Priče iz davnine

Zlatni sat

Čovjek koji se užasavao zalaska sunca: Glava prva

Na dan 29. listopada sunce u Splitu počinje zapadati točno u šesnaest sati i četrdeset dvije minute, u ono vrijeme koje fotografi zovu “zlatni sat”, jer je svijetlo tada blaže, a boje toplije. Ugravira se tada zlatni sat mekim sjenama i vrijeme se na njemu učini boljim i ljepšim, pa stvari dođu jasne i čiste, istinitije nego što jesu. Zapadne žuti balun za Marjanom i upadne u more iza Čiova, nakon čega krvavo i purpurno nebo poprimi boju mora — modru ako je bura, sivu ako je južina — i počne se polako gasiti, tonući u slani sumrak.

Tada se pojavi i on: svake godine, svakog 29. listopada, točno u četiri sata i četrdeset dvije minute poslijepodne, izroni taj šutljivi, visoki i suhi starac iz trave na stadionu Ragbi kluba Nada, nekadašnjem mitskom Hajdukovom Starom placu. Kao da je ovaj grad pretijesan za njih dvojicu, sačeka stari da sunce zamakne za Marjan, pa zauzme svoje mjesto pod južnim zidom stadiona. Ništa ne radi, ništa ne govori, samo stoji, ogleda svijet oko sebe i češe sijedu glavu.

I danas, i ovoga 29. listopada pojavit će se tamo u zlatni sat, i ostati pod onim visokim ragbijaškim stativama sve do prvih dana zime — kad završi ragbi sezona i na posvećenom travnjaku kojim su nekad hodali divovi osvane blatnjavi seoski lunapark — pa nestati tiho kako se i pojavio. Sve do sljedeće godine, do sljedećeg 29. listopada u četiri sata i četrdeset dvije minute poslijepodne.

To je on. Lugar.

Ukopan na golu poput treće stative, pričat će Mrkušić kasnije da je samo u jednom djeliću sekunde vidio kako je Broketa punom nogom zamahnuo prema balunu

Odakle dođe i gdje ode, nitko pravo ne zna. Jedni tvrde su ga u Splitu prozvali Lugar zato što se na Plac spušta iz marjanske šume, kad tamo isprati sunce. Drugi tvrde da mu je nadimak Lugar jer je nekad davno bio čuveni šumarski inženjer, a ima ih i koji pričaju da je bio najveći jugoslavenski stručnjak za projektiranje i izgradnju nogometnih terena. Na nekadašnje Hajdukovo igralište navodno dolazi pred listopadski sumrak jer se u zlatni sat — to je neka interna stvar među fotografima i šumarskim inženjerima — čisto i jasno vidi svaka travka i svaka grba na ledini. Gleda valjda i mjeri stari inženjer jesensku kaljužu kraj stare plinare i računa kako je urediti da se Hajduk vrati na svoju ledinu i ponovo jednom bude prvak.

Bio je na svom uobičajenom mjestu i kad sam pred prošlu Novu godinu posljednji put bio tamo, šećući parkiralištem na mjestu stare istočne tribine i vireći kroz ogradu u lunapark na nekadašnjem igralištu divova. Kao i uvijek, stajao je tamo dolje, u dnu Starog placa, niz prugu dječjeg vlakića, iza piste za karting i Kuće ogledala, pod starim stadionskim zidom davno obraslim u bršljan.

Zazvoni onda onaj zlatni sat zvoncima malih šarenih lokomotiva, zaori se livadom kraj Plinare vriska i zavrte ringišpili, stotinu različitih muzika zagrmi i zasijeva u hiljadu različitih boja, a visoki starac gleda čas desno, u onaj vrtuljak s konjićima, čas lijevo, u onu visoku ragbijašku stativu, pa čvornatom rukom češe sijedu glavu, kao da se pita što se to dogodilo sa Starim placom i svijetom oko njega.

To je on, Lugar. Stari inženjer — nitko u Splitu to i ne zna — jedini danas pamti taj davni, slavni gol.

