Ove sezone, prvi put nakon deset godina, u Premier League opet igraju sva tri glavna kluba industrijskog Black Countryja — dojučerašnji drugoligaši West Bromwich Albion, Aston Villa i Wolverhampton Wanderers. Nekad davno, međutim, Crna Zemlja je bila engleski Brazil: Aston Villa je osvojivši sedmi FA Cup 1956. bila apsolutni rekorder Engleske, a WBA je tih dana imao tako moćan tim da je proljeća 1954. Peter Wilson iz Daily Mirrora u napadu oduševljenja predložio da cijela momčad Baggiesa igra kao engleska reprezentacija na Mundijalu u Švicarskoj. Ni takav WBA, međutim, nije imao šanse protiv “vukova” iz par milja udaljenog Wolverhamptona, najjače engleske momčadi pedesetih.
I ove sezone, kao i prethodnih petnaest, splitski Hajduk završit će negdje između drugog i petog mjesta na tablici hrvatskog prvenstva, po rejtingu petnaeste europske lige. Nekad davno, međutim, Splićani su imali tako moćan tim da je za utakmicu protiv Engleske na Wembleyu 1953., organiziranu povodom devedesete godišnjice engleskog nogometnog saveza, u reprezentaciju Ostatka svijeta — pored Giampiera Bonipertija iz Juventusa, Gunnara Nordahla iz Milana, Joaquína Navarra iz Real Madrida i Lászla Kubale iz Barcelone — FIFA zvala čak dvojicu igrača Hajduka.
* * *
Pedesete su bile zlatne godine Wolvesa i Hajduka. U cijelom tom desetljeću samo četiri puta nisu bili prvaci: Wolverhampton Wanderers su naslov prvaka osvojili 1954., 1958. i 1959., a Hajduk 1950., 1952. i 1955. Popunili bi oni i te rupe u dekadi, samo da je bilo dva grama poštenja i dva centimetra sreće.
Pod trenerskim vodstvom legendarnog Joze Matošića i njegova brata, još legendarnijeg kapetana Frane, tada već dvostruki prvak Hajduk svoju je turneju po Južnoj Americi 1953. na poziv predsjednika Juana Peróna — i inzistiranje jugoslavenske diplomacije — produžio gostovanjem u Argentini, da bi mu Fudbalski savez onda hladno odbio zahtjev da zbog toga odgodi prve utakmice proljetnog dijela. Hajduk je dvije utakmice morao igrati s juniorima, i na koncu je upravo za te bodove izgubio titulu od Zvezde, ovjerivši ipak titulu moralnih prvaka pobjedom u Beogradu 4-1. Sljedeće godine, na primjer, prepustili su naslov demonstrativno puštajući utakmice nakon što je Savez suspendirao Vladimira Bearu i Bernarda Vukasa, iako na reprezentativne pripreme nisu kasnili svojom krivicom. Iz tih dana pamte se slavne riječi kapetana Frane Matošića, koji je banuo u prostorije nogometnog saveza u Beogradu pitajući “može li se tu kupiti dva grama poštenja”.
Ako je Cullisove Wolvese Daily Mail proglasio “prvacima svijeta”, legendarni splitski novinar Miljenko Smoje Hajduk je proglasio “prvacima svita i okolice”
Pod vodstvom legendarnog kapetana i “Željeznog menadžera” Stanleya Cullisa — s kojim su 1949. uzeli prvi FA Cup nakon gotovo pola stoljeća i najavili pohod na Englesku — Vukovima je pak za još koju titulu nedostajalo malo sreće. Poštenja su imali: 1947., u zadnjem kolu i odlučujućoj utakmici protiv Liverpoola, posljednjoj u Cullisovoj igračkoj karijeri, u ikoničnom prizoru starinskog engleskog fair-playa kapetan se u jednom kontranapadu Redsa izmaknuo da ne ozlijedi Alberta Stubbinsa u punom trku, a ovaj onda zabio odlučujući gol i uzeo Wanderersima naslov ispred nosa. Džentlmen Cullis novinarima je kasnije objasnio kako će radije ostati zapamćen kao časni kapetan bez titule nego kao čovjek koji je prvi naslov Wolvesima donio faulom.
