Borilački sportovi od postanka stoje na drugačijim temeljima od većine ostalih, pa je i put koji su prešli drugačiji. Goloruka je borba kao koncept postojala oduvijek i ona je posjedovala svakodnevnu utilitarnu vrijednost, poput obrane ili osvajanja teritorija i tome slično. Prvo je evoluirala u različite discipline koje su nastojale optimizirati određene taktike u određene svrhe. Te su discipline u sport pretvorene, dakle, samo formalno: određeno je vrijeme i mjesto na kojem se održava duel, dodana su neka ograničenja u potezima i to je bilo to. Drugi sportovi, poput košarke, nogometa, baseballa, ragbija ili američkog nogometa morali su biti izmišljeni — ne postoji utilitarna vrijednost u šutiranju ili bacanju lopte, ti sportovi su nastali iz razbibrige, a ne životne potrebe.

Zanimljivo je da danas najpopularniji borilački sportovi, MMA i boks, nisu čak nastali iz određenih disciplina, nego iz najprimitivnijeg oblika borbe u kojem je vrlo malo toga bilo zabranjeno; u originalnoj verziji boksa koji je bio popularan u Engleskoj dopušteni su bili i hrvački zahvati, bila je to gotovo obična ulična borba ograničena tek konopcima.

Srednji vijek i žensko šakanje

Borilački sportovi ove ‘najprimitivnije’ vrste — boks, hrvanje i borba drvenim štapovima – u Engleskoj su, barem prema grafičkim i ponekom pisanom zapisu, bili popularni još u srednjem vijeku. Njihova društvena uloga bila je dvostruka: s jedne strane se narod zabavljao gledanjem makljaža, grebanja i kopanja očiju, a s druge je to bio jedan od načina da se razriješe razmirice i animoziteti.

Ovo je, lako je pretpostaviti, bila aktivnost koja je pripadala isključivo plebsu, a ne aristokraciji. Narod je boksao i tukao se uglavnom na mjestima koja će kasnije postati karnevalske ili sajmišne zone, zajedno s borbama pijetlova, hrvanjem s medvjedima i egzibicijama snagatora. Pod puritanskom vladavinom Olivera Cromwella je, međutim, ova vrsta ulične tuče pred publikom bila zabranjena i kažnjavana, tako da je šakanje u najširem značenju riječi, umjesto da s vremenom napreduje u popularnosti, skoro pa zaboravljeno. Nakon restauracije su pitanja moralnosti postala dovoljno fleksibilna da se borilačke aktivnosti vrate na ulice. Štoviše, u 17. i 18. stoljeću došlo je do svojevrsne komercijalizacije borbi, pa su one postale više formalno organizirane. Eventi, reklo bi se danas.

Borbe su bile tako kaotične da su ishodi bili nejasni: bilo je teško odlučiti je li pobjednik onaj koji nema oko ili onaj koji nema zube

Zapisi o borbama od 17. do 19. stoljeća mogu se naći uglavnom u putopisima i žurnalima i uglavnom u blago komičnom obliku.

Izvjesni Samuel Peppy je u svoj dnevnik 5. kolovoza 1660. zabilježio kako je išao kupiti supruzi nekakve pomade za bolest, usput bio na večeri u Westminsteru, molio se u crkvi svete Margarete i prisustvovao makljaži na westminsterskim stubama između “Mynheera Clinkea, Nizozemca koji je bio na Harlibovom vjenčanju i mornara”. Prvi šakački meč zapisan u novinama dogodio se 1681. kada je The Protestant Mercury izvjestio o pobjedi nekog mesara pred vojvodom od Albemarlea. Šakanjem su se uglavnom bavili mornari, mesari i kovači. Prvi ‘gym’ otvorio je James Figg 1719. na Oxford Roadu u Londonu — šakački klubovi zvali su se amfiteatrima, ponajviše zbog ideje da Englezi na neki način nastavljaju borilačku tradiciju Grčke i Rima.

