Priče iz davnine

Zora Sudnjeg dana

Godine koje su pojeli kajkavci: Glava prva

Enzo Bettiza kasnije je pričao kako je iz svoje književne posvete rodnom Splitu posve zapravo nesvjesno isključio Hajduk, ne spomenuvši ga u svom velikom spalatističkom opusu nijednom riječju. Tumačio je to Hajdukom kao jednom od podrazumijevajućih znakova svog identiteta, od onih lako objašnjivih koji se ne objašnjavaju, i onih neobjašnjivih koji objašnjavaju sve. Hajduk je u Splićana, patetično koliko i točno, upisan činjenicom rođenja, a Bettiza se — kako je pričao — rodio onoga utorka između dvije nedjelje i dva posljednja kola prvenstva Kraljevine Jugoslavije 1927., između posljednje dvije Hajdukove utakmice te sezone, obje na Starom placu, protiv sarajevskog SAŠK-a i ljubljanske Ilirije, koje su Šime Poduje i braća Mirko i Ante Bonačić riješili s 2-0 i 3-0 za Hajdukov povijesni prvi naslov državnog prvaka.

Po splitskom je horoskopu Enzo Bettiza, što bi se reklo, rođen u znaku šampiona.

U Hajdukovih stotinu i deset godina ukupno je sedamnaest generacija rođeno u znaku šampiona. Dosta ih je rođeno i u znaku vicešampiona, ili barem, hm, Kupa UEFA, ali ima među nama i cijela okuka rođenih u znaku ovna, ili još bolje ovce, nesretnika što su na svijet došli iz jedne od dubokih crnih rupa Hajdukove povijesti. Takvi su, recimo, današnji juniori sa Sjevera, kojima je čak i ona 2005. — s Nikom Kranjčarom, Draganom Blatnjakom, Vlatkom Đolongom i Dinamom u Ligi za opstanak — romantični mit iz priča prekaljenih tridesetogodišnjih veterana kladionice, što jadni stvarno misle da je današnji Hajduk najgori svih vremena.

Grč, očaj i sirene hitne pomoći, to je već godinama stvarnost nekad slavnog kluba: divlja rulja s kamenjem, palicama i bakljama naganja po gradu igrače i s tribina urla “vratite nam velikog Hajduka”, katatonične pacijente terenom vuku veterani i stranci, na pomoćnim terenima golobradi ustrašeni tići iz domaćeg uzgoja stoje u redu za posudbu u drugu ligu, s njima u omladinskoj školi eksperimentiraju zaboravljeni nogometaši i trenerski početnici, gore u loži sve nadgledaju provjereni partijski kadrovi i sitni šibicari, a novi predsjednik hvali se po gradu da je Hajdukova bilanca prvi put nakon hiljadu godina u plusu.

Agonija i kaos? Da vam ja malo pričam o agoniji i kaosu.

* * *

Pripadam jednoj od dvadeset četiri generacije Splićana koje su svijet ugledale u onoj čuvenoj zgradi tik uz stadion kraj Plinare, bivšoj Direkciji južnih brodogradilišta, u kojoj je 1953. bilo smješteno splitsko rodilište. Kad su očevi dolazili do rodilišta da nas vide, prvo što smo u majčinom naručju kroz prozor ugledali — prvi susret s velikim, nepoznatim vanjskim svijetom — bio je Stari plac: bliže je mojoj majci bio Lukša Poklepović na sjevernom golu nego dežurna sestra na kraju hodnika.

Nikad skuplje plaćena utakmica, ironično su sve od tada u Splitu odgovarali na priče o kupljena dva boda na Maksimiru: svaki je plaćen po jednim životom

I onoga dana kad sam ja rođen, stadion preko puta rodilišta bio je šampionski vulkan. Bio je 20. studenog 1964, bio je petak i — baš kao Bettizi — pao je točno između dvije posljednje nedjelje te historijske sezone, između one u kojoj smo pobjedom u Ljubljani dohvatili treću uzastopnu titulu prvaka države, i one sedam dana kasnije, u kojoj ćemo prvi put uzeti i nacionalni kup, prvu duplu krunu na Starom placu.

