Te 1972., kad se rodila Severina, a Vučković još uvijek bila Zdenka, gledali smo na televiziji popularnu obiteljsku seriju Veliki i mali. “Dani, dani… da l’ mogu bit k’o sni, da l’ ovaj svijet može bit lijep, da l’ mogu svi sreću naći?“, pjevala je mlada Zdenka Vučković pjesmu Dani Alfija Kabilja i Milana Grgića. “Radost, ljubav, to nije mala stvar, i zato znaj, što drugom daš, to natrag primaš sam”, pjevušili smo zajedno s njom pjesmu iz špice, pa onda refren: “Tko je dobar nije sam, oduvijek smo znali, prijatelja svi će nać’ — veliki i mali.”
Veliki i mali. Serija je išla petkom predvečer, prije crtanog filma, a repriza nedjeljom u jedanaest. Nedjeljom ujutro učili smo tako na televiziji da postoje veliki i mali, poslijepodne na Starom placu da su i mali nekom veliki, a srijedom na radiju da i od velikih ima većih. “Što drugom daš, to natrag primaš sam.”
Te godine naučili smo da čak i od najvećih uvijek ima netko veći.
* * *
I dan danas stariji navijači Aristokrata za šankom Stadion Taphousea pričaju o toj davnoj utakmici.
Zanimljivi su Aristokrati, punim imenom Fredrikstad Fotballklubb: dok su ostali norveški klubovi, neki i stariji od njega, osnivani kao nogometne sekcije sportskih društava, Fredrikstad FK, utemeljen 1903., najstariji je u Norveškoj osnovan isključivo kao nogometni klub.
Navijači Robinsa na podivljalim tribinama Starog placa izgledali su kao da im je Tom Jones na rukama umro, a oni na terenu krenuli su onda na sve ili ništa
I igrači i navijači Fredrikstada bili su uglavnom radnici tamošnjeg brodogradilišta, najvećeg u cijeloj Skandinaviji: čak i tribine stadiona, starog Fredrikstad Idræts- og Fotbaldpladsa, ugrađene su u stare pogone škvera. Nogomet su stoga shvaćali vrlo protestantski, i kad su se početkom sedamdesetih svi ostali već profesionalizirali, u Fredrikstadu su još uvijek tvrdoglavo inzistirali na čistom amaterizmu, smatrajući kako već i obavezni svakodnevni treninzi, a kamoli novac, ubijaju radost sporta i ljubav za igru. Valjda i zbog tog romantičnog odnosa prema nogometu, tko će znati, Fredrikstad FK su i zvali Aristokratima.
Istina, dani ponosa i slave bili su iza njih. Pedesetih su amaterski Aristokrati vladali norveškim nogometom, nanizali šest naslova i okončali tu slavnu dekadu onom historijskom pobjedom na svom Fotbaldpladsu u prvom kolu Kupu prvaka protiv moćnog Ajaxa, deseterostrukog prvaka Nizozemske. Vodio je Ajax na poluvremenu 2-1, a Norvežani su u drugom poluvremenu okrenuli, pobijedili 4-3, na uzvratu u Amsterdamu herojski sačuvali 0-0 i senzacionalno prošli u drugo kolo. Nakon čega su u šezdesetima nanizali osam europskih utakmica i osam poraza, uz gol razliku 4-26.
Te 1972., međutim, Fredrikstad FK opet je izgledao jak kao nekad, sezonu ranije — nogomet je u Norveškoj ljetni sport, i liga se igra od proljeća do jeseni — stigao je sve do finala norveškog kupa i samo dva boda do naslova prvaka, oba trofeja u ciljnoj ravnini prepustivši novoj sili koja se rađala na sjeveru, Rosenborgu, plasiravši se tako kao finalist u Kup pobjednika kupova. Čekajući ždrijeb, u novoj je sezoni opet krenuo odlično i izdvojio se na čelu tablice s Vikingom iz Stavangera.
Fredrikstad je gorio, bilo je nešto divlje u sjevernom zraku. Vrijeme za velike stvari.
U srijedu 12. srpnja 1972. u Zürichu su izvučeni parovi prvih kola europskih kupova, i Aristokrati su izvukli jugoslavenskog predstavnika Hajduka iz Splita. Bijeli su bili opasna družina, godinu dana ranije kao prvaci države igrali su Kup prvaka i od Di Stéfanove Valencije ispali neporaženi, za jedan gol u gostima, a i Jugoslavija je bila ozbiljna istočna sila: olimpijski pobjednici i europski viceprvaci prošetali su se kvalifikacijskom grupom za posljednji Euro i snažnu Nizozemsku baš na Hajdukovom stadionu pobijedili su 2-0, a prvi gol dao je upravo najbolji igrač Bijelih, ‘desetka’ Jurica Jerković.
