Psihoanalitička literatura razlikuje dvije grubo definirane vrste psihopatije (izraz je danas u velikom dijelu napušten i zamijenjen problematičnom oznakom antisocijalnosti): pasivno parazitski tip i agresivni tip. Jedan od parametara agresivnog tipa jest ono što se naziva ego sintonična agresija. Pojednostavljeno rečeno, neke stvari u životu radimo jer ih osjećamo kao nešto što nam na neki način pripada, što je refleksija našeg osnovnog zrnca Ja, dok neke druge stvari koje radimo možemo osjećati kao sebi strane — osjećamo se, na neki način, prisiljeni raditi ih. Ego sintonična agresija psihopata znači da je on osjeća kao nešto što mu nije suprotno ili strano — ona je prirodan izljev prema van onoga što je unutra.
Ovo je rezultat činjenice da je psihopat opsjednut pojavom moći, da dijeli svijet na karikaturu koju nastanjuju dominantni i submisivni i da ne percipira druge ljude kao one koji imaju autonomiju ili vrijednost. Tema empatije je kontroverzna, neki smatraju da psihopati i osobito sadisti upravo imaju moć osjetiti ono što osjeća drugi (sadist ne bi u sadizmu uživao da nema ideju o tome što osjeća onaj kojeg zlostavlja), ali ih nije briga.
Pretpostavljam da je brazilski MMA borac Wanderlei Silva osoba relativno dobro integrirana u društvo. Najružnija stvar koju o njemu mogu reći jest ta da se u trash talku nikad nije snašao, ali od svih psihopata u ringu Silva je bio najgori i zbog toga — najbolji.
Njegov nadimak Ubojica sjekirom jedan je od najtočnije pogođenih u cijelom MMA-u. Od svojih početaka u vale tudo turnirima, preko UFC-a i Pridea do borilačke starosti u Bellatoru — Silva gotovo da nije imao dosadnu borbu. Bio je borac kojeg je najteže bilo zamisliti izvan ringa, kao da je njegova borilačka persona bilo njegovo pravo ‘ja’, a Wanderlei koji kupuje kruh, toči benzin ili u mikrovalnoj podgrijava feijoadu utvara koja je možda i narodna izmišljotina. Želim ovom kolumnom ostaviti zapis u vremenu o modelu luđaka koji se više ne proizvodi.
Wanderlei vs Sean Bormet, Egidio da Costa i Artur Mariano
MMA je u Brazil došao i prekasno i prerano — s jedne strane borbe bez pravila u školskim dvoranama imaju dugu povijest, s druge strane sve te borbe nisu imale jasnu organizaciju, hijerarhiju ili logiku poslovanja. Jednu od asocijacija osnovao je 1997. Sergio Batarelli nakon što se posvađao s partnerom iz World Vale Tudo Championshipa (WVC). Nazvao ju je International Vale Tudo Championship (IVC) i asocijacija je relativno brzo postala jedna od popularnijih u Brazilu, a kroz razmjenu videozapisa između borilačkih fanova došla je i na Zapad.
Borbe su se odvijale u običnom ringu koji je između prva dva užeta imao mrežu (uglavnom), a dopušteni su bili i udarci u prepone i udarci glavom. Na prvoj priredbi su stvari bile tako kaotične da je bilo pokušaja da se protivniku zdrobe testisi uvlačenjem stopala ili ruku u hlačice. Sao Paulo je 2003. zabranio vale tudo.
Svi smo nekad bili u njega zaljubljeni. Kao i svaka ljubav, i ova je počivala na određenoj idealizaciji njegovih vrlina i ignoriranju mana
Wanderlei Silva bio je jedan od boraca koji su obilježili ovaj međuperiod MMA-a i vale tuda. On je 1999. pobjedom nad Eugeneom Jacksonom postao i šampion cruiser kategorije. No, najbolju večer imao je na IVC 2: Question of Pride, kad se borio protiv trojice protivnika zaredom. Meč protiv Seana Bormeta danas izgleda kao Wanderleijev postanak, postanak Ubojice sjekirom.
