Priče iz davnine

Sjenke na pijesku

Tramvaj zvan čežnja: Glava prva

Tad stadion s gnjevnom suzom,
kriknu: „Malte sam dijete!
Bijedni su što mi se smiju,
jadni koji mi prijete!“

Rużar Briffa (1906-1963)

 

Kad mu je ona lopta pala pod noge, iscrpljenom i dežmekastom afričkom veteranu na kraj pameti nije padalo da je šalje sebi u prazan prostor i trči za njom. Umjesto toga na kraj pameti pala mu je druga jedna, posve blesava ideja: da je primi desnom nogom i prebaci na lijevu, pa da odatle, s vrha šesnaesterca, pokuša tamo daleko na sjevernom horizontu pogoditi suprotni kut gola. Kolike su šanse da pogodi? Nikakve, naravno, ali nije bila stvar u tome, nego ni za što drugo nije bilo vremena: ostalo je samo osamnaest sekundi do isteka sudačke nadoknade. Freedom’s just another word to nothing left to lose, pjevao je onaj, kako se zove. To je valjda to, to je sloboda. Nikad valjda nijedan crni čovjek nije bio slobodan kao on te večeri, osamnaest sekundi prije kraja najveće utakmice u svih pet stotina godina njegove zapisane povijesti.

Debeli je onda primio loptu desnom, pa prebacio na lijevu i zadnjim milivatima snage potegao po njoj. Posljednji udarac u životu. Ili će ući ili neće, dalje nije do njega.

Što bi rekao Corto Maltese, mela ħalli kollox imur fil-bizzilla tal-omm.

* * *

Kad je mjesec dana ranije, u utorak 18. lipnja 2019., malteška Gżira United u Kući europskog nogometa u Nyonu saznala protivnika u prvom pretkolu kvalifikacija za Europa ligu, moglo je izgledati da baš nema sreće. Neupućen netko sarkastično bi primijetio kako će Maltežani sreću u Europi prije dočekati na izvlačenju EuroJackpota nego na izvlačenju parova nekog europskog kupa, ali ne bi bio sasvim u pravu.

Kad je tako onaj tip u plavom odijelu konačno izvukao kuglicu s imenom njihova protivnika, i kad se predsjednik Gżire Sharlon Pace pomolio mjesnoj zaštitnici Gospi od Karmela, moglo je izgledati da je Gospa nešto ljuta na njih: u kuglici su, naime, dočekali najtežeg od pet mogućih protivnika, klub koji je tri puta bio među osam najboljih u Europi. Pa ipak, u barovima Gżire — ili barem u tamošnjim staračkim domovima — vijest iz Nyona primljena je s oduševljenjem: upravo tog protivnika oni su i čekali.

Jednog dana, ne znam kada i kako, ali jednog dana — sanjao bi navijač u Gżiri, gledajući majstore čipke na pijesku Empirea — pobijedit ćemo Hajduka usred Splita

Odavno su zapravo u Gżiri čekali slavnog Hajduka iz Splita: još će se u tom malteškom lučkom kvartu naći pokoji stariji mještanin koji pamti kako mu je djed pričao da su nekad davno, čekajući iz Vallette zeleni dvokatni tramvaj broj devet, Maltežani običavali govoriti, qed nistenna lil Hajduk. “Čekam Hajduka.”

“Što je to Hajduk?”, pitaju onda unuci, a starcu zaigra onaj brk žut od duhana, pa podigne kačket s čela i kaže: “Duga je to priča.”

* * *

Duga je i nevjerojatna priča o Gżiri, Hajduku i tramvaju devetki, pripovijedao mi je jednom davno legendarni kroničar Splita Miljenko Smoje. Počinje prije stotinu godina, kad je malteški poduzetnik Carmelo Sicluna na mjestu vojne baze britanskog RAF-a iz Prvog svjetskog rata u Gżiri, radničkom predgrađu Slieme, sagradio novi stadion s pješčanim terenom i tribinama za dvadesetak hiljada gledatelja — koji će, pompozno nazvan Empire Sports Ground, uskoro postati malteški nacionalni stadion — a mladi lokalni biznismen Joseph Gasan nanjušio priliku da zaradi ozbiljne pare.

