HEP logo generalni partner Telesporta

Punchlines

Adesanya: Loše vijesti za hejtere

Pobijedio je Costu i još neko vrijeme ćemo ga gledati u glavnoj ulozi

Postoji nekoliko načina na koje možemo biti uzbuđeni oko MMA borbe. MMA je i nastao kao pokušaj garancije uzbuđenja. Žanr uzbuđenja, da tako kažem, u vrijeme UFC-ovih početaka bio je značajno drugačiji nego boksački. Boksom su se bavili sportaši koji su odgajani u rukavicama i tradicijama kojoj su rukavice pripadale (npr. “ruska škola”), ali MMA-om se tehnički niste uopće mogli baviti. Mogli ste se samo boriti uz znanje koje već imate. Dok su boksački dvoboji bili sukobi manje ili više jasno definiranih stilova (swarmer protiv boxera, puncher protiv brawlera i sl.), pa tako i mogućih tijekova borbe i njenih ishoda, MMA je garantirao uzbuđenje kroz istinski nedostatak pojma o tome što se sve u ringu može dogoditi.

Može se reći da je MMA u svom začetku i formativnim godinama bio igra pokvarenog telefona između borilačkih disciplina. Sport je stvoren pred našim očima; oblikovao je samog sebe u uzbudljivim televizijskim prijenosima. Prisustvovali smo paraznanstvenom eksperimentu u stvaranju onog što funkcionira u slobodnoj borbi; (Od kimure do low-low kicka bi mogao biti naziv nekakve MMA monografije). Danas se u smislu stilskog definiranja borbi MMA približio boksu (zrelost, kao nekakva vrsta predvidljivosti, za razliku od mudrosti dolazi s godinama); ne znamo kako će borba završiti, ali barem znamo u kakvom su međusobnom odnosu vještine koje pojedini borci imaju.

Borba Israela Adesanye i Paula Coste bila je, naoko, jedna od tih: tehnika i taktika protiv snage i snage udarca, boxer protiv brawlera, u boksačkim terminima. Ovo je, čini se, bio jedan od slučajeva kad fanovi i kritičari lijeno označe neki stilski dvoboj kao nešto očekivanog tijeka. U ovom je scenariju Adesanya tehnički kontraš, a Costa nokauter.

Stvari su, međutim, kompliciranije nego što se čine.

Nokauti Roberta Whittakera i Coste bi trebali biti gotovo empirijska potvrda statusa ubojice iz kaveza protiv koje je teško iznositi argumente

Iako Costa statistički jest nokauter (11 od 13 mečeva je dobio putem nokauta ili tehničkog nokauta), nije ono što uobičajeno označavamo ovim izrazom. Njegovi udarci nemaju onaj legendarni, ako ne i mitsku kvalitetu “dodira smrti” koja se lijepi za njegova suvremenika Deontaya Wildera. Njegova snaga nije nokauterska koliko doslovno udaračka. Završni udarac u Costinim borbama češće je rezultat zbrajanja štete nego izolirane destrukcije. Ono što dolazi prije nokauta jest to nemilosrdno drobljenje, fizičko slamanje protivnika zbog kojeg svi oni na kraju najviše sliče Johnyju Hendricksu, koji je od borbe s Costom odustao barem godinu prije nego što je u nju ušao.

Costina je tehnika jako, ili jače nego što je uobičajeno, vezana za njegov karakter — kad je povrijeđen ili umoran pojačat će volumen svog napada. Iako je ovo u oba slučaja nominalno pogreška, Costa kao da stvara nekakav dodatni kondicijski spremnik koji mu život produžava dovoljno da protivnikov skrati. Osim toga, udarački rezultati uvijek su dio nekakve strategije i tehnike, pa tako i Costini; taktika pritiska protivnika uveliko počiva na tehničkoj izvedbi njegovih udaraca.

Primijetite, na primjer, kako su njegovi elipsasti krošei savršen način za zatvaranje lateralnih bijegova s ograde kaveza — Costa ih koristi kao što kickboksači koriste middle kickove prema strani u koju protivnik želi pobjeći. Ovakav način “zatvaranja vrata”, za razliku od nožnih udaraca u torzo u kojima je Costa također jako dobar, protivnika tjera da drži visok gard, pokrije si vidno polje i ostane zatvoren, ukopan i podložan paničnim pokušajima obrane i bijega.

Problem uoči ovog meča za Costu je uvelike bio kako pritisnuti Adesanyu i kako će ovakve taktike funkcionirati jednom kad se na trenutak nađe leđima na kavezu.

