Prije skoro desetak godina znojio sam se kroz svoj prvi razvod; trener kickboksa, nešto kasnije i dobar prijatelj, urlao je na mene i ostale dok smo visjeli s razboja: “Još! još! Da vidim koliko se mrzite!” (Pozdrav, Stiks!). Ideja o mržnji sebe i svijeta bila je svakodnevni motiv u klubu, bez obzira na to jeste li dizali utege, hrvali ili radili kickboks. Negativna motivacija bila je dominantni oblik motivacije.
Pitanje onoga što se danas naziva samopomoć uvijek je vezano za pitanje što nas motivira; što nas tjera na neugodnosti koje stoje između nas i uspjeha, kako god ga definirali. Gledajući unatrag, veza između kulture samopomoći i borilačkih sportova trebala je biti očekivana, ali je outsiderima često nejasna i iznenađujuća. (Čak i ako zanemarimo fanove, samim borcima je potrebna, rekao bih, posebno precizna vrsta motivacije za ono od čega žive.) Uspon influencerskih figura poput Joea Rogana, Davida Gogginsa, Jocka Willinka te gurua-trenera poput Johna Danahera govori o snažnoj vezi borilačkih sportova i samopomoći kao žanra.
Samopomoć se, općenito govoreći, kao žanr parapsihologije pojavila u odnosu s porastom popularnosti dviju ideja 20. stoljeća: 1. ideje da točno znamo što je sreća te da su nam ona i takozvano životno ispunjenje na neki način obećani i 2. ideje da je odgovornost za ostvarenje takve sreće i životnog ispunjenja isključivo na nama.
Obje su pogrešne.
Borkinje i borci često ovise o svojim trenerima kao guruima samopomoći. Neki su u tome bolji, neki lošiji, a neki su, čini se, zli
Prva je ideja nastala kao nusprodukt porasta konzumerizma i pratećeg oglašavanja — apsolutna sreća postoji i dostupna je samo ako učinimo to i to (ili kupimo to i to). Problem je u tome što ova ideja ignorira osnovni, egzistencijalistički problem čovjeka, o kojem su pisci, pjesnici, kler i filozofi pisali tisućama godina: rođeni smo bez jasno određenog razloga, u smrtnom tijelu koje nas u određenom trenutku iznevjeri, pa umremo. Većina životnih iskustava je, po prirodi ljudskog stanja i, ako želite, statistike — neugodna. Druga je ideja nešto više političko-ekonomska — živimo u sustavu u kojem je ‘igra’, već nekoliko generacija, namještena i kuća uvijek dobiva. Dio te igre je uvjeriti ljude da je slobodno tržište uistinu slobodno i da ste, ako ste siromašni i/ili neispunjeni, osobito ako ste zbog toga nesretni, krivi upravo vi.
Ovo prebacivanje odgovornosti za društveni (ne)uspjeh i osobnu (ne)sreću s društva/tržišta na pojedinca u Americi se, pa onda i ostatku svijeta, dogodilo tijekom 20. stoljeća kad je rastočen socijalni program borbe protiv siromaštva Franklina Delana Roosevelta. Država i korporacije tako su oslobođene od odgovornosti za siromašne — tržište je fer, problem ste vi. (Dio propagande u 1960-ima bilo je nekoliko ideja o siromašnoj i kriminalnoj klasi — govorilo se. naravno, i o genetskoj inferiornosti i urođenim predispozicijama za lijenost. Sve ove propagandne ideje znanost je pobila kad je uspostavljena epigenetika koja je otkrila da se i sam ‘rad’ gena mijenja pod utjecajem socijalnih faktora).
Ukratko, s jedne strane smo obmanuti nekom vrstom filozofske ideologije — propagandom vrlo mutno definirane sreće — a s druge smo zajebani u političko-ekonomskom smislu — da biste uopće stigli razmišljati o sreći, trebate biti ekonomski stabilni, a ako to niste, krivica je na vama. S obzirom na ovo, ne treba čuditi da je ideologija sreće na koju se oslanja samopomoć uvijek jednim dijelom i politički obojena.
Iz ovog prebacivanja odgovornosti s društva na pojedinca rođena je suvremena kultura grinda: bogati su bogati jer rade više, bolje i pametnije od nas. Da je ovo netočno dovoljno je promisliti, na primjer, je li Jeff Bezos pametniji ili hrabriji 130 milijardi (!) puta od prosječnog Hrvata i može li radnica-tinejdžerica iz bangladeškog sweat shopa zaraditi 131 milijardu američkih dolara samo ako se počne ustajati par sati ranije od svojih kolegica da bi čitala ekonomsku literaturu i Marka Aurelija?