Da na Empire, recimo, prvi put u povijesti Malte dovede neki nogometni klub s mitskog Kontinenta.

Joseph Gasan zvani Joe postat će kasnije moćni mogul, utemeljitelj malteškog giganta Gasan Group, ali karijeru je onih davnih dana — poput svakog utemeljitelja svake korporacije na svijetu — počeo kao sitni prevarant. Tako je tog proljeća cijelu Maltu oblijepio plakatima kojima je pučanstvo izvoljelo biti obavješteno da utakmicom protiv trostrukog malteškog prvaka Sliema Wanderersa, u nedjelju 29. ožujka 1925. godine s početkom u 16 sati, na Empire Sports Groundu počinje desetodnevno gostovanje senzacije iz Kraljevine SHS — “Hajduka iz Splita, prvaka Srednje Europe”.

Hajduk, jasno, nije bio prvak Srednje Europe — nije bio još ni prvak Kraljevine, te je godine bio drugi — ali već je bio ozbiljno nogometno ime. Prije odlaska na Maltu, recimo, u onoj slavnoj utakmici protiv Čehoslovačke — možda i najjače selekcije kontinenta, koja je tih dana Talijanima i Francuzima trpala po četiri-pet komada — Hajduk je za državnu reprezentaciju dao čak desetoricu prvotimaca, sve zapravo osim vratara Otmara Gazzarija. Igrao bi i on, ali je, jebiga, bio talijanski državljanin, pa je na gol morao Dragutin Friedrich iz HAŠK-a. Zato je valjda Hajdukova momčad i izgubila — tek u finišu, 0-2 — iako je i sam češki selektor priznao kako su ih splitski majstori potpuno nadigrali: toga dana Hajduk je i ponio nadimak Majstor s mora. O snazi te davno zaboravljene generacije neka koju riječ kaže i ovaj fun fact: sljedeće godine revanš protiv Čehoslovačke ‘normalna’ reprezentacija Kraljevine SHS izgubila je 0-7.

Gostovanje Majstora s mora izazvalo je stoga nezapamćen interes na Malti. Najzad, utakmica Hajduka i Slieme bila je prva međunarodna utakmica ikad odigrana na otoku, i simbolično uzvraćanje gostoprimstva za prvu međunarodnu utakmicu ikad odigranu u Splitu. Svi, recimo, znaju da je onu mitsku, opjevanu prvu utakmicu lipnja 1911. Hajduk igrao protiv Calcia, ali nitko ne pamti drugu: a drugu je Hajduk igrao mjesec dana kasnije, protiv posade HMS Swiftsur, ratnog broda Mediteranske flote britanske Kraljevske mornarice iz Valette na Malti. Bio je to i Hajdukov povijesni prvi poraz: od vještih engleskih fuzbališta izgubio je muški, 1-7.

Kad je stoga centarfor Slieme Frankie Busuttil — u slobodno vrijeme mjesni liječnik — te nedjelje “prvaku Srednje Europe” zabio gol, uzavrele tribine Empirea slavile su kao da su malteški ribari pobijedili flotu admirala Charlesa Johnsona i izborili nezavisnost od britanske krune. Legendarni gol doktora Busuttila ući će u historiju Malte kao prvi gol jednoj momčadi s mitskog Kontinenta, a historijski će na kraju biti i rezultat, 1-1. Baš kao i golemih 0-0 Floriane tri dana kasnije, kad je ono sudac Petty Showey, oficir engleske mornarice, u posljednjoj minuti prvog poluvremena domaćinima pristojno poklonio penal, a udarac lokalne legende Salvua Tabonea, koji do tada nikad u životu nije promašio penal, čudesni Hajdukov vratar Gazzari izvadio iz samog kuta gola.

