Ako sve prođe OK, do borbe ste već uludo ispraznili dio emocionalnog spremnika za boljenje kurca. No, tek tada slijedi pravi preokret: boksačka borba koju ste čekali pet godina je u isto vrijeme kad i najveći MMA događaj kojem ste se također mukotrpno veselili kroz isti proces otkazivanja i vaganja. Kad je sve gotovo, neki od nas moraju pisati dvije kolumne u jednoj.

I: UFC 291

Lakoteška kategorija je u UFC-u prošla dug put od jedne od najuzbudljivijih MMA divizija, preko divizije koja nije dorasla generacijskom talentu Jona Jonesa, do divizije koju sačinjavaju borci s velikim talentima i velikim rupama u igri koja podsjeća na kamen-papir-škare. Uz sve to, divizija nema ni sreće. Taman kad se narod uzbudi oko nekoga (Jiří Procházka), taj netko se ozlijedi. I dalje mi se čini da bi za diviziju bilo bolje da je Jones ostao i ostario u njoj, da se štafeta prenijela uobičajenom sportskom logikom.

Što nas dovodi situacije u kojoj se Alex Pereira nalazi na korak do izazivača za titulu u diviziji u kojoj se nikad nije borio. Ja ga volim i divizija očajno treba osvježenje, ali ovo se činilo kao meč koji Jan Błachowicz može izgubiti samo nekom pogreškom u planu ili u uobičajenoj lutriji kickboksanja između dvojice velikih tipova. Možda sam naivan i previđam detalje koji čine ključnu razliku, ali Błachowicz bi u mojim očima morao imati uspjeh preko 95 posto u pokušajima rušenja.

Jedna je ovo od izvedbi koja završava i karijeru pobjednika. Pred njim nema više nikoga, ostaje mu samo da ostari i preda palicu sljedećoj generaciji

Što se ovdje dogodilo? Iako sam navijao za Pereiru, vjerujem da bi Błachowicz glatko dobio meč da nije izgubio kondiciju u prvoj rundi. Što je najgore, problem je vrlo vjerojatno bio i u nadmorskoj visini Salt Lake Cityja, koja tradicionalno masakrira UFC priredbe.

Błachowicz je pametno otvorio meč utrčavanjem u high crotch rušenje i uz malo natezanja ga i dobio. Kroz bodylock se prebacio na leđa, zaključao trokut i počeo raditi na RNC-u. Poatan je izgledao izgubljeno — očima je tražio savjet iz kuta što učiniti. Bio sam malo iznenađen da Błachowicz nije pokušao ostati u gardu, polugardu ili side poziciji i uputiti više udaraca.

U drugoj rundi je Pereira napadao tijelo i koristio calf kickove. U ovom je trenutku Błachowicz pametno namamio Pereiru na razmjenu krošea, sagnuo se ispod jednog i srušio ga. Pereira se, međutim uspio ustati uz nekakav improvizirani wall walk i Błachowicz se naizgled ispuhao od samog razočaranja. Pereira je napao aperkatima i krošeima, a Błachowicz se jedva branio; visokokalorično hrvanje u Salt Lake Cityju bila je jedina moguća opcija, ali i iznimno rizična. Do kraja meča Pereira je prilazio Błachowiczu u blisku distancu, napadao calf kickovima i čak middle kickom po protivnikovim rukama. Nisam siguran zašto Pereira nije koristio još više prednjih direkata; gotovo svi su mu prolazili s lakoćom.

Meč je završio najsporijim single leg rušenjem koje sam u životu vidio — čak i polumrtav Błachowicz ima moć srušiti Pereiru. Suci su dodijelili pobjedu Pereiri i ne mogu reći da su skroz u krivu. Vjerujem da je Błachowicz mogao nekako optimizirati svoje napade u parteru, pokušati iskontrolirati Poatana i učiniti mu više štete. Ovako mu jedini argument za pobjedu ostaje pokušaj gušenja iz prve runde.