Bormet je želio isključivo hrvati, imao je čak i hrvačke tenisice i njegov se napad uglavnom svodio na pokušaje double leg rušenja. Ovo je izgradilo oružje koje je Wanderlei koristio kroz ostatak karijere — hvatanje stojeće giljotine i udaranje koljenima. Bormetu je bilo suđeno da izgubi protiv manjeg, a jačeg i bržeg udarača — kako se u rušenja zalijetao s velike distance, Silva je pročitao putanju i lansirao polu-high kick, polu-soccer kick kojim je i pobijedio.
Egidio da Costa je prošao još i gore — u vrtlogu Silvinih udaraca predao je borbu. U trećoj je borbi večeri protiv Artura Mariana učinio nešto što, nažalost, nije više bio u prilici ponavljati. Svojim je aperkatima i krošeima dodao i — glavu. Mariano je jedini način da smiri Silvu vidio u pokušajima hvatanja klinča, čime je Silvi oduzeo snagu zamaha za krošee. Silva je potom počeo odgovarati aperkatima i udarcima glavom o glavu.
Da stvar bude bizarnija, Silva je na koncu toliko uništio vlastitu arkadu da je doktor morao prekinuti meč i Mariano je postao prvi borac koji je pobijedio Wanderleija Silvu.
Wanderlei vs Yuki Kondo
I ja i vi znamo da ovu borbu spominjem samo zato što želim napraviti taj gif. Yuki Kondo jedan je od japanskih boraca čuven po toj svojoj vrsti ludila — izdržljivosti i upornosti. Njegov je portfelj prošaran porazima protiv boljih i gorih, ali isto se može reći i za njegove pobjede. U trenutku kad se susreo sa Silvom imao je omjer od 42 pobjede i 13 poraza, ali je jahao niz od četiri pobjede zaredom, među kojima je jedna bila i protiv legende Marija Sperryja. (Stariji među vama su se možda susreli sa Sperryjevim legendarnim instrukcijskim videom koji je zlato borilačke komedije). Silva je s druge strane bio neporažen u svojih posljednjih 16 mečeva (uključujući i remi protiv Cro Copa). Borba je bila zamišljena kao zadnji detalj u promociji potencijalne druge borbe između Quintona Jacksona i Wanderleija Silve.
Čak i ako smo svjesni da je Wanderlei bio udarač visokog rizika, za ovu se borbu može reći da je pretjerana. Nakon što je izveo par svojih nagiba lijevo i desno, započeo je paljbu krošeima takve putanje i snage da je posrtao za njima. Ono što je zanimljivo i što su neki borci kasnije iskoristili protiv Silve jest to da ga je bilo relativno lako natjerati na povlačenje; Silva bi najdivljije kombinacije bacao ne kad je u jurišu, nego kad je stjeran u kut. U to vrijeme nije bilo puno boraca koji su to znali pročitati i formirati taktiku oko toga.
Nakon što je uzdrmao Konda desnim krošeom, jurio ga je ukrug po ringu dok nije pogodio i lijevi kroše. Ostatak je legenda noćnih mora i best of kompilacija: Kondo pada, Silva ga sa smiješkom na licu udara petom u glavu, Kondo gubi svijest. Wanderlei Silva tada je bio najstrašniji čovjek MMA-a. (Za one koji ne znaju: Kondo ima 47 godina i još uvijek je aktivan borac!)
Wanderlei vs Quinton Jackson I, II
Priča o ovom rivalstvu počela je nakon borbe Silve i Kazushija Sakurabe. Pride je nakon debakla protiv Silve pokušao vratiti Japanca u igru serviravši mu malo poznatog Quintona Rampage Jacksona (koji se uglavnom borio u Gladiator Challengeu i KOTC-u). On je bio savršen borac za Japan te ere: izgledao je opasno, bio je ekscentrik i mogao se pohvaliti ubij-ili-umri stavom. Istovremeno se činio kao protivnik kojeg će Sakuraba dobiti i izgledati uzbudljivo u pobjedi. Nitko, međutim, nije mogao pretpostaviti da će uzbuđenje proizaći iz toga što je Quinton zamalo ubio Kazushija. Japanac je na koncu slavio putem RNC-a, ali njegova je nacija bila impresionirana borcem koji je izgledao i ponašao se kao negativac iz neke borilačke mange.