Ni o čemu drugom tih se dana na otoku nije pričalo nego o velikom europskom Hajduku. Cijela Malta hodočastila je u Gżiru, u počasnoj loži Empirea okupljala se društvena krema države na čelu s guvernerom, Njegovom Ekselencijom sir Walterom Congraveom, a na utakmici protiv reprezentacije Britanske kraljevske flote stadion je već bio toliko ispunjen da se doslovno urušio: engleski mornari koji nisu mogli ući na stadion popeli su se na drveni krov tribine, koji je uz strašan tresak kolabirao pod njihovom težinom.

Srećom, nije bilo mrtvih, pa je meč ipak odigran. I to kakav! Englezi su u suton utakmice još uvijek vodili 2-1, kad je splitski kapetan Janko Rodin pet minuta prije kraja naredio juriš — bez zajebancije, doslovno je s centra zaurlao: “Juriš!” — nakon čega je Hajduk preko Ljube Benčića izjednačio, a onda golom Mirka Bonačića u devedesetoj minuti preokrenuo na 3-2.

* * *

U Splitu i ne znaju — ne izgleda to tamo osobito velika stvar — ali gostovanje Hajduka u Gżiri 1925. godine bio je prijelomni događaj u malteškoj nogometnoj povijesti, po prilici isto što je za Splićane bilo ono davno gostovanje slavne praške Slavije, kad je barba Luka Kaliterna konačno shvatio da “ne igra igrač s balunom, nego onaj bez baluna”. Malteški igrači, novinari i publika bili su opčinjeni brzim “kontinentalnim nogometom” Splićana, koji su se na vrućem salbunu Empirea osjećali kao kod kuće, na pijesku Starog placa.

Ostalo je tako zabilježeno kako je čuveni centarhalf Slieme Archie Caunter usred utakmice, nakon jedne akcije Hajduka, stao i visoko podignutim rukama počeo aplaudirati protivniku — što je dugim pljeskom prihvatila i publika — a nadahnuti lokalni novinari u sutrašnjim su izdanjima igru Hajduka nazvali “bizzilla”: kratka dodavanja igrača s balunom i uigrana križanja onih bez njega, između kojih su bespomoćni Maltežani, kako je zapisao jedan tamošnji kroničar, “trčali za sjenkama na pijesku” — tiki-taka sedamdeset godina prije Cruyffove Barcelone — podsjetila je domaćine na bizzillu, tradicionalnu i nadaleko čuvenu maltešku čipku.

Kad su stoga iz Hajdukove ekspedicije naposljetku pristojno ukazali na grešku s onih Joeovih plakata, podsjećajući kako Hajduk ipak nije “prvak Srednje Europe”, domaćini su — pričat će kasnije Smoje — odgovorili kako je “greška samo to što Hajduk zaista nije prvak Srednje Europe”.

Konačno, i Joe Gasan imao je zašto nagovarati guvernera da svakog splitskog igrača na kraju turneje nagrade zlatnom medaljom. Prevarant je na njihovoj turneji uzeo ozbiljne pare — samo na utakmici Hajduka i mornaričke momčadi Pick Navy uknjižio je dvije hiljade zlatnih funti, tada apsolutni rekord Malte — pa otišao kod čuvenog automobilskog mogula Henryja Forda i nagovorio ga da mu povjeri predstavništvo za Maltu. Tako je rođen današnji poslovni imperij obitelji Gasan.

I drevni malteški mit o Hajduku.

Toliko je Hajduk tih dana bio popularan na Malti — još to da vam konačno ispričam — da bi masovni doček splitskih nogometaša, koji su iz hotela u Valletti na utakmice dolazili električnim tramvajem broj devet, izgledao kao da to na Empire dolazi sama Gloria Swanson zajedno s Josephom Calleiom, najvećom malteškom zvijezdom svih vremena. Od toga doba, eto, Maltežani su tramvaj ‘devetku’ zvali ‘Hajduk’: na stanicama oko zaljeva Marsamxett običavali su tada govoriti kako “žure uhvatiti Hajduka” ili pitati “kad dolazi Hajduk”, pa bi se čulo kako, recimo, “Hajduk kasni već deset minuta.”