I kad je te nedjelje došao po majku i mene, stari se jedva uopće probio do rodilišta. Stadion kraj Plinare vrio je hiljadama zastava i gorio hiljadama baklji, nije takva fešta viđena dobrih desetak godina, još od one davne, posljednje Bearine i Vukasove titule na istoj toj ledini 1955. Razuzdano se po tribinama plesalo i pjevalo kad su djevojke u tradicionalnim splitskim nošnjama prije početka finalne utakmice kupa igračima uručile bukete karanfila, a predsjednik saveza Branimir Štimac predao im trofej prvaka države, uzavrele su tribine kad se dva sata kasnije drug Štimac vratio na centar da prvacima preda i trofej pobjednika kupa, eksplodirao je Stari plac kad su Splićani otrčali počasni krug s dva pehara.

Kakva je to utakmica bila! Beograđani su na poluvremenu vodili s 5-0, a onda je u drugom dijelu krenuo vihor, Ilija Bjelanović i Anđelko Đeki Srbljenović uvalili su po šest komada i završilo je 12-5 za nas. O da, Đeki Srbljenović: nekadašnji junior Hajduka i naša nepravedno zaboravljena muzička legenda, pionir splitskog jazza i otac Splitskog festivala — što je još koji mjesec ranije ravnao festivalskim orkestrom, odnijevši treću nagradu s pjesmom Marice, vrati se za Ivu Robića i Zdenku Vučković — bio je i ozbiljan ragbijaš, jedan od utemeljitelja Rugby kluba Nada.

Bile su swinging sixties: samo par dana ranije Đeki je novim crvenim Alfa Romeom žurio na glamuroznu modnu reviju u hotelu Marjan, gdje će sa svojim jazz-bandom svirati Tiger Rag, već sutradan je u odijelu sjedio u svojoj sudačkoj fotelji na splitskom Kotarskom sudu, u subotu s orkestrom Hrvatskog narodnog kazališta vodio probe za predstavu Ča je pusta Londra Miljenka Smoje, a u nedjelju se u blatu Starog placa iz treće linije skrama probijao kroz kordon beogradskih ragbijaških godzila za polaganje, preokret, 6-5, ludilo na tribinama i prvi Nadin kup.

Da, ragbi, na što ste vi mislili?

Te nedjelje kad sam u očevom naručju izašao u svijet, na Starom placu preko puta starog rodilišta ragbijaši splitske Nade veličanstvenim su preokretom u drugom poluvremenu finala kupa pobijedili beogradski Brodarac i tako — nakon što su prethodne nedjelje porazbijali Ljubljanu na njihovu terenu 49-5 za novu titulu prvaka — zaokružili svoju prvu duplu krunu, prvu uopće u povijesti jugoslavenskog ragbija. Bio je to početak dinastije koja će do kraja te decenije sa sedam naslova prvaka i četiri kupa surovo zavladati jugoslavenskim ragbijem.

Iz tog vulkana ja sam, eto, izašao na ovaj svijet, rođen u znaku šampiona.

A Hajduk?

Eh, Hajduk.

* * *

One nedjelje kad je moja majka pakirala stvari za rodilište, a Nada u Ljubljani ovjerila treću uzastopnu titulu, Hajduk je nakon deset prvenstvenih kola bio pretposljednji na tablici, sa cijelih pet bodova i gol razlikom 11-18. Ona pobjeda nad Beogradom prije tri mjeseca, u prvom kolu, bila nam je i jedina: nanizali smo onda tri neodlučena rezultata i čak šest poraza, pa nakon uzastopnih posrtanja protiv Zvezde, Partizana i Dinama dočekali kraj Plinare jedini gori klub, zagrebačku Trešnjevku na posljednjem mjestu tablice, samo jedan bod iza bijelih.

Svjedoci će kasnije pričati da gora utakmica nije viđena u svih pola stoljeća Starog placa. I sva je sreća ispala da u ono vrijeme nije bilo VAR-a i gol-tehnologije: u šestoj minuti Bukle Hlevnjak je s desnog krila ubacio na vrh šesnaesterca, do Mladena Matijanića — oca mog prijatelja, novinara Vladimira Matijanića, kojemu je to bila prva utakmica na Starom placu — a ovaj odapeo ravno u gredu. Balun se od prečke odbio vrataru Nedžadu Ovčini pod noge i vratio u teren, bijeli su skočili na mladog Matijanića slaveći gol, ali sudac Vlado Tauzes pokazao je da se igra nastavi, pa tek nakon desetak sekundi vidio da mu pomoćnik Janžekovič iz Maribora uporno maše žutom zastavicom, pokazujući da je lopta prešla gol liniju.