Iz današnje perspektive možda najuzbudljivija činjenica je ta da su se šakanjem podjednako bavile i žene, iako su se priredbe ove vrste uglavnom nazivale manifestacijama muškosti. Izazovi su se, možda ne značajno drugačije nego što je slučaj danas, dogovarali putem medija. London Journal iz 1722. donosi sljedeći izazov:

“Ja, Elizabeth Wilkinson iz Clerkenwella, nakon razmijenjenih riječi s Hannom Hyfield i tražeći zadovoljštinu, pozivam je na susret na pozornici gdje će svaka u ruci držati tri gvineje. Prva kojoj novac ispadne iz šake bit će gubitnica.”

“Ja, Hannah Hyfield iz Newgate-marketa, čuvši odlučnost Elizabeth Wilkinson, neću iznevjeriti, tako mi Boga, u zadavanju više udaraca nego riječi.”

Žene su borbe često započinjale gole do pasa ili je odjeća nakon nekoliko minuta bila poderana. Muško-ženske borbe također su bile popularne. Jedna od najpopularnijih grafika iz 18. stoljeća prikazuje ženu imena Sal Dab i francuskog monsieura razbijena nosa. U to je vrijeme u društvu ksenofobija bila jača od mizoginije, pa su pobjede Engleskinja nad Francuzima bile izuzetno popularne.

Generalno govoreći, priča o šakanju u Engleskoj je priča o kompleksu superiornosti Engleza. U tipičnom britanskom logičkom paradoksu šakanje je bilo istovremeno prezentirano kao ostavština Grčke i Rima, pri čemu su Englezi jedini dostojni nasljednici, te kao nešto autohtono englesko što nitko nema. Jednostavnije rečeno: boks je bio engleski izum koji su izmislili Grci. Englezi su, da paradoks bude još luđi, boks smatrali britanskom vještinom koja je branila zemlju od ostalih zapadnih zemalja koje je napala “feminizacija”.

Prvi val popularnosti

Boks je prvi val ozbiljnije popularnosti doživio u 18. stoljeću. Preokret se dogodio kad se aristokracija, koja se dotad bavila mačevanjem i orgijama, počela interesirati za šakanje. Aristokracija se isprva, naravno, nije zanimala za prljanje ruku s ostatkom raje; vojvode i prinčevi bili su sponzori određenih boraca. Prvo poznato sponzorstvo ostvario je bivši mornar John Broughton kojeg je u financijsku zaštitu uzeo Vojvoda od Cumberlanda. Drugi veliki događaj bilo je podizanje ringa u Hyde Parku od Georgea I. Ova pokroviteljstva nisu bila filantropske prirode — u boks se počelo ulagati kockarski. The Gentleman Magazine je tih godina izvijestio da se na pojedine borbe kladilo i preko 1.000 ljudi.

Ako postoji jedan osnovni gradivni element boksa i MMA-a kao sporta, onda je to kockanje. Ono je pretvorilo šakanje u boks — odnosno kocka je, a ne interes publike i sudionika, dala boksu strukturu sporta. Naime, u 18. su stoljeću borbe bile tako kaotične da su ishodi bili nejasni: često su obojica boksača bila ozbiljno ozlijeđena, pa je bilo teško odlučiti je li pobjednik onaj koji nema oko ili onaj koji nema zube.

Da bi se riješio problem pobjednika u šakanju, pa tako i kockanju, počela su se uvoditi pravila, poput onoga da je gubitnik onaj koji se ne može dovući do crte za početak, odnosno nastavak meča. Prvi set pravila objavljen je 1743. i bio je vezan za ime spomenutog Johna Broughtona, možda najbitnije šakačke figure prije Queensberry pravila. Ona su, očekivano, bila i jednim dijelom kockarska, pa su govorila i o tome na koji se način dijelio novac po završetku borbe. Nakon Broughtonovih pravila boksači su prvi put bili podijeljeni u laku, srednju i tešku kategoriju.

