom, zastavom, grbom, himnom i poglavicom, odnosno admiralom, kojega su negdje nazivali i prežidente ili car, pa čak i šeik. Republike su bile nanizane cijelim obodom splitskog poluotoka, od Republike Zente, Republike Mali puk na Firulama, Republike Bačvice, Republike Baluni i Republike Sustipan na Zvončacu, pa do republika na sjevernim obalama splitskog poluotoka, od Spinuta i Poljuda do Lore i Stinica.

Velika su rivalstva bila među gradskim republikama i veliki ratovi vođeni među njima, a osim tradicionalnog šaketanja uz gađanje kamenicama, snage su odmjeravane i u ponešto nekonvencionalnijim disciplinama, poput ronjenja, “plivačkih utakmica”, utrka “na daljinu” ili “umjetnih skokova”. Iz tih su međurepubličkih igara nastala prva splitska sportska društva, pa su osebujne kupališne republike iz dvadesetih, sa svojim veslačkim, jedriličarskim, plivačkim i vaterpolo klubovima, postale inkubatori iz kojih će se u sljedećih stotinu godina izroditi mit o “najsportskijem gradu na svitu”.

Priča o kurblama Marka Livaje počinje u Republici Baluni, u uvali na zapadnom horizontu splitske gradske luke, podno groblja na Sustipanu — tamo gdje je danas Jedriličarski klub Mornar — onih dana kad je iznad tamošnjeg kupališta uz marču funebru prošla dugačka povorka Splićana na posljednjem ispraćaju legendarnog Nikole Gazdića Janjčića. Tu već dvije godine postoji prvi splitski i dalmatinski plivački klub Baluni, čija vaterpolo sekcija ljeti igra protiv engleskih mornara, a 1922. i prvu utakmicu protiv budućeg velikog rivala, dubrovačkog Juga, na kojoj kronike bilježe i povijesno prvo bacanje suca u more. Već sljedeće godine vaterpolisti iz uvale Baluni u Sušaku će postati prvaci Jugoslavije — što će biti historijska prva splitska klupska titula prvaka uopće — a društvo će 1924. promijeniti ime u Jugoslavensko sportsko društvo Jadran.

Nakon što mu je velika, lijepa klupska baraka u uvali Baluni, drvenim pilonima usidrena u more, i drugi put pod nerazjašnjenim okolnostima nestala u plamenu, JSD Jadran se preselio u susjednu uvalu Zvončac, preko puta sustipanskog poluotoka, gdje je  1936. godine izgrađen prvi moderni, pedesetmetarski olimpijski bazen s tribinom. Betoniran je tada i prostor podno zidina sustipanskog groblja, između bazena i mora: taj mali betonski plato, desetak puta petnaest metara, postat će, eto, kultno igralište maloga baluna i najčuveniji splitski nogometni stadion poslije Starog placa i Poljuda.

Nije poznato da li se na male branke “na Jadrana” igralo već tada, kad je izgrađen bazen, ili je tradicija začeta kasnije — nema pouzdanih povijesnih izvora — ali zna se da se na male branke tamo igra oduvijek, otkad god to “oduvijek” bilo. Samo još jedna splitska republika ima tako dugu, ako ne i dužu neprekinutu tradiciju maloga baluna — to su, naravno, Bačvice — ali igralište na Jadranovu bazenu najslavnije je takvo igralište u gradu, jedinstveno u cijelom svijetu: po prilici na drugoj trećini betonski je teren, naime, iz nekog razloga podijeljen — stepenicom.

Da, pravom pravcatom betonskom stepenicom od desetak centimetara.

Boris Dvornik fotografira iza gola na Skalini

* * *

Otkad je, kako i zašto uopće igralište pod Sustipanom prepolovljeno stepenicom — je li skalina tu već od gradnje bazena 1936. ili možda od poslijeratnog uređenja bazena i uvale Zvončac pedesetih — odavno više nitko ne zna: tek, sve dokle seže pamćenje najstarijih jadranaša, betonska ledina između bazena i mora je ‘dvoetažna’, na dvije razine, sa čuvenom skalinom po kojoj se teren i zove — Skalina.