Hajduk je bio jak, ali ne i nepobjediv: nisu bili baš luksemburški Red Boys Differdange, ali nisu, jebemumater, bili ni Milan. A nakon što je Fredrikstad u prvoj utakmici u Splitu izborio minimalni poraz od 0-1, nada je nabujala kao plima u Saltstraumenskom tjesnacu. Kakva je to utakmica bila! Iako je Hajdukova prva zvijezda Petar Nadoveza zabio već u 19. minuti, Aristokrati su se herojski obranili odbivši sve napade balkanskih hajduka, i da na kraju pet minuta prije kraja Luka Peruzović u onoj stopostotnoj šansi nije uletio u Frithjofa Gjermundsena, već bi Fredrikstad bio u drugom kolu.
U gostujućoj svlačionici na Starom placu orila se pjesma i točio šampanjac kao da je osvojen Kup prvaka, a osokoljeni igrači Fredrikstada u norveškim su novinama najavljivali 3-0 u uzvratu na svom terenu, dodatno motivirani podcjenjivačkim odnosom arogantnih Splićana, koji su ih nazivali “kitolovcima” i “simpatičnim ribarima”. Fredrikstad je, naravno, razvijeni i bogati industrijski grad — posljednji građanin Fredrikstada koji je ulovio živu ribu bio je valjda slavni Roald Amundsen, a i to je bilo negdje oko Sjevernog pola — ali to s ribarima u Splitu je izgleda neka interna stvar. Iz nekog nepoznatog razloga, sve autsajdere s mora ili otoka tamo zovu “ribarima”.
Trener Arne Pedersen svoj je pak optimizam čvrsto temeljio na trenutačnoj formi dva protivnika: Hajduk je u prvenstvo ušao očajno, tri dana pred put u Fredrikstad porazbijan s 0-4 od pretposljednje Olimpije našao se na petnaestom mjestu prvenstvene ljestvice, dok su norveški Aristokrati te nedjelje s istih 4-0 ubili Mjøndalen IF i nastavili mrtvu trku, samo na bod do vodećeg Vikinga. Konačno, u srijedu 27. rujna uzavreli Idræts- og Fotbaldplads, njihov Stari plac, izgledao je poput pijane ruske saune: deset hiljada ljudi došlo je svjedočiti novom historijskom podvigu njihova malog kluba.
Bučne fredrikstadske “ribare” brzo je, međutim, utišao najbolji Hajdukov strijelac Nadoveza, majstorski u 26. minuti smirivši jednu loptu od Peruzovića i hladnokrvno je lijevom nogom položivši u mrežu. Deset hiljada ljudi na tribinama izgledalo je kao da su sad iz vrele saune izašli na mećavu, a oni na terenu krenuli su nakon toga na sve ili ništa.
Prvo se Gjermundsen našao sam samcat pred Antom Sirkovićem, ali je pucao preko gola. Onda je dao savršenu loptu za najboljeg strijelca Aristokrata Jana Fuglseta, ali Sirković je spasio siguran gol. Onda je odbijenu loptu Fuglset rutinski poslao u praznu mrežu, ali odnekud je iz smrznute trave opet izronio Sirković. Onda je Fuglset pokušao bombom s ruba šesnaesterca, a Sirković je ponovo izvadio iz gola. Onda ga je Kai Nilsen izbacio samog pred Sirkovićem, ali ovaj se Fuglsetu u posljednjem djeliću sekunde bacio u noge. Onda se Fuglset ubio harpunom za kitolov. Onda je loptu uzeo Erik Karlsen i poslao je u sam kut: svi su je vidjeli unutra, ali Ante Sirković, najbolji igrač utakmice, Norvežanima je poput nekog švedskog lopova izvadio živu loptu iz mreže.
Onda je danski sudac Kaj Rasmussen odsvirao završetak utakmice.
