Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Punchlines

Adesanya vs Romero: Dvoje za tango

Što je pošlo po zlu u borbi koja je trebala biti dobra?

Najgore je biti mudar. Zapravo ne najgore, već najgluplje. Mudrost treba nanovo definirati kao biti pametan nakon. Treba nam sumnjiva biti po samoj svojoj konstrukciji kojoj nedostaje element rizika. Razmislite, znate li ijednu mudrost koja je potvrđena kao kriva i odbačena?

Prikazat ću svoju tvrdnju na vulgarnoj razini jer vjerujem da je mudrost i sama u srži isprazna; odnos između partnera s razlikom u godinama mudrac može prokomentirati samo post festum — ako je rezultat zadovoljavajući, onda je mlađe — slađe, a ako nije, onda se zna da se onaj koji spava s djecom budi popišan. Prava je moć mudraca u tome što može na istom objektu koristiti obje mudrosti ovisno, o onome što se događa. Partikularna iskustva iz prošlosti prezentiraju se kao univerzalni zaključci danas.

Postoje deseci općeprihvaćenih izreka koje su međusobno kontradiktorne, a opet se niti jedna ne odbacuje kao netočna, iako je ona koja joj stoji nasuprot točna. Kao da je istinitost integralni dio, inherencija svake mudrosti. Ona je prečica do pameti jer preskače i znanje i razmišljanje; netko je znao i razmislio generacijama prije mene da ja ne bih morao. Iako se romantizira kao stari rezbareni sanduk od hrastovine prekriven slojem prašine koja se dade otpuhnuti jednim izdahom, mudrost je u stvarnosti kovčeg za tromblone iz JNA pun štakorskog izmeta u koji ljudi posežu za prostim pogledima na svijet i život kako bi lakše potisnuli činjenicu da su lijeni razmišljati.

To je kolektivna igra sa slijepim kutem prema stvarnosti — razmjenjuju se anegdotalnosti bez supstance koje ne mogu iznevjeriti upravo zato što onaj koji ih izgovara nije uistinu razmišljao, samo je prijenosnik nečega što zvuči kao da vrijedi. Sjetite se koliko ste puta čuli: “rekao sam ti što će biti”, iako se niste mogli točno sjetiti kada i je li taj netko to uopće rekao.

Svojevrsni jesam ti rekao, ali bez izrečenog.

Romerova je bit ne nasjedati na zahtjeve drugih. Znali smo da smo najebali. Borba je bila romerizirana

U našem MMA selu mudrost je valuta kojoj ne pada vrijednost. Boks je u tome još i gori, dovoljno je pročitati sve o tome kako samo budale nisu znale da će Deontay Wilder, kanta s jednim udarcem, izgubiti — kao da s tim jednim udarcem nije umalo ubio i Luisa Ortiza, s kojim se nitko ne želi boriti već desetljeće, i još 40 ljudi. Ne trebamo znati zašto je nešto takvo, imamo umjesto toga izreke, samo treba odabrati pravu: ili je Wilder kanta ili je Tyson Fury debeli džanki, javimo se s odlukom — kažu mudri.

Borba Israela Adesanye i Yoela Romera bila je savršena za mudračko posezanje za stereotipima u onaj posrani kovčeg s tavana. No, ovaj put će glupa izreka slučajno otkriti nešto pametnije. Jednu od njih izrekao je sam Adesanya i time možda rekao više no što je želio: “It takes two to tango”.

Prije komentiranja samog meča trebamo pogledati što mu je prethodilo.

Izzyjeva odluka da se uopće bori s Romerom u najmanju je ruku čudna. Romero je borac koji i stvara i lomi šampione. Jedna borba s njim učinit će vas zvijezdom tvrdokorne fanovske jezgre i istovremeno vam skratiti karijeru i dovesti vas na ideju da je ovaj sport možda loša karijerna ideja. On je preskupa veza do Hall of Famea. Najčudnije od svega je to što iza Romera Adesanyu čeka Paulo Costa, koji sigurno neće jeftino naplatiti svoj poraz. Tko bi normalan pogledao meč Coste i Romera pa pomislio: želim ovu dvojicu zaredom?

Problem Romera kao protivnika je i u percepciji kod neobrazovane ili samo manje zainteresirane publike: izgubi li Adesanya, bilo bi jasno da je krhki skakavac koji se ne želi pobit’ k’o pravi muškarac; pobijedi li, pobijedio bi starca koji mu može biti ćaća jer se ne želi pobit’ s pravim muškarcima. Kao da je Adesanya pristao na ovaj meč u hiru, pogledao ponovo Romerove borbe s Robertom Whittakerom i pomislio: ja neću biti taj.

Yoel Romero je čovjek oko kojeg se teško odlučiti. Sve što kaže je igra, potencijalna obmana; sve što čini u kavezu gotovo je sigurno obmana. Najsigurnije je ne vjerovati mu sve skupa. Njegov podvojeni karakter razlog je njegova uspjeha u kavezu i razlog zbog kojeg je prije ovog meča imao tri poraza u četiri borbe. Njegovo strateško organiziranje stila oko ideje o čuvanju kondicije gotovo je genijalno, a opet će upravo zbog takve taktike izgubiti svaki meč koji dođe do bodovanja. Sve borbe koje je tijesno izgubio mogao je dobiti na bodove i u ovom meču imati drugu obranu titule. Bizarno.

