xx

U petak 19. srpnja 1996. godine na Centennial Olympic Stadiumu u Atlanti Muhammad Ali je u jednom ponešto uznemirujućem prizoru drmusavom rukom pokušavao upaliti Olimpijski plamen. Najobožavaniji boksač u povijesti, onaj koji je umirovljavao šampione i ponižavao izazivače, tog je trenutka na milijunima televizijskih ekrana izgledao kao da ne zna gdje se nalazi i što treba učiniti. Kad je napokon uspio upaliti plamen, odahnuli smo pošteđeni kolektivnog svjedočenja potencijalno potresnoj blamaži. Mi smo odahnuli, a Joe Frazier je reporterima rekao: “I wish Ali had fallen into the flame. If I had the chance, I’d have pushed him in.”

Od njihovog posljednjeg susreta u Manili bilo je prošlo 20 godina.

Frazier nije imao protivnike, imao je neprijatelje. Muhammad Ali u toj je crnoj – no pun intended – knjižici imao svoj poster s metom na čelu. Točnije, na čeljusti. A Frazier iz 1971. nije često promašivao.

Kategorije najvećih, najboljih i najbitnijih često su samo subjektivne hiperbole, čime su i beskorisne, ako ne i besmislene. Suvremena komično pretjerana upotreba kovanice “najbolje ikad” sjajan je komentar o ironiji ovakvih apsolutnih kategorija. No, takve su nam konstante, naše osobne nepobitne istine, svojevrsno utočište u apsurdnoj stvarnosti neispunjenih obećanja kojom, čini se, vlada Murphyjev zakon. Mogu se probuditi u svijetu u kojem je Donald Trump odjednom američki predsjednik, ali Fleetwood Macov Rumors uvijek će biti najbolji pop album ikada, Mercedes-Benz 300SL iz 1954. najljepši automobil ikada, a prvi meč Joea Fraziera i Muhammeda Alija iz 1971. najbitniji meč teške kategorije u boksu.

Ikada.

Dok Fleetwood Mac i Mercedes možda jesu moji osobni svjetionici, prvi Ali vs. Frazier branio bih i pred porotom. Uvodni argument: meč je to koji su novinari tog vremena zvali jednostavno The Fight.

Sport je deprimirajuća pojava koja rijetko nagrađuje svoje poklonike i gotovo nikada ne ispunjava snove. Njegova je privlačnost u svrbljivoj frustraciji što na neka pitanja nikada nećemo saznati odgovor. Iz te frustracije proizlaze najbolje i najkrvavije rasprave – a ne volite li se svađati, nemate što raditi među nama, normalnim ljudima. Vjerojatno kasnite na sat transcendentalne meditacije; idite i ostavite nas da budemo mrzovoljni i nepopustljivi.

Frazier je skočio i bacio kroše koji je poslao Alija u prvi ozbiljni nokdaun u karijeri. Čovjek koji se ustao činio se nekako manjim od Muhammada Alija koji je pao

Kako bi odigrali Green Bay Packersi iz 1962. protiv Bearsa iz 1985., je li se Usain Bolt mogao dogoditi prije 40 godina, kako bi Dr. J prošao u Oklahoma City Thunderu – pitanja su to na koja ne možemo saznati odgovor, ali ona mogu biti laboratorij za testiranje bizarnih sportskih teorija. No svakih bogznakoliko godina na neka od takvih pitanja dobijemo jasan odgovor. Pitanje tko bi pobijedio u meču između Alija i Fraziera boksačkim je fanovima 1971. bilo jednako uzbudljivo kao i ova koja sam karikaturalno lupio. To je bio taj trenutak u kojem su šupci s Olimpa uslišili želju nama ubogim ljubiteljima sporta za idućih nekoliko generacija.

