Priče iz davnine

Zjog od veselja

Nova priča iz Dežulovićeva Bilog libra: Kako je nastao Hajdukov DNK

Igrali smo protiv Hrvatskog dragovoljca, već drugoligaša, poveli 1-0 ranim golom Nikole Kalinića i ostatak utakmice gledali kako drugi Kalinić, vratar Lovre, poput ruskog višecijevnog bacača raketa izbija balun za balunom. Prvo poluvrijeme na Kozjak, drugo na Šoltu.

Sad već cijeli život gledam taj prizor. I uvijek je isti. Hajdukov golman, kako god da se zove — Ivan Budinčević, Mladen Pralija, Zoran Varvodić, Ivan Pudar, Tonči Gabrić, Stipe Pletikosa, Vedran Runje, Tvrtko Kale, Karlo Letica, Lovre Kalinić, bilo koji — dočepa se nekako lopte u šesnaestercu, onda ljutito viče na suigrače i tjera ih naprijed, preko centra, pa uzme balun i samouvjereno ga svom snagom degažira na Šoltu. Balun, naravno, nikad ne pronađe centarfora koji ga čeka tamo oko Nečujma — najčešće padne u more negdje u Bračkom kanalu — pa valja još jedanput, opet i ponovo.

Nekad se, ne kažem, dogodi i da Hajduk ima igru — onu, kako se to danas zove, tranziciju — pa golman, kako god da se u tom trenutku zove, negdje na rubu svog šesnaesterca iznenada otkrije slobodnog svog beka ili stopera, i doda mu loptu u noge. A stoper onda ljutito poviče na suigrače i potjera ih naprijed, preko centra, samouvjereno povede balun par koraka i potom ga, jasno, svom snagom nabije prema Šolti. Kada pak balun ne degažira Hajdukov vratar — kad loptu kratko doda beku ili stoperu, da je ovaj nabije preko centra — to se u splitskoj nogometnoj terminologiji već zove “izgrađena akcija”.

I tako, kažem, cijeli moj život.

Hajduk je svima ušao u uha i srca, ali Kende je, danas to znamo, bilo upravo savršeno ime za splitski klub. Hrvatski nogometni klub Kende

Mijenjaju se vratari, mijenjaju se bekovi i stoperi, mijenjaju se treneri, mijenjaju se taktike i formacije, od Ivićeva totalnog baluna do Špacine pirje, mijenjaju se stadioni, države, sistemi i režimi, samo se Hajdukova igra ne mijenja.

Mijenja se tako i publika na tribinama, i već polako odlazi generacija koja je uživo vidjela kad su one jesenske večeri 1985. protiv Torina potkraj utakmice Branko Miljuš, Aljoša Asanović, Blaž Slišković i Ivan Gudelj mirno prenijeli balun sve od svog do protivničkog šesnaesterca, a Gudelj onda našao Zlatka Vujovića na vrhu peterca. Nije bio gol i brzo smo zaboravili tu davnu, ni po čemu osobitu akciju i Zlatkovu polušansu: tko je mogao znati da će to biti posljednji put da smo na Poljudu vidjeli iznošenje lopte preko centra, mirno i bez panike, od noge do noge, međusobnim dodavanjima Hajdukovih igrača?

Sve otada, eto, gotovo punih četrdeset godina splitski vratari i bekovi ustrajno i dalje nabijaju balun na Šoltu i Kozjak, a navijači se ustrajno i dalje nerviraju. To je, međutim, jače od Hajdukovih igrača. To je u genu kluba, odavno već — mnogo prije Ivića, čak i prije Beare i Bajde — dio Hajdukova identiteta.

Svaki ozbiljan, veliki klub ima svoj identitet — jebačku biografiju, priču veću od nogometa, povijesni kontekst, kulturnu simboliku ili tako nešto — ali samo najveći i najozbiljniji imaju svoj vlastiti nogometni DNK, sportsku filozofiju i principe, da ih odmah nepogrešivo prepoznaš po igri, taman istrčali u franjevačkim mantijama.