Poštenja su Wolvesi imali, ali ne i sreće: kad je Cullis sljedeće godine preuzeo klub kao menadžer, prva titula im je već u drugoj sezoni izmakla za svega par desetinki gol-razlike, a druga, 1955., za svega par centimetara — onoliko za koliko je u odlučujućoj utakmici prvenstva protiv Chelseaja lopta kapetana Billyja Wrighta prešla preko grede, nakon čega je u sljedećem napadu sudac svirao penal za Bluese.
* * *
Kako je to mnogo kasnije rekao jedan, život je kao bombonjera: Cullisovi Wolvesi i Matošićev Hajduk svoju su nesreću i tuđe nepoštenje naplatili sa po tri naslova prvaka i po dvije titule viceprvaka, i bili su ozbiljne kontinentalne sile tih dana.
U onoj čuvenoj utakmici Engleske i selekcije Ostatka svijeta 1953., recimo — u kojoj se pred stotinu hiljada navijača Engleska penalom za 4-4 u posljednjoj minuti spasila od povijesnog prvog poraza na Wembleyu — za Gordi Albion igrala su dvojica Wolvesa: Billy Wright je bio kapetan, a Jimmy Mullen strijelac dva gola. ‘Jedinica’ Kontinenta bio je pak Vladimir Beara — što je godinu dana ranije u olimpijskom finalu u Helsinkiju ušao u povijest kao prvi vratar ikad koji je obranio penal Ferencu Puskásu — a ‘desetka’ Bernard Vukas, koji će se proslaviti namjestivši dva gola i izborivši penal za treći, pa u sljedećoj takvoj utakmici i mitskom razbijanju Engleske 4-1 u Belfastu 1955. još jednu veličanstvenu partiju ukrasiti i hat-trickom. Engleske novine Bearu će tih dana prozvati The Great Vlad, a legendarni Sepp Herberger, selektor aktualnih svjetskih prvaka, Vukasu će se pokloniti kao “jednom od najvećih nogometnih umjetnika koje je vidio”.
Kad četvrt stoljeća kasnije, slavnih sedamdesetih, u prijateljskim utakmicama poništi tadašnjeg talijanskog prvaka Lazio s 3-0, španjolskog prvaka Real Madrid isprati s četiri komada, engleskog viceprvaka Manchester Uniteda rastavi 6-0, a slavni Ajax, trostrukog prvaka Europe, tri puta počasti s 3-0, 1-0 i 4-2 — kad tako Wolvesove rivale iz West Bromwicha pod vodstvom Rona Atkinsona, Big Rona, tada trećeplasirane u Engleskoj i najbolje do dana današnjeg, poubija s 5-1, a one iz Aston Ville, uskoro prvake Europe, resetira s 4-0 — Hajduka će njegovi navijači prepotentno nazvati “prvakom svita u prijateljskim utakmicama”. Tim naslovom, međutim, europska je predtelevizijska nogometna javnost slavila još Hajduka braće Matošić.
Tih pedesetih bili su po Njemačkoj, zemlji sljedećih svjetskih prvaka, uredno razbijali Bayern, Schalke, Eintracht ili Borussiju Dortmund, sa po tri komada pobjeđivali su i prvaka Poljske Cracoviju i nizozemskog prvaka SV Limburgiju, Standard je usred Liegea dematerijaliziran s 8-2, na onoj Perónovoj turneji 1953. s 1-0 pala je i sama reprezentacija Čilea — te godine panamerički viceprvaci, bolji i od svjetskog prvaka Urugvaja — a stradao je i tada moćni argentinski Hurácan. Malo tko u Splitu danas zna da je svoj konačno dovršeni stadion, danas kultnu Maradoninu La Bomboneru, Boca Juniors tih dana otvorila upravo utakmicom s Hajdukom, jedva nekako — uz pomoć stotinu hiljada navijača, trojice sudaca na terenu i generala Juana Peróna u loži — za tu svečanu prigodu izvukavši 1-1.
Kako bi rekao onaj: život je kao La Bombonera.
* * *
Ako je “prvakom svijeta u prijateljskim utakmicama” Hajduka pedesetih zvalo pola Europe, Wolverhampton Wandererse Stanleya Cullisa tako je zvala druga polovica.