Ovaj fajt bio je The Fight iz vrlo očiglednog razloga – bio je to prvi put u povijesti da se u ringu susreću dva neporažena boksačka prvaka teške kategorije. Aliju su pojasevi oduzeti nakon što je odbio ići u Vijetnam 1967. i kroz tri godine njegovog odsustva Frazier je lijevim krošeom postao Ali umjesto Alija. Oba borca bila su u najboljim sportskim godinama – Frazier je imao 27, Ali 29 godina. Oba su u meč ušla nakon pobjeda (tehničkim) nokautima – Frazier protiv Jimmyja Ellisa i Boba Fostera, Ali protiv Jerryja Quarryja i Oscara Bonavene. The Fight je u očima svih bio najravnopravnija moguća borba čiji će se pobjednik s vrlo malo sitnog teksta moći pohvaliti da je najbolji na svijetu. U sportu je to rijetkost, a u boksu? Ne biste sad čitali o tome da se ikada ponovilo.

Zbog čega se onda Smokin’ Joe tako ogorčeno dimio desetljećima nakon što je priča s Alijem završila? Sad kad je mrtav, morat ću pažljivo birati riječi – Muhammad Ali je bio možda najbolji govornik u sportu i vjerojatno najbolji boksač teške kategorije, ali najbolji čovjek sigurno nije. Fokusiran isključivo na uspjeh svojih PR lakrdija, propuštao je pokazati empatiju nad štetom koju su njihove nuspojave činile kolegama i protivnicima. Njegov sustavni bezobrazluk tijekom sage s Joeom Frazierom prešao je sve granice dobrog ukusa i s vremenom postao smrdljiva mrlja na sjajnom bijelom plaštu na kojem je pisalo The Greatest.

Kako su Ali i Frazier prešli put od uvaženih kolega do smrtnih neprijatelja s trostrukim pokušajem ubojstva?

Nekoliko godina nakon što je prešao na islam, Ali je odbio ratovati protiv Viet Conga slavnom rečenicom “No Vietcong ever called me a nigger”. Samo što nije. Muhammad Ali nikada nije izrekao svoj drugi najčuveniji citat. Njegova prva reakcija nakon regrutacije bila je zapravo iskrena i sebična. “Why me?” rekao je novinaru Timesa Robertu Lipsyteu, “I can’t understand it. How did they do this to me, the heavyweight champion of the world?”

Ali naprosto nije želio poginuti. Njegov bunt nije dolazio iz osjećaja da je dio obespravljenih, upravo suprotno – smatrao je da ima pravo biti pošteđen. “I’m fighting for the government every day, I think it costs them $12 million a day to stay in Vietnam and I buy a lot of bullets…” Umoran od pitanja gdje se Vietnam nalazi i što misli o Viet Congu, na koncu je slegnuoo ramenima i rekao: “I got no quarrel with them Vietcong”.

Nakon što je citat okupirao naslovnice nacionalnih novina, Ali je instinktivno pogađao opozicijske i kontrakulturne G-točke svojim arhetipskim hip hop žargonom: “On the war in Vietnam, I sing this song. I ain’t got no quarrel with the Viet Cong.” Brendirao je svoj bunt u filozofsku dimnu zavjesu unutar koje je čučala potpuno netočna mučenička premisa. Ali je uistinu bio The Greatest, i u dobru i u zlu.

Povratak u boks 1970. dogodio se u opasnom političkom trenutku, koji je Alijevu šarenu paradigmu obojio u nijanse crne. Pozicionirajući sebe kao utjelovljenje crnačkog nezadovoljstva, za uspjeh kampanje protivnik je trebao biti utjelovljenje crnačkog problema. Kako je Frazier bio crn, Ali ga je predstavio kao Uncle Toma. Pogrdan naziv za rasne izdajice koji sudjeluju u bjelačkoj opresiji gurnuo je Fraziera u osvetničku psihozu iz koje nije izašao narednih 30 godina. Alijeva rimujuća propaganda ujedinila je crnačku zajednicu protv Fraziera. Njegova obitelj svakodnevno je dobivala prijetnje, klince su maltretirali u školi i na vrhuncu priprema za meč Fraziere je čuvala policija.

Riječi Muhammada Alija nikada nisu bile tako siromašne istinom i tako hipnotične nego onda kada su govorile o Frazieru. Uzalud se Frazier pjenio kako je Alijev trener, Angelo Dundee, bijelac. Ljudi su zaboravili da je Joe Frazier svjedočio pred Kongresom i slao peticije predsjedniku Richardu Nixonu da se Aliju vrati boksačka licenca u vrijeme vijetnamskog skandala. Sam Ali je, bar javno, zaboravio kako mu je Frazier pozajmljivao i novac. Danas se čini nadrealnim podatak da je taj Muhammad, šaka crnačkog otpora, vrijeđao Fraziera zbog spljoštenog nosa i hodao naokolo s lutkom majmuna za usporedbu.