U DNK spirali Barcelone, svi znaju, upisana je čuvena tiki-taka, čuvaju Katalonci balun i nikome ga ne daju, kao da im ga je ćaća u Njemačkoj kupio, madridski Atletico igra ratnički, na život i smrt, svaka utakmica im je posljednja u povijesti kluba, Ajax prede onaj svoj precizni inženjerski totalni nogomet, Bayern melje svojim okrutnim industrijskim fußballom do posljednje sekunde, na sedam nula, Liverpool igra socijalistički, kolektivni zadružni balun, muški s krila, Arsenal lijepi, vrtlarski, da se zastane i gleda, Aston Villa je u zaštiti svog nogometnog identiteta imenovala čak i klupskog Head of Culture, a Rangersi iz Glasgowa svoj su napadački, agresivni DNK izolirali i zapisali, pa ga na klupskoj akademiji predaju trenerima i igračima.

Splitski Hajduk, recimo, igra svoje prepoznatljivo nabijanje lopte preko centra, što neuki komentatori gdjekad i danas zovu “preskakanje igre”.

I igra tako od rođenja.

***

Hajdukov nogometni DNK zapisan je davno prije nego je prva nogometna lopta uopće došla u grad. U gen naših pradjedova i čukundjedova upisan je još u devetnaestom stoljeću, kad su Splitom harale bande maloljetnih delinkvenata, zloglasnih berekina i farabuta, za koje je legendarni profesor splitske Realne gimnazije i gradonačelnik dr. Vicko Mihaljević — omiljeni dotur Vice iz Smojina Velog mista — napisao: “Netom se rađa, kamenom gađa.”

Današnjoj splitskoj mladeži svidjet će se ovaj zanimljiv podatak: još prije stotinu trideset godina osnovna škola za djecu od šest do četrnaest godina bila je obavezna u cijeloj Austrougarskoj carevini osim u — Dalmaciji. Rezultat je to potpune zapuštenosti južnog ruba imperije, na kojemu u to doba gotovo devedeset posto ljudi ne zna ni čitati ni pisati, pa je samo još nepismenih više nego siromašnih. Puk za školovanje djece nema ni novca, ni ambicije, ni prijeke potrebe, ni vidljiva razloga, i splitska mularija prepuštena je ulici.

A tamo, na prljavoj splitskoj kaleti u suton devetnaestog vijeka, više je igara i disciplina nego na Olimpijskim igrama u Ateni 1896.: po gradskim kantunima i dvorima igra se na platul, špaletu, bružu i takalo, igra se na žmake, orije, bekale i botune, igra se soldateska, zogarela, jaranje, kukucera, škondarjola, škavecera, orba i mura, igraju se bekale, ćuškale, dekale, ploke, hodila, zone, šćave, beke i kalabrage, igraju se i klasični trotul i klasična trija i klasične franje, ali jedna drevna splitska igra popularnija je od svih drugih i tjera gradsku gospodu na rub živaca, gradske vlasti u očaj, a gradsku mulariju u pizdu materinu.

Ta igra zove se kende.

“Stari Splićani oduvik su jemali u sebi neku potribu za kolpižavanjen. Eto, moglo je čoviku bit i sedandeset godin, ali ako je prolazeć puten naletija na čagod zgodnoga pod nogu, moga je to bit komad stare krpe, mišine, španćere, karte, kakva škatula, pa i krepana oli živa pantagana, čovik bi se zaletija i puf! u nju nogon, guštajuć boga svoga dok to leti po ariji. U Splitu se, vidite, oduvik kolpižavalo.”

Tako Ivan Kovačić Ivko, autor Smija i suza starega Splita, sedamdesetih u Pometu tumači kako je nastala autohtona splitska igra kende, u osnovi dakle kolpižavanje nogom nasumično uočenog predmeta, iz nekog razloga s posebnim užitkom nečijeg izgubljenog — šešira.

U Splitu su tih godina svi nosili pokrivala za glave, pa zahvaljujući buri nije na ulicama nedostajalo šešira, oliti španćera. Nabijanje španćera bilo je u infantilnih Splićana toliko omiljeno da su gradski farabuti smislili posebno okrutnu zajebanciju: poklopili bi šeširom oveći komad bovana i skriveni sa strane čekali da naiđe prvi nesretnik koji će ga kolpati nogom. Drugdje negdje, eto, otkrivanje kamena u nečijem izgubljenom šeširu na ulici izazvalo bi u prolaznika samo zbunjenost i čuđenje: u Splitu, međutim, to je izazivalo višestruke frakture nožnih prstiju.