Animated GIF - Find & Share on GIPHY

Jednom kada protivnika ima na kavezu (gdje ga je često doveo kickovima) Costa uvijek udara u istom ritmu i naizmjenično lijeva-desna-lijeva, što je kickboksaču poput Adesanye lako prepoznati.

S druge strane, put do pobjede za Adesanyu je bio prilično jasan — Uriah Hall je pokazao kakvu vrstu i koliko problema Costa može imati s nekim tko poznaje mehaniku i kombiniranje udaraca uz smisleno kretanje i svijest o prostoru unutar kaveza. Prednji direkt, održavanje distance nožnim udarcima i lateralno eskiviranje Costinih juriša mogu onome tko je sposoban sve to održavati kroz 15 ili 25 minuta donijeti laku pobjedu. Koliko je Adesanya bolji kickboksač od Halla ne treba posebno obrazlagati, ali vrijedi napomenuti koliko je bolji kontraš.

Ako je Costa imao nekakvu psihološku prednost u ovom meču, ona nije počivala u često komičnom trash talku uoči borbe, već u činjenici da Adesanya može osjećati da ipak ili još uvijek mora nešto nekome u UFC-u dokazati. Potencijalni unutarnji problem koji je mogao poremetiti Adesanyinu taktiku bio je taj što je, kao i onaj protiv Yoela Romera, ovo bio meč u kojem je najpametnije čekati da protivnik nešto učini, pokazati svoju tehničku superiornost sabotirajući tuđi napad.

Nada u pobjedu za Costu je počivala na dvije mogućnosti: da Adesanya frustriran kritikama pristane na barem neke otvorene razmjene i ona — koju sam osobno vidio kao izgledniju — da Adesanya u suštini ne voli osjetiti da je fizički slabiji čovjek u ringu i da će ga ta nelagoda tjerati na panične poteze.

U stvarnosti je Costa bio onaj koji je pod psihološkim pritiskom promijenio taktiku.

Ako je Adesanyu moglo mučiti (a očigledno nije uopće) to što dio publike i UFC-ovih činovnika misli kako nije djetinjasta vizija neandertalca-ubojice, Costu je po istoj osnovi moglo (i očigledno jest) mučilo to da ga nokautira žgoljavi kulturno osviješteni ljubitelj mangi. Identitet zlostavljača može biti izgubljen samo ako ga u pitanje dovede netko “slabiji”, a ne “jači” (vjerujem da ste svi poznavali bullyje koje su maltretirali drugi bullyji, ali su oni i dalje nastavljali maltretirati slabije od sebe, vjerojatno i s više entuzijazma/očaja).

Od svih mogućih taktika, Costa je izabrao najgoru. Čini se da je iz borbe Adesanye i Romera uzeo pouku, ali zaboravio rezultat. Kao da je planirao početi strpljvo, ne nasjedati na Adesanyine varke/feintove i time ne biti brzo nokautiran od slabijeg kontraša pa onda, kad stekne sigurnost kroz poneku razmjenu, polako graditi pritisak. Problem je u tome da, koliko god kriva bila predodžba o Costi kao nokauteru jednim udarcem, toliko je i ona o Adesanyi kao strpljivom kontrašu pomalo varljiva.

Ne radi se samo o statističkoj varci (Adesanya ima i impresivan postotak od 75 posto nokauta), koliko o tome kakve je vrste njegova (ne)aktivnost u borbi. Iako Adesanya, kao u borbi protiv Romera, može biti jako strpljiv, gotovo nikada nije neaktivan. Veliki dio njegove strategije počiva na varkama i uspostavljanju ritma koji protivnik ne razumije. Dio tog procesa je da i mi sami ponekad nasjedamo na te varke. Adesanya je za ljubitelje sporta postao kao dječak iz priče o dječaku i vuku — toliko je puta slagao da će udariti da smo propustili vidjeti kako je jako puno puta zapravo i udario.

Adesanya je, možemo reći, neaktivan u svrhu svoje pobjede, dok neki drugi borci postanu neaktivni kako ne bi izgubili. Razlika je, Costa može potvrditi, ponekad frapantna.