Bio je, ukratko, savršen protivnik za Wanderleija Silvu. Pripreme za ovaj dvoboj pratio je cijeli niz koreografiranih naguravanja i unaprijed smišljenih uvreda. Ipak, priča je bila više nego dobra i dvojac je imao pažnju borilačkog svijeta. Paralelno s vrijeđanjem Silve, Rampage je nakupio briljantan niz pobjeda nad velikim imenima poput Igora Vovčančina, Kevina Randlemana i Murilla Bustamantea.
Prvi dvoboj dogodio se 2003. godine na priredbi Pride 25: Final Conflict. Borbu je Jackson započeo pomalo konzervativno — išao je u double leg, Wanderlei je držao neku osrednju giljotinu i potom se dvojac spustio u parter. Jackson je bio bolji u ground and poundu, ali je sudac nakon nekoliko minuta prekinuo borbu u parteru (po meni bez razloga) i podigao obojicu boraca na noge. Uslijedila je jedna od najljepših i najnekontroliranijih sekvenci Silvine karijere.
Ne znam kako to prepričati jer nije postojala neka jasna logika u slijedu napada, samo potpuni kaos i instinkt da se ponovi ono što uspijeva. Prvo je zaustavio rušenje, pa držeći underhookove bacio par koljena, potom je lansirao nekoliko krošea i svaki put kad bi pogodio, zadržao ruku na Jacksonovoj glavi i ponovo napao koljenima. U jednom je trenutku Jackson počeo posrtati, pa ga je Silva dočekivao šutiranjima u glavu. Nakon tko zna koliko udaraca koljenom sudac je, za Pride eru i presavjesno, prekinuo meč.
Prije uzvratne borbe Jackson je izveo najbolji slam u povijesti MMA-a i njime nokautirao Ricarda Aronu te je nokautirao i miljenika Japana Ikuhisu Minowu. Silva je u međuvremenu također nokautirao Minowu te Yukija Konda.
Meč se dogodio na priredbi Pride 28: High Octane. Rampage je ponovo osjećao da treba neutralizirati Silvinu agresiju tako što će ući u njega i početak meča bila je borba u klinču i prljavom boksu. Valja napomenuti da je Silva imao sjajan klinč — možda ne tehnički ispravan, ali neka čudna kombinacija snage, brzine i kreativnosti u udaranju iz klinča te kombiniranju ručnih udaraca i koljena činila ga je ubojitim. Nakon toga se dogodilo nešto slično prvoj borbi — Jackson je slučajno pogodio Silvu u prepone i borci su rastavljeni.
Potom kreće ludilo: Silva upućuje divlje kombinacije od po tri ili četiri udarca, Jackson se isprva pokriva, ali potom pristaje na bitku (pogađa čak i za njega netipičan jab!). Silva prikazuje sve svoje brendirane borilačke osobine: serije od osam ili devet udaraca među kojima je teško razaznati što je direkt, što cross, a što aperkat, tajlandski klinč, nekontrolirane nožne udarce, aaaa sve!
Nekoliko minuta prolazi u parteru, gdje je Jackson bolji u udarcima, a Silva pokušava nekoliko poluga. Na samom kraju runde Jackson desnim direktom baca Silvu u nokdaun i borba se polako okreće u Rampageovu korist. Runda završava baš u trenutku kad je Jacskon, čini se, bio nadomak pobjede.
U drugoj rundi stvari se odvijaju kaotično na nogama, kaotično u parteru. Silva pokušava i stompove u glavu kao protiv Konda. Taman kad se činilo da će oba borca umrijeti od manjka kondicije, Quinton Silvi natrčava na cross i ovaj započinje novu salvu udaraca koljenom. Jedno od njih ga pogađa ravno u facu i Jackson, u jednom od najčuvenijih prizora u Prideu, bez svijesti pada trbuhom preko užeta ringa.