Što je sljedeće za Pereiru? Teško je reći. S jedne strane mi se borba protiv Prochazke čini kao fantastičan urnebes, s druge je nepravedno zapostaviti Magomeda Ankalaeva. U svakom slučaju, divizija je toliko kaotična da je teško biti ljut na bilo koju kombinaciju.

Justin Gaethje započeo je karijeru putem slam nokauta Kevina Crooma. Bila je to najava kismeta najuzbudljivijeg borca u UFC-u. Gaethje je polu-čovjek polu-gif, lik iz mašte ljudi koji o MMA-u ne znaju ništa i zamišljaju sport kao donkihotovske borbe razularenih luđaka. Kao veliki Gaethjeov fan vjerujem da ima nešto romantično u tome što nikada neće postati šampion; ostane li samo posljednji akcijski junak, ostavit će portfelj koji će se razgledati kao cjelovito umjetničko djelo.

Dustin Poirier je, s druge strane, pa skoro isto to — dečko koji je zavolio boks, počeo se baviti MMA-om, ali ostao uprizorenje šakačke logike iz vremena industrijalizacije Divljeg zapada. I on je borac s manama (namještanje gaća između udaraca, na primjer) bez kojih ga je teško zamisliti i koje, ako bi ih popravio, ne bi nužno rezultirale boljom karijerom.

Njihova prva međusobna borba bila je jedna od boljih u karijeri obojice. Bila je to i zadnja borba originalne inkarnacije Justina Gaethjea, zadnji put kad je pokušao duplim dekungom i ‘golim’ low kickovima dobiti meč. Po mnogočemu i uveliko zahvaljujući Gaethjeovoj jednostavnosti i gameplanu zombija, borba je bila jednostavna.

Poirier je borac ručnih kombinacija s visokim brojem udaraca po napadu. Protiv Gaethjea je ovo mogao koristiti više nego protiv drugih protivnika. Počinjao bi s prednjim direktima i gradio kombinaciju do krošea ili aperkata. Desni kroše mu je osobito uspješno prolazio jer Gaethje ima običaj stajati izuzetno blizu protivniku kad upućuje low kickove. Također, Gaethjeovi ulasci su uglavnom pravocrtni, nakon čega popravlja poziciju koracima u lijevu ili desnu stranu. Ovo ostavlja centralnu crtu i tijela i glave nebranjenom, zbog čega je laka meta za aperkate. Ukratko, Poirier ga je zatrpao visokim volumenom i preciznošću udaraca — dok Gaethje gleda u pod, Poirier ima više vremena za promotriti situaciju i plasirati udarac.

No, to je bio stari (i poluslijepi!) Gaethje. Kako je izgledao sraz između taktičkih siledžija u 2023.?

Prvi udarac koji je Gaethje uputio u ovom meču bio je prednji low kick uz mali prikorak i znao sam da je u strateškom smislu spreman za pobjedu. Mislim da je Jack Slack za prvi meč komentirao kako je Gaethjeov najveći problem bila činjenica da mu je nokautni udarac bio zadnji low kick u vanjsku stranu protivnikove prednje noge. To je bio problem jer je Poirier kontragardaš i taj udarac sjeda na unutrašnjost njegove desne noge. Šteta koju udarac čini s unutrašnje strane i pritisak na koljeno nisu ni približno učinkoviti kao kad udarac sjeda s vanjske strane noge, a i lakše ga je uštopati malim okretom koljena prema unutra.

Druga velika stvar bila je Gaethjeovo napadanje tijela — mislim da još uvijek nikome nije jasno zašto Gaethje, kao tako strašan napadač krošeima iz bliske distance, češće ne napada tijelo. Ovaj put je u svoje otklone i bob and weave manevre uključio i kroše u tijelo.

I ključna stvar prve runde i donekle cijelog meča bile su Gaethjeove varke; u prvom meču Poirier je mogao nabijati kombinacije visokog volumena jer je Gaethje ili stajao u mjestu ili silovito ulijetao. U ovakvim bi situacijama Poirier lako gradio kombinacije od slabijih udaraca do jakih krošea ili crossova. Ovaj put je Gaethje pustio da Poirier dođe njemu, ali mu je razbijao ritam varkama rukama. Poirier bi započeo kombinaciju i prekidao je da pokrije lice od udarca koji ne dolazi. Bila je ovo taktički jedna od najboljih rundi koje je Gaethje u karijeri odradio.