I to je bilo to. Tih 1-0 bilo je sve što se vidjelo te nedjelje.

“Nezamislivo slabo, neinventivno, sporo, beskrvno, jalovo, tko li će naći sve epitete da čitaocu dočara to istinsko mučenje lopte i publike. Bijeli su se međusobno slagali kao rogovi u vreći, lijeno se vrteći po terenu i nasumce udarajući loptu, navala spora i šeprtljava, obrana nesigurna i indolentna. Zbog svega ovoga, nema sumnje da je za Hajdukovu pobjedu najzaslužnija — Trešnjevka. Njima su tri četvrtine utakmice trebale da uvide kako protiv Hajduka nema potrebe igrati bunker”, pisat će sutra izvjestitelj Slobodne Dalmacije Joško Franceschi. “Čekajući da proteknu posljednje minute igre”, pisao je reporter, “jedan je stariji navijač Hajduka rekao: ‘Sreća što ni oni ne znaju ništa’.”

Takav je Hajduk, eto, mene dočekao tog hladnog novembarskog petka 1964.

Za slučaj da pomislite kako je Hajduk kojega danas gledate najgori ikad.

* * *

Slavne šezdesete bile su ključne godine prošlog stoljeća, dekada u kojoj smo dotakli Mjesec i oblikovali cijelu jednu kontrakulturnu civilizaciju. “Ako se sjećate šezdesetih, onda sigurno niste bili tamo”, slavna je rečenica kojoj se ni autora više nitko ne sjeća, pa se pripisuje svakom slavnijem hipiju koji ih je preživio. Slabo tako tu dekadu pamte i u Splitu, mada iz posve drugih razloga: ona je u Hajdukovu gradu duboko potisnuta trauma iz djetinjstva. “Ako ste bili tamo, onda se sigurno ne želite sjećati šezdesetih.”

Hajduk šezdesetih bio je valjda najgori svih vremena, i lijep primjer kako funkcionira nogometna mitologija: nema danas u Splitu penzionera koji neće ustati na spomen ikona poput Vinka Cuzzija, Ante Žaje, Zvonka Bege, Zlatka Papeca ili Andrije Ankovića, a njihov je Hajduk gotovo cijele šezdesete proveo u podrumu prve lige, očajnički se i grčevito boreći za opstanak. “Bidni naš Ajduk”, ostale su iz tih godina zapamćene riječi velikog Hajdukovog kapetana Frane Matošića. Bio mu je to gotovo službeni puni naziv, NK Jadni naš Hajduk.

S pozornice je uz naklon, cvijeće i pozlaćene satove otišla Franina generacija, najveća u historiji kluba, na oproštaju sa slavnim pedesetim Bajdo Vukas se vratio iz Bologne i u posljednjoj minuti posljednjeg kola jesenskog dijela prvenstva protiv Rijeke lijepo glavom pogodio za 3-2. Hajduk je tako nastavio mrtvu trku s Partizanom i Dinamom, pred samu Novu godinu 1961. plave je s 1-0 pobijedio u kupu, pa prije nego se uputi prema finalu, na skromnoj svečanosti u baraci pogasio pedeset svjećica na rođendanskoj torti.

Izgledalo je da nas nove velike stvari čekaju u šezdesetima, kad se iznenada, samo dva dana nakon Hajdukovog pedesetog rođendana, pomračilo sunce nad Splitom.

Mislim, baš pomračilo: 15. veljače 1961. namjestila se posljednja potpuna pomrčina Sunca vidljiva u našim krajevima — sljedeća će biti tek za stotinu dvadeset godina! — i hiljade Splićana i turista toga je povijesnog jutra nahrupilo na Marjan, gdje su spretni trgovci prodavali čađava stakalca za deset dinara. Oko osam sati naglo je zahladilo i u 8.40 spustila se kobaltna jutarnja noć, baš poput “zore Sudnjeg dana” iz one surove i strašne dalmatinske uspavanke naših baba, koje su popadale na koljena govoreći da se pokajemo jer dolazi smak svijeta. Moja se majka, recimo, pokajala: nije znala da se baš ne smije gledati u pomračeno Sunce i ostatak života nosit će naočale s dioptrijom teleskopa.