Uzevši konačno 1954. naslov i zavladavši Otokom, predvođeni genijalnim Billyjem Wrightom — koji će biti prvi nogometaš u povijesti sa stotinu nastupa za reprezentaciju, do danas jedini takav s devedeset utakmica s kapetanskom vrpcom i nevjerojatnih sedamdeset zaredom — Wolvesi nisu bili engleska i europska nogometna avangarda samo zbog agresivnog kick and rush nogometa s jurnjavom po terenu, dugim pasovima u prazan prostor i visokim pritiskom na protivničke zadnje linije. Stan Cullis bio je, naime, vizionar uvjeren u tri stvari: da će arogantni britanski nogomet izoliran na otoku izumrijeti u incestu, da televizija nije samo pomodna tehnička novotarija, već budućnost nogometa, i da su — kad se te dvije stvari zbroje — međunarodne utakmice u izravnom prijenosu jedini način da Engleska ostane u kontaktu sa svijetom, na kojemu su se tih dana događale velike stvari.
Kad se tako nadmena i ohola Engleska konačno pristala uključiti u cirkus FIFA-ina svjetskog prvenstva, već u prvoj utakmici u Brazilu 1950. izgubila je od američkih socceraša 0-1, što je bila toliko nezamisliva senzacija da su na engleskom radiju, uvjereni kako je riječ o telegrafskom tipfeleru, objavili kako je Albion pobijedio 10-1. Novi šamar došao je te 1953., kad su Englezi — koji nikad u povijesti kod kuće nisu poraženi od neke momčadi izvan Otoka — u barnumovski najavljenom Meču stoljeća prepotentno izazvali pune tri godine neporaženu mađarsku Laku konjicu, a ovi već nakon dvadeset pet minuta na Wembleyu vodili 4-1, porazbijavši do kraja Gordi Albion sa 6-3.
Stan Cullis dao je zato toga ljeta među prvima u Engleskoj na Molineux postaviti rasvjetu, osobno nadgledajući postavljanje reflektora, što je Vukovima omogućilo večernje utakmice izvan neradnog vikenda i kontrole strogog nogometnog saveza — koji nije dopuštao međunarodne prijateljske utakmice u kalendaru prvenstva — ali, još važnije, i televizijske prijenose.
Izravni prijenosi njihovih večernjih međunarodnih prijateljskih utakmica ranih pedesetih, čuvenih floodlit frendlies, uskoro su postali redovni večernji televizijski show BBC-ja, a Old Gold Army — kako su Wolvese zvali zbog fluorescentnih dresova boje starog zlata, koje je specijalno za utakmice pred kamerama i reflektorima dao dizajnirati sam Cullis — postali su otočke zvijezde. Nakon što su stradali argentinski i škotski prvaci Racing Club i Celtic, a izraelski Maccabi Tel Aviv demoliran s 10-0, pobijeđen je i moskovski Dinamo, dok je sovjetski šampion Spartak iz Moskve — koji je par dana ranije engleskog prvaka Arsenala slomio na samom Highburyju — na Molineuxu ispraćen s 4-0.
I kad je toga proljeća, pred Mundijal u Švicarskoj — samo koji tjedan nakon što su nadirući Wolvesi pred arhirivalima iz West Bromwicha podigli prvi pehar prvaka — i dalje nepobijeđena Laka konjica u uzvratu na Népstadionu u Budimpešti ponovo posramila Albion i raskovala ga sa jezivih 7-1, Cullis je u obrani časti stare Engleske, kolijevke nogometa, nezabilježenom hrabrošću i samouvjerenošću bacio rukavicu Puskásovoj konjici, izazvavši na dvoboj u izravnom televizijskom prijenosu sam čudovišni Honvéd, koji je do tada nanizao četiri uzastopna naslova i galopirao prema petom: do dana današnjeg bio bi valjda Honvéd prvak Mađarske da nisu na koncu sovjetski tenkovi 1956. ušli u Budimpeštu.