Za njega se teško i pripremiti, u dva meča protiv Whittakera pokazao je različite načine pristupa istom protivniku. U drugom je meču čak, suprotno logici, u potpunosti odustao od hrvanja i imao više uspjeha. Njegovi su napadi blicevi u čijoj je srži opet kontraški način razmišljanja — nokauti koji iz njih proizilaze u pravilu su kontra na protivnikovu reakciju na inicijalni napad. Kad se učinilo da je u dvije borbe protiv Whittakera pokazao sve što ima, protiv Coste je odjednom postao boksač kombinacija, volumena udaraca i gotovo borac pritiska.

Ovaj put se, nakon što je Dan Miragliotta poslao borce u kuteve za početak meča, Romero jedva vratio natrag do prve oktagonske crte s duplim dekungom na glavi. Adesanya je stao ispred njega i počeo raditi svoje feintove/varke. Romero nije reagirao. Romerova je bit ne nasjedati na zahtjeve drugih. Znali smo da smo najebali. Borba je bila romerizirana.

Za tango je potrebno dvoje, a mi nismo imali nijednog.

Ono što je Adesanya želio reći bilo je da je kriv Romero: on je taj drugi koji nije želio plesati (usporedba ovog meča s plesom dublja je nego što Izzy misli — ljudi se češće ozlijede plešući nego u ovakvoj borbi). No, u stvarnosti ples treba netko i voditi, pa možemo reći da je krivica na obojici.

Strateški gledano, oba borca trebaju protivnika koji ili napada ili reagira. Svi su Adesanyini protivnici dosad bili takvi; najbolje je mečeve imao upravo s onima koji su najagresivniji — s Whittakerom i Kelvinom Gastelumom, a najslabiji s reaktivnim Andersonom Silvom. S druge je strane bio Romero, kojem je idealni protivnik također netko tko će ili natrčati na njega ili ostati tamo gdje jest kad Romero natrči na njega. Tijekom borbe možemo biti razočarani, ali ne i začuđeni.

Ključna stvar za izgled ovog meča bila je činjenica da je Adesanya tijekom priprema vjerojatno malo bolje razmislio želi li iz meča s Romerom izaći kao mrtav pobjednik. Nakon što je Romero gotovo nepomično stajao nevjerojatne dvije minute bez upućenog udarca, Adesanya je morao izabrati: ili će napustiti svoj stil koji ga je doveo do pojasa i riskirati više nego što može dobiti, ili će odraditi borbu na najsigurniji način koji mu se nudi. Pokvarili su mi inače fantastičnu noć, naljutili me pa rastužili, ali ne mogu reći da bih i sam učinio išta drugo nego upravo ono što je učinio Adesanya.

Publika je kratkog pamćenja; zadrži li pojas, imat će priliku iskupiti se. Protiv Coste neće imati izbora nego iskupiti se. Romero je, s druge strane, bez obzira na to što planira oboriti rekord Bernarda Hopkinsa i boriti se u svom šestom desetljeću, morao učiniti više. Njegova inače simpatična demagogija na kržljavom engeskom vrijedi točno onoliko koliko vrijedi ono što čini u oktagonu. Kad mu je Joe Rogan pružio mikrofon nakon meča, isključio sam ton na televizoru da ne slušam akrobatski pokušaj projiciranja svog neuspjeha na protivnika. Moja teorija — da je borac koji prije posljednjeg gonga pokazuje na centar ringa i poziva na boj najčešće upravo onaj koji je učinio sve da tog boja ne bude — potvrđena je i ovaj put. Čak ni ja ne vjerujem da je Romero u stanju racionalizirati svoje učešće u borbi za titulu s 40 udaraca u pet rundi kao uspješno.

Razumijem ljude koji su izlazili iz dvorane tijekom meča. Nitko ne zaslužuje heavyweight borbu od dvojice ozbiljnih sportaša, ali nije ni smak svijeta. Obojici će trebati oporavak ugleda nakon ovoga, ali obojica imaju sposobnost i karizmu zaliječiti ranu na našem kolektivnom egu. Žao mi je jer niti jedan od dvojice nije simpatičan na prvu. Dugo i teško su radili na tome da nadiđu inicijalni animozitet publike i prošire bazu fanova, a ovaj će meč donijeti migraciju nekih natrag u hejterske klanove.

Ne bih volio da se jedna suzdržana izvedba pročita kao raskrinkavanje ijednog od dvojice počinitelja. Vjerujem da će nam emocionalne i financijske investicije u ove ljude biti isplaćene s kamatama u sljedećim borbama. Adesanyu čeka Costa koji bi, ako je suditi po snimkama iz Las Vegasa, već trebao početi skidati kile. Yoel pak može testirati svoj elan protiv Jareda Cannoniera koji je trenutno ozlijeđen do jeseni, što je dovoljno vremena da prošlu noć zaboravimo ili pokušati uhvatiti Darrena Tilla koji ne gori od želje za ovom borbom. Edmen Shahbazyan bi pobjedom nad Derekom Brunsonom također mogao postati igrač u raspletu middleweight divizije. Situacija je daleko od nezadovoljavajuće.

Podnesimo ovo civilizirano, ali budimo spremni na prevrtanje skupih vozila i paljenje kontejnera za smeće ako borba s Costom bude imalo nalik ovoj.