Broughton je, kao i James Figg, imao svoj klub, odnosno amfiteatar u kojem je i organizirao borbe. Arhitektura je bila takva da je ring sačinjavao prostor bez užadi oko kojeg se nalazio kanal u kojem je stajao plebs, a iza kanala, u istoj ravnini s ringom, stajale su stolice za gospodu. Sam Broughton se također borio u svom amfiteatru, ponekad i protiv sedmorice izazivača u jednoj večeri. Pisac Henry Fielding je pisanje svog komičnog romana Tom Jones započeo 1747., iste godine kad je Broughton otvorio svoj amfiteatar. Oglas koji je Broughton dao u novine čak je citiran u romanu.

Broughtonova pravila

Drugi razlog snažnog proboja popularnosti engleskog boksa dogodio se kad je aristokracija odlučila boksati.

Broughton je u proto-menadžerskom potezu odlučio ponuditi aristokraciji lekcije iz šakanja, ali uz upotrebu rukavica — odnosno, prigušivača, kako su zvane — da bi im lica ostala neoštećena. To, a ne sigurnost boksača, bio je razlog zbog kojeg danas imamo rukavice u boksu. Sparinzi koje je Broughton organizirao za aristokraciju bili su najbliže današnjem boksu i MMA-u. Izraz “plemenita vještina” vjerojatno dolazi iz ovog perioda iako je, naravno, potpuno pogrešan jer gospoda su se dosta kasno uključila u boksačku aktivnost. Ovakve je sparinge, na primjer, novinar Pierce Egan nazvao “tobožnjim borbama”.

Broughtonova vladavina boksom je nakon više od desetljeća završila 1750., kad je izgubio titulu od mesara po imenu Jack Slack iz Norfolka. Ljubiteljima borilačkih analiza danas je ovo ime poznato kao pseudonim jednog od najpopularnijih analitičara u suvremenom MMA-u, boksu i drugim disciplinama. Poraz je imao dalekosežne posljedice za šakanje. Broughtonov sponzor Vojvoda od Cumberlanda je na klađenju izgubio 10.000 funti, optužio je Broughtona da je namjerno izgubio meč i povukao sponzorstvo. Najveći boksački amfiteatar je tako preko noći zatvoren, a aristokracija se ponovo otuđila od gospodskog šakanja i počela s prijezirom gledati na boks. Borbe su tako ponovo maknute na društvene margine; vratile su se na poziciju sajmišnih atrakcija jedva popularnijih od borbi pijetlova.

Rođenje suvremenog sportskog menadžmenta

Boks se počeo vraćati u modu 1780-ih, uoči rata s Francuskom. Narativ o boksu kao britanskoj manifestaciji hrabrosti idealno se uklopio u propagandu ratne mobilizacije.

Iz ovog perioda potječe i prva boksačka biografija koju je napisao ghost writer: Memoirs o životu Daniela Mendoze. Mendoza, poznatiji kao The Jew, bio je visok tek 170 cm i bio je prvi poznati taktičar sporta. Zbog niskog je rasta razvio dugoročne taktike za borbe protiv jačih i većih boraca (sjajnih imena poput Harry Utovarivač uglja ili Sam Mesar Martin) — Mendoza je među prvima razvio defanzivni stil koji mu je omogućavao da dovede borbe do trenutka kad bi veći protivnik izgubio kondiciju i snagu te bi tek tada krenuo u ofenzivu. Po opisima njegovih borbi vrlo je lako moguće da je Mendoza prvi formirao nešto slično suvremenom jabu.

Ako je Broughton bio otac engleskog boksa, Mendoza mu je bio kum, možda i u gangsterskom smislu. Tijekom 1788. su Mendoza i Richard The Gentleman Fighter Humphries krenuli na boksačku turneju. Engleska je bila na vrhuncu nacionalističke paranoje, osobito na račun Židova, i Mendoza je to iskoristio. Borbe Mendoze i Humphriesa bile su prve boksačke borbe koje su oglašavane na osnovu vjerske/nacionalne netrpeljivosti. Turneja je doživjela nezapamćen uspjeh, a Mendoza i Humphries punili su novinske stupce izjavama o fizičkoj inferiornosti Židova/kršćana.