Ostatak života kajat će se, eto, i navijači Hajduka, ali tada još nisu vjerovali babama. Smak svijeta. Kako su mogli znati? Predugo su na Starom placu gledali ravno u zvijezde. Ništa tako ne sluteći, Hajduk je nakon Sudnjeg dana otputovao na izlet u Varaždin, na najlakše polufinale u povijesti, s tri drugoligaša — Varteksom, Splitom i Vardarom — na putu do prvog Maršalovog kupa.

U Hajdukovim ljetopisima utakmica je zapamćena i po slavnoj, do tad nezabilježenoj gesti Zlatka Papeca, koji je postigao gol za 1-0, pa šokiranom sucu priznao da je igrao rukom, nakon čega su nam autsajderi iz Varaždina za pokazani fair-play zahvalili sa dva gola i s okruglih 2-0 hladno produžili u finale. Sudac iz priče zvao se Emil Erlich: isti je to bio ljubljanski sudac koji je deset godina ranije sudio onu legendarnu utakmicu sa Zvezdom, kad je raketa Bože Brokete označila simbolični početak slavnih pedesetih.

Poraz u Varaždinu — tada još šokantan i senzacionalan —-označio je pak simbolični početak sumornih šezdesetih. Pomrčinom Sunca počele su godine biblijske suše i gladi, dugo desetljeće agonije i kaosa. Na povratku iz Varaždina igrače na željezničkoj stanici gnjevni navijači gađaju punim kantama smeća, na tribinama Starog placa sve češće se zviždi i psuje, dolijeću prve boce i kamenice, a Hajdukove igrače navijači šalju na prekvalifikaciju.

Nije ni balun jedini, ima još sportova.

* * *

Ima o tome jedna zgodna priča: par godina ranije, u jesen 1958., u Hajdukovoj baraci kraj stare murve pronašli su neobični neki kožni balun, kao nogometni, samo conkulast. Pojma u klubu nisu imali tko ga je i kad ostavio, i otkud ragbijaška lopta u Hajdukovoj baraci: jedni su govorili da je vjerojatno ostala nekoj od momčadi britanskih brodova što su gostovale kod Hajduka, drugi se zajebavali da je to sigurno onaj Broketin balun, deformiran od bombe u Zvezdine rašlje. Nikad, do dana današnjeg, nije se saznalo ni tko, ni kad, ni otkud: ragbijašku loptu na kraju su dali onoj grupi splitskih studenata iz Zagreba, koji su igrali ragbi u Mladosti, i među njima Anđelko Đeki Srbljenović, mladi splitski jazz trubač koji se taman vratio sa zagrebačkog koncerta Louisa Satchma Armstronga. Na užas starijih Splićana i radost mlađih, Đeki i društvo mjesecima su potom po splitskim parkovima trčali za Broketinim balunom.

Tako je, s jednom slučajno otkrivenom ragbijaškom loptom iz Hajdukova doma, osnovan Rugby klub Nada.

A sve nervozniji Hajdukovi kibiceri taj su neobični sport — nešto kao drugoligaški nogomet, samo nježnije — ocijenili upravo idealnim za Hajdukove nogometaše: može se igrati rukom, nema faula, i što je najvažnije, gol je kad promašiš branku.

Da su barem igrali ragbi! Sa svim onim Papecovim i Ankovićevim drop kickovima preko grede i starog rodilišta bili bismo prvaci Europe. Ne bismo nakon katastrofe u Varaždinu u novu sezonu krenuli kao “provincijske šinjorine”, kako nas je poslije 0-3 na Marakani pljucnuo beogradski NIN. Onda smo na Starom placu izgubili i od Sarajeva 0-1, iznervirani navijači na Starom placu gađali su kamenjem suca Aleksandra Škorića — nekadašnjeg igrača Sarajeva! — napali su ga i igrači Hajduka, gnjevna publika upala je na teren i nastao je kaos do tad neviđen na jugoslavenskim stadionima. Već u sljedećem kolu Hajduk je s 0-4 potučen i od Partizana, i sa samo pet bodova završio zakovan na posljednjem mjestu tablice, s dvomjesečnom zabranom igranja u Splitu zbog nereda na utakmici sa Sarajevom.

