Trebamo dobre cure i momke u MMA-u. Jedna od uvriježenih zabluda je da trebamo upravo suprotno, da trebamo negativce. To je velikim dijelom netočno: biznis treba negativce. Biznis, kao i online algoritmi, prodaje snažne ili ovisničke afekte, bijes, zgražanje, generalnu razdraženost. No, zanimljivo, ne i ljubav. Čak i intenzivna ljubav vrijedi samo ako je fanatizam koji opet podrazumijeva negativne afekte — radikalnu isključivost onih koji su protiv (totalno omalovažavanje i tome slično).
Ono što nam nedostaje je čista ljubav prema onima koje podržavamo — tuga poraza, sreća pobjede te suosjećanje s protivnikom. Ne treba nam to kao fanovima, nego na ljudskoj razini; algoritam se i ovako i onako prelio u stvarnost (koristeći Google mape, naprimjer, pomažemo kompaniji Google) — treba nam mali povratak autonomije, da prepoznamo (koliko je to moguće putem medija) dobre tipove ili barem neke njihove pozitivne vrijednosti i podržimo ih. Ono što je još bitnije je da u slučaju poraza uistinu proživimo i vlastitu bol, umjesto da je izmjestimo u pobjedinka i sotoniziramo ga.
Ovo je ključni dio mojih priprema za objektivno izgledan poraz Roberta Whittakera od Israela Adesanye. Šalim se sad, ali činjenica je da je borac koji je po kvaliteti najbliži Adesanyi (Whittaker) upravo borac koji će ga najteže pobijediti. Činjenica je i da je Whittakera lako voljeti, a Adesanyu lako mrziti, iako je sasvim sigurno da ni jedan ni drugi nisu toliko jasno definirani kao dobar/loš kao što je njihova medijska prezentacija.
Imam osjećaj da je Whittaker u svoje tri borbe nakon Adesanye (Till, Cannonier, Gastelum) naučio dovoljno da poveća svoje šanse za pobjedu
U današnjem ću argumentu predložiti nekoliko segmenata borbe koji bi mogli biti ključni za Whittakerovu pobjedu uz vrlo malo ‘savjeta’ za Izzyja, jer on za pobjedu ne mora učiniti ništa izvan svog uobičajenog borilačkog modusa.
1. Hrvanje
Redoviti čitatelji i gledatelji Punchlinesa znaju koliko nam je Daniel Cormier smiješan sa svojim uvijek istim savjetom u svakoj borbi koju komentira: treba etablirati opasnost od rušenja. U današnjoj priči je on ćorava kokoš: evo borbe u kojoj je to istina!
Whittaker će morati hrvati. Morat će biti spreman i na frustraciju u pokušajima.
Prava formula mogla bi biti: isprovocirati reakciju (low kick), pročitati napad, proći ispod njega i ići u rušenje, idealno u sredini oktagona.
Tko god je gledao borbu protiv Darrena Tilla sjeća se kako je Bobby bio dominantnan. No, u stvarnosti je Whittaker imao nekoliko po sebe opasnih trenutaka zbog svog agresivnog prelaženja distance. Hrvanje mu je pomoglo da preokrene situaciju protiv Tilla koji je na leđima bespomoćan. Jan Błachowicz je pokazao kako pobijediti Izzyja (između ostalog i) hrvanjem, ali ta pobjeda uključuje i masu i snagu koju Whittaker nema; Marvin Vettori je to otkrio na teži način.
Adesanya je izvrstan u klinču, u obranama od rušenja i u takozvanim scrambleovima, ali jednom kad se zauzme neka od pozicija u kojima je on na leđima (osobito side ili half guard) i blizu centra oktagona, Izzy postaje bespomoćan. Tu je poziciju teško zauzeti, ali i čisto hrvačko mrcvarenje padanja i ustajanja će Whittakeru, koji ima dosta dobru kondiciju da to izvede, dobro doći.
Ako si Whittaker dopusti pasivniju ulogu, Izzy će zauzeti centar oktagona i prije ili kasnije nešto pokušati: to će biti prilika da se borba spusti u parter i daleko od žice.
2. Ofenzivni oprez
Whittaker treba zaboraviti meč Kelvina Gasteluma i Adesanye. To nije put kojim može ići, iako se površno gledajući čovjek lako zabuni. Način na koji Gastelum skraćuje distancu i način na koji Whittaker to čini fundamentalno su različiti. Banalizirat ću teoriju do krajnosti — Gastelum to čini na ‘boksački’ način, a Bobby Knuckles na ‘karataški’; Gastelum kroz dugačke i brze serije udaraca osvaja prostor, uvijek iza svojih šaka i bez riskantnih skokova, dok Whittakerovi blic-napadi započinju samim riskantnim skokom. Tim je putem Whittaker došao do titule, tim ju je putem izgubio. Od Adesanye.