Otkad, kako i zašto god, svejedno: jadranaši su na skalinu odavno navikli, i drugačije više nisu ni znali ni htjeli igrati. “Svaki novi na toj bi skalini razbio palac, a mi je nismo ni primjećivali”, u jednom davnom intervjuu Miloradu Bibiću Mosoru objasnio je čuveni splitski arhitekt Dinko Kovačić, stari jadranaš i veteran Skaline. Pomislili biste u zajebanciji kako društvo sa Zvončaca ne bi ni moglo igrati na normalnom, ravnom terenu, i ne biste imali pojma koliko ste u pravu.

Prije četrdeset godina, recimo, Split je na valu Mediteranskih igara dobio i organizaciju Europskog prvenstva u plivanju i vaterpolu 1981. Pored novog bazena na Poljudu uređeni su i ostali splitski bazeni, uključujući i onaj pod sustipanskim zidinama, a drugovi su tada u najboljoj namjeri, kao gestu dobre volje, izravnali i čuvenu Skalinu: Zvončac je konačno dobio normalno, savršeno ravno betonsko igralište, kao biljarski stol, stani pa gledaj. Stari su jadranaši, međutim, bauljali, posrtali i zapinjali po ravnom betonu, zbunjeno se osvrćući na mjestu gdje je trebala biti skalina.

Šokiran viđenim intervenirao je na kraju sam drug Jure Bilić — član Predsjedništva CK SKJ, predsjednik Sabora i zaštitnik splitskog sporta — naloživši da se hitno vrati kultna skalina. Tako je pod stručnim nadzorom arhitekta Dinka Kovačića nalivena nova betonska ploča, i točno na istom onom mjestu pažljivo rekonstruirana čuvena stepenica od desetak centimetara, zaštićeno kulturno dobro grada Splita.

Dobra, stara Skalina je spašena.

Kad je tako desetak godina kasnije Skalina ponovo preuređivana, a Slobodna Dalmacija 26. veljače 1990. javila kako je utakmicom veterana “svečano otvoren uređeni stadion Liberalne sekcije baluna Sportskog društva Jadran” – početni udarac, neka ostane zapisano, izveo je Frane Matošić, a u skalinskom el clasicu momčad uglednog splitskog arhitekta Ante Svarčića i najveće legende Skaline Ante Kneževića sa 6-3 je slavila protiv momčadi arhitekta Kovačića i nekadašnjeg igrača Hajduka Ferantea Colnaga — “uređeni stadion” ostao je, jasno, prepolovljen betonskom stepenicom. Nikad više nikome na pamet nije palo ravnati legendarnu Skalinu.

Igranje na Skalini stoga, osim iskustva, zahtjeva i visoku tehniku kontrole lopte, koja je iz razumljivih razloga bitno manja od standardnog malonogometnog baluna: na Skalini se, naime, ne igra u patikama, pa su na betonskoj stepenici nasred terena slomljene stotine bosih nogu, izvrnute stotine gležnjeva i otpale stotine nožnih noktiju. Nabijale su na njoj i lomile nožne palčeve i najveće gradske zvijezde: prije petnaestak godina, recimo, hrvatske su sportske rubrike javile kako će nakon partije maloga baluna na Skalini neko vrijeme izvan stroja biti Branko Laura, standardni igrač Brodosplit Inženjeringa i hrvatske malonogometne reprezentacije.

Igralište na Zvončacu nije, naime, samo stadion Republike Sustipan i starih jadranaša, tajanstvene sekte arhitekata, liječnika, poduzetnika, sudaca, odvjetnika, novinara, umjetnika, sveučilišnih profesora i ostalog takozvanog “finog gradskog svijeta”, bivših plivača i vaterpolista sa Zvončaca. Kultna Skalina oduvijek je bila i omiljena štacija gradskih legendi, od Borisa Dvornika do Miljenka Smoje, ali i neodoljiv izazov splitskim meštrima baluna: igrali su tamo i najveći, od Bajde Vukasa do braće Vujović ili Mikija Rapaića.