Bio je to kraj: ni toga dana, niti ikada više do dana današnjeg Fredrikstad nije prošao u drugo kolo nekog europskog kupa. Samo jednom bit će bliže raju nego u tom čuvenom dvoboju s Hajdukom, petnaestak godina kasnije iskliznuvši iz Kupa pobjednika kupova zbog jednog jedinog gola u gostima, ali to su tada bili samo rekreativci slabašnog Bangor Cityja, simpatični “rudari” iz druge velške lige. Mitskih 4-3 protiv Ajaxa 1960. — jedina europska pobjeda Fredrikstada u sljedećih pedeset godina — i legendarne dvije utakmice protiv jakog Hajduka 1972. posljednji su tako herojski epovi malog velikog norveškog kluba, o kojima stariji navijači Aristokrata i danas pričaju na šankom stadionskog Taphousea: nekoć ponos Norveške uskoro će završiti zaboravljen negdje u hladnim pustošima druge i treće lige.
A Hajduk je te večeri preživio prvo kolo Kupa pobjednika kupova protiv norveških “ribara”, čekajući izvlačenje parova osmine finala. To su bili dani. Da l’ mogu bit k’o sni, da l’ ovaj svijet može bit lijep, da l’ mogu svi sreću naći?
* * *
I dan danas stariji navijači Robinsa za šankom puba u Turf Hotelu pričaju o toj davnoj utakmici.
Zanimljivi su Robinsi, punim imenom Clwb Pêl-droed Cymdeithas Wrecsam: Wrexham AFC najstariji je klub u Walesu, a kasnije jedno otkriće iz starih arhiva dokazat će kako je čak devet godina stariji nego što se tada mislilo, i da je — utemeljen zapravo 1864. — treći najstariji profesionalni nogometni klub na svijetu, osnovan samo koji mjesec nakon što je Ebenezer Morley uopće napisao pravila igre. Štoviše, njihov Racecourse Ground — na kojemu je prva internacionalna utakmica, između Walesa i Škotske, odigrana još 1877. — najstariji je aktivni međunarodni nogometni stadion na svijetu. Pa i sam slavni Turf Hotel pod tribinama Grounda, pub u kojemu je Wrexham i osnovan, najstariji je stadionski kafić na svijetu!
Istina, dani ponosa i slave bili su iza njih. Wrexham je pedesetih vladao velškim nogometom, igrao je onu čuvenu četvrtu rundu FA Cupa s Busbyjevim Manchester Unitedom i tri puta osvajao velški kup, a onda potonuo u četvrtu ligu. Te 1972., međutim, Robinsi su opet izgledali jaki kao nekad, vratili su se u treću englesku diviziju i gurali tamo dosta dobro, pa u finalu velškog kupa protiv Cardiff Cityja uzeli rekordni devetnaesti trofej i dočekali da UEFA konačno Walesu odobri sudionika u Kupu pobjednika kupova.
Najzad, bilo je pošteno i pravedno da kao prvi velški predstavnik u nekom europskom natjecanju zaigra klub s najstarijim internacionalnim stadionom na svijetu. Robinsi su onda za rekordnih petnaest hiljada funti iz Cardiffa doveli englesko čudo od napadača Melvyna Suttona, potom u svom debiju u Europi, u prvom kolu protiv jakog Züricha, nakon 1-1 u Švicarskoj i 0-1 u poluvremenu uzvrata u Wrexhamu, u nastavku preko Billyja Ashcrofta izjednačili, pa golom engleskog čuda Suttona petnaestak minuta prije kraja preokrenuli rezultat i ispisali povijest.
Wrexham je gorio, bilo je nešto divlje u sjevernom zraku. Vrijeme za velike stvari.
U utorak 3. listopada 1972. u Rimu su izvučeni parovi drugih kola europskih kupova, i Robinsi su u osmini finala Kupa pobjednika kupova izvukli jugoslavenskog predstavnika Hajduka iz Splita. Bijeli su bili opasna družina, godinu dana ranije u Kupu prvaka od Valencije su ispali neporaženi, u prvom kolu rutinski su riješili Fredrikstad, najveći norveški klub, a i Jugoslavija je bila ozbiljna istočna sila: godinu dana ranije baš njih je kralj Pelé zvao na svoju oproštajnu utakmicu, igrala su te večeri na Maracani tri igrača Hajduka, a onu veličanstvenu bombu s trideset metara za 2-2 pogodio je upravo najbolji igrač Bijelih, ‘desetka’ Jurica Jerković.