Desetljećima kasnije opstala je u malteškom uličnom jeziku ta neobična riječ. “Čekam Hajduka”. Qed nistenna lil Hajduk.

Nije stoga teško zamisliti kako je mnogi navijač iz tog malog lučkog kvarta prije stotinjak godina naglas zasanjao isto što onomad i barba Luka iz malog lučkog Splita nakon prve utakmice s moćnom praškom Slavijom: jednog dana — ne znamo kada i kako, ali jednog dana — i mi ćemo igrati ovakvu bizzillu i pobijediti Hajduka usred Splita.

Pa bi onda cijeli bar, pun pijanih malteških dokera i engleskih mornara, udario u grohotan smijeh.

* * *

“Čekamo Hajduka”. Qed nistennew lil Hajduk.

Točno pola stoljeća na kvartovskoj su stanici u Gżiri tako “čekali Hajduka” u jednoj pravoj, službenoj utakmici, i dočekali ga konačno u jesen 1975. sad već u nezavisnoj Malti — u Kupu europskih prvaka, gdje je toj historijskoj utakmici i mjesto — a čast je pripala susjednoj Floriani, najtrofejnijem otočkom klubu. Iako do tada odavno na Malti više nije bilo tramvaja, domaćini na čelu sa starim hohštaplerom Joeom Hajduka su na starom Growndu — sad već slavnom Empire Stadiumu — dočekali baš kao redovnu ‘devetku’ iz Valette.

U međuvremenu, naime, nakon onog historijskog gostovanja 1925. Hajduk je još tri puta bio na otoku: prvi put Maltežani su Majstora s mora zvali u goste već 1927., sad već ispravno kao prvaka Jugoslavije, drugi put bio je tamo 1934., i treći put za vrijeme Drugog svjetskog rata, na onoj znamenitoj turneji slobodnim svijetom. Ta je turneja na otoku čuvena i zapamćena po onoj utakmici Hajduka protiv reprezentacije Malte, kad je orkestar britanske Kraljevske regimente nakon Hej Slaveni krenuo svirati God Save the King, a dvadeset pet hiljada gledatelja na ispunjenom Empire Stadiumu ustalo i britanskom guverneru u brk spontano otpjevalo maltešku himnu, L’Innu ta’ Malta.

U Splitu, eto, i ne znaju — ne izgleda to tamo osobito velika stvar — ali ta utakmica u Gżiri, usred Drugog svjetskog rata, bila je prijelomni događaj u povijesti Malte, po prilici isto što je Splićanima bila ona davna izložba povodom pedesete obljetnice Viške bitke usred Prvog svjetskog rata, 1916. godine, kad su Splićani austrijskim oficirima u brk spontano otpjevali Lijepu našu. Opjevana prkosna himna s tribina Empirea ispala je na koncu i doslovno opjevana: najveći malteški pisac i pjesnik Rużar Briffa o slavnoj utakmici Malte i Hajduka napisao je svoju možda i najpoznatiju pjesmu, Ju mir-Rebh se zove, “Dan pobjede”: “Tad stadion gnjevom i suzom/ kriknu: ‘Malte sam dijete!/ Bijedni su što mi se smiju/ jadni koji mi prijete!’”

Na koncu, istina, nije ispao baš Dan pobjede, bila je to više Rużarova pjesnička sloboda — reprezentaciju Malte partizanski je Hajduk napunio s pet komada — ali na to su Maltežani već bili navikli: od ukupno dvadesetak utakmica u ta tri, sad već tradicionalna gostovanja na Empire Stadiumu, Majstor s mora izgubio je samo jednu, 1934. protiv Sliema Wanderersa. Što i nije osobito neobično zna li se da se najveći navijač i glavni sponzor Blue Slieme zvao — Joe Gasan.

