Danas nema slađe razbibrige ljudima od ukazivanja na nečije tobože odustajanje od vlastitih uvjerenja. Pukotine u karakteru i urušavanje integriteta usponom interneta postali su neoprostiv grijeh. Zašto nešto volimo sad, a prije nismo. Kako sad mislimo ovako, a jučer smo onako. Obećali smo smršaviti pa smo ostali debeli. Rekli smo “Nikad!” pa ponovili po starom. Bili smo jedno, sad smo drugo. Sama je motivacija za komentiranjem tuđih života uzbudljiva tema, kao što je i dostupnost tuđih života u kontinuitetu kroz društvene mreže, a ne parcijalno kroz zastore i špijunke na vratima, ali za današnji slučaj nebitna. Želim reći nešto drugo: apsolutni integritet kakav ljudi vole voljeti ne postoji.

Nemaju ga vaš omiljeni filozof, vojskovođa, znanstvenik, glazbenik, pisac i Georges St-Pierre, baš kao što ga nema ni najmrža vam baba u pošti. Nemate ga vi sami, baš kao što ga nemam ni ja. Integritet je umjetno uzdignuti spomenik nečemu što postoji samo kao društveni konstrukt. On počiva na identitetu, a identitet smo stvorili sami pomoću sustava puno manje romantičnih nego što mislimo.

Bilo mu je potrebno jedno rješenje za dvije neugodne istine — da je dosadan borac i da je dosadan čovjek. Ono što je učinio je gnjusno za progutati, ali jebeno genijalno

Kad se rodi, a vjerojatno i prije toga, čovjek je ništa. Ljudsko biće na početku svojeg postojanja nije u stanju razlučiti niti granice između sebe i ostatka svijeta. Ne umije pojmiti sisu i majku kao jedan objekt. Poima grudi koje su tu kao “dobru majku”, a grudi koje su odsutne kao drugu, “zlu majku”. Ne postoji nikakav sustav vrijednosti, ne postoji ništa osim nagona i kapaciteta da se vrijednosti usvoje. Njegov identitet — ili, točnije, self — stvara se putem mehanizma poistovjećivanja. Beba introjicira ideje i atribute drugih i transformira ih putem nesvjesne imaginacije. Selekcija tuđeg koje dijete uzima kao svoje završava inkorporacijom — preuzeto vanjsko postaje integralnim, temeljnim dijelom unutarnjeg. Ono što čitav život mahnito branimo kao svoje zapravo smo prisvojili jer nam je, najjednostavnije rečeno, tako bilo najlakše.

Poistovjećivanje i inkorporacija nisu samo proces učenja ili izgradnje bez motiva. Oni su način da se dijete zaštiti od gubitka i mehanizmi su to koji nas nastavljaju uhoditi kroz život. Ljubav koju doživljavamo kao nepodnošljivu za izgubiti štitimo tako što je preuzimamo u sebe, činimo je dijelom strukture sebe i tako čuvamo od uništenja.

Identitet koji se izgradi u najranijoj fazi ljudskog života vjerojatno je ono na što se ukazuje kad se govori o snažnom ili slabom karakteru, osjećaju za dobro i zlo i slično. Ono što se tada formira kao istinski self teško se mijenja i jest nešto što nas definira na najbazičnijem nivou, ali procesi slični ovima nastavljaju se događati u unutarnjem svijetu čovjeka do smrti. Većina onoga za što se optužujemo u svakodnevnici, poput šaljivog primjera o glazbenom ukusu s početka, promjeni frizure, političkog ili filozofskog diskursa, pa čak i životnog stila, u kontekstu su psihološke topografije izuzetno površne stvari, koje nas nimalo ne definiraju kao ljude. Ovakav pogled na ljudsku psihologiju posebno je koristan kad se suočimo s naoko ekstremnim mentalitetima za koje ne umijemo pronaći objašnjenja, pa ih lijeno okarakteriziramo kao samo ekstremne ili čak zle.

Teško da ćete danas u sportu uopće pronaći većeg negativca od Colbyja Chaos Covingtona.

Kako je atletski nadarenom, ali ni po čemu drugo posebnom čovjeku uspjelo iznervirati nas sve? Kako je čovjek u Make America Great Again šilterici koji je spoilao ljudima Star Wars na Twitteru došao do pozicije izazivača za titulu i, još čudnije, postao jedan od najboljih boraca u welteru?

Koliko god Covingtonovo postajanje zlikovcem bilo pomno planirano, ono inicijalno nije uspjelo na osnovu svojeg sadržaja koliko na samoj činjenici da do jučer nije bio zao.