Kultura grinda se tako, možda čak i očekivano, spojila s kulturom borilačkih sportova. Podcasti poput onog Roganova i dosta njegovih gostiju, od Jordana Petersona do Elona Muska, iznimno su popularni među borcima i fanovima borilačkih sportova.
Problem je jasan. Kultura grinda u borilačkim sportovima funkcionira: ako radite više od kolega, vrlo je izvjesno da ćete brže napredovati bez obzira na potencijalne manjkavosti u talentu, ali ako radite više od kolega na tržištu rada, vaš će uspjeh ovisiti ponajprije o tome kojoj klasi u startu pripadate i koliko ste spremni na, nekad patološke, danas poželjne forme ponašanja — kiss up, kick down. Šanse da se iz jednog društvenog razreda prebacite u viši i znanstveno su male: Indeks društvene pokretljivosti za 2020. godinu kaže da su u zemljama izvan Skandinavije (Danska, Švedska, Norveška, Finska, Island) gotovo nikakve, osobito ako živite u zemlji najveće kapitalističke propagande, poput Amerike koja je na 27. mjestu (Hrvatska je 36.).
Vrijedi, međutim, promotriti i druga sjecišta borilačkih sportova i ideologije samopomoći. Borilački sportovi su u čudnoj poziciji, gdje mogu i sami biti samopomoć i trebati samopomoć.
Borilački sportovi kao samopomoć mogu do određene mjere funkcionirati kao neka vrsta onoga što se naziva supportive psychotherapy. To, najjednostavnije rečeno, znači da ne mogu pomoći u rješavanju psihičkih problema, ali mogu pomoći da se s njima lakše nosimo. Ovdje ne govorim samo o mnogobrojnim fiziološkim benefitima tjelesne aktivnosti, odnosno utjecaju na psihički svijet; sama dinamika borilačkih sportova, odnosno nošenje s onim što ti sportovi od nas traže pridonosi nošenju s onim što se od nas traži izvan treninga (s onime što traže drugi ili što tražimo sami od sebe).
Psihoterapija podrške je za neke situacije/ličnosti više korisna, za druge manje. Najučinkovitija je u situacijama kad je subjekt u subjektivno najtežoj situaciji i nema kapacitet percepcije ili učešća u drugim, kompleksnijim oblicima psihoterapije (psihodinamičkoj psihoterapiji, psihoanalizi i tome slično). Točno je ovo točka koja objašnjava uspjeh nekih Roganovih ili Willinkovih propovijedi: koliko god bile banalne ili čak neka vrsta truizama (pa naravno da se trebamo brinuti za sebe, ne lagati, jesti manje mikroplastike i tako dalje), postoji velik broj ljudi — najveći dio kojih je, čini se, potpuno sluđen suvremenom kapitalističkom situacijom i medijima — koji trebaju te truizme čuti jer trebaju barem neku podršku da si ne propucaju mozak.
Ljudi koji se osjećaju kao da su na rubu života uglavnom trebaju jednostavnu poruku (jedi, treniraj, ne odustani — život je rat) jer je to jedino što u određenom trenutku mogu primiti; sve ostalo se čini kao da se od njih traži previše. Izbezumljeni muškarci današnjice sretni su da im se bilo tko obrati, a da to nije s visine. (Obratili su im se, nažalost, pseudofilozofi i prolupali psiholozi koji često na javnoj pozornici traže lijek za vlastite neuroze. Muškarcima se nude komični arhetipovi prošlosti, povijesno netočne verzije vitezova, vikinga i antičkih mislilaca.)
U ovom je smislu korisna samopomoć zasnovana na bazičnoj disciplini, treningu i odricanju — ona uvodi red u svijet koji je kaotičan i nesiguran. No, postoji problem: ova vrsta okvira za pogled na svijet vrlo je pojednostavljujuća i zdrava je samo u navedenim, ekstremnim intrapsihičkim situacijama.
Postoji psihoanalitički koncept koji se zove cijepanje (splitting). Označava mehanizam obrane koji cijepa stvarnost i sebstvo kako bi subjekt držao suprotstavljene opcije razdvojenima — svijet postaje crno-bijeli, dio ljudi se apsolutno idealizira, a dio devaluira; dio sebstva se apsolutno idealizira, a dio devaluira. Problem crno-bijele slike svijeta je u tome što je, u stvarnosti, najveći dio svijeta u zoni između i oko crne i bijele, pa nam u cijepanju ostaje da živimo u siromašnim kutovima stvarnosti.