Onaj Gol.

* * *

I prije i poslije bilo je historijskih Hajdukovih golova, mnogo ih je palo od onog antičkog gola Šime Rauniga ljevicom u sedmoj minuti utakmice protiv talijanskog Calcija 1911., prvoga u cjelokupnoj povijesti splitskog kluba, do onog posljednjeg, nešto manje historijskog, Mije Caktaša protiv Graničara iz Županje — u svemu hiljadu četiri stotine četrdeset devet igrača Hajduka u tih je stotinjak godina postiglo ukupno, samo trenutak da zbrojim, dakle točno četrnaest hiljada devetsto trideset golova.

Napadalo je među njima povijesnih i slavnih, od mitskog gola Nikole Gazdića 1921. protiv tada nepobjedivog Građanskog — kad se legendarni Janjčić, kojega je barba Luka Kaliterna smatrao najvećim splitskim igračem svih vremena, nakon dvije godine vratio u Hajduk da pred smrt odigra svoju posljednju utakmicu, pa kašljući krv predriblao četvoricu Zagrepčana i mangupskom varkom bacio vratara Vrđuku na zemlju — do onoga prekrasnog zidaneovskog voleja iz okreta Ivana Vukovića Gige 2012. na kultnom San Siru, za 2-0 protiv velikog Intera sa Zanettijem, Cambiassom, Militom i Sneijderom, samo jedan gol daleko od možda najvećeg Hajdukovog čuda svih vremena.

Bio je u tom stoljetnom međuvremenu i onaj gol Ljube Benčića za dramatični preokret protiv Građanskog i naslov prvaka Kraljevine SHS 1929., i šokantni gol Miljenka Batinića u 84. minuti kod HAŠK-a za 3-2 i naslov prvaka Banovine Hrvatske 1941., i gol Ive Mrčića za 1-0 protiv Lokomotive i naslov prvaka Narodne Republike Hrvatske 1946., i onaj Stane Krstulovića — bilo koji zapravo od njegova tri gola toga dana — za preokret protiv Lokomotive 1952. i naslov prvaka nove Jugoslavije.

Pa je bio i gol Miše Krstičevića protiv Dinama 1979. za oproštaj od Starog placa, i dva tjedna kasnije penal Bore Primorca Trabzonsporu za krštenje Poljudske ljepotice, i bomba Alena Bokšića europskom i svjetskom prvaku Zvezdi za posljednji Maršalov kup 1991., i onaj legendarni gol Milana Mikija Rapaića Dinamu 1993., kad je kod 2-2 devet minuta prije kraja ušao u igru i nekoliko sekundi kasnije, praktički s klupe, zabio ljevicom u Ladićeve desne rašlje, pa u općem deliriju treneru Ivanu Kataliniću mangupski rukama signalizirao zamjenu.

Sam Baka Slišković, recimo, takvih se golova nadavao za tablicu strijelaca — od onog vječnog u 119. minuti protiv praške Sparte za 2-0 i polufinale Kupa UEFA 1984., ili gola iz kornera Zvezdi u finalu Kupa mjesec-dva kasnije, pa do slobodnjaka u samih devedeset protiv Torina 1985., najljepšeg kojega je Split ikad vidio.

I prije i poslije, rekoh, bilo je historijskih Hajdukovih golova, važnih i slavnih, onih o kojima se priča unucima i onih o kojima se slušalo od djedova, ali nijedan — svaka čast i slava i Baki i Boki, i kapetanu Frani i svakome od njegovih sedam stotina golova — nije bio važniji i slavniji od mitskog Onoga Gola što je na Starom placu pao te prohladne jesenske nedjelje prije sedamdeset godina.