Iz te neobične navade razvile su se, eto, splitske kende, nabijanje španćere u ariju. Moglo je, dopuštam mogućnost, izgledati kao puko divljanje neobuzdane bosonoge dječurlije, ali kende su zapravo imale stroga i precizno uređena pravila, do danas sačuvana zahvaljujući zapisima uglednog splitskog inženjera Lucijana Stelle, načelnika Tehničkog odjeljenja Banske uprave, koji je kao mulac i sam bio aktivni kendaš.

U kendama je sudjelovalo pet ili šest igrača, a svaki je morao imati isluženu i rashodovanu nekakvu djedovu španćeru, klobuk ili kapu. Prije početka igre ždrijebanjem — na par-dišpar — određivalo se tko će od igrača prvi na sredinu igrališta namjestiti svoj šešir. To namještanje zvalo se “kičenje”. Prije početka vlasnik španćere oko koje bi se skupili igrači povikao bi “daleko od kape!”, i kad bi se igrači dovoljno udaljili, dao bi znak “osiran!”, nakon čega bi svi krenuli na kapu. Kapa se nabijala u zrak — “kendavala” — samo nogom, a zadatak igrača bio je da je kendavanjem što duže zadrže u igri, prije nego je vlasnik konačno ulovi. Kad bi je ovaj konačno dohvatio i “spasio”, svoju je španćeru kičio igrač koji je pogriješio.

Taj plemeniti, ali muški sport — za muškarca koji je po potrebi kavalir i džentlmen, a po potrebi alfa-mužjak, u Splitu se, recimo, govorilo da je “čovik o’ glende i kende” — kasnije je evoluirao u klasičnu momčadsku igru, u kojoj su sudjelovale dvije ekipe. Cilj je sada bio španćeru kendavanjem prebaciti preko linije na kraju terena, što se računalo za pogodak.

Na prijelazu stoljeća raspuštena je splitska mularija bila već posve luda za kendama, kendavalo se i po marjanskim livadama i po gradskim pjacetama, i po gospodskoj promenadi na Pjaci, i po pučkom šetalištu na Rivi, i na austrijskom vojnom vježbalištu na Kraljevoj njivi. Moglo je, kažem, izgledati kao divlje nabijanje šešira sa ciljem da se nekome slomi noga ili pogodi neka fina splitska gospođa u šetnji pod suncobranom, ali kendavanje nesretnog didovog klobuka zahtijevalo je zavidnu vještinu i visoku tehniku. “Tribalo je znat kolpat španćeru da leti u ariju!”, uvrijeđeno će se mnogo godina kasnije prisjetiti Ivko Kovačić, jedan od posljednjih splitskih kendaša.

***

Pravu revoluciju splitske će kende doživjeti kada 1900. godine dva isusovačka redovnika iz Italije donesu neobičnu laganu balotu ispunjenu zrakom. Prema sjećanjima poznatih splitskih kendaša Luke Kaliterne i Ivana Šakića zvanog Kapulica balota je bila conkulasta, jajasta oblika, pa je za pretpostaviti da je bila riječ o ragbijaškoj lopti. Kako bilo, u dvorištu jezuita 1900. godine splitska je noga prvi put udarila kožni balun.

Igra se navodno zvala fuzbal, ali nitko nije znao pravila, pa se igralo po regulama splitskih kendi: sudjelovale su dvije momčadi od po deset igrača, a balun se kendavao nogom s ciljem da se prebaci preko crte na kraju dvorišta, gdje je stajao protivnički jedanaesti igrač, preteča golmana, sa zadatkom da pazi kako balun ne bi prešao liniju.

