Hrabrost bismo mogli definirati kao kapacitet za suočavanje s opasnošću ili problemom bez ustupanja. Prema Aristotelu je ona neka vrsta središnje točke pregovora između kukavičluka i nepromišljenosti. Pitanje hrabrosti je, vjerujem, uvijek i pitanje konteksta: čovjek može biti manje ili više hrabar u različitim raspoloženjima ili fazama života ili ulozima u odnos s opasnošću. Biti hrabar kad štitite svoje dijete drugačija je situacija od bivanja hrabrim kad nije dijete u opasnosti već vi sami, što to dijete može ostaviti bez skrbnika i tome slično. Postoje i kontrafobične ličnosti koje trijumf nad fobijama ili anksioznošću pokušavaju proizvesti kroz poduzimanje izuzetno riskantnih pothvata ili načina suočavanja s opasnošću koje je rigidno neustupajuće.
Iako borce vidimo kao načelno hrabre, ta hrabrost ne eliminira nužno tjeskobu ili strah; sportska borba je i performans pred publikom sa svojim prijetnjama sramotom i sam fizički obračun koji borca ugrožava na drugi način. Biti hrabar naspram opasnosti po zdravlje i biti hrabar naspram sramote dvije su različite stvari. (Donald Cerrone i Georges St-Pierre su, između ostalih, u svojim intervjuima uvijek bili iskreni oko razine tjeskobe koja bi pratila svaki njihov izlazak na borbu.) Ludilo hrabrosti je, može se reći, najočiglednije u ratu, gdje su šanse za smrt ogromne, i ljubavi, svaka ljubav završava separacijom ili kroz prekid ili kroz smrt.
Mauricio Shogun Rua u ovom je kontekstu bio prototip suvremenog MMA borca.
Njegove se borbe danas doimaju kao nešto iz polusvijeta borbi na napuštenim parkinzima. Bio je zadnji neokrunjeni kralj borbe bez pravila
Bio je veliki pragmatik u okvirima nasilja, nepromišljeno promišljen — skočio bi protivniku na glavu ako bi se prilika za to ukazala, bez obzira na to u kakve ga nevolje takav potez može odvesti. Činio se kao borac kojem je hrabrost prije svega nešto što se isplati. On je, na određen način, sljedeća generacija nakon heroja prošle kolumne Wanderleija Silve. Shogun je s jedne strane bio tehnički rafiniraniji i time nešto profinjeniji umjetnik ratovanja, ali je s druge upravo zbog toga često bio veći sadist; dok je Silva u borbe ulijetao kao pijani bumbar, uvijek na štetu i sebe i drugog, Rua je bio kalkulirani sadist — bio je zastrašujuće proračunat u tome kako će nekome skočiti na glavu. Predlažem nekoliko borbi za sve one koji su propustili njegov vrhunac, a koji se nezgodno poklopio s Prideovim umiranjem i UFC-ovim usponom.
Shogun vs. Kanehara
Hiromitsu Kanehara bio je jedan od tih likova kakve je Japan 1990-ih proizvodio, dojma sam, na tjednoj bazi. Pomalo hrvač, pomalo kečer, pomalo kickboksač. U okviru legendarnog RINGS-a čak je uspio zabilježiti pobjede protiv Valentijna Overeema i Jeremyja Horna, dok je protiv jače konkurencije (Dan Henderson, Renato Sobral) redovito gubio. Kao i drugi modeli iz iste serije, i Kanehara je prije svega i na svoju štetu bio tvrd lik i ništa više od toga. Pride ga je nudio popularnim borcima ili mladim nadama da u pobjedi izgledaju impresivno.
Teško mi je opisati kako je Shogun izgledao protiv Kanehare. Najbliže sam tome da to opišem kao “nenormalno”. Nakon par low kickova, malo klinča i pokušaja da Kanehari uzme leđa, Shogun je naskočio na njega, pao mu na prsa i ostao ga čekićati šakama u glavu.