Nastradala je tako i Floriana, dvaput — oba puta uz dobru, staru bizzillu i rutinskih 3-1 — pa su pred to prvo kolo Kupa prvaka 1975. godine stariji navijači ‘zelenih’ radije iz dubokog pamćenja prizivali onih herojskih 0-0 prije pedeset godina. I ovaj put, međutim, mogli su samo ustati i zapljeskati Majstoru s mora: dok su domaćini “trčali za sjenkama”, Hajduk je na vrelom, davno mu dobro poznatom pijesku Gżire kukičao istu onu čipku, pa s 5-0 i hat-trick Slaviše Žungula prošao u drugo kolo kao pun tramvaj kroz stanicu. Jekk Hajduk għadda?, pitali su na stanici, ali stara ‘devetka’ već je produžila sve do Nizozemske i zaustavila se, pričalo se, tek u četvrtfinalu u Eindhovenu.

Samo koji tjedan poslije te utakmice umro je stari prevarant Joe Gasan, i njegovim imenom gradske su vlasti nazvale ulicu u četvrti Pietà u kojoj se nalazi Vojno groblje — isto ono na kojemu su legendarni Hajdukov kapetan Frane Matošić i mladi prijestolonasljednik Jurica Jerković prije utakmice s Florianom polagali vijence pod spomenik jugoslavenskim partizanima umrlim u malteškim vojnim bolnicama.

Mali je svijet, ali velik je Hajduk. Ili je barem velik gledan s Malte.

Jednog dana, ne znam kada i kako, ali jednog dana — i dalje bi onda naglas sanjao mnogi navijač u Gżiri, gledajući majstore čipke kako dolje na pijesku Empirea igraju picigin — pobijedit ćemo Hajduka usred Splita.

Pa bi cijela tribina, puna lučkih radnika i preplanule djece, udarila u grohotan smijeh.

* * *

U ono vrijeme, iako je bila dom nacionalnog stadiona, okružena malteškim velikanima Sliema Wanderersima, Florianom i Valletta Unitedom, sama Gżira nije imala svoj nogometni klub. Tek tridesetih osnovana su tri mala kvartovska kluba — Amateurs, Lions i Athletics — koja su se nakon rata ujedinili u novi, prikladno i moćno nazvan Gżira United.

Četvrt stoljeća kasnije, one historijske lipanjske nedjelje 1973., Maroons iz Gżire United u trećoj su finalnoj utakmici malteškog FA Kupa na Empireu — u prve dvije zajedno s produžecima nije pao nijedan gol — nakon ukupno pet i pol sati iscrpljujućeg trčanja po vrelom pijesku konačno pobijedili Hibernianse s 2-0, i Gżira je postala prvi poslijeratni osvajač velikog srebrnog ušatog pehara koji nije Sliema, Floriana, Valetta United ili Hibernians. Takvo je slavlje bilo — što da vam pričam — da su se igrači prekosutra probudili u Drugoj ligi.

I taman kad se Gżira 1981. vratila u prvu diviziju, vlasti su odlučile sagraditi novi nacionalni stadion i zatvoriti Empire, hram malteškog nogometa koji je svojedobno gostio i velikog Hajduka i englesku reprezentaciju i Real Madrid. Bez pobjede, s jednim jedinim bodom, Maroonsi su se iste sezone oprostili od svog slavnog kvartovskog igrališta i potonuli natrag u drugu, pa u treću ligu. Ona prašnjava srebrna kanta ostala je tako do danas i do kraja svijeta jedini trofej u historiji male Gżire United.

Mlade entuzijaste sa šalovima Maroonsa na stanici u Ulici D’Angers stari su veterani onda zajebavali pitajući “kad dolazi Hajduk”, a ovi su odgovorili kako će jednog dana — ne znaju kada i kako, ali jednog dana — pobijediti splitskog Hajduka usred Splita.

Pa bi cijela ulica, puna suhih penzionera i pripitih srednjoškolaca, udarila u grohotan smijeh.