Ljude, kao što sam napomenuo, osobito pogađaju promjene u karakteru, makar i najpovršnije, one stilske. Prekidi u kontinuitetu i nagli zaokreti percipiraju se kao izdaja osobnih ideala koja nam smeta, iako ti ideali nisu naši. Promjene nas na dubokoj razini ispunjavaju nelagodom, percipiramo ih kao opasnu nestabilnost i očajno se želimo držati onoga što nam je poznato, makar bilo i potpuno krivo. Ovaj je otpor prema promjeni često paradoksalan: čak i kad je netko uistinu zločest, draže nam je da takav ostane nego da vjerujemo u njegovo preobraćenje. U tom je slučaju i zločest i izdajica iako se izdaja odnosi na zlo. Odbijanje promjene želja je za slijepom sigurnošću, a držati se nečega što smo u nekom dijelu života postavili kao svoje ideale strah od suočavanja da su ti ideali možda krivi.

U slučaju Colbyja Covingtona nije nas samo nervirao njegov preočigledan izbor novousvojenih vrijednosti koje su sasvim namjerno bile upravo one koje će ići uz dlaku većini, koliko činjenica da se u novog sebe preodjenuo naoko u telefonskoj govornici. Do jučer je izgledao kao najdosadniji, najneduhovitiji, najneprimjetniji član rostera, a danas nas naziva nerdovima i prijeti nam istrebljenjem. Gotovo se nitko nije pitao kako se usuđuje biti govnar, a svi su se pitali kako se usuđuje postati govnarom.

Covingtonov novi self je, dakako, lažan, ali imamo ga svi. Ne bi ga se samo zbog toga trebalo prozivati. Ono što prezentiramo prema van kompleksna je struktura obrana da se sakrije ono što uistinu jesmo. Njegov novi ekstrovertirani, mačistički, radikalistički self najočigledniji je pokušaj skrivanja činjenice da je Chaos Covington neizmjerno — dosadan. I bitnije od toga, da mrzi taj dio sebe. Ta je mržnja pojačana činjenicom da je u sportu koji je najbliže showbusinessu koji oprašta sve osim običnosti.

Bilo je boraca čija se karizma očitovala isključivo u sramu pred mikrofonom, ali takvi su često otkidali glave u oktagonu. Colby Covington bio je tek taktički destruktivan hrvač koji je svoje treninge posvetio svemu što ne iziskuje kreativnost. Neumorni driller osnovnih tehnika i samostvoreni kondicijski stroj. Bilo mu je potrebno jedno rješenje za dvije neugodne istine — da je dosadan borac i da je dosadan čovjek. Ono što je učinio je gnjusno za progutati, ali prilično jebeno genijalno.

U borilačkim sportovima zasnovanim na promocijskom spektaklu pozicija negativca je ključna. Profesionalno hrvanje desetljećima uspješno posluje na psihološkoj dijadi pozitivaca i negativaca i njegov je uspjeh nacrt svih promocijskih trikova u boksu i MMA-u. Biti pozitivcem može gotovo bilo tko — potrebno je znati prosječno hrvati i imati negativca kojeg treba pobijediti. Biti negativac nešto je kompleksniji zadatak. Negativac može biti varalica, hvalisavac ili nepobjediva zvijer — monster heel. Mržnja prema negativcu, takozvani heat, ono je što prodaje ulaznice, pa je hrvač uvijek u iskušenju pojačavati svoj alter ego na razinu koja izaziva heat najviše razine — takozvani nuclear heat — kad mu publika uistinu želi zlo.

No, postoji točka koja se ne prelazi, kad negativac postaje karikaturalno zao i bezobrazan do takve mjere da ga nitko ne želi vidjeti, a samim tim niti kupiti ulaznice. To zovemo go away heat. Colby Covington je u prvom danu svoje nove ličnosti zatvorio oči i planski skočio ravno u taj teritorij. Ispostavilo se da ono što ne funkcionira u profesionalnom hrvanju, ipak funkcionira u MMA-u.

Svi smo znali što radi. Želja da ga mrzimo bila je gotovo očajna.

“Star Wars is for nerds and virgins. I did them a favor, Jason. They should be thanking me instead of sending me death threats. And no, I didn’t watch it, Jason. I got laid”, rekao je jednom prilikom za BJ Penn Radio. Nakon toga se na Twitteru poistovjetio s najgorim incidentima Donalda Trumpa: “The haters are saying I’m the underdog. You know who else was the underdog? The ruler of our nation Donald Trump. And just like Trump I’m gonna grab these pussies and put them in their place”. Njegovi pokušaji činili su se smiješnima, ali upornost može sve pretvoriti u opasnost.