Rua je tijekom karijere imao odličnih i uzbudljivih taktičkih i tehničkih trenutaka, ali ova je sekvenca krvava posjetnica brazliskog psiha.
Shogun vs. Jackson
Odmah nakon Kanehare, Rua je uparen s Quintonom Jacksonom. Bio je to Shogunu tek peti meč u Prideu (u prva četiri je pobijedio četvoricu Japanaca) i prvi veliki test. Da stvar bude uzbudljivija, Jackson je u svom prethodnom meču pobijedio Shogunova brata Murila Ruu zvanong Ninja. Jacksonova motivacija je, s druge strane, bila pojačana činjenicom da su Shogun i Silva, od kojeg je Jackson već bio dvaput izgubio, bili dio istog klana.
Meč je danas zanimljiv po tome što odlično ocrtava ideju o Shogunu kao, u suštini, borcu klinča. Dok je Silva osvajao prostor Popeye-krošeima, Shogun bi bacio po jedan udarac i hvatao tajlandski klinč. Nakon što bi protivnik uzimao body lock ili underhookove, Rua je išao ili na saplitanje ili na pokušaj nokautima koljenom. Ti udarci koljenima bili su njegova najuspješnija rušenja. Ovakav je stil savršeno funkcionirao u Prideu, gdje nije bilo dobrih boksača koji bi ga direktima držali dalje od sebe (Jackson je bio preživčan da skuži kako mu prednji direkt prolazi bez otpora).
Shogun je također bio nestrpljiv borac (ruku na srce u Prideu su se još uvijek borci, katkad, borili više puta u istoj večeri) i njegovi nokauti su uvijek bili obojani žurbom. Kad je shvatio da će Jackson pristajati na svaki njegov klinč, Rua se opustio i pojačao agresiju. I danas ti Shogunovi napadi u klinču izgledaju klaustrofobično — ili prema vama lete koljena i laktovi, ili morate paziti na saplitanja.
Sam završetak borbe možda nije nenormalan kao onaj protiv Kanehare, ali ga činjenica da je izveden protiv Jacksona čini značajnijim. Shogun je te večeri naddivljao divljaka.
Shogun vs. Overeem I i II
Teško je naći čudniju karijeru od Overeemove. Bio je zvijer i u MMA-u i u kickboksu, ali je često gubio jednako spektakularno koliko je i pobjeđivao. Pratio ga je glas staklene čeljusti i, iako je taj glas često prelazio istinu, činjenica jest da je znao gubiti nokautima od lošijih boraca. Problem je bio u tome što se od protivnika očekivalo da prođe kroz Overeemove nokautne direkte i koljena da bi uopće došao u priliku da ga dohvati.
Uoči prve borbe protiv Shoguna Overeem je, čini se, bio na jednom od svojih vrhunaca — giljotinama je zaredom pobijedio Igora Vovčančina i Vitora Belforta. Borba se dogodila u okviru turnira za pojas srednje kategorije (priredba Pride FC: Final Conflict 2005) — Ricardo Arona je te večeri pobijedio Wanderleija Silvu, a Shogun je za finale trebao dobiti Overeema.
Bila je ovo era u kojoj je Overeem bio na tek umjerenim kurama steroida, pa razlika u veličini nije bila izražena kao što je to bio slučaj kasnije. No, sve su odlike njegova stila bile prisutne: odlično se kretao lateralno, imao je dobar osjećaj gdje se u ringu nalazi i, najvažnije, kada treba kontrirati. Shogun se odlučio (ili drugačije nije znao ili htio) otvoreno skraćivati distancu i ulaziti u hrvanje — vjerovao je, čini se, da je bolji u klinču i da može preživjeti Overeemova koljena. Unutar svakog body locka Overeem je udarao koljenima, ali samo tijelo — Shogun je pametno izbjegavao tajlandski klinč koji ga je mogao dovesti u situaciju da primi koljeno u glavu. Držao je Overeema blizu sebi — najgore što se moglo dogoditi bilo je da odu u parter, gdje je ionako bio bolji.