Muhammad Ali – jači od zabrana, reklo bi se danas u određenim krugovima.

Alijeve uvrede možda ne bi bile tako učinkovite da svijet Fraziera nije smatrao poor man’s Cassiusom Clayem. Muhammad Ali je po povratku u ring zadržao onu najvažniju boksačku titulu uz koju nije dolazio pojas – tzv. lineal championship. Tu ste titulu mogli dobiti samo na jedan način – pobjedom nad undisputed prvakom kategorije. Kako je Ali postao prvak svijeta pobijedivši prethodnog prvaka Sonnyja Listona, a kroz svoju je suspenziju ostao nepobijeđen, po povratku u ring smatran je de facto svjetskim prvakom.

Za dvanaesto dijete u obitelji Frazier rođeno u američkim Niodaklevcima, koje je od boksanja na smrznutoj svinjetini u hladnjačama došlo do dva svjetska pojasa i olimpijskog zlata, borba za poštovanje i ugled 1971. godine još nije bila gotova. Smokin’ Joe Frazier iz Beauforta u Južnoj Karolini za konačno priznanje morao je pobijediti još samo jednog čovjeka. Najvećeg ikada. Muhammada Alija.

8. ožujka 1971. Muhammad Ali samouvjereno je kročio na sveti ring Madison Square Gardena. Narodni prvak došao je po svoje otuđeno zlato. Nasuprot njemu stajao je uvredama desenzibilizirani Joe Frazier, konačno na mjestu gdje se govorilo jezikom na kojem će znati uzvratiti. Dok je Ali gradio svoje medijsko kraljevstvo, nije primijetio da je njegovo sportsko imalo novog kralja.

“He said he were god. I said ‘Lord, you’re in the wrong place tonight.’”

Gledajući ponovo prvih tridesetak sekundi ovog meča, prvo što sam pomislio bilo je: [PSOVKA] kako su brzi! Ne govorim samo o brzini ruku, Ali i Frazier borili su se volumenom udaraca današnjih boraca welter kategorije. Volimo misliti kako sportovi po inerciji napreduju uz nove tehnologije i saznanja, ali ova borba – Borba – stoji kao ključni argument najzadrtijih prašnjavih povjesničara, koji poput uličnih proroka apokalipse uzvikuju kako je boks danas mrtav.

Prva runda otkrila je sve borilačke obrasce koji će uvjetovati tijek meča toliko jasno da sam se razočarao kao da sam saznao tko je ubojica na unutrašnjoj korici knjige. Najvažniji od njih onaj je o kojem se najmanje govorilo, jer zvuči otrcano: Frazier je pobijedio upornošću. Nije se radilo o isključivo psihičkom faktoru – njegove su spastične kretnje, izraženije nego ikada prije, imale zadatak natjerati Alija da promaši, ili u nuždi proći kroz udarce i uz konstantno kretanje prema naprijed ga dovesti na užad. Joe, naime, nije bio Smokin’ jer je bio eksplozivan karakter, bio je mehanički više nalik zastarjelom parnom stroju bez rikverca i kočnice. S rukama netipično raširenih lakata neprekidno je osvajao Alijev prostor sitnim koracima poput dosjetke iz reklame za baterije. Frazier je bez negativne motivacije boksao za zlato na olimpijadi slomljenog palca, ovako ozlojeđenog bit će ga potrebno upucati, mislio sam.

Muhammad Ali mislio je drugačije. Ili se bar tako ponašao. Ako je Frazier pobijedio mentalitetom tvrdoglavog gnjavatora, Ali je izgubio zbog bahatosti. Muhammad Ali/Cassius Clay je prije suspenzije bio neuhvatljivo brz i u svoje se atletske sposobnosti uzdao više nego u borilačku inteligenciju. U trenutku meča s Frazierom nije bio spor, ali je bio uhvatljiv. U njegovom odbijanju tog priznanja i izostanku taktičke adaptacije na novu situaciju u ringu izlegao se blistavi feniks Alijevog jedinog poraza na vrhuncu.