* * *

Kad Hajduk tako sljedeći put bude igrao na Malti, džabe će ga čekati na onoj stanici u Gżiri. Protiv Żurrieqa u prvom kolu Kupa Uefe 1982. sve će podsjećati na prošlost, samo što će onu starinsku bizzillu za 4-1 najbolji mladi nogometaš Europe Ivan Gudelj, umjesto po pijesku Empirea, kukičati po travi upravo završenog novog nacionalnog stadiona, Grawnd Nazzjonali u Ta’ Qaliju, vukojebini usred otoka. Promijenio se tako Hajdukov red vožnje na Malti, i više ništa nije bilo isto. Kad 2008. i sedmi put doputuje na Maltu, da u pretkolu Kupa Uefe na Ta’ Qaliju upiše rutinskih 3-0 protiv Birkirkare, na onu će davnu maltešku čipku na trenutke, samo malo i samo izdaleka, podsjetiti možda još samo Senijad Ibričić.

A tamo u starom kvartu Gżira United istih je tih dana dotaknula dno života, zatekavši se posljednja među osamnaest klubova četvrte lige. Niže nije moglo, nema na Malti više ni liga ni klubova. Četvrta divizija države manje od otoka Brača i derbi začelja s Knightsima iz Mdine, seoceta od dvjestotinjak stanovnika — to će sljedećih godina biti turobna svakodnevica navijača Gżire.

Davno je bilo kad su u kvartu “čekali Hajduka”, i ljudi su se zaželjeli starog tramvaja. Upravo tih dana malteško je Ministarstvo prometa i komunikacija od londonske Halcrow Grupe naručilo studiju o ponovnom uspostavljanju električnog tramvaja na Malti, s linijom Valletta-Sliema preko Gżire. Investicija bi bila teška tri stotine milijuna eura, a predviđeni rok završetka tramvajske mreže deset godina, do 2018.

Kultni Empire Stadium za to je vrijeme polako propadao zaboravljen i napušten od svih. Danas je ta golema betonska ruševina zarasla u draču i divlju kupinu savršen distopijski set za influencere s Instagrama, koji i dalje ne vjeruju kad im domoroci pričaju kako su iza velikog i grafitima išaranog zida nekad davno na pijesku igrali velikani mitskog kontinenta, od selekcija Engleske ili Njemačke do Manchester Uniteda, Juventusa, Barcelone, Real Madrida i Hajduka iz Splita.

Stanovnici Gżire, koji onomad uopće nisu imali nogometni klub, ali su imali nacionalni stadion, dočekali su tako da u kvartu imaju klub, a nemaju stadion, pa da domaće utakmice igraju od Vallette do Ta’ Qalija, i umjesto tramvaja broj devet — slavnog ‘Hajduka’ — na kvartovskoj stanici čekaju autobus broj trinaest, da ih na utakmice na Grawnd Nazzjonali vozi upravo preko Ulice Joea Gasana. Dugačka je to vožnja, punih trideset pet godina je trajala, sve do 2016., kad se Gżira United konačno vratila u maltešku Premier League. U fantastičnom povratku dojučerašnji se četvrtoligaš već prve sezone u prvoj ligi ugurao u ‘veliku četvorku’ i do lipnja 2018. — da skratim — već drugi put čekao vijesti s izvlačenja parova kvalifikacija za Europa ligu.

Točno deset godina prošlo je, eto, od Birkirkare, posljednjeg gostovanja Hajduka na Malti, i one studije koja je Maltežanima obećavala povratak električnog tramvaja do 2018., kad je u utorak 18. lipnja 2018. predsjednik kluba Sharlon Pace mobitelom javio veliku vijest iz Nyona.

Tramvaj se vraća u Gżiru.

 

— — — — —

Drugi (i završni) dio priče Tramvaj zvan čežnja Borisa Dežulovića, pod naslovom Dan pobjede, pročitajte ovdje.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.