Upravo nakon jedne partije na Skalini, u ljeto 2007., legendarni je Miki, okončavši ugovor sa Standardom iz Liegea, podgrijao glasine da se vraća u Hajduk, pa se čak i tadašnji sportski direktor Tomislav Erceg zagonetno na Skalini smješkao pred novinarima. Od toga posla, naravno, nije bilo ništa — poslovično duhoviti sportski novinari rekli bi kako su pregovori zapeli na skalini — i kad je u mnogo godina kasnije, u ljeto 2020., Siniša Brzović Sina, još jedna živa legenda slavne Skaline, nakon partije s davno odlutalim Hajdukovim sinom Markom Livajom obznanio novinarima kako se odbjegli janjčić nakon deset godina vraća na Poljud, mnogi su se prisjetili da se tako govorilo i za Mikija Rapaića.

Ukoliko je Rapaić u Hajduku onomad bio nemoguća misija, a bio je, Livaja u Hajduku bio je Nemoguća misija 5. Ako ni zbog čega drugog, Miki je u ono vrijeme imao trideset četiri godine, zreo za punu penziju i veteranske partije na Skalini, dok je Marko imao dvadeset sedam — najbolje godine za rock’n’roll i nogomet, one u kojima ili umireš od overdosea, ili potpisuješ za velike europske klubove. Netko poput Livaje, na svome vrhuncu, s iskustvom Intera, Atalante i AEK-a, statusom slobodnog igrača i milijunskim ponudama Beşiktaşa ili Rizespora, morao bi zaista biti ozbiljno poremećen da potpiše za klub koji već godinama tavori na četvrtom mjestu ionako provincijske hrvatske lige, čak i iza Rijeke i Osijeka.

Uglavnom — da skratim — nekoliko mjeseci kasnije, u veljači 2021., Livaja je potpisao za Hajduk.

Arhitekt Dinko Kovačić i Ante Knežević, legenda Skaline

* * *

Prvi put Marko Livaja je za Hajduk zaigrao točno jedanaest godina ranije, u veljači 2010., kao maloljetni delinkvent iz srednje trgovačke škole, u onih tugaljivih 0-0 za Hajdukov 99. rođendan protiv Željezničara, ušavši u igru posljednjih petnaest minuta, umjesto — eto zgodnog podsjećanja — Senijada Ibričića, posljednje prave Hajdukove ‘desetke’. Moglo je izgledati kao kadar za vječnost, predaja Genijadove krune mladom Livajadu i početak jedne velike priče, ali naravno da tako nije bilo, niti je zaista moglo biti. Golobradi i golomozgi huligan, istina, odigrao je na Poljudu još petnaest minuta, dvije godine kasnije, ali sad već u dresu milanskog Intera, ušavši u igru kod 0-3 za Nerazzure umjesto velikog Diega Milita, gromoglasno — eto još jednog zgodnog podsjećanja — izviždan od Torcide.

Kao i mi onomad, kad je Baka stigao u Split kao Maradona u Napoli, ni u Interu još nisu znali da su dobili “velikog igrača, ali i još veći belaj”.

Cijelo to međuvrijeme, dok je takozvana sportska javnost pratila kako se karijera najvećeg splitskog talenta divlje vrti u centrifugi profesionalnog nogometa, Marko Livaja bio je redovita ljetna zvijezda splitskog malog baluna. Lutajući zelenim svijetom svakoga se ljeta, baš poput Odiseja, vraćao svojoj penelopti na Itaku. Nogomet je Livaji profesija, a mali nogomet stručna sprema: već sa šesnaest godina bio je najbolji strijelac čuvenog splitskog turnira Četiri kafića, zasjenivši sve zvijezde u Spaladium Areni — a igrali su te godine i Ibričić i Miki Rapaić, i Ivan Perišić i Ivan Rakitić, i Niko Kovač i Dario Šimić i Davor Šuker i Dado Pršo i Zlatko Vujović i veliki Enzo Scifo — i sljedećih godina gradio mit o kralju maloga baluna.