* * *

Nedjelja je, dvadeset deveti dan mjeseca listopada, godina 1950., u pretposljednjem kolu četvrtog poslijeratnog prvenstva Jugoslavije u Splitu igraju Hajduk i Crvena zvezda. Vrijeme prohladno, teren loš i raskvašen, gledatelja dvadeset hiljada, atmosfera nezapamćena: još barem dvije hiljade ljudi po krovovima, balkonima, stablima i zidovima oko prokuhalih tribina u razuzdanom južnjačkom karnevalu s pjevanjem i pucanjem nestrpljivo čeka da točno u petnaest sati sudac Emil Erlich iz Ljubljane označi početak majke svih utakmica.

U All-Star meču s cijelom jedanaestoricom što se toga ljeta vratila s Mundijala u Brazilu, Hajduk i Zvezda poravnati na vrhu tablice odlučuju o novom prvaku. I jednima i drugima to bi bio prvi naslov u novoj Jugoslaviji: vodećim Beograđanima – koji imaju trinaest golova bolju gol razliku, odnosno za golemih 0,33 bolji količnik, kako se tada računalo – dosta je i jedan bod, a sat i pol kasnije golom kapetana Rajka Mitića još tamo iz 31. minute imaju oba.

Hajduku, naravno, zvoni na uzbunu, kao što inače zvoni u situacijama poput ove — ostalo je jedva kvarat ure do kraja utakmice, prvenstva i života na Zemlji — ali ovaj put to nije bila tek metaforička dosjetka tradicionalno nadahnutih sportskih komentatora: to, naime, na zapadnoj tribini grupa navijača zaista udara u pravo pravcato crkveno zvono, noć prije skinuto s preslice svetog Nikole na Marjanu. Praćen tako zvonjavom i hukom, kao u kakvoj košmarnoj filmskoj ekspresiji Fritza Langa, navaljivao je Hajduk u refulima škure bure na protivničku polovicu. A Zvezda tamo iskopala rovove i sagradila podzemni armiranobetonski bunker, čuvajući onih 1-0 kao bratstvo i jedinstvo naših naroda i narodnosti.

Ako koja lopta i prođe u šesnaesterac, istrči ljuti vlasnik privatne parcele Srđan Mrkušić zvani Mrka, Zvezdin reprezentativni golman čuven kao prvi jugoslavenski “treći bek”, u vrijeme kad su vratari s gol linije izlazili samo u svlačionicu. Strašni Mrka, ogromni i snažni Dalmatinac iz Podgore — koji je petnaestak godina ranije kao učenik osmog razreda splitske gimnazije karijeru započeo upravo ovdje, na istom ovom mjestu, na vratima Hajduka — na jednoj je turneji u Velikoj Britaniji vidio, naime, kako engleski golmani posve slobodno izlaze s gola i igraju trećeg beka, pa na užas svojih navijača i protivničkih napadača tu nogometnu novotariju donio u Jugoslaviju.

Ispalo je važno za priču, kao što je ispalo važno što je toga ljeta Hajduk obnovio svoj Stari plac, teško stradao u ratu — zbog čega je, uostalom, cijeli prvi dio prvenstva igrao u gostima — a novi teren uz drenažu dobio i blagi, sasvim lagani pad prema južnom golu. Vladimir Beara pričat će kasnije kako je zbog toga prije utakmice, kod podjele strana, kapetan Frane Matošić uvijek birao da Hajduk prvo poluvrijeme napada na sjevernu branku, uzbrdo, ostavljajući nizbrdicu prema jugu za drugo poluvrijeme.

Bit će, eto, da je i to malo pomoglo načetom Bernardu Vukasu, koji je najprije dva tjedna ranije pao s Vespe, a onda od Milivoja Đurđevića u prvom poluvremenu dobio i kopačku u meniskus: u to vrijeme nije još bilo zamjena igrača — tko bi, zaboga, uopće zamijenio Vukasa? — pa je Bajdo stisnuo zube i petnaestak minuta prije kraja lijevim se krilom sjurio nizbrdicom prema jugu, kao da je na Vespi otkazanih kočnica, a ne na nogama otkazanih koljena.