Uspjeh Covingtonova “najgoreg trash talka u povijesti”, kako je često karakteriziran, bio je u specifičnostima MMA-a u odnosu na profesionalno hrvanje. Prije svega, MMA mediji očajnički trebaju vijesti. Dok je spektakl u profesionalnom hrvanju scenaristički napisan pa su takve i vijesti, MMA portali, a u velikoj mjeri i priredbe, ovise o organski generiranim uzbuđenjima. Još bitnije od toga — u MMA-u negativac može uistinu biti prebijen. Go away heat odjednom postaje go to sleep hate — mrzite li nekoga dovoljno jako da ga želite vidjeti u komi, MMA će vam to priuštiti.

I tako MMA universe još čeka da Colbyja Covingtona netko ubije.

Nije da UFC nije pokušao, dali su mu zaredom Rafaela Dos Anjosa i Robbieja Lawlera — dva odlična pokušaja atentata bez žrtvovanja neke od mlađih zvijezda. Prvi je mogao razotkriti Covingtonov grind kao nefunkcionalan jednom kad se suoči sa svojim starijim pandanom, drugi ga je bez obzira na ishod mogao trajno oštetiti za sve buduće borbe. Pokazalo se, međutim, da je Colby Covington pod kukuljicom loših uvreda postao prilično jebeno dobar borac.

Ja sam dojma da sav užas koji je izišao iz njegovih prljavih usta ima magični učinak na njegovu motivaciju i percepciju borbi. Dovoljno je pogledati prve minute njegovih posljednjih dvaju mečeva i usporediti ih s borbama protiv Dong Hyun Kima i Demiana Maije. Ne čini se, niti je moguće da je njegova tehnika toliko napredovala, ali samopouzdanje i bijes s kojima uskače u borbu protiv ubojice kakav je Ruthless Robbie Lawler čini se kao novo specijalno oružje.

Njegova želja da zauzme poziciju apsolutnog negativca, koju je u MMA-u na trenutak ili dva okupirao samo Brock Lesnar, pokazala se korisnom i za njegov borilački napredak. Koliki god negativac bili, uvijek vas dio publike obožava. Možete biti kriminalac, bijednik, varalica, pretući ženu, slupati se kolima u trudnicu i pobjeći s mjesta nesreće s 10 deka trave i postojat će grupica budala kojima ste “bad boy” koji prkosi establišmentu. No, Covington je uspio učiniti više od toga. Uspio je postati univerzalno omražen. Ne voli ga nitko. Ne nitko normalan — nitko uopće. To je motivacijski puno bolja pozicija od one kada vas ne podnosi dio publike. Pitate se zašto je to tako i postoji li nešto što možete učiniti da to popravite. Kad vas nitko ne voli, postoji samo želja da im učinite život još jadnijim. Hraniti se mržnjom možete samo ako ste potpuno sami.

Colby Covington je u posljednjih nekoliko mečeva postao divota za gledati baš onoliko koliko ga je mučno slušati. Danas nisam govorio previše o njegovoj nevjerojatnoj kondiciji, single collaru, double leg rušenjima i borbi za wrist control na ogradi baš zato što je to nešto što je oduvijek imao. Žalosna je činjenica da za tako nesigurnog, običnog tipa nije postojao drugi način za vjeru u sebe od presvlačenja u kožu groteskno zlog šljama. Meč za titulu welter kategorije protiv Kamarua Usmana bit će uistinu jedna od tehnički najuzbudljivijih borbi za MMA geekove u 2019. i jedan od uzbudljivijih grapplerskih dvoboja unutar posljednjih nekoliko godina.

Da mi je netko nekad rekao da će izazivač za UFC titulu tražiti dozvolu od bivšeg hrvačkog olimpijca i jednog od najboljih kečera u povijesti, Kurta Anglea, za korištenje njegove entrance numere, rekao bih mu da se čovjek može samo nadati. Odabrati pjesmu koja je snimljena specifično kako bi publika skandirala “You suck!” u ritmu je prvi dobar fazon koji je Covington izveo otkako je idiot.

Uz sve ovo, ja sam prilično sretan što ga imamo. Fantastičan je borac s radnim navikama i upornošću koje je lako propustiti čitate li samo njegov Twitter. S druge je strane takva budala da je gledati njegove borbe win-win situacija. Ili će biti užitak gledati ga ili će biti užitak gledati ga dok gubi. Njegove smrdljive bombe rasizma i mizoginije, pak, ne utječu ni na koga, jer ga svi mrze. Covingtonova nova persona, čini se, ne dopire čak ni do mainstreama, jer je u tradicionalno pustom sportskom tjednu uspio ostvariti najslabije gledan UFC ESPN event u kratkoj povijesti.

Teško je reći koliko dugo će Covington moći održati ovaj intenzitet organizirane gluposti, pogotovo u slučaju skorog poraza. Ali postane li šampion, sve nas čeka uzbudljiv lov na njegovu glavu u kojem će srdačno sudjelovati i sam UFC. Nije loše za tipa koji ima facu tipa koji izlazi s djevojkom koja vam se sviđa.