Nekoliko godina kasnije rečena dvojica majstora splitske kende, Lucijan Stella i Ivan Šakić — zajedno s Lukinim bratom Fabjanom Kaliternom zvanim Koze i četvrtim, Vjekoslavom Ivaniševićem — završili su gimnaziju i otišli na studij u Prag. U onoj poznatoj sceni iz Veloga mista — kad Mustafu Nadarevića kao budućeg inženjera Duju, očito napisanog po Fabjanu Kaliterni, otac Josip Genda i mater Dara Vukić budu ispraćali na studije u Prag — Tonči će dohvatiti nogom španćeru koju je po gatu kendavala splitska mularija, pa je nabiti nogom, “Vataj, Duje!”, a ovaj je efektno kendati škaricama poput Zlatana Ibrahimovića.

“Sutra ćeš bit inženjer, a još bi kende igra! Kad ćeš pamet steć?”, negoduje onda Dujin pape, i ne znajući da su kende upravo gospodski engleski lawn-tennis u odnosu na ono što će mu sin donijeti iz Praga.

“Tako mi moga imenjaka i patrona splitskoga, ne zva se ja više Duje ako splitske kendaše ne pritvorin u fuzbalište bolje od čeških!”, zaklet će se student Duje nekoliko mjeseci kasnije u praškoj pivnici U Fleků, i ostalo je povijest.

Danas znamo: kad su se nekoliko godina kasnije splitski kendaši vratili sa studija u Pragu, pa na Kraljevoj njivi utemeljili nogometni klub, u kultnoj kavani Troccoli napisali statut i za pomoć u izboru klupskog imena zamolili uglednog profesora splitske Realne gimnazije Josipa Barača, nisu mu banuli u biblioteku kao hajduci, kako je to romantizirao Smoje, već su ga zaustavili na Pjaci: Hajduk je zapravo bio ideja Fabjana Kaliterne, a Barač se oduševljeno složio. Neka, međutim, ostane zapisano da su tog važnog historijskog dana mladi splitski inženjeri — prema sjećanjima samog Fabjana — uz imena Marjan, Mosor, Borac, Uskok, Velebit i Hajduk profesoru izložili i zamisao da se novi klub zove — Kende.

Povijesni je usud, eto, ispao da su na Pjaci tada trevili baš profesora Barača, a ne, recimo, drugog jednog uglednog profesora, priznatog splitskog umjetnika, slikara i karikaturistu Antu Katunarića, velikog zajebanta koji je u to vrijeme uređivao glasoviti humoristički list Duje Balavac, pa upravo tih dana — u broju od ožujka 1911. — na naslovnoj stranici objavio Razgovor kuma Jakova mejusobon, u kojemu se govori o novom ludilu u gradu i već žali za dobrim, starim kendama.

“Od kada judi letu po jarji, misto da gredu po zemji, sve se prominilo. Gren nikidan kroz krajevu njivu (sada je zovu plac), vidin da trču ka ludi za nekon baloton, pa je tuču nogan, ako je ne ufatu, udru jedan drugoga u prsi, u bubrige, u glavu, slomu kadikad ruku oli nogu, padaju ka torbe. Judi božji, govorin ja njima, a ni van boje igrat na kende? Kende su ti zjog od veselja, možeš kadikad i opočinut, moš se rugat, moš se smijat. I uvik se prominije kapa, sad jednoga sad drugoga. Ča ti znaš!, odgovori mi jedan mladić, ovo ti je flachfuterball, ovako se igra u Ingleteri i Tudeškoj.”

Da se, eto, povijest malo drugačije zavrnula, splitski nogometni klub danas bi se zvao Kende. Ostala bi tako barem u imenu sačuvana uspomena na “zjog od veselja”, autohtonu splitsku igru koju je prije stotinu godina potpuno istisnuo flachfuterball, football, fuzbal, ili kako se već zvala ta nova moda iz Engleske i Njemačke. Didove stare španćere, klobuci i kape konačno su dočekale mir i spokoj, a iz materinih škafeta počele su nestajati bičve i kanavace, od kojih su zloglasni berekini i farabuti počeli praviti improvizirane balune za fuzbal, čuvene “krpaše”.

Znam, u ovih stotinu jedanaest godina — koliko se od toga dana na Pjaci pa do danas jednako i nepromijenjeno zove — Hajduk je svima ušao u uha i srca, ali Kende je, danas to znamo, bilo upravo savršeno ime za splitski klub. Hrvatski nogometni klub Kende.