Povijesna prva suspenzija Hajdukova stadiona bit će početak jedne lijepe splitske tradicije, koja traje evo već šezdeset godina. Sezonu ćemo na kraju nekako završiti oko sredine tablice, s gol razlikom nula, i ako je toga proljeća 1962. bilo ičega da se slavi na Starom placu, bio je to posve nevjerojatan uspjeh ragbijaša splitske Nade — osnovane s onim conkulastim balunom jedva dvije godine ranije! — koji su sa splitskim satchmom Đekijem Srbljenovićem i legendarnim Mihovilom Miškom Rađom na završnom turniru u Beogradu šokantno s 21-11 savladali favoriziranu zagrebačku Mladost, pa sa senzacionalnih 19-2 razbili i domaćina, trostrukog uzastopnog prvaka Partizana, donijevši na Stari plac povijesni prvi naslov prvaka države u tom neobičnom sportu.

* * *

Onaj poznatiji, Fudbalski klub Partizan, sljedeće je godine u finišu jesenskog dijela prvenstva u Beogradu opet s 4-1 devastirao Hajduka, koji je polusezonu završio na pretposljednjem mjestu, sa samo tri pobjede i jezivom gol razlikom 14-28. Bit će to početak duge i bolne agonije: pola godine nezamislivog mučenja kasnije, u derbiju začelja na Tušnju Hajduk će izgubiti od tuzlanske Slobode 1-2 i dva kola prije kraja naći se na rubu litice, dva boda do ispadanja: dok je Sloboda u sljedećem kolu gostovala kod posve rasterećenog Beograda, a Vojvodina čekala posljednju Budućnost, koja je već bila drugoligaš, Hajduk je goli život morao spašavati kod drugoplasiranog Dinama, do samog kraja prvenstva u trci s vodećim Partizanom.

Strašan je bio taj Dinamo, šezdesetih čak pet puta viceprvak: pet puta tih će godina pobijediti i Hajduka u kupu, a šest mjeseci ranije, u jesenskom dijelu, porazbijat će ga na Starom placu s gadnih 4-1, u onoj tužnoj posljednjoj utakmici velikog Bajde Vukasa, čiji je odlazak u suzama označio i konačni kraj velikog Hajduka.

Taj je Dinamo, eto, valjalo pobijediti na Maksimiru za opstanak u Prvoj ligi.

Malo je Hajdukovih utakmica koje prati toliko priča i legendi kao što prati tu, odigranu 2. lipnja 1963., na kojoj je Hajduk izravno rješavao svoj prvoligaški status. Više je repova ostalo iza te utakmice nego što ih ukupno imaju svi japanski Kitsune, oni mitološki vukodlaci s devet lisičjih repova.

Vratar Dinama Zlatko Škorić pričao je kasnije da je Vojko Andrijašević, prvi čovjek Hajduka, dan prije utakmice ostavio u vrtu njegove kuće na Trešnjevci omotnicu s milijun dinara. “Taj novac moj je tata odnio u upravu Dinama”, mnogo godina kasnije ispričao je Škorić Zdravku Reiću, “i predao ga ondašnjem predsjedniku, generalu Ivanu Šiblu, rekavši mu: ‘Moj sin nije uzeo taj novac, jer da ga je uzeo u moju kuću ne bi više zakoračio. A vi sad odlučite što ćete raditi, hoće li Zlatko braniti ili ne’.”

Govorilo se i kako je stvar riješena još u finalu kupa tjedan dana ranije, kad je Hajduk navodno nakon 1-0 na poluvremenu sa četiri komada u drugom dijelu — završilo je 4-1 za plave — platio Dinamu ova dva spasonosna boda. Govorilo se i kako su prije utakmice kod generala Šibla bili i predsjednik Hajduka Petar Rončević i član uprave Dušan Stipanović, dvojica starih partizana, i da je njihov zahtjev da Dinamo pusti Hajduku bodove spasa general navodno hladno odbio riječima: “Nogomet se igra i u drugoj ligi.”