Želim reći da, za razliku od nekih kontraša (Romero je zapravo sjajan primjer) Adesanya neće predugo stajati izvan dometa bez upućenog udarca. Ako se uzdate u to da ćete iz svoje neaktivnosti prema Adesanyi proći neoštećeni, već ste se prevarili. U meču Adesanye i Coste ovo je bio dominirajući narativ. Šteta koju je Costa nakupio do kraja prve runde, vjerujući da ne može biti strašna jer je Adesanya uputio udarac na svaku (vjerojatno) 10. varku, dokaz je ovoga. Costin oprez bio bi pohvalan da se radi o borcu koji nije sve borbe dobio na osnovu svoje neopreznosti.

Ono što se u borbi dogodilo jest da je Costa od prve sekunde posegnuo za meni doista najjadnijom borbenom psihološkom strategijom tobože pozivanja na rat upiranjem prsta u dijelove tijela ili tlo. Ovo često služi tek tome da zavara samo najnaivnije i sakrije činjenicu da sam pozivatelj na rat ne radi ništa i gotovo uvijek je u procesu teškog poraza. Iz uzaludne zasjede na otvorenom je izašao dvaput: 1. nakon što je Adesanya odustao od low-kicka i okrenuo mu bok i 2. kad je nokautiran.

Ideja da će Costa s manje dohvata, brzine i pokretljivosti biti u prednosti u situacijama na punoj distanci doista je apsurdna i baš sam zbog toga sklon cijeli plan proglasiti propašću psihološke strategije.Uvijek sam skeptičan prema borcima koji taktiku koja ih je dovela to borbe za titulu promijene baš u borbi za titulu. Često se to čini kao pametna odluka, ali se rijetko pokaže takvom.

Adesanya je izuzetno visok i horizontalno dug borac čiji je stil savršeno oblikovan po njegovim tjelesnim predispozicijama. Čak i da Costu nije nokautirao, u ovakvoj bi ga postavci mogao tući kickovima u noge, tijelo i glavu sve do smaka svijeta. Jedina prednost koju je Costa mogao imati u tehničkom smislu, odnosno jedino mjesto gdje je tu prednost mogao iskoristiti, bila je uz kavez i u punom napadu. Čak i hipotetska situacija u kojoj bi Adesanya ostao naslonjen na ogradu ne rješava Costin problem relativno predvidljivih kombinacija krošea lijevi-desni-lijevi-desni, pri čemu iskusan kickboksač može lako izračunati kada, na primjer, iskoračiti u lijevo jer dolazi lijevi kroše.

S obzirom na to da govorimo o meču borca koji se bori krajnje emotivno (Costa) i borca koji uspijeva na osnovu brzog kalkuliranja i velikog broja uvježbanih reakcija (Adesanya), teško je zamisliti da će pritisku podleći hladniji, a ne emotivniji borac.

Animated GIF - Find & Share on GIPHY

Ne mogu točno uhvatiti tu energiju Israela Adesanye koja iritira tako veliki broj ljudi. Jasno mi je da njegova ekspresivnost može samom jačinom ne odgovarati nekome, ali je ipak bizarno da fanovi Conora McGregora, Jona Jonesa ili Jorgea Masvidala poručuju Adesanyi da previše sere. Ne planiram nikoga razuvjeravati, ali nokauti Roberta Whittakera i Coste bi trebali biti gotovo empirijska potvrda statusa ubojice iz kaveza protiv koje je teško iznositi argumente i očekivati da se oni ne uzmu kao znak osobne frustracije. Adesanyu ćemo u glavnoj ulozi u UFC-u po svoj prilici gledati još neko vrijeme, pa bi i njegovim hejterima bilo zdravije pronaći nešto u njegovim borbama u čemu mogu uživati.

Ono što me doista zabrinulo nakon meča (ne želim ulaziti u teorije o Adesanyinoj ginekomastiji u ovom trenutku) činjenica je da je vjerojatni sljedeći izazivač ili Jared Cannonier ili Whittaker. Proskrolao sam mentalno kroz listu izazivača u srednjoj kategoriji i ne vidim nikoga tko bi mogao biti ne samo ozbiljan problem, nego i uzbudljiv stilski dvoboj. Whittaker, Costa, Kelvin Gastelum i Romero su već izgubili; Darren Till, Edmen Shabazyan, Hall i Chris Weidman gube, u novu verziju Dereka Brunsona ne vjerujem, ostaju Cannoinier i Jack Hermansson, koje Adesanya vjerojatno pobjeđuje u devet od 10 mečeva, ili nada da će se hype oko Hamzata Čimaeva potvrditi.

Ako će Adesanya doista ostati u glavnoj ulozi srednje kategorije, strah me samo kakvog će žanra taj film biti.