Wanderlei vs Kazushi Sakuraba I, III
Sakuraba je jedna od tih bizarnih pojava MMA-a koju je teško opisati. Pomalo je kečer u svom promocijskom stilu, pomalo je catch-as-catch-can u svom borilačkom stilu. Pobijedio je hrpu Gracieja, a izgubio od jebenog Kima Leopolda na gušenje trianglom. Pobjeđivao je većinu imena ranog Pridea, poput Vernona Whitea, Guya Mezgera, Carlosa Newtona, ali i gubio od boraca poput Vovčančina. Kao i Silva, i on je bio premali za teškaša, pa je njihova serija dvoboja bila nekako suđena.
Uoči prvog dvoboja Sakuraba je u MMA-u imao omjer pobjeda i poraza 12:2, uključujući i pobjedu nad Vitorom Belfortom koji je Silvu raznio unutar minute. Borba se dogodila još 2001. na priredbi Pride 13: Collision Course. Ona je počela tako što je Tito Ortiz obojici sudionika dao cvijeće, pa nije mogla normalno završiti.
Od svih borbi Wanderleija Silve ova je možda najviše busterkeatonovska; Sakuraba je odlučio boksati protiv Silve i u jednom je trenutku čak imao uspjeha — Silva se srušio nakon jedne Sakurabine desne i morao hrvati da dođe k sebi. No, sve nakon toga je ulično batinanje ispred Burger Kinga: Silva baca koljena, Kazushi pada, Silva ga pokušava napucati nogom u glavu, ali i sam pada preko njega, i tako do prekida. Borba je trajala manje od minute, ali i danas stoji kao spomenik Silvinoj beskrupuloznosti u hvatanju pobjede.
Druga je borba je završila antiklimaktično — Sakuraba je u meču na Pride 17: Championship Chaos doživio ozljedu i Silva je postao šampion kategorije do 93 kilograma.
Treća se borba dogodila na priredbi Pride Total Elimination 2003. Sakuraba je nakon dva izgubljena meča i treći odlučio početi šakački, a i ovaj put je imao nešto uspjeha. Wanderlei je, a o tome se malo priča, bio i solidan sprawler — njegovo je hrvanje često svedivo na tajlandski klinč i underhookove, ali protiv boraca poput Sakurabe je i sama brzina bila dovoljna. Sakuraba je s druge strane imao potpuno blesavu taktiku; lažirao bi pokušaj rušenja spuštanjem kukova, a potom bi se lansirao u aperkat i zauzvrat primio tri ili četri krošea u bradu. Čak i kad bi neki od napada uspio (middle kick po otvorenoj strani garda), Silva bi ga kaznio ili saplitanjem ili krošeima.
Sakuraba naprosto nije imao nijednu dobru ideju kako ući u rušenje, a izbjeći koljena u klinču i soccer kickove ako promaši ankle pick. Na pola prve runde Sakuraba je pokušao golim low kickom napasti Silvinu prednju nogu, na što je Silva odgovorio neobično školski s kombinacijom 1-2. Obje su šake pogodile Sakurabu u naizgled istu točku. Sakuraba se srušio poput balvana, za dokaz da ovaj meč ne treba više ponavljati.
***
Teško je procijeniti koja je ostavština Wanderleija Silve. Teško je, zapravo, skužiti kakve je ona uopće vrste.
Zaključiti da je bio samo divljak je prelako i time pomalo netočno. Njegova je agresija imala određen okvir, točke oslonca koje su je činile učinkovitom — grapplere je, na primjer, bilo strah njegovih koljena, u klinču je bio jako tvrd, ali i brz, što se rijetko sreće. Čak je i u udaračkom smislu imao osjećaj kada pustiti stvari izvan kontrole, a kada pričekati protivnikov potez.
Problemi su krenuli paralelno s tim kad je sport počeo napredovati, a njega su počeli napuštati refleksi i brzina. Možda je najpametnije u analize i ne ulaziti, dovoljno je sjetiti se da smo nekad svi bili u njega zaljubljeni. Kao i svaka ljubav, i ova je počivala na određenoj idealizaciji njegovih vrlina i ignoriranju mana. Kao i svaku ljubav, i ovu je najbolje ne preispitivati.