Hajduk je bio jak, ali ne i nepobjediv: nije bio baš norveški Fredrikstad, ali nije, jebemumater, bio ni Real Madrid. A nakon što je Wrexham u prvoj utakmici pred trideset hiljada gledatelja na Racecourseu, svom Starom placu, senzacionalno pobijedio 3-1, nada je nabujala kao rijeka Dee. Kakva je to utakmica bila! Igrali su Robinsi u transu, već nakon petnaestak minuta golovima Briana Tinniona i Davida Smallmana vodili 2-0, do poluvremena je Tinnion zabio i treći, i da Mićun Jovanić nije nekako zabio za Hajduk devet minuta prije kraja, već bi Wrexham bio u četvrtfinalu!
U svlačionici domaćina orila se pjesma i točilo pivo, a osokoljeni Robinsi u velškim su novinama najavljivali siguran prolaz u uzvratu, dodatno motivirani podcjenjivačkim odnosom arogantnih Splićana, koji su ih nazivali “simpatičnim ribarima”. Wrexham je, naravno, rudarski i trgovački grad dvadeset kilometara udaljen od najbližeg mora — za fish and chips oni znaju loviti samo krumpire — ali to s ribarima u Splitu je izgleda neka interna stvar. Iz nekog nepoznatog razloga, sve autsajdere s mora ili Otoka tamo zovu “ribarima”.
Menadžer John Neal svoj je pak optimizam temeljio na trenutačnoj formi dva protivnika: sedam dana prije uzvratne utakmice Wrexham je, istina, stradao kod Tranmere Roversa 0-4, a u isto vrijeme tamo u Jugoslaviji Hajduk je rutinski s 0-2 izgubio od tuzlanske Slobode, i oba kluba tavorila su na dvanaestom mjestu na tablici. Osim što engleska Treća divizija ima dvadeset četiri kluba i Wrexhamovo je mjesto bila aritmetički čvrsta sredina tablice, dok ih jugoslavenska Prva liga ima samo osamnaest, pa je Hajduk bio par bodova od zone ispadanja. Konačno, u srijedu 8. studenog gotovo tri stotine Robinsa došlo je iz dalekog Walesa na prepunom Hajdukovom Starom placu svjedočiti historijskom podvigu njihova malog kluba: u Splitu su objavili kako nikad u povijesti na jednoj međunarodnoj utakmici na Starom placu nije bilo toliko gostujućih navijača.
Bučne velške “ribare” brzo je, međutim, s dva gola utišao Hajdukov golgeter Nadoveza — prvi je bio hladnokrvna egzekucija pored istrčalog vratara Briana Lloyda, drugi hladnokrvna egzekucija s bijele točke — i već u 26. minuti bilo je dovoljnih 2-0. Navijači Robinsa na podivljalim tribinama Starog placa izgledali su kao da im je Tom Jones na rukama umro, a oni na terenu krenuli su onda na sve ili ništa, po taj slavni gol u gostima, gol za prolaz i povijest.
Prvo je Tinnion otkrio samog Aschrofta, a ovaj s par metara promašio gol. Onda se sam pred golom našao Mickey Thomas, ali obranio je Radomir Vukčević. Onda opet Tinnion, onda opet Thomas. Onda razigrano englesko čudo Mel Sutton, onda razigrani sudac Stanisław Eksztajn iz Poljske, koji se potpuno pogubio u vražjem kotlu Starog placa. Onda opet malo Sutton, malo sudac Eksztajn.
Onda je poljski sudac Eksztajn svirao završetak utakmice.
Bio je to kraj: samo jednom kasnije stići će Wrexham bliže raju nego u toj mitskoj utakmici protiv Hajduka, kad 1976. u četvrtfinalu Kupu pobjednika kupova nalete na Anderlecht, pa herojski padnu nakon 0-1 u Bruxellesu i epskih 1-1 na Racecourseu, za onaj izjednačujući gol Roba Rensenbrinka petnaestak minuta prije kraja, za jedan gol, samo jedan gol.
Jedan jedini gol, jedan jedini jebeni sudac u gostima. Igrači Wrexhama ostavili su na ledini Starog placa i srce i živce, na putu u svlačionicu Mickey Evans nasrnuo je na sudačku trojku, menadžer John Neal rigao je oganj pred novinarima — “Najbolji igrač Hajduka bio je sudac Eksztajn!” — ali osim navijača Robinsa to odavno više nitko ne pamti. Mitski Anderlecht 1976. i tragičnih 3-1 i 0-2 protiv splitskog Hajduka 1972. ostat će tako najslavniji herojski epovi malog velikog velškog kluba, o kojima stariji navijači Robinsa i danas pričaju na šankom kultnog Turfa: nekoć ponos Walesa završit će uskoro zaboravljen negdje u hladnim pustošima National League, petom rangu engleskog nogometa.