Sve te godine — svaka čast i slava čuvenom turniru i Spaladium Areni — njegova je stalna ljetna adresa ipak bio Sustipanski put 23: kultna Skalina, zgodne žene i tamnoputi klinci na stijenama oko terena, teren vreo i idealan za igru, trideset pet stupnjeva u zraku, mali žuti balun na betonu, blesave visoke branke i još jedna partija u šest, pa mrzlo pivo u ljetnom baru na bazenu. I da su gazde Intera, Atalante, Las Palmasa, ruskog Rubina ili grčkog AEK-a znali da njihov pet-šest milijuna eura vrijedan napadač na godišnjem odmoru sa starom klapom igra mali nogomet na terenu s betonskom stepenicom, vjerojatno bi mu ugovori izgledali mrvu drugačije. A posla bi bogami imali i klupski psihijatri.

Tamo, opružen na kauču kao na stijenu uz aut-liniju Skaline, Marko Livaja bi im onda priznao i ono o čemu svi u Splitu znaju i zavjerenički šute: kad je ovoga srpnja Hajduk otputovao na uzvratnu utakmicu protiv kazahstanskog Tobola, a trener Jens Gustafsson kratko objavio kako “Livaja neće na put jer još nije potpuno spreman”, svi u gradu znali su da je Hajdukova desetka zapravo sjebala palac na Skalini. Pa bi im Livaja onda objasnio magiju Skaline, onako kako ju je u onom davnom intervjuu Mosoru objasnio Dinko Kovačić: “Taj balun na Jadrana, rekao bih, bila je prava jedna mala butiga u kojoj smo proizvodili kristalno čistu radost. Nekad bilo, sad se spominjalo. Kao najveća vrijednost, ostala su sjećanja.”

“Kristalno čista radost”.

To za slučaj da u mangupskom nekom potezu Marka Livaje prepoznate kristalno čistu radost, pa da onda znate i odakle mu: iz one skrivene male butige na moru, iza Jadranovih tribina, u kojoj se ta radost proizvodi i prenosi s koljena na koljeno, ili — svakako preciznije — s palca na palac. “Igrati balun s Aftom, Svarom, Josipom, Đinom, Gobom, Bracom… bila je za mene svaki dan nova svečanost. Ne smijem preskočiti Jamana, Jaman je bio ključna figura u mojoj nogometnoj karijeri”, pričao je dalje šjor Dinko. “Znao je pokazati i naučio me dvije finte. Jedna se zvala bicikla, a druga kurbla. Rolao sam ih na Zvončacu.”

I eto nas do kurble: rolaju se tako Jamanove kurble u lučici starih jadranaša na Zvončacu već cijelu jednu povijest, i kad sam u pedeset sedmoj minuti utakmice s Lokomotivom vidio Livaju kako vrti kurblu u lučici u Kranjčevićevoj, meni se najzad sve rastvorilo: Marko Livaja zapravo cijelo vrijeme igra na male branke!

Čak je i rezultat te kup utakmice bio 6-3, po tradiciji i statutu Skaline, gdje se vazda igralo u šest golova.

* * *

Za početak, zagrađivanje lopte, ono u čemu je Livaja u ovom trenutku među par najboljih u Europi: to je izravno iskustvo malog nogometa, u kojemu nema mjesta za široke akcije, probijanje protivničkih obrana dubokim loptama u prazni prostor i dugačke beckhamovske pasove Josipa Eleza, jer širokog praznog prostora za takve stvari na malom betonskom proplanku pod Sustipanom jednostavno nema — tamo se balun prima u noge, s protivničkim igračem na leđima, a čuva raskriljenih ruku, kao orlušina jaje, pa kontrolira poklapanjem golim tabanom i vodi rolanjem kurble po betonu.