Nakon nekoliko Mendozinih pobjeda, on je postao toliko popularan da je stvoren i prvi sportski merchandise: njegov je lik otisnut na komemorativnom novčiću i pivskim kriglama. Osim ovoga, Mendoza je bio prvi i u još nečemu što je postalo uobičajeno u borilačkim sportovima; borilačka popularnost nije bila njegov krajnji cilj, on ju je koristio da započne druge, manje opasne, a bolje plaćene karijere i postao je skupljač poreza.

Six Stages of Marring a Face, Thomas Rowlandson, 1792.

Boks 18. stoljeća je na čudan način donio neku vrstu klasnog izjednačavanja. S jedne je strane gospodi ponudio alternativni način za rješavanje povrede časti dvobojem, a s druge je sirotinji omogućio boksanje protiv pripadnika viših društvenih slojeva jer nije iziskivao posjedovanje skupog oružja, konja ili slično. Englezi su se u svom stilu počeli posebno ponositi ovim “fair playom” kao potvrdom svoje superiorne demokracije — superiorne ponajviše u odnosu na Francuze koji su pod krunom bili do Francuske revolucije 1789. Englezi su čak i u jednakosti sebe vidjeli kao jednakije, rekao bi vjerojatno George Orwell.

Prve “borbe stoljeća”

Zbog uloge u patriotskoj propagandi boks je sve češće bio predmetom parlamentarnih debata. Najglasniji i najozloglašeniji propagandist boksa bio je štićenik velikog britanskog empirika i vjerojatno najkoherentnijeg desničara u povijesti filozofije, Edmunda Burkea — bio je to William Windham, ministar za rat i kolonije. Evangelistički reformatori, koji su također bili desno orijentirani, lobirali su za zabranu boksa, smatrajući ga ilegalnom robovlasničkom trgovinom u sivoj zoni (nešto kao UFC danas). Windham je, s druge strane, boks nazivao “okrutnim sportom-čuvarem engleskog karaktera” pred najezdom ideologije Jakobinaca.

Ratna propaganda i boks postali su usko vezani, međusobno podupirući fenomeni; povjesničari smatraju da su se mnogi Britanci prijavljivali u vojsku u želji za borbom kao takvom, za obranu “engleskosti”. Englezi su čak skovali pogrdan izraz za svoje zemljake koji su putovali u Italiju ili Francusku i vraćali se s dugim kosama te ljubavi prema finim vinima i hrani — zvali su ih macaroni.

Problem je bio u tome što je politika ksenofobije i kontinuiranog rata dovela do paradoksa — engleski boksači nisu imali protiv koga pokazati svoju englesku nadmoć jer nitko nije htio, a većina nije ni mogla doći na izazove. Boks je tako sredinom 18. stoljeća bio u krizi dosade; engleska je propaganda bila fokusirana na druge nacije i vjere, a istovremeno te mrske strance nitko nikad nije vidio u ringu; od 1733. nijedan stranac nije izazvao Engleza.

Politička slika svijeta potkraj 18. stoljeća u Engleskoj će spontano organizirati najveći boksački dvoboj zlatne ere engleskog boksa.

Nakon kratkog primirja između Velike Britanije i Sjedinjenih država iz 1783., rat je ponovo izbio 1812. jer su Britanci nastavili presretati američke trgovačke brodove koji su išli prema Francuskoj. Rat je bio kratak i sramotan, Englezi su u dvije godine pretrpjeli strašne gubitke. Dvije zemlje su, međutim, bile i ostale politički vezane. Tijekom 1700-ih su mladići iz Virginije su često bili slani na obrazovanje u Englesku, gdje su se upoznali s golorukim boksom. Postoje čak i zapisi u kojima se Thomas Jefferson žali kako se američki momci, nakon kaosa britanskih metropola vraćaju razočarani u jednostavnost američkog načina života.