A Hajduk je te večeri nekako preživio i drugo kolo Kupa pobjednika kupova protiv velških “ribara”, čekajući izvlačenje parova četvrtfinala. To su bili dani. Da l’ mogu bit k’o sni, da l’ ovaj svijet može bit lijep?
* * *
I dan danas stariji navijači Hibsa za šankom puba Whelahans pričaju o toj davnoj utakmici.
Zanimljivi su Hibsi, punim imenom Hibernian Football Club: jedan od najstarijih klubova u Škotskoj, utemeljen je 1874. kao klub irskih katolika — Hibernia je rimski naziv za Irsku — ali odavno to više nije bio ni irski ni katolički, već kvartovski klub radničkih slamova istočnog Edinburgha. Zato su sa svog grba i glavne tribine starog Easter Roada naposljetku i uklonili irski simbol cláirseach, keltsku harfu.
Istina, dani ponosa i slave bili iza njih. Pedesetih, s Čuvenom petorkom u napadu — svaki Hibbie i danas zna napamet The Famous Five: Gordon Smith, Bobby Johnstone, Lawrie Reilly, Eddie Turnbull i Willie Ormond — Hinernian je vladao škotskim nogometom, osvojio tri naslova prvaka i kao prvi otočki klub zaigrao u prvom Kupu prvaka 1955., zapevši tek u polufinalu protiv Stade de Reimsa legendarnog Raymonda Kope. Pet-šest godina kasnije igrali su i u polufinalu Kupa velesajamskih gradova, izbacili Barcelonu i igrali polufinale protiv Rome, nakon 2-2 u Edinburhu odigrali su u Rimu 3-3, ali u to vrijeme nije bilo pravila gola u gostima — ona dva gola Joea Bakera bili su, što bi se reklo, golovi ispred svog vremena — pa su u majstorici nalupani s 0-6. A onda su makli s grba onu irsku harfu, nakon čega je, kaže edinburška legenda, jedna stara Ciganka na klub bacila prokletstvo.
Te 1972., međutim, Hibsi su opet izgledali jaki kao nekad. Klub je kao menadžer preuzeo bivši član Čuvene petorke Eddie Turnbull i sagradio momčad koja će u ljetopisima ostati zapisana kao Turnbull’s Tornadoes: u prvenstvu su te sezone završili četvrti, u škotskom kupu stigli do finala — da l’ zbog moćnog Celtica, da l’ zbog prokletstva one Ciganke, dalje nije išlo — i plasirali se u Kup pobjednika kupova. Nabavili su potom strašnog strijelca Alana Gordona iz Dundee Uniteda — u cijeloj Europi te će godine bolji biti samo Gerd Müller — i u prvom kolu demolirali portugalski Sporting s ukupnih 7-3, u osmini finala albansku Besu Kavajë s 8-2 i prezimili u Europi. U međuvremenu su uzeli škotski Liga kup, osvetivši se velikom Celticu na Hampden Parku s 2-1, i na koncu na Novu godinu 1973. devastirali gradske rivale Hearts sa 7-0, što će do dana današnjeg ostati najveća pobjeda u najstarijem škotskom derbiju.
Edinburgh je gorio, bilo je nešto divlje u sjevernom zraku. Vrijeme za velike stvari.
U srijedu 17. siječnja 1973. u Frankfurtu su izvučeni parovi trećih kola europskih kupova, i Hibsi su u četvrtfinalu Kupa pobjednika kupova izvukli jugoslavenskog predstavnika Hajduka iz Splita. Bijeli su bili opasna družina, u prvom kolu rutinski su riješili Frederikstad, najveći norveški klub, u osmini finala preokrenuli 2-4 protiv nezgodnog Wrexhama, a i Jugoslavija je bila ozbiljna istočna sila: samo nekoliko mjeseci ranije, na Kupu nezavisnosti u brazilskom Belo Horizonteu, mini Mundijalu, onu nevjerojatnu bombu s trideset metara četiri minute prije kraja za 2-2 protiv Škotske zabio je upravo Hajdukov najbolji igrač, ‘desetka’ Jurica Jerković.