Odvrtite sad zajedno sa mnom: i taj gol Lokomotivi, s De Haasom na leđima, i onaj Rijeci, s Galovićem na leđima — i onaj Slaven Belupu, sad ste se i vi sjetili, kad je na petercu zavrtio na škini Matka Zirduma — bili su čisti mali balun. Kao što su mali balun svi oni njegovi brzi kratki pasovi i fliperi s Marinom Ljubičićem ili Stipom Biukom u protivničkom šesnaestercu, i mangupsko prebacivanje Livakovića, pa i onaj fizički nemoguć gol Osijekovom vrataru Ivici Ivušiću, iz klinički mrtvog kuta. Podsjećam, naime, da su tradicionalni golovi na Skalini neuobičajeno visoki za male branke, mnogo viši nego širi, i da se zbog toga iz mrtvih ili umirućih kutova tamo često puca upravo onako kako je Livaja pucao osječkom vrataru. Da, pucao: niste valjda mislili da mu je lopta stvarno prešla preko noge? Nekome tko je bos vodi preko betinske skaline, lopta se — vjerujte mi — ne usuđuje tek tako prijeći preko noge.

Marko Livaja svojim se malim nogometom sa Skaline ispostavlja kao izvorni, autentični pokret otpora — sve ono što izvorno znači projekt Naš Hajduk

Čak i ona čarobna asistencija Emiru Sahitiju, hladnokrvno dodavanje iz lijenog koraka za 2-0 protiv Dinama, čisti je, nepatvoreni ljetni mali balun. Gledam tako Livaju na Maksimiru, a vidim ga na Skalini; pa vidim Livaju na Skalini, a na oči mi pada Edson Arantes do Nascimento rečeni Pelé na stadionu Azteca, kako na kraju one čuvene akcije u finalu Mundijala 1970. protiv Italije iz istog jednog takvog lijenog hoda, nogu pred nogu, dokono prosljeđuje balun kapetanu Carlosu Albertu Torresu, a ovaj iz punog trka probija Enrica Albertosija za 4-1 i treću titulu prvaka svijeta.

Tih poteza nema u taktičkim šemama na tabli u svlačionici, to se ne uvježbava na treninzima i pripremama u Turskoj — to se uči u prašnjavim favelama, na kvartovskim igralištima, parkiralištima, plažama i betonskim skalinama pod grobljanskim zidinama. Ili se dobije u nasljedstvo kad groblje, recimo, 1959. prekopaju i presele na Lovrinac, pa odnesu tamo i lijes s Nikolom Gazdićem Janjčićem, a njegov duh zauvijek ostane dolje, na betonskoj taraci pod zidinama. Tamo ti to onda prenese neki šjor Dinko kojega je to naučio veliki Jaman, pa ti onda naučiš nekog Livaju iz Kaštela koji je navodno veliki talent i od kojega bi moglo biti nešto, samo kad bi u maloga bilo kristalno čiste pameti koliko je i kristalno čiste radosti.

Ako pak tu kristalno čistu radost sa Skaline i ne prepoznate u Livajinom doktorskom građenju lopte, lijenim dodavanjima i starim kurblama iz lučice na Zvončacu, prepoznat ćete je kad tamo negdje u protivničkoj trećini terena iznenada, ničim izazvan, padne na travu kao pokošen. Zna se, naime, to dogoditi, dogodilo se i vama više puta, da vam na nekom stubištu noga propadne jer je mozak očekivao još jednu stepenicu tamo gdje još jedne stepenice nije bilo. Sudac onda strogo opomene Livaju da će za takvo simuliranje sljedeći put dobiti žuti karton, a on se samo smije i ne kaže ništa, zato što mu ionako nitko ne bi vjerovao da ga Kévin Théophile-Catherine zaista ni taknuo nije, već da je tamo trebala biti betonska stepenica od deset centimetara.