Pa se govorilo i kako nema šanse da na Maksimiru puste Splićanima, jer su im još pamtili onaj poraz 2-3 na Starom placu par godina ranije, kad je Dinamu trebala pobjeda za titulu i kad je Hajdukov napadač Ante Žanetić, shvativši da suigrači ne dijele njegovu dobru volju da se Dinamu puste bodovi i da će Zvezda biti prvak, na poluvremenu plačući otišao kući: da je tada uzela titulu, ta bi generacija plavih, predvođena Slavenom Zambatom i Štefom Lamzom, vladala ligom valjda svih tih deset godina.

* * *

Što god da je bilo, predsjednik Rončević upao je prije utakmice u svlačionicu bijelih i tako snažno udario šakom o stol da se ovaj raspao. “Ovi nam neće pustiti!”, urlao je Rončević. “Danas treba i poginuti, ali Hajduk ne smije ispasti iz lige!”

I ako je ikad bilo planova da se ta utakmica proda, nitko to nije javio nabrijanim igračima Dinama na čelu s Vlatkom Markovićem, koji se tukao kao da je na život i smrt: plavi su, uostalom, još imali teoretske šanse za naslov. Pred četrdeset hiljada ljudi na ispunjenom Maksimiru Zagrepčani su tako napadali u valovima, a Splićani se očajnički branili, sačuvavši nekako do poluvremena 0-0. Onda je u poluvremenu trener Florijan Matekalo povukao ključni potez — Ivicu Hlevnjaka s desnog je krila prebacio u špicu. I već u 51. minuti Bukle se oslobodio agresivnog Markovića i zapucao na gol, a Škorić traljavo propustio loptu u gol, baš kao da mu je netko pred vratima ostavio milijun dinara.

Nakon toga Dinamo je sve dao u napad, gol je visio u zraku, a posljednjih petnaestak minuta čak je i Vlatko Marković krenuo u napad. “Šta ćeš ti ovdje?”, pitao ga je Hajdukov libero Stipe Ilić, Vlatko je odgovorio da je došao dati gol, Stipe ga je na to opizdio šakom u glavu, Marković mu vratio, a sudac Božidar Botić iz Valjeva obojicu poslao u svlačionicu, pa par minuta kasnije konačno odsvirao kraj. Hajduk je pobijedio 1-0 i spasio se ispadanja.

Otrcana fraza o “infarktnoj završnici” nikad prije ni kasnije nije bila manje banalna nego te nedjelje na Maksimiru, gdje dramu u finišu utakmice nisu izdržala srca pedesetdvogodišnjeg predsjednika Hajduka Petra Rončevića i pedesetčetverogodišnjeg Dušana Stipanovića. Stipanović se nije uspio izvući, a Rončevića su zagrebačkoj bolnici nekako spasili, tek da načeta srce umre par godina kasnije. Nikad skuplje plaćena utakmica, ironično su sve od tada u Splitu odgovarali na priče o kupljena dva boda na Maksimiru: svaki je plaćen po jednim životom.

“Danas treba i poginuti, ali Hajduk ne smije ispasti iz lige!”

I ako je toga ljeta bilo ičega da se slavi na Starom placu, bio je to čudesan uspjeh ragbijaša Nade, koji su u odlučujućoj utakmici posljednjeg kola pobijedili učitelje iz zagrebačke Mladosti 20-9 i obranili titulu prvaka države.

* *

A bio je to tek početak.

Na otvaranju sezone 1963./64., nakon tri uzastopna kiksa na Starom placu i poraza od Vardara 0-1 — u prvoj utakmici mladog Petra Nadoveze — opet kaos, opet publika gubi strpljenje, opkoljava Dom Hajduka i gađa prozore kamenjem. Bespomoćna je i Narodna milicija, bijesni navijači prevrću jedan vatrogasni automobil, a igrači bježe kući na stražnja vrata, kroz žičanu ogradu na južnoj tribini.

Pola godine kasnije, u finišu još jedne grozne sezone, nakon katastrofe kod Vojvodine 0-4 Hajduk se tri kola prije kraja prvenstva opet našao u crvenoj zoni, jedan jedini bod daleko od pretposljednje Trešnjevke i samo dva od posljednjeg Vardara: sva je sreća bila da su i oni te nedjelje izgubili svoje utakmice, jer bi se Hajduk našao na samom muljevitom dnu. Slijedila je nova infarktna završnica, u kojoj je neku tanku nadu nudio tek kalendar, po kojemu su slijedile dvije uzastopne utakmice u Splitu. Kad je prvu, protiv Željezničara, Hajduk riješio s 4-0, a Joško Franceschi u izvještaju s utakmice sa Željezničarom ocijenio kako je “kod gostiju zadovoljila samo obrana s vratarom Rankom Planinićem”, u Splitu još nisu imali pojma što to zapravo znači.