U jednom od najljepših plesnih točaka koje je upućena splitska publika vidjela, Vukas je niz aut liniju odigrao messijevski tango argentino s trojicom-četvoricom Zvezdinih igrača — još se Messiju ni ćaća nije rodio kad je Bajdo tako plesao! — pa se zaigran jedva i zaustavio na dnu nizbrdice, na samom rubu igrališta, gotovo pa pod legendarnom starom murvom. Onako tanak i elegantan izgledao je baš kao Fred Astaire u klasiku Swing Time, što se tih dana davao u kinu Central: čak mu je i ona velika crvena petokraka na dresu izgledala poput ruže na reveru Fredova fraka.

Vrtio se tako Bajdo uz korner liniju, lelujao, lebdio, skakao i stepao s plesačicama iz plesne skupine Crvena zvezda, i onda odjednom — s Brankom Stankovićem kao s Ginger Rogers na nejakim leđima — unutrašnjim felšom desnicom iz nemogućeg, mrtvog kuta šokirao i suigrače i publiku i Zvezdinog “trećeg beka” Mrkušića, koji je istrčao očekujući centaršut, pa stigao tek iskrivljena vrata ispratiti loptu od suprotne stative u mrežu.

Swing Time.

* * *

Kad-tad morao je strašni Mrka platiti svoje hrabre izlaske s gola, i Bajdo mu je bogami naplatio. Spektakularan je bio njegov izjednačujući pogodak, jedan od najljepših na Starom placu ikad — taj je mrtvi kut, kažu, bio toliko mrtav da su mu samo kosti na kreču ostale — ali nije to bio The Goal o kojemu je riječ: Hajduku je trebao još jedan.

Nakon izjednačenja bili su krenuli u uraganske napade, na sve ili ništa. Nisu imali što izgubiti: isti je kurac bio i 1-1 i 1-5, za titulu je trebala pobjeda, nekakva, bilo kakva. Svjedoci koji su kasnije preživjeli i prečku Slavka Luštice i onu Franinu mrtvu šansu, pričat će poslije da je više sličilo na masovnu kafansku tučnjavu nego na nogometnu utakmicu. Stvari su se otele kontroli kad je nakon jednog Matošićevog oštrijeg starta Stanković Hajdukovu kapetanu Matošiću čelom raskrvario nos: publika je podivljala, čestiti i pošteni Frane — koji nikad nikome nije ostao dužan — uzvratio je klasičnim nokautom, i utakmica je prekinuta na nekoliko minuta, dok se Zvezdin bek ne probudi. Sva je sreća ispala da u ono vrijeme nije još bilo ni crvenih kartona: dok se slovenski sudac sjetio da mu i ne trebaju kako bi isključio Franu, ovaj je već s balunom trčao nizbrdo.

Osim Hajdukova trenera Luke Kaliterne, Zvezdinog Ace Tomaševića i suca Erlicha, o tom Matošićevom nokautu kasnije će raspravljati i Politbiro Centralnog komiteta — “žao mi je što ga nisam jače udario”, reći će ljuti Hajdukov kapetan na saslušanju pred komisijom, zbog čega će ga isključiti iz Partije, pa ga vratiti tek na intervenciju samog druga Tita — mjesecima i godinama još vući će se repovi za tim nemilim incidentom, diverzijom u same temelje socijalističke Jugoslavije, ali u Hajduku sad nemaju vremena misliti o tome, jer Erlich sve češće gleda u svoj ručni Darwil. Da barem ni ručnih satova još nije bilo.

Vrijeme nije curilo, vrijeme je teklo, bujalo i pjenilo se u divljim brzacima noseći sve pred sobom: dok je Centralni komitet raspravio Franin slučaj, dok su Stankovića probudili kantom hladne vode, dok mu je publika opsovala cijelu širu familiju, stari drveni semafor već je pokazivao osamdeset treću minutu.