No, runda je bila daleko od savršenog. Poirier je dobro čitao Gaethjeove otklone i zamalo ga je nokautirao middle kickom u glavu (jer ju je Gaethje spuštao do razine struka). Poirier se pred ovim novim Gaethjeovim pitanjima vratio svojim klasicima 1-2 i 2-3. Problem je za Gaethjea taj što je i to dovoljno dobro da izgubi meč. Jedan direkt mu je razbio arkadu i, činilo se, doveo ga u probleme. Poirier je kasnije rekao da mu se učinilo da je Gaethje malo glumio da ga uvuče u tuču, što također nije nemoguće.

Iako sam vjerovao da Gaethjeu ide sjajno, nisam se nadao ovakvom završetku. U drugoj rundi je uputio takozvani dupli napad po istoj strani — desni direkt za kojim ide desna noga. Poirier je učinio ono što su i mnogi prije njega (komentatori su se sjetili, na primjer, nokauta Kamarua Usmana) — krenuo je parirati prednju ruku i nije stigao na vrijeme vratiti šaku na blok high kicka.

Iako borba nije bila ono što je taj smiješni BMF pojas imenom sugerirao, po meni je jebeno nevjerojatno kako Gaethje odbija krepati. Ne mislim to samo u kontekstu pojedinačnih borbi u većini kojih je zamalo bio nokautiran, nego i u karijernom smislu; konstantno se pojavljuju nove nade i Gaethje uspijeva ostati nadomak titule koju, s druge strane, nikad neće osvojiti.

II: Spence vs Crawford

Pet je godina prošlo od početka zakazivanja borbe Errola Spencea mlađeg i Terrencea Buda Crawforda, a, vjerujem, i koji mjesec više otkad su na Twitteru počele kružiti glasine o tome da je borba u samo-što-nije fazi. Kad je pripiti Spence ispao iz Ferrarija 488 Spider (pogodite je li imao zavezan pojas) kojim se u tri ujutro kotrljao po cesti u Dallasu, pomislili smo da je borba dva najbolja welteraša naše generacije zauvijek propala. Nije samo to bio problem, Spence se prije nesreće namučio i protiv Shawna Portera — malog, brzog razbijača koji je uvukao Spencea u tuču i zamalo se izvukao s njegovim pojasovima. U borbama nakon incidenta s Ferrarijem, Spence je, međutim izgledao ili solidno (protiv Dannyja Garcije) ili sjajno (protiv Yordenisa Ugasa).

Crawford, po meni barem, nije imao sumnjivih izvedbi u ringu, iako su neke borbe bile možda uzbudljivije nego što su treble biti (Egidijus Kavaliauskas). U svojih posljednjih 10 borbi niti jedan njegov protivnik nije doživio kraj meča — posljednji put je Crawford pobijedio odlukom sudaca daleke 2016. — kao light welterweight protiv Viktora Postola.

Tehnikalije ove dvojice boksača teško je opisati u jednoj kolumni, za potrebe sportskog populizma recimo da je Spence Terminator, a Crawford Predator. Spence je ogroman tip za kategoriju, ima velik dohvat (iako, navodno, manji od Crawforda!), snažan je, ima izdržljivu čeljust i općenito je inteligentno agresivan. Njegov stil je brak fizičkih talenata i borilačke inteligencije, ali obojica imaju tu određenu notu agresije koja lomi protivnike (često i u doslovnom smislu). Njegova najljepša kombinacija je dvostruki jab i lijevi kroše u jetru. Spence je najbolji za gledati kad ne popušta nijednom od svojih dvaju nagona — da bude snobovski tehničar (kao protiv Mikeyja Garcije) ili da bude džukela (kao protiv Portera).