Whittakerov uskok fundamentalno je različit od Gastelumova — uskok u distancu ga ostavlja ranjivim za kontru.
Ovo je razlog zbog kojeg sam rekao da je Whittaker kvalitetom najbliži Izzyju, a ipak je borac koji će ga najteže pobijediti. Whittakerov uskok-stil je toliko idealan za Adesanyinu kontru da se Izzy ne mora ni razbacivati varkama — može samo čekati.
Teško mi je reći koje je rješenje ovog problema, a da ga Whittaker može primijeniti. Blic napadi su integralni dio njegova stila, oni jesu njegov stil. Pozitivna stvar je što ti napadi unose dozu kaosa u razmjene, pa nokdaun ili nokaut protivnika uvijek postoje kao opcija. Ovo poglavlje sam označio kao oprez jer mislim da Whittaker mora naprosto smanjiti proizvodnju napada; biti aktivan s distance, etablirati opasnost od rušenja, braniti low kick, natjerati Adesanyu da nešto učini i onda napasti. Jedan dio tih napada bi morao biti hrvački, ispod Adesanyinih krošea u double leg blast kao Błachowicz, pa što bog da. U segmentu opreza ključno je ne stajati na mjestu kao Paolo Costa i gutati low i high kickove.
3. Obrana low kickova
Čini se pomalo blesavo pisati o dvjema općenitim kategorijama i jednoj vrlo specifičnoj tehnici. Radi se o tome što ofenzivni oprez podrazumijeva periode niske aktivnosti. U trenucima kad mu protivnik ne daje prilike za kontre, Adesanya je najskloniji varkama i low kickovima. On je vrhunski korisnik low kick tehnike u MMA-u. Spominjao sam to u komentaru na borbu Cyrila Ganea i Francisa Ngannoua; Gane se u nekoliko trenutaka našao u problemima jer ne koristi ili nije zbog zakona fizike u stanju uputiti snažan low kick i vratiti nogu putanjom kojom je upućen — najčešće se odlučuje za nastavak putanje ili kruženje oko svoje osi. Ovo ga stavlja u ranjivu poziciju gdje je okrenut postrance ili leđima protivniku i mora se uzdati u svoju brzinu. Adesanya je, s druge strane, usavršio tehniku jakih low ili calf kickova uz ostajanje u gardu i licem prema protivniku.
Neaktivne periode Adesanya će osvojiti low kickovima. Primijetite način na koji se noga, školski, vraća u poziciju.
Kao što sam rekao, Whittaker bi trebao smanjiti aktivnost, odnosno svoje blic-napade — organizirati situaciju da oni, jednom kad se pojave, budu učinkoviti.
U takvim periodima Adesanya pokušava izmamiti protivnikovu reakciju varkama: lažiranjem low ili high kicka (najčešće pokretom kukovima ili povlačeći nogu po podlozi). Protivnici uglavnom reagiraju na neki način — okrenu koljeno prema van, podignu nogu, prislone šaku na stranu glave ili tome slično. Whittaker će, dakle, morati paziti da nema presnažne reakcije. No, situacija iz naslova ovog poglavlja je ovdje još veći problem: kad ne dobija reakcije, ili nije siguran u njih, Adesanya će uputiti low kick ili prednji direkt. Pogledamo li Whittakerovu borbu protiv Jarreda Cannoniera, ali i neke starije borbe, vidjet ćemo da ova verzija Whittakera sklona hrvanju ima problema s obranom low kickova. Bez prednje noge Whittaker neće moći proizvesti dobar ulazak u rušenje, ali ni zatvaranti distancu.
Kombinacije koje uspjevaju protiv Adesanye su one koje ne može pročitati — napad na nogu, tijelo, glavu, tijelo, ali nogom. Bez zaletavanja. Problem je što je u ovom trenutku Adesanya već razvio strah od Janove snage.
…
Tekst koji ste upravo pročitali je dosta općenit jer nisam analitičar, a zaključak će biti još neozbiljniji. Imam osjećaj da je Whittaker u svoje tri borbe nakon Adesanye (Till, Cannonier, Gastelum) naučio dovoljno da poveća svoje šanse za pobjedu i da će u tome uspjeti. Za njega je dobro i to što je borba u Houstonu, a ne u Australiji ili Novom Zelandu i to što je izazivač, a ne šampion. U prvoj je borbi sve dijelove svog stila koji mu donose poraz protiv borca kakav je Adesanya pojačao do kraja. S druge strane Adesanya je dovoljno zaljubljen u sebe da će možda ponovo poželjeti neki nokaut.
Čak i ako Whittaker ne pobijedi, vjerujem da će pružiti pametniju borbu. Je li ovo moje mišljenje ili nada, u ovom trenutku ne mogu reći.