* * *

Od tog, eto, trenutka — izmješten iz lokalne sustipanske mitologije s Jamanom, Antom, Aftom, Svarom, Đinom, Gobom, Bracom, Kovom, Sinom i ostalim čuvarima Janjčićeva duha — iniciran u mnogo jebeniju mitologiju, Marko Livaja postao je mnogo više od vrhunskog igrača maloga baluna sa Zvončaca zalutalog na sjeverno splitsko more. On je danas sve i točno ono što je toj mitologiji nedostajalo: splitsko dite, naš mali iz Kaštela, prvi Hajdukov livaja sa Splitom u osobnoj iskaznici još od Jure Jerkovića iz Radunice. Ali ne iz onih prizemnih, kampanilističkih razloga. Ova je priča mnogo ozbiljnija.

Onaj mitološki navijački uno di noi, jedan od nas, kralj Skaline nije samo zbog adrese u osobnoj iskaznici: najzad, ni Baka ni Miki nisu bili naša dica, pa su svejedno dobili svoje niše u splitskom panteonu. Svojim kurblama s betonske skaline na Zvončacu, igrajući na Poljudu i Maksimiru na male branke, Livaja je i simbolička i izravna, upravo fizička veza Hajduka s onim što se općenito naziva — lokalnom zajednicom. Podjednako, eto, i kao famozno “splitsko dite” i kao kvartovski bog maloga baluna, koji i danas — u vrijeme kad igrači iz njegovog platnog razreda na palubama nosača manekenki pred Dubrovnikom igraju FIFA-u ili PES — neistrgnut iz lokalne tradicije s jadranašima mlati palac na Skalini.

Konačno, ako Livaja i jest bio belaj kakvoga smo onomad dobili s Bakom Sliškovićem — a bio je, svađao se s trenerima, ratovao s navijačima, mlatio suigrače i svakakve pubertetske pizdarije izvodio — njegov je povratak u Split ispao upravo karmička inkarnacija možda i najvećeg belaja Hajdukove povijesti, mitskog Slaviše Žungula. Oba su, eto, Kaštelani — Slaviša iz Kaštel Gomilice, Marko iz Kaštel Lukšića, ali je balun započeo upravo u GOŠK-u iz Slavišine Gomilice — i dok je Žungul na svom vrhuncu otišao iz Hajduka u Ameriku igrati na male branke i mahnito se zajebavati po New Yorku, Livaja se na svom vrhuncu s mahnitih zajebancija i malog baluna vratio u Hajduk, dovršiti valjda Žungulov zapis u zvijezdama.

Sve igrajući na male branke, na Poljudu kao pomoćnom terenu kultne Skaline.

Kristalno čista radost.

Suvremena nogometna ekonomija, jasno, s podsmijehom gleda na takve stvari. I Ronaldo, i Messi, i Mbappé, uostalom, znaju zaigrati s klincima na skalinama u predgrađu, ali to bude samo pred kamerama, pod logotipom UNESCO-a, FIFA-e, Adidasa ili Coca-Cole. U stvarnom životu nema takve stvari kao što je zajednica, naučila nas je još Margaret Thatcher, a nogometnom puku objasnili njeni učenici, od Silvija Berlusconija i Zdravka Mamića do ruskih i arapskih konjokradica.

Marko Livaja svojim se malim nogometom sa Skaline ispostavlja kao izvorni, autentični pokret otpora nogometnom korporativnom kapitalizmu i njegovom retardiranom rođaku iz provincije, seoskom sitnomafijaškom nogometu — sve ono što izvorno znači projekt Naš Hajduk: zaštita nogometa i nogometnog kluba kao općeg dobra i zajedničkog interesa lokalne zajednice, javna stvar, iliti na latinskom — učinit će vam se možda poznato — res publica. Republika. Republika Hajduk kao “stvar publike”, završetak stoljeća započetog Republikom Baluni.

Kvartovski, gradski, naš klub, klub Splita i Dalmacije, kakav je i zapisan davne 1911.