Ne vjerujete li u psihološki mumbo-jumbo u prvoj ćete rundi pronaći dvije informacije koje su u tehničkom smislu odlučile meč. Kao prvo, Ali je bacao udarce ili iz spuštenog garda ili prema dolje, pokušavajući pogoditi presavijenog Fraziera. Kao drugo, Frazierov lijevi kroše, najbolji udarac koji je boks imao za ponuditi, dva puta je pogodio Alija u trenutku kada bi bio blizu užadi. Ali je dobio prvu rundu brzim prednjim direktom, pametnim, ali relativno ilegalnim klinčem na Frazierovom potiljku i svojim letećim kretanjem, ali obratite li pažnju na detalje vidjet ćete da je Frazierova kletva već bila bačena.

Frazier kažnjava Alijev napad krošeom toliko brzim da se čini kao ghost punch. Ali ulazi u pametan i nedopušten klinč koji mu je postao bitno oružje u drugoj fazi karijere.

Sudac Arthur Mercante upozorava Alija na držanje za potiljak – taktiku koju je sudac revanša s Frazierom dopustio, a Ali njome pobijedio.

Ali osvaja bodove na jab, ali igra Frazierovu igru. Kad je uz užad, Frazier napada.

Ali promašuje presavijenog Fraziera pa udara prema dolje. Frazier koristi momentum bob and weavea i eksplodira prema naprijed i gore.

Ništa od ovoga nije bila novost, no Alijev punching down problem nije to bio dok se nije pojavio Frazier. Ali je također smatrao da je udaranjem aperkata iz spuštenog garda putanja do mete bila kraća i da je udarac bilo teže pročitati. To nas dovodi do pozadinskog dvoboja te večeri – onog između dvojice velikih trenera, Angela Dundeeja u Alijevom i Eddieja Futcha u Frazierovom kutu. Zadnji aperkat jedan je od najriskantnijih udaraca u boksu – spor je, prelazi dug put i iziskuje kompjuterski tajming i preciznost. Futch je tako računao – da bi Ali bacio desni aperkat, morao je stajati u distanci dovoljno bliskoj da primi brži i kraći udarac – kroše. Ali je tako imao taktiku bacati relativno spor udarac koji je otkrivao glavu na strani na kojoj se nalazi Frazierov najbrži i najjači udarac – kratki lijevi kroše.

Ali udara iz spuštenog garda, Frazier stiže baciti dva lijeva krošea usred njegove kombinacije.

Najgori dio Alijeve taktike bio je jedan tipičan, gotovo refleksni fajterski sindrom – potreba pokazati da niste ozlijeđeni baš onda kada jeste. Za velikog Muhammada ovo je bilo pitanje važnije od borbe – njegova esencija počivala je na prividu nedodirljivosti. Kad god bi ga Frazier dogurao do užadi, baražno bi opalio tijelo-glava kombinacije i nešto bi uvijek prošlo. Ali bi odmahnuo glavom prema publici (i sucima) i instinktivno uzvratio. To je sve što su Futch i Frazier trebali i sve na što je Dundee upozoravao svog borca. “Stop hooking with a hooker” vikao je frustrirani Angelo uzaludno.

Ali, leđima na užadi, hooking with a hooker.

Čak i u rundama koje je Muhammad Ali dobivao na bodove, osjećaj da mu se Frazier prikrada poput predatora bio je gotovo klaustrofobičan. Ali je kroz prve tri runde bacio svoje najbolje i najjače udarce. Frazier također, samo što je on pokušao uistinu nauditi Aliju.

Meč je bio neizvjestan, ali ne i pučki zabavan spektakl kakav se očekivao. Borba se odvijala pravocrtno, kao na tračnicama prema litici. Ali je pokušavao biti brži i kontrolirati distancu, što bi mu kroz početke rundi uspijevalo. Frazier je prolazio ispod Alijevih udaraca i provlačio uvijek bar po jedan težak udarac prije nego što bi ga Ali uhvatio u klinč. Šampion iz izgnanstva bio je prvi put ozbiljno ozlijeđen već na isteku treće runde. Komentatori Don Dunphy, Archie Moore i Burt Lancaster predosjećali su njegov brodolom. “Frazier is not the easy target he used to be,” pokušavao je opravdati Alijeve promašaje Don.