Bila je to najteža kocka ikad bačena u nogometu. Honvédova momčad bila je kičma slavne Lake konjice, čak sedmorica njihovih igrača bili su standardni u prvoj jedanaestorici reperezentacije koja je samo šest mjeseci ranije Engleskoj uvalila sedam komada, i koju do danas smatraju najvećom svih vremena. I danas se čovjek usere u gaće dok piše: na golu Gyula Grosics, halfovi Gyula Loránt i József Bozsik, krila Lászlo Budai i Zoltán Czibor, a u navali vjerojatno najbolji napadački dvojac u povijesti igre, Ferenc Puskás i Sándor Kocsis, koji su te godine od stotinu Honvédovih golova u prvenstvu sami zabili pedeset i četiri.
BBC-jev prijenos s kultnog Molineuxa 13. prosinca 1954. nestrpljivo je stoga pred televizorima čekala cijela Britanija, svijet je dežurao kraj telegrafa, a Cullisova partija pokera ispala je na koncu jedan od prijelomnih događaja u povijesti nogometa, utakmica nakon koje više ništa neće biti isto.
* * *
Nije tako izgledalo u početku — već nakon petnaest minuta Mađari su bolno očekivano vodili 2-0 — ali Cullis je u poluvremenu dao ionako kišom natopljeni travnjak dodatno namočiti vodom, da malo uspori mađarsku konjicu. Zadatak je dobio petnaestogodišnji dječak Ron, Wolverhamptonov mali od baluna, isti onaj Ron Atkinson koji će trideset pet godina kasnije kao Big Ron s West Bromwichem nastradati na Poljudu, pa nakon toga otići u United i uzeti dva FA Cupa. Little Ron dobro je obavio posao navodnjavanja Molineuxa i već na početku drugog poluvremena Johnny Hancocks je iz penala smanjio na 1-2, a u finišu utakmice centarfor Roy Swinbourne je s dva gola u dvije minute preokrenuo na senzacionalnih 3-2, za delirij na tribinama Molineuxa i u BBC-jevoj reporterskoj loži.
Pobjeda hrabrih Wanderersa nad strašnom hunskom konjicom snažno je odjeknula u svijetu, a Stan Cullis ponosno je govorio kako je “dobri, stari engleski nogomet još uvijek najbolji na svijetu”, euforično zaključivši kako su “Wolvesi svjetski prvaci”. Njegovu danas slavnu rečenicu urednik londonskog Daily Maila prenio je u masnom naslovu “Champions of the World!”, objasnivši kako je moćni Wolverhampton nakon impresivne serije pobjeda u floodlit friendliesima i trijumfa nad moćnim moskovskim Spartakom i nepobjedivim Honvédom sada i službeno prvak svijeta.
Cullisove riječi i naslov iz Daily Maila otvorili su polemiku u europskoj sportskoj štampi, pa je Gabriel Hanot, bivši francuski internacionalac i urednik uglednog L’Equipea, u uvodniku spustio balun na zemlju i predložio da Wolvesi — prije nego se proglase svjetskim prvakom — za početak ipak odigraju revanše u Moskvi i Budimpešti, a onda u dvije utakmice oprobaju i s drugim europskim snagatorima, recimo Milanom ili Real Madridom. Razmislivši još malo, Hanot je shvatio da je to zapravo dobra ideja: da se po uzoru na južnoameričko Prvenstvo prvaka — Campeonato Sudamericano de Campeones, koje je nekoliko godina ranije organizirao čileanski velikan Colo-Colo — u međusobnom natjecanju najboljih europskih klubova jednom za svagda razriješi tko je prvak kontinenta.
Zajedno s kolegama iz redakcije Jacquesom Ferranom i Jacquesom de Ryswickom Hanot je skicirao format i napisao propozicije, zamisao se svidjela i gospodi iz upravo tih dana osnovane UEFA-e, i zahvaljujući tako moćnim Wolvesima, začet one čarobne predbožićne večeri na Molineuxu, devet mjeseci kasnije — kako je vazda bio logični biologični red — rođen je Kup europskih prvaka, ono što danas zovemo Liga prvaka.
* * *
Za razliku od južnameričkog Campeonato de Campeones, u prvom izdanju Kupa europskih prvaka nisu igrali isključivo nacionalni prvaci, jer je L’Equipe kao organizator poslao šesnaest pozivnica po koeficijentu međunarodnog ugleda, usred sezone, kad se još nije ni znalo tko će do ljeta biti prvak. Tako se uz prvake poput Reala ili Milana među pozvanima našao, recimo, i bečki Rapid, iako je te godine bio tek treći u prvenstvu Austrije, dok su neki klubovi, kao nizozemski PSV ili mađarski Vörös Lobogó, upali tako što su Holland Sport i Honvéd odbili pozivnice.