Istina, kad je na Livajinim krilima Hajduk prošlog svibnja nanizao pet pobjeda i sezonu ipak završio “odličan četvrti” — u foto-finišu se plasiravši u Konferencijsku ligu, Kup UEFA za siromašne — moglo je izgledati tužno: bilo je to prvi put u slavnih stotinu i deset godina splitskog kluba da je započela i sedamnaesta godina od posljednjeg naslova. Točno šesnaest godina Hajduku je trebalo od osnivanja 1911. do prve titule prvaka države 1927., točno šesnaest godina trebalo mu je od titule 1955. do one slavne 1971., točno toliko, šesnaest godina, prošlo je od posljednje titule 2005. do toga svibnja. Nikad, baš nikad, navijači Hajduka nisu na naslov čekali više od šesnaest godina.

Nikad, do sad.

Pa ipak, kad je prvi put započela Hajdukova sedamnaesta gladna godina, Hajdukovi navijači slavili su svoju mnogo važniju titulu: upravo toga svibnja, na javnoj dražbi imovine bankrotirane splitske tvrtke Konstruktor-inženjering d.d., navijači okupljeni u udrugu Naš Hajduk za 455.026 kuna iz donacija članstva kupili su Konstruktorovih deset hiljada dionica Hajduka, i s tih 1,86 posto postali vlasnici ukupno 26,39 posto dionica, odnosno famoznih 25+1, čime je zauvijek dokinuta mogućnost da se strateške odluke u klubu donose bez suglasnosti navijača.

Hajduk je u sedamnaestu sezonu ušao kao službeno naš, narodni, zajednički. Republika Mali Balun.

* * *

To je, bez ikakve sumnje, jedna od najvažnijih, ako ne i najvažnija titula u Hajdukovoj povijesti: ukidanje mogućnosti privatizacije i prepuštanja kluba kojekakvom sumnjivom bjelosvjetskom mafijašu — a nevjerojatna galerija mufljuza i džeparoša u proteklih je trideset godina prodefilirala Poljudom — u razini je one slavne odluke o odbijanju Mussolinijevih fašista i talijanske lige, ili one o odbijanju drugova komunista i njihove ideje da slavni partizanski Hajduk bude službeni klub JNA.

Ta desetogodišnja operacija ima, jasno, i glasnu opoziciju, što lamentira nad “klubom kojega vodi ulica” i priželjkuje gazdu s novcem i vizijom, ali — kako bih rekao — bilo je i onih koji su tvrdili da je talijanska liga idealna za izgradnju moćnog europskog Hajduka, kao što je bilo i onih koji su razumno kalkulirali kako bi Hajduk kao klub JNA uzeo pet titula zaredom. Konačno, ako netko traži klub sposobnog gazde s parama i vizijom, u Hrvatskoj već postoji jedan takav: svaki bi splitski navijač prije umro nego navijao za Hajduk s Tuđmanovom vizijom i Mamićevim parama, sa svih deset uzastopnih titula prvaka, 3-0 protiv Tottenhama i cikom zaručnica iz svečane lože.

Navijači su spasili klub, a Livaja igru

Ovo je vrijeme u kojemu se nogomet dijeli na lokalnu zajednicu i multinacionalnu korporaciju, i u kojemu se prvi gleda subotom na kvartovskoj skalini, a drugi srijedom na skupim sportskim paketima kabelske televizije. Prvome je titula prvaka kristalno čista radost, drugome samo ček od petnaest milijuna eura za skupinu Lige prvaka. Mali klubovi poput Hajduka odatle imaju samo dva puta: ili biti klub svoje zajednice, slaviti s vremena na vrijeme titulu prvaka države i sanjati skupinu Europa lige, ili biti klub nekog kokošara s čačkalicom u ustima i uzeti nekoliko titula zaredom, jednu sezonu biti senzacija Lige prvaka, pa bankrotirati i tiho nestati u gudurama Wikipedije.

Hajduk, srećom, nije ni Newcastle ili Leicester, a kamoli City ili PSG. Klubovi poput Hajduka ne zanimaju ozbiljne kokošare. Istočna Europa, uostalom, puna je takvih, kojekakvih moldavskih, kazahstanskih i ruskih čuda za jedan dan.