Ime u kojemu je zapisan DNK.

***

Stotinu jedanaest godina prošlo je otkako splitska mularija ne nabija stare španćere, ali ta autohtona lokalna igra ipak je ostala sačuvana kao zaštićena splitska nematerijalna baština. Samo što se sada, umjesto po gradskim pjacetama, igra na Hajdukovu igralištu: najprije na Kraljevoj njivi, kultnom Starom Placu, a potom na Poljudskoj ljepotici.

Od prvih Hajdukovih utakmica — kad su prerasli kendaši, pioniri splitskog fuzbala, na užas legendarnog Luke Kaliterne nevješto kendavali balun i bjesomučno trčali za njim — pa do danas, duboko u dvadeset prvom stoljeću, Hajdukovi vratari, bekovi i halfovi sveudilj, eto, kendavaju balun sa svoje polovice, bezdušno ga napucavaju i nabijaju, kolpižavaju, roketavaju i bombizavaju, baš kao njihovi čukundjedovi.

Nogomet je u međuvremenu evoluirao, i sve otkako su prije stotinu pedeset godina Škoti u povijesnoj prvoj međunarodnoj utakmici zaprepastili engleske trkače konceptom dodavanja lopte među igračima, domišljaju se novi načini donošenja lopte pred protivnički gol: izmišljeni su driblinzi, dupli pasovi i centaršutevi, razrađene taktičke postave i formacije — velški Wrexham izumio je ‘piramidu’ 2-3-5 i vezni red, talijanski selektor iz tridesetih Vittorio Pozzo patentirao je čuveni metodo i vratio dvojicu napadača u vezu upravo zato da iznesu balun, Herbert Chapman iz Arsenala izmislio je glasoviti WM, Brazilci su poharali svijet sa formacijama 4-2-4 i 4-3-3, izmišljeni su ‘rombovi’, ‘božićna drvca’, ‘dijamanti’ i ‘magični kvadrati’, suvremeni je nogomet betonirao 4-4-2, cijela se zapravo stoljetna nogometna znanost svodi samo na iznošenje lopte iz zadnje linije u napad — a Hajdukovi igrači sve te godine, baš kao i 1911., bezdušno je napucavaju i nabijaju, kolpižavaju, roketavaju, bombizavaju i kendavaju na Šoltu.

Mitski Stari Split, onaj iz kojega je izrastao Hajdukov mit, u međuvremenu je nestao kao da nikad nije ni postojao. Preživjele su samo kende

“Je li ova igra šta je zovemo kendavanje nova Koncepcija modernog baluna?”, pita se tako Miljenko Smoje u svojoj kultnoj rubrici Komentar Maloga Marinka nakon nepojamnog mučenja u Titogradu i 1-1 protiv Budućnosti u studenome — 1958. godine.

Pedeset osme!

“Veliki uspjeh u titograd je potpuno Zaslužen jerbo mi smo išli tamo bez Straja i igrali smo svoju Igru svi na jarpe i kendaji balun di pade”, piše Mali Marinko u Pometu prije šezdeset četiri godine. “Tako smo onima u split šta vičedu protiv ovoga sistema dokazali da se i ovako mogu Osvajat bodi kad se naiđe na protivnika koji kendaje balun još žešće od nas i dok god bude taki klubi biće i u svići Uja.”

Marinkov komentar jednako je, kako vidite, od riječi do riječi mogao biti objavljen i nakon neke od onih Hajdukovih utakmica protiv posada engleskih ratnih brodova uoči Prvog svjetskog rata, i protiv BSK-a 1938., i protiv Partizana 1969., i protiv Ajaxa 1995., i protiv Hrvatskog dragovoljca 2022.

Dobre, stare kende. 0-0-10.

Vratar uzme balun, a onda “svi na jarpe i kendaji balun di pade“. S brzom transformacijom natrag u 9-0-1, s isturenim centarforom u Nečujmu na Šolti.