Zašto je, međutim, umjesto “svjetskih” i engleskih prvaka Wolvesa pozvan Chelsea, koji će tek tog proljeća uzeti svoju prvu titulu — jedinu sve do Romana Abramoviča pedeset godina kasnije — i koji je prvenstvo 1954. završio osmi, unakažen od prvaka Wolvesa s 8-1? Đavo će znati. Svejedno, Wolverhampton se u kalendaru prvog Kupa prvaka ne bi našao čak i da su Francuzi umjesto Bluesima pozivnicu poslali “prvacima svijeta”, makar zbog fair-playa, kao kumovima Kupa prvaka: engleski je savez, naime, istom onom skupo plaćenom arogancijom zabranio klubovima da igraju tu kontinentalnu pizdariju, tvrdeći da to remeti kalendar nacionalnog prvenstva.
Ako, eto, slučajno zna zašto u L’Equipeu nisu zvali Cullisove Wolvese, đavo će onda znati i zašto su umjesto Bearinog i Vukasovog Hajduka, najjače momčadi u državi, trostrukog i aktualnog prvaka te sezone, u prvi Kup prvaka iz Jugoslavije pozvali — Partizana. Petoplasirana momčad jugoslavenskog prvenstva već punih šest godina nije bila prvak, niti će biti još šest, a samo dva tjedna pred početak prvog Kupa prvaka u prvom kolu domaćeg kupa izbacio ih je drugoligaš Novi Sad.
Zašto? Zašto Wolverhampton Wanderersi i splitski Hajduk nisu mogli igrati prvi Kup prvaka? Možda zato što Hanot i puritanci iz L’Equipea nisu voljeli ratnički Cullisov kick and rush proleterskog Black Countryja, kojega su u Engleskoj podrugljivo zvali “Popaj-nogomet”, a možda i zato što su ih se bojali? Možda i zato što je Bearina i Vukasova Jugoslavija te godine izbacila Francusku sa Svjetskog prvenstva u Švicarskoj, pa u Kupu prvaka nisu željeli najjačeg jugoslavenskog predstavnika? Nije u nogometu nikad nedostajalo teorija zavjere. Ja ih sad iz glave mogu smisliti još deset. Kad đavo ne zna, on pogađa.
Koji god razlog bio, sve od tih dana ostalo je lebdjeti pitanje kako bi izgledalo i kako bi završilo da su se stvari drugačije posložile, samo eto da je bilo dva grama poštenja i dva centimetra sreće, i da su svjetski prvaci u prijateljskim utakmicama dobili priliku konačno raščistiti među sobom tko je prvak Europe. Da su dakle toga proljeća u finalu na pariškom Parku prinčeva, umjesto Reala Madrida Alfreda Di Stéfana i Stade de Reimsa Raymonda Kope, igrali Hajduk braće Matošić i Cullisov Wolverhampton.
* * *
Hajduk i Wolverhampton u finalu prvog Kupa prvaka 1956. — zvuči prepotentno, baš kao što se od dalmatinsko-engleskog finala i očekuje? Zašto ne? Ako je Cullisove Wolvese iz pedesetih Daily Mail proglasio “prvacima svijeta”, legendarni splitski novinar Miljenko Smoje Hajduk je proglasio “prvacima svita i okolice”: engleski Vukovi kumovali su kopiranju južnoameričkog Campeonato de Campeones, a čileanskog velikana Colo-Colo, koji ga je 1948. osmislio i organizirao, Splićani su pred rat usred Santiaga pobijedili 3-1.
S nekim sudionicima prvog izdanja Kupa prvaka, uostalom, Hajduk se tih dana već susretao: švedski Djurgården, recimo, u Stockholmu su razbili s 3-0, a Saarbrücken, prvake Saarlanda prije pripajanja te pokrajine Zapadnoj Njemačkoj, na njihovu su terenu polomili s 4-0. I strašni Vörös Lobogó Nándora Hidegkutija, bivši i budući MTK, koji je te godine u polufinalu Srednjoeuropskog kupa razbio Puskásov Honvéd s 5-1, Hajduk je u četvrtfinalu — nakon stradanja na poplavljenom Hungária körúti stadionu — u Splitu pobijedio 3-2.