Vrlo je vjerojatno da su upravo ovi povratnici počeli učiti robove engleskom stilu šakanja. Prvi američki boksači bili su crnci; kako su se treninzi robova zbog fizičke iscrpljenosti radom u poljima pamuka pokazali u praksi nemogućima, dosta crnaca je svoju slobodu zaradilo boksanjem. Najpoznatiji od njih bio je Bill Richmond, koji je u Englesku došao 1777. Radio je kao stolar, boksač i boksački promotor, a najveći poraz doživio je 1805. od tada mladog Engleza Toma Cribba. Richmond je počeo tražiti pulena za osvetu.

Cribb i Molineaux – figurice

Pronašao ga je u crncu koji je bio rođen kao rob, Tomu Molineauxu. S 20 godina bio je slobodan čovjek, preselio je u New York i počeo boksati na tržnici Catherine Street tržnici. Američka boksačka scena nije imala infrastrukturu kao engleska i borbe su više nalikovale engleskima iz 16. stoljeća. Molineaux se zato uputio u Englesku s idejom da izazove Toma Cribba, svjetskog prvaka (prvak Engleske je u to vrijeme bio i prvak svijeta). Borba se dogodila 18. studenog 1810. u Sussexu. Englezi su napokon dobili veliki izazov stranca, a usto i crnca, koji su priželjkivali.

O borbi je ostalo mnogo zapisa i svi govore o ludilu koje je pratilo meč. Najdetaljniji zapis nudi ponovo Pierce Egan. Borba se, prema tom zapisu, dogodila po ledenoj kiši. Rulja je bila divlje raspoložena i kontrola nad mečom se raspala u 19. rundi. Dogodilo se nešto nalik invaziji ringa u kojoj je netko Molineauxu slomio prst. Drugi incident dogodio se u 28. rundi (!): Englez je već bio ozbiljno pretučen i gubio je kontrolu nad nogama. U pauzi između rundi Cribb nije bio u stanju stati na noge. Njegov sekundant je uskočio u ring i optužio Molineauxa da u ruci drži olovne metke. Nered je trajao dovoljno dugo da Cribb dođe sebi i meč je nastavljen.

Čini se da je sve tog dana bilo protiv Molineauxa, jer je u nastavku meča zateturao prema stupu ringa i udario u njega glavom. Od udarca se nikada nije oporavio i morao je predati borbu u 39. rundi. Egan je komentirao kako je Molineaux izgubio “samo na osnovu boje kože”.

Uzvrat se dogodio sljedeće godine, ali Cribb je za njega bio spremniji (spremao se s legendarnim trenerom te ere, kapetanom Barkleyjem) — pobijedio je Molineauxa pred skoro 20.000 ljudi. Cijela borba bila je opjevana u poeziji Thomasa Moorea pod nazivom Epistle from Tom Cribb to Big Ben, Concerning Some Foul Play in a Late Transaction. U njoj se borba uspoređuje s Napoleonovim progonom na Sv. Helenu.

Foul! Foul!’ all the lads of the Fancy exclaim —
Charley Shock is electrified — Belcher spits flame —
And Molyneux — ay, even Blacky cries ‘shame!’

…

Boks je uspostavom Queensberry pravila 1867. postao globalni fenomen. Mnogi boksači iz ere takozvanih londonskih pravila smatrali su Queensberry pravila nemuškima. Ova je stigma razbijena kad ih je rado prihvatio tada aktualni šampion James Jem Mace. Ona su označila i kraj engleske dominacije sportom. Boksači poput Richmonda i Molineauxa popularizirali su sport u Americi, koji je, usprkos evangelističkim zabranama, stvorio heroje za novo stoljeće. Iako se čini da je boks kakav danas poznajemo nabijen politikom, u odnosu na zlatnu eru engleskog boksa kad se u rat išlo zbog nekakvog meča na livadi u Sussexu, mi smo obični macaroni.

Većina informacija iznešenih u tekstu potječu iz knjige Boxing: A Cultural History, Reaktion Books, 2008. autorice Kasije Boddy.