***

Mitski Stari Split, onaj iz kojega je izrastao Hajdukov mit, u međuvremenu je nestao kao da nikad nije ni postojao, kao da je sve bila samo fikcija Marka Uvodića, Ivana Kovačića i Miljenka Smoje. Ostale su samo reprize Veloga mista, ostali su Duje, Tonči, Ferata i Pegula, ostala je izbijeljena i ispjeskarena instagramska scenografija jednog prohujalog vremena.

Nema više Bajamontijeve fontane, nema Meštrove radnje na Voćnom trgu, umjesto u brijačnicama Hajdukove se utakmice komentiraju u kladionicama, a u varoškim konobama gosti wine & steak barova s površnim zanimanjem gledaju uokvirene crno-bijele fotografije Staroga placa. Odavno se više po splitskim kantunima i dvorima ne igra na žmake, orije, bekale i botune, ne igraju se više soldateska, zogarela, kukucera, škondarjola i škavecera, ne igraju se bekale, ćuškale, dekale, šćave, beke i kalabrage, ne igraju se čak ni klasični trotul ni klasična trija, izumrle su i klasične franje.

Od cijeloga staroga Splita do danas su, eto, preživjele samo kende.

Može, dopuštam mogućnost, izgledati kao puko divljanje rebambivenih odraslih ljudi i bezglavo nabijanje baluna, ali kende zapravo imaju precizno uređena pravila. U splitskim kendama, recimo, sudjeluje deset igrača i Marko Livaja. Prije početka igrač koji je Livaja ode daleko na horizont igrališta pod Kozjak, a vlasnik lopte, takozvani “vratar”, poviče “daleko od baluna!”, i kad se igrači dovoljno udalje, svom snagom kolpa balun nogom u zrak. Cilj igre je da se kolpižavanjem i kendavanjem između deset igrača u polju pronađe Marka Livaju, a kad ovaj konačno dohvati i “spasi” loptu, to se zove “gol”.

Ili tako nekako.

Svi onda grintaju na Hajdukov flachfuterball i “bezidejno preskakanje igre”, samo meni dođe toplo oko srca.

Gledam tako Lovru Kalinića gdje protiv Hrvatskog dragovoljca poput ruskog višecijevnog bacača raketa izbija balun za balunom — prvo poluvrijeme na Kozjak, drugo na Šoltu — i točno iz televizora čujem graju tamnopute i bosonoge mularije. Odjekuju Poljudskom ljepoticom gospe, sveci i isukrsti iznerviranih pučana, kolpe i kaštige splitskih kanonika, trejatarski afani finih šinjorina sa suncobranima, razbijena stakla Miottove radnje i cokule auštrijskih policjota, pa točno čujem Tonča kako nogom nabija španćeru, “Livaja, vataj!”, i onaj divni bariton Josipa Gende: “Sutra ćeš bit inženjer, a još bi kende igra!”

Publika na tribinama za to se vrijeme, naravno, živcira i žesti, jer oni se u tu drevnu splitsku igru razumiju kao Mare u four-four-two. Pa se kum Jakov žali kako se od onega marča 1911. u sto godin ništa nije prominilo — igrači i dalje trču za balunon ka ludi, a ako ga ne ufatu, udru jedan drugoga u prsi, u bubrige, u glavu, slomu kadikad ruku oli nogu, padaju ka torbe – i na koncu rezignirano dovikne: “Judi božji, a ni van boje igrat na kende?”.

Jer kende su zjog od veselja.

“Uzanju čujte i ovu: kad mi i danas pri nogu dojde koja škatulica o’ patine, koji kunplirić, ol’ zgodna stina, pa makar to bilo usrid grada, dojde mi voja da je potegnen nogon!”, piše na kraju DNK analize šjor Ivka u Smiju i suzama starega Splita: “Po temen se zna ko je fetivi Splićanin, jer ti beteg osta nan je u krvi još od igre na kende.”

Kende, zjog od veselja. Možeš kadikad i opočinut, moš se rugat, moš se smijat.

Stariji i sačuvaniji “beteg u krvi”, preciznije dakle izoliran i bolje opisan nogometni DNK, u svom genu nema nijedan klub na svijetu.

Samo Hrvatski nogometni klub Kende Split.

 

______________________________

Bili libar Borisa Dežulovića izlazi za nekoliko dana, a možete ga naručiti ovdje

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.

s