U situacijama poput suicidalnosti cijepanje može biti korisno — bijeli dio slike se barem pojavi kao opcija, a jasno označeni neprijatelji (na primjer, lijenost) daju priliku da se pojavi i ideja borbe i otpora. No, kad se izađe iz najcrnjeg scenarija, potreban nam je uvid u širinu svijeta kako bismo živjeli normalno i ponudili ljudima oko sebe više od binarnog poimanja. Radikalni mandati samopomoći pred nas postavljaju emotivno siromašne zahtjeve koji često počinju riječima poput “nikad”. U stvarnosti postoje trenuci kad vrijedi preskočiti trening ili seansu učenja — Grci su imali posebno vrijeme za dokolicu tijekom koje bi se nove ideje kuhale u nesvjesnom.
Ostaje još prokomentirati i situacije u kojima sami borilački sportovi trebaju samopomoć.
Ovo je pitanje možda najkompleksnije, jer je sport emotivno težak. Borkinje i borci često ovise o svojim trenerima kao guruima samopomoći. Neki su u tome bolji, neki lošiji, a neki su, čini se, zli i rade stvari kako bi sami dobili neku materijalnu ili emocionalnu korist. Ovdje je crno-bijela slika svijeta u okviru koje samopomoć često funkcionira najistaknutija.
Borkinje i borci su, kao i svi ljudi, kompleksna bića koja trebaju empatiju ili, ako želite, uvid; samo iz njega može izaći posebno skrojeno rješenje koje će funkcionirati. Samopomoć kao motivacijski alat često je unaprijed pripremljen okvir koji od subjekta traži uklapanje; 12 pravila, 17 zakona, 3 piramide, 5 prstena. Suvremeni se čovjek boji kompleksnosti i osiromašena slika svijeta je danas umirujuća više nego ikad (cijela kultura teorije zavjera počiva na ideji da samo treba razotkriti točno tog i tog zlikovca ili kompaniju i sve će biti OK).
Motivacija imperativom (primjer je ono što rade Pat Berry i Rose Namajunas) — “Ti si najbolja!” — može voditi u krah, jer što kad se dogodi poraz? Znači li on da ona nikad nije bila najbolja? Ili da ju je trener lagao? Ako se borca pokuša motivirati spominjanjem brige za djecu, znači li to da je porazom postao nekompetentan otac? Ovakve metode mogu odvesti u paranoju i sumnju u sve kvalitete. To ne znači da svi borci reagiraju loše na ovakvu vrstu ohrabrenja — dapače, borba kao ekstremna situacija zahtijeva određenu vrstu ekstremnog rješenja — ali stvar je u tome da je potrebno prepoznati što funkcionira za koga i odjebati pripremljene šablone koje su tobože univerzalne.
…
Pokušao sam u ovom tekstu proći kroz nekoliko dodirnih točaka borilačkih sportova i samopomoći. Kao i svi takozvani life hackovi, i tehnike samopomoći su traljav način da vodite život. Što god putem nje dobili, propuštate formirati vlastiti, autentični idiom na ovom svijetu i pronaći svoju vrstu izlaza za probleme koji su pred vama. Uza sve ovo ne treba zaboraviti ni na činjenicu da životna rješenja i vrsta motivacije kojima pribjegavaju borci u ekstremnim situacijama borbe možda nisu adekvatna za ‘civilni’ život; štoviše, nisu adekvatna ni za borce kad se ne bore.
Najbitnije od svega, ako vam je potrebna vanjska struktura pravila i zakona kojih se godinama morate pridržavati da se ne raspadnete, to govori i nešto o dubljoj (ne)učinkovitosti tih pravila. Ne zaboravite da je Jordan Peterson u trenutku kad je najviše propagirao krilaticu o uvođenju reda u svoju kuću živio u ‘kući’ pred totalnim raspadom i bio ovisan o clonazepamu.
Jedna od stvari o kojima vrijedi razmisliti jest je li najbolje rješenje uopće ispravno pitanje; možda su za nekoga najuzbudljivija rješenja bolji način za provesti život. Ako upravo visite na razboju u smrdljivoj teretani, ono što vam najvjerojatnije treba je to da netko viče na vas; za sve ostalo potražite za sebe nešto uzbudljivo i svoje.