A onda je došla 11. runda. “And Frazier has gotten wild, he’s lost the good timing he had earlier...” – govorio je Don. Gledajući umornog i teško pokretnog Alija kako tetura, Frazier je odlučio žrtvovati tajming na oltaru snage. Ako je ikada boksačka usporedba o bacanju bombi imala istine u sebi, onda je to bio ovaj trenutak. Frazier se izvukao iz klinča i pogodio Alija istim udarcem kao i stotinu puta do tada. Koljena su ga izdala i Ali je proveo posljednju minutu runde pokušavajući ostati živ.

Alijevo ustajanje sa stolca u 12. rundu bila je njegova najveća pobjeda nakon one nad Georgeom Foremanom i jedna od najljepših manifestacija ljudske upornosti. Boksao je još tri runde, a onda je izgubio. Umoran i izobličenog lica, u 15. se rundi još držao plana koji je zacrtao. Pokušavao je kontrirati Frazierove ulaske zadnjim aperkatom iz kretanja unatrag. Uobičajen je to boksački kontranapad, ali te večeri samo pogrešan. Frazier je skočio i bacio kroše koji je poslao Alija u prvi ozbiljni nokdaun u karijeri.

Čovjek koji se ustao činio se nekako manjim od Muhammada Alija koji je pao.

U trenutku kada mu zadnja noga dodirne tlo Ali pokušava presresti aperkatom Frazierovo kretanje unaprijed, ali je Frazierov prednji kroše brži čak i nakon 15 rundi borbe.

Ovaj najpoznatiji boksački nokdaun ujedno je najveća usluga koju je Ali mogao dobiti. Promijenio je njegov pristup životu i sportu i vratio ga na put ka tituli. No, te je večeri bio potučen. Nije otpuzao preko ringa i proglasio Fraziera pobjednikom kao što je obećao, ali znao je što se dogodilo. U svlačionici nakon meča Dundeejev pomoćnik Bundini Brown pokušao je razvedriti tmurnu atmosferu. “Hey champ,” rekao je. “Don’t call me Champ. Joe’s the Champ now,” odgovorio je Ali prije nego je odvezen u bolnicu.

…

Frazier i Ali sreli su se još dva puta: u užasno suđenom revanšu u Madison Square Gardenu nakon kojeg su se svi osjećali poraženo i u Manili gdje je Frazier zamalo oslijepio, a obojica zamalo umrli od vrućine i izmorenosti. Medijski je cirkus u oba navrata bio na razini, ali svijet se promijenio taman toliko da Alijev politički stav izgubi zadnje čestice relevantnosti i postane samo još jedna proizvedena promotorska podvala. Da je u tajmingu sve, reći će vam i promotori i sportaši – a kako su nakon prvog meča i Ali i Frazier izgubili još po jednom, njihovi su kasniji susreti imali drugačiji karakter od ovog koji je imao zadatak ustoličiti neosporivog šampiona teškaša generacije.

Borilački sportovi laički su gledano sportovi najjasnijih, neupitnih rezultata. Netko je nokautiran ili se predao ili je primio više udaraca ili je bio vidno tehnički inferioran. Ali stvari nisu tako jednostavne. Rezultati ovise o toliko taktičkih ili čak samo životnih varijabli da bi borci morali imati deset međusobnih mečeva u koje bi uvijek ulazili stopostotno spremni i uvijek u zenitu svojih fizičkih i mentalnih sposobnosti kako bismo znali tko je bolji. Što je još gore – borbe definiraju stilovi i postoje svjetski prvaci koji nikada ne bi mogli pobijediti određenog borca čiji im stil ne paše. Frazier je mogao pobijediti Alija stotinu puta, ali njegov eksplozivni bob and weave stil nikada ne bi pobijedio Foremanovu mumiju i lopatanje. To je naprosto tako – možemo se samo odlučiti vjerovati da je naš tip najbolji na svijetu i uzdati se u vlastitu retoriku, kao ja danas.

A danas i 8. ožujka 1971., Joe Frazier je bio najbolji ikada.