Crawforda je još teže opisati bez ulaska u detalje — radi se o jednom od neobičnijih suvremenih boksača. Postoji ideja da se njegovim protivnicima nokaut prikrada — Crawford ih kuha poput žabe u loncu koja ne shvaća da se temperatura pojačava. Da stvar bude čudnija, Crawford ima i turbo opciju — kad se jako naljuti, zna završiti borbu iz kontragarda. Njegova je izvedba protiv Portera bila impresivnija od Spenceove (što za njihov međusobni duel ne mora imati nikakav značaj) — Crawford se bolje snašao u tornadu koji Porter stvara u ringu i ostvario je dva nokdauna, nakon čega je njegov kut predao meč.

Crawfordova igra mijenjanja stoja njegov je tehnički potpis, ali s druge strane je Spence, prirodno jak udarač koji se bori iz kontragarda. Crawforda bije glas izvanserijskog talenta u improvizaciji — postoji ideja da ulazi u oluju i usred razmjene donosi brze odluke o izboru mete i udarca. Pročita li protivnikove ulaske, njegov lijevi kroše iz kontragarda jedan je od najboljih koje je boks vidio.

Pitanje ovog meča moglo je biti: hoće li Crawford ostati u klasičnom gardu i biti blizu Spencea, ili resetirati situaciju kroz dva kontragarda? Crawford se odlučio za drugu opciju.

Spence je solidno započeo meč (Crawford je notorno neaktivan tijekom prvih rundi) i osvajao je prostor iza prednjeg direkta. Imao je čak i nekoliko lijepih kombinacija upućivanjem jabova u glavu koje su pratili krošei u tijelo kad bi Crawford podigao gard. Druga runda je, međutim, dala naslutiti da za Spencea stvari neće završiti onako kako su počele. U prvoj kombinaciji od više od dvaju udaraca postalo je jasno da je Crawford puno, puno brži. Spenceova tendencija da uvijek ide naprijed nije mu išla u korist. Situacija je bila sljedeća: oba borca su u kontragardu, ali Crawford kao borac kojem je klasični gard prirodni ima jaču ruku naprijed i bliže protivniku. Ovo je rezultiralo prvim nokdaunom — Crawford otvara kombinacije zadnjim direktom i onda prednji koristi kao power shot.

Crawford je na ovaj način zatvorio Spenceove opcije. U punoj distanci je bio prespor i njegovi prednji direkti nisu imali Crawfordovu snagu, a u bliskoj je distanci Crawford bio brži i opasniji, pogotovo putem aperkata (koji je također rezultirao jednim nokdaunom).

Ovo je trenutak da se ukaže na činjenicu koja Crawforda čini generacijskim talentom: njegova moć improvizacije. Za Crawforda često nema unaprijed zadane kombinacije; za njega su one niz podložan promjenama u odnosu na ono kako protivnik reagira, a ima brzinu koja mu omogućava ovakvu vrstu opuštenosti pod vatrom. Spenceova je zadnja nada bila dirty boxing, ali Crawford je i tu bio jači — često bi prednji kroše ostavio na protivnikovoj glavi i odgurnuo se od njega u kut od 90 stupnjeva. Spenceova se igra iza šeste runde potpuno raspala i Crawford je udarac po udarac išao prema tehničkom nokautu koji je dobio u devetoj rundi.

Boks je star sport. Kao i sve staro, ima svoje mitove i legende koje čine neki precijenjeni i neki ignorirani likovi. Za ljude koji ne prate boks ova je pobjeda samo još jedna pobjeda boljeg boksača i to je sve. No, za one koji su pratili karijere ove dvojice boraca, ovo je jedna od izvedbi koja će pisati neku novu legendu — Crawford je deklasirao najboljeg boksača u svojoj diviziji, i to u naponu snage i volje za borbom. Analitičari će analizirati najsitnije detalje, pisci će pisati kolumne i knjige, buduće generacije će žaliti što ovo nisu mogle gledati uživo.

Jedna je ovo od izvedbi koja završava i karijeru pobjednika. Pred njim nema više nikoga, ostaje mu samo da ostari i preda palicu sljedećoj generaciji.

Ovakvog ga nitko u diviziji ne može pobijediti.