Hajduk je bio jak, ali ne i nepobjediv: nije bio baš velški Wrexham, ali nije, jebemumater, bio ni Juventus. A nakon što je Hibernian u prvoj utakmici pred trideset hiljada gledatelja na Easter Roadu, svome Starom placu, senzacionalno pobijedio 4-2, nada je nabujala kao ona popodnevna plima što preko puta grada odsječe Cramond Island. Kakva je to utakmica bila! Na dva Gordonova gola Arthur Duncan je početkom drugog poluvremena dodao treći i već je bilo 3-1, u 67. minuti veličanstveni Gordon zaokružio je hat trick za 4-1, i da Ivica Hlevnjak nije nekako zabio petnaest minuta prije kraja, već bi Hibernian bio u polufinalu.
U svlačionici se orila pjesma i točilo pivo, a osokoljeni Hibsi u škotskim su novinama obećavali lagani izlet u Split, dodatno motivirani podcjenjivačkim odnosom arogantnih Splićana, koji su ih nazivali “simpatičnim ribarima”. Edinburgh je, naravno, bio politički, financijski i kulturni centar Škotske — jedina riba koju su tamo vidjeli bila je ona debela pastrva na etiketi Glenalmond whiskyja — ali to s ribarima u Splitu je izgleda neka interna stvar. Iz nekog nepoznatog razloga, sve autsajdere s mora ili Otoka tamo zovu “ribarima”.
Menadžer Turnbull svoj je pak optimizam temeljio na trenutačnoj formi dva protivnika: Hajduk je na startu proljetnog dijela prvenstva nanizao 0-3 s Veležom i 1-4 sa Željezničarom, pa tri dana prije uzvratne utakmice s Hibsima u derbiju začelja sa Spartakom iz Subotice jedva kod kuće iščupao 1-1, ostavši prikovan samo dva boda od posljednjeg Bora, dok je Hibernian pobjedom protiv Mortona 2-1 održao sitan korak s vodećima, samo bod iza Rangersa i Celtica. Stotinjak Hibbiesa došlo je tako iz dalekog Edinburgha prvog dana proljeća 1973. na prepunom Hajdukovom Starom placu svjedočiti historijskom podvigu njihova kluba.
Edinburške “ribare” brzo je, međutim, zaledio Bukle Hlevnjak — najprije nabacivši Ivici Šurjaku za lijepi gol glavom, pa potom i sam punom nogom rasparavši mrežu Jima Herriota — i već u 23. minuti bio je dovoljnih 2-0. Navijači Hibsa na podivljalim tribinama Starog placa izgledali su kao da im je Barbara Carrera pred očima ubila Seana Conneryja, a oni na terenu krenuli su na sve ili ništa, po taj slavni gol u gostima, gol za prolaz i povijest.
Prvo je već u sljedećem napadu vrataru Vukčeviću ispala lopta, ali ju je u posljednjem trenutku pokupio na gol-crti ispred Gordona. Onda je zaprijetio Alex Cropley, ali je umjesto gola pogodio starog Memu na semaforu. Onda je u posljednjoj minuti prvog poluvremena mrtvu šansu zapucao Alan Gordon. Onda je već na početku drugog poluvremena lijevi bek John Blackley konačno zabio taj toliko čekani, jedan jedini jebeni gol, ali na očaj Hibbiesa u svoju mrežu, za Hajdukovih 3-0. Onda su igrači Hiberniana popadali mrtvi.
Onda je grčki sudac Christos Michas odsvirao završetak utakmice.
Bio je to kraj: nikad više, do dana današnjeg, Hibernian neće ponoviti takav rezultat. Mitsko polufinale sa Stade de Reimsom 1956., nesuđeni onaj jedan gol u gostima kod Rome 1961. i tragični autogol u gostima za 4-2 i 0-3 protiv splitskog Hajduka 1973. ostat će tako najslavniji herojski epovi malog velikog edinburškog Hiberniana, o kojima stariji navijači Hibsa i danas pričaju na šankom starog klupskog puba Whelahans: nekoć ponos istočnog Edinburgha uskoro će završiti plutajući donjom polovicom tablice, povremeno roneći i drugom ligom: u svih sljedećih pola stoljeća tek će jednom, prije nekoliko godina, osvojiti jedan škotski kup. I to, jasno, nakon što su na klupski grb i Main Stand vratili keltsku harfu.
A Hajduk je te večeri nekako preživio četvrtfinale Kupa pobjednika kupova protiv škotskih “ribara”, čekajući izvlačenje parova polufinala. To su bili dani. Da l’ mogu bit k’o sni?
— — — — —
Drugi (i završni) dio priče Veliki i mali Borisa Dežulovića, pod naslovom Jedan gol iznad Elland Roada, pročitajte ovdje.