Stari barba Luka pozivao je s klupe na strpljenje, ponavljajući svoju čuvenu sentencu kako “gol ne daje igrač, nego igra”, ali džabe sve kad nije bilo igre, već samo igrača: a oni su sve češće preskakali igru i onaj podzemni bunker napadali visokim loptama i očajničkim ubačajima s krila. Zvezdini igrači sabijeni na Mrkušićevoj parceli izbijali su ih onda nebu nad oblake — eno bogami i samog Rajka Mitića u petercu kao desetog braniča! — pa se valjali po zemlji dozivajući klupskog liječnika, masera i staru majku, kupujući tako vrijeme poput kapule na pazaru.

A vrijeme nikad jeftinije, išlo kao alva: ostalo je samo pet-šest neuglednih i kržljavih minuta. Jednu je onda povoljno kupio Bora Kostić ležeći na salbunu poslije izuzetno grubog Matošićevog pogleda, i ostale su tako samo četiri. Onda se, vidjevši da će ponestati minuta, preko reda ugurao neumorni lijevi bek Božo Broketa. Stasiti Dubrovčanin i skojevski ratni ilegalac, nisam vam pričao o njemu, u Hajduk je samo koju godinu ranije došao gotovo ravno iz zatvora u talijanskoj Pisi, s dvogodišnje robije zbog šaranja antifašističkih grafita po okupiranom Gradu. Pričao bih vam još o Boži — nema danas takvih priča — ali nema vremena: počela je već osamdeset sedma minuta.

Tri bijedne minute, najkraće tri minute u povijesti mjerenja ljudskog vremena ostale su na banku suca Erlicha kad se ilegalac Božo preko reda dokopao jedne panično izbijene Zvezdine lopte i svojim je kanalima odmah proslijedio Stani Krstuloviću na lijevo krilo, ovaj je otamo prebacio duboko u neprijateljsku pozadinu, skočili su na nju Đurđević i Branko Viđak, ali Hajdukov je napadač bio viši i spustio je izvan desnog kuta Zvezdinog šesnaesterca, dvadesetak metara od gola, gdje je na nju — trčeći nizbrdicom još tamo od početka ove rečenice — naletio Božo Broketa.

Ukopan na golu poput treće stative, Zvezdin “treći bek” Mrkušić — koji nakon onog Vukasovog felša od stare murve nikad više nije izašao s gol-linije — pričat će kasnije da je samo u jednom djeliću sekunde vidio kako je Broketa punom nogom zamahnuo prema balunu.

Vidio je jasno i čisto. Bila je nedjelja, 29. listopada 1950., točno četiri sata i četrdeset dvije minute.

* * *

Mnogo je minuta, sati i dana otada prohujalo drvenim semaforom pod starom gradskom plinarom, evo danas ravno sedamdeset godina.

Poklopile su se kazaljke na zlatnom satu, pa je u prvom trenutku izgledalo da je Broketin balun odletio preko Marjana i pao u more tamo negdje iza Čiova, tako je nebo došlo krvavo i purpurno. U sljedećem trenutku činilo se da je to Broketin projektil u Mrkušićeve suprotne rašlje zapravo probio i mrežu i zid stadiona i onaj veliki rezervoar stare Plinare iza južne tribine, a Stari plac eksplodirao u vrelom piroklastičnom oblaku vriske, huka, zvonjave i grmljavine u hiljadu boja: cijelih pet-šest minuta trajat će potom prekid zbog upada raspamećenih Hajdukovih navijača u teren, još pet-šest trebat će dok uplašeni sudac konačno označi završetak, punih sedam dana dok se Split otrijezni, pa još sedam dok Broketa i družina u posljednjem kolu s 2-0 protiv Budućnosti ne ovjere naslov prvaka bez ijednog poraza, još dvije godine proteći će dok ne osvoje i drugi, još tri dok ne uzmu i treći, još dugih petnaest godina dok se ne pojave bolji od njih, pa još tisuću dok ne padne veći i slavniji gol.

Takav je, eto, bio Broketin gol.

Onaj Gol Zvezdi.

 

— — — — —

Drugi (i završni) dio priče Čovjek koji se užasavao zalaska sunca Borisa Dežulovića, pod naslovom Jedan gol u životu, pročitajte ovdje.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.