Tih dana — jedva mjesec-dva nakon Mundijala u Švicarskoj, na kojemu je Njemačka Lakoj konjici nanijela prvi poraz nakon pune četiri godine i osvojila prvu titulu svjetskih prvaka — Hajduk je na Turniru šampiona u Gelsenkirchenu šestorostrukog njemačkog prvaka Schalkea pobijedio s glatkih 2-0 i završio na kraju drugi, bolji i od budućeg finalista Kupa prvaka Stade de Reimsa, od kojih su — pamte i francuske novine — izgubili potpuno nezasluženo, 3-4, nakon što su Splićani pogodili tri stative, a Francuzi još tri puta čistili s gol-crte.
Drugi finalist, Di Stéfanov Real, u četvrtfinalu je nakon 4-0 u Madridu morao spašavati živu glavu kod Partizana, jedva na koncu uz pomoć snijega i prečke sačuvavši na Stadionu JNA 0-3. Ponavljam, protiv Partizana, petoplasirane momčadi jugoslavenskog prvenstva, kojega je Hajduk te sezone uredno pobijedio i u Beogradu i u Splitu, za svaki ga slučaj prije toga i u jugoslavenskom kupu prvaka, na turniru netom ustanovljene Velike četvorke, nalupavši sa 6-0! Kad je, uostalom, par godina nakon čuvene bitke s mađarskom konjicom Stan Cullis tog istog Reala pozvao na BBC-jev floodlit friendly show na Molineux, Wolvesi su sad već dvostruke prvake Europe pobijedili 3-2, a dva mjeseca kasnije pred stotinu hiljada ljudi u Madridu odigrali 2-2.
Veliki su u to vrijeme bili Wolvesi. Predsjednik sportske sekcije Kraljevskog statističkog društva iz Londona dr. Ian McHale nedavno je, recimo, objavio istraživanje po kojemu su Cullisovi Wanderersi iz pedesetih strogim statističkim metrom treća najuspješnija engleska momčad svih vremena, odmah iza Manchester Uniteda Alexa Fergusona 1992.-2002., te Liverpoola Boba Paisleyja i Kennyja Dalglisha 1979.-89.
Veliki su, eto, bili i Puskásov Honvéd i Dienstov Rapid i Nordahlov Milan, veliki su — ne kažem — bili i Kopin Reims i Di Stéfanov Real, ali Matošićev Hajduk i Cullisov Wolverhampton jednostavno nisu dobili šansu. Što bi bilo da jesu?
Eh, što bi bilo kad bi bilo. Znaju oni što bi bilo. Davno su Stanley Cullis i Jozo Matošić igrali svoje finale. Neka sad malo igraju Honvéd, Milan, Real i Partizan.
Uostalom, one davne i slavne sezone kad su Cullis i Matošić gazili prema finalu kupa prvaka, Partizan još nije ni postojao — pola njegovih nogometaša igralo je za reprezentaciju NDH — Honvéd je tavorio pretposljednji na tablici i samo ga je ulazak njemačkih tenkova u Mađarsku spasio da ispadne iz lige, Stade de Reims amaterski je igrao u Sjevernoj grupi prvenstva okupirane Francuske, a bečki Rapid, recimo, bio je sedmi u Hitlerovoj Gauligi Donau-Alpenland. Veliki Milan u to je vrijeme gubio od seoske Fanfulle, i on skončavši sedmi u regionalnoj ligi okupirane Lombardije, a izgubivši od seoskog Sabadella sedmi je te godine u nacionalnom prvenstvu završio i slavni Real Madrid, eliminiran na koncu od drugoligaške Granade već u drugom kolu Kupa generalissimusa Francisca Franca.
Ali to je za drugu jednu priču.
Kako bi baš nekako u to doba rekla jedna, gospođica Kristina se zvala — serem vam se u vaš kup prvaka.
— — — — —
Drugi (i završni) dio priče Gdje su Vuci, Ville i Hajduci Borisa Dežulovića, pod naslovom Jedanaestorica veličanstvenih, pročitajte ovdje.