Tko se danas, recimo, sjeća Anžija iz dagestanske Mahačkale i njegova mamića Sulejmana Kerimova, kojemu je predsjednik Dagestana uručio sto posto dionica kluba, a ovaj iskrcao šleper para, doveo Roberta Carlosa, velikom Samuelu Eto’ou izbrojao dvadeset milijuna dolara po sezoni, i na kraju iz izloga s trenerima uzeo legendarnog Guusa Hiddinka? Prošetao je Anži Europa ligom, dobio Liverpool i prošao skupinu, pa već sljedeće godine zvučno prdnuo u čabar, ostao bez licence, rasprodao i čačkalice i klupski autobus i sve igrače u njemu, nestavši zaboravljen u bespućima ruskih tajgi, na posljednjem mjestu južne divizije treće ruske lige? Slavnog Anžija danas nema ni na mapi Dagestana, a veterani mahačkalskih kladionica uz duge, značajne uzdahe pričaju klincima o danima ponosa i slave, kad je klub vodio gazda s parama i vizijom, a u njihovom gradu igrali Roberto Carlos i Samuel Eto’o.

Pare i vizija. S parama i vizijom igra se Euro Jackpot, a ne Liga prvaka. Doduše — i to je istina — ne igra se Liga prvaka ni samo s kristalno čistom radošću, ali s kristalnom čistom radošću još uvijek se ponegdje igra dobri, stari nogomet.

Marko Livaja ispostavlja se tako kao ključni čovjek te uzbudljive povijesne priče. Kad je Hajduk ovoga svibnja službeno postao narodni klub, “Liberalna sekcija baluna Splita i Dalmacije”, trebalo je to još i simbolički ovjeriti, pa nekako nagovoriti Livaju da se po isteku privremenog polusezonskog boravka trajno vrati u Split. I zaista, nakon nezapamćene javne kampanje “Livaja, ostani!” — mada, jasno, svi u gradu znaju kako ništa od toga ne bi bilo da Markova supruga Iris Rajčić, nova kraljica Torcide, nije nagovorila muža da ostanu u Splitu — Livaja je nekoliko dana kasnije, početkom lipnja, zaista potpisao trogodišnji ugovor s Hajdukom.

Preostalo je onda još samo u klub lokalne zajednice dovesti trenera iz Litve. “Tuđi čovik”, naravno, “nikad neće znati šta to veže dalmatinske ljude”, ali opće je poznato kako je nepoznavanje veza među lokalnim ljudima upravo ključna trenerska referenca.

* * *

Igra na Skalini uči nas živjeti s preprekama, sa stepenicom koju nabijenih nožnih prstiju više nećemo ni primijetiti. Nogomet nije život, lagali su vas, život je mali balun na Skalini, a biljarski ravna zelena ledina postoji samo na televiziji. Nama je živjeti na betonskom platou deset puta petnaest metara: zgodne žene i tamnoputi klinci na okolnim stijenama, teren vreo i idealan za igru, trideset pet stupnjeva, mali žuti balun, blesave visoke branke i još jedna partija u šest, pa mrzlo pivo u ljetnom baru na bazenu.

Priča o Marku Livaji stoga je, shvatili ste do sad, mnogo važnija i veća od priče o jednoj igri i jednom genijalnom igraču, jednom nogometnom klubu i par titula neke provincijske lige. Zato je suštinski veličanstveno nevažno kako će završiti ovo njeno poglavlje, hoće li Hajdukove gladne godine potrajati i duže od sedamnaeste, i hoće li Livaja na kraju završiti kao Slaviša Žungul, kralj maloga baluna kojemu su u zvijezdama bile zapisane mnogo veće stvari. Dobro, serem, naravno da je važno, ali znate na što mislim. Hajduk je, kako god završi, prvak.

Navijači su spasili klub, a Livaja igru. Kristalno čistu radost.

Za sve ostalo tu su sportski paketi kabelskih televizija.

 

Fotografije u tekstu: Feđa Klarić, Robert Matić/Hajduk.hr

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.