U sljedećem kolu pala je i Rijeka s 3-0, Hajduk je još jednom u infarktnoj završnici sačuvao adresu u Prvoj ligi, i ako je te 1964. bilo ičega da se slavi na Starom placu, bio je to onaj treći uzastopni naslov ragbijaša splitske Nade i njihova prva dupla kruna, koja će me te zime dočekati pod rodilištem preko puta Poklepovićevog gola.

* * *

Mučenje se tako nastavilo i u sezoni 1964./65., u koju sam se uključio nakon onih “nezamislivo slabih, neinventivnih, sporih, beskrvnih i jalovih” 1-0 protiv Trešnjevke. Te godine liga je brojala petnaest klubova: zbog katastrofalnog potresa u Skopju jugoslavenski savez izašao je u susret Vardaru, pretposljednjem u prethodnoj sezoni, i ostavio ga u Prvoj ligi, u kojoj će mu se iz druge pridružiti nikšićka Sutjeska. Zbog neparnog broja svako je kolo po jedan klub bio slobodan, a volja ždrijeba odlučila je da u posljednjem, tridesetom kolu slobodan bude — Hajduk.

Bijeli su tako prvi završavali prvenstvo, pretposljednje je kolo nama bilo posljednje, a njega smo — sa sedam uzastopnih utakmica bez pobjede — nakon još jednog poraza u Novom Sadu ponovo dočekali u crvenoj zoni, nadomak Druge lige zapad, s utakmicom više i samo dva boda do Trešnjevke i Veleža na dnu tablice. Upravo Mostarce te smo nedjelje čekali u Splitu, i računica je bila jednostavna: ako izgubimo od Rođenih, pakiramo se za drugu ligu. Trešnjevka je igrala kod susjeda iz Kranjčevićeve, a posljednje kolo, podsjećam, bili smo slobodni: u slučaju poraza ostalo bi nam tako tek u radijskom prijenosu slušati kako nas Velež i Trešnjevka rutinskim pobjedama — kako će zaista na kraju i biti — prestižu na tablici.

I opet infarktna završnica, prvo poluvrijeme “slabo, monotono, beskrvno” — grozničavo je izvjestitelj Joško Franceschi u redakciji Slobodne listao rječnik tražeći one “epitete da čitaocu dočara to istinsko mučenje lopte i publike” — prije nego je u posljednjim sekundama na užas Hajdukovih navijača vođa Veležove navale Ivan Popović pogodio gredu Radomira Vukčevića. I kad je u drugom poluvremenu, dvadeset minuta prije kraja, Popović pogodio za 1-0, dugo su sirene hitne pomoći zavijale Splitom prije nego su slušatelji prijenosa shvatili da je gol ipak dao Hajdukov Popović, Dragan Popović zvani Don.

Posljednjih petnaest minuta opet bolna agonija, Hajduk oprezno traži drugi gol, ali gol spasa traži i Velež: i kad je u posljednjim sekundama utakmice jedan iznenadni Sliškovićev centaršut s desne strane završio golom, još jednom su gluhi splitski vakuum zaparale sirene hitne pomoći prije nego su slušatelji uz tranzistore shvatili da to nije bio Veležov Vlado Slišković, nego Hajdukov, Dragomir Slišković zvani Dragan.

Završilo je tako 2-0, i Hajduk je opet u posljednjim minutama sezone spasio živu glavu: ako je i toga ljeta bilo ičega da se slavi na Starom placu, bio je to novi naslov ragbijaša Nade, koji su u posljednjem kolu pobijedili zagrebačku Mladost 19-3 i nanizali već četvrtu uzastopnu titulu prvaka države.

Nada nam je, uostalom, jedina i preostala.

Samo ona nikad nije zajebala.

 

— — — — —

Drugi (i završni) dio priče Godine koje su pojeli kajkavci Borisa Dežulovića, pod naslovom Koju gospu odgajamo njunjore?, pročitajte ovdje.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.