To se i dogodilo. Kao i u dosta drugih borbi Shogun je strpljivo radio iz side pozicije ili garda sve dok mu ne bi dosadilo; potom bi pokušao soccer kick ili skakanje na glavu i, ako baš ništa ne bi uspjelo, naprosto bi pojačao ground and pound na 11/10 i nokautirao protivnika. Ovaj put je lako prošao Overeemov gard, zauzeo side poziciju, pogodio ga koljenom u glavu, sjeo na njega i naprosto ga isprebijao.
Druga je borba bila značajno zanimljivija. Shogun je krenuo uobičajeno silno s kickovima i osvajanjem terena kretanjem i varkama. Overeem je u par navrata dobro kontrirao Shogunov običaj da napada ‘golim’ low kickovima. U to je vrijeme ovaj način kickboksačkih razmjena bio nešto što smo nazivali dosadnim borbama, ali iz današnje je perspektive jasno da se radilo o stojci koja je po mnogočemu bila ispred svog vremena — tko je u to vrijeme u MMA stojci uopće radio varke?
Pred kraj runde Shogun je uhvatio jedno Overeemovo koljeno i pretvorio to u single leg rušenje. Nakon što se zasitio uobičajenog ground and pounda, Shogun je naglo ustao, razmislio i umjesto skoka na glavu odlučio izvesti leteći kroše (?!) prema Overeemu koji je ležao na tlu. Kroše je gotovo instantno nokautirao Overeema — Shogun je dodao još porciju šaka i Nizozemac je ostao ležati kao pregažena lešina. Ako se netko oprostio od Pridea na pravi način, onda je to bio Shogun.
Shogun vs. Arona
Arona se danas čini kao jedna od misterija Pride ere, ono što bi Amerikanci nazvali what if borcem. Kao klinac se u promociji RINGS borio s borcima koji su izgradili solidne (Jeremy Horn) ili velike karijere (Fjodor Emelijanenko), potom upao u Pride kao bomba (pobijedio je zaredom Guya Mezgera, Hendersona i Ninju) da bi na koncu samo nestao sa scene uz nekoliko teških poraza.
Arona je u vrijeme svojih MMA borbi bio superstar brazilskog jiu jitsua, osvajač ADCC-a 2001. u kategoriji ispod 99 kg i u otvorenoj kateoriji, kao i osvajač zlata u kategoriji ispod 99 kilograma 2000. Kao dječak se bavio karateom i džudom, da bi se uhvatio jiu jitsua nakon što je saznao za vale tudo. Bio je dio proširene obitelji Gracie pod trenerom Carlsonom Graciejem. Možda najveći Aronin MMA uspjeh u eri prije Pridea bio je zapravo poraz od Emelijanenka — borba je išla do kraja, a Arona je veliki dio meča imao kontrolu. Fjodor je na koncu dobio borbu zbog više pokušaja poluga i na osnovu onoga što se nazivalo agresivnošću u ringu. U trenutku kad je naišao na Shoguna, Arona je iza sebe imao i pobjede nad Wanderleijem Silvom i Kazushijem Sakurabom.
U trenutku kad se dvojac susreo u Prideovu ringu, Shogun je imao omjer od 12 pobjeda i jednog poraza, ali izvan Pridea (Babalu Sobral u IFC-u). Rua je bio usred jednog od najboljih nizova u Prideovoj povijesti — nokaut Jacksona, pobjeda protiv mlađeg Nogueire — Lil Noga i nokaut protiv Overeema.
Stariji čitatelji Punchlinesa lako će zbrojiti ovu matematiku u narativ koji je pratio ovaj meč — nije to bila samo najveća borba ne-teškaša u Prideu, bila je to doslovno borba za ponos: Arona je bio zlatno dijete Top Teama, a Shogun Chute Boxea. Obojica su bila tu da osvete svoje kolege; Shogun Silvu, a Arona Lil Noga.
Borba je danas jedna od onih kratkih klasika Pride FC-a. Shogun ju je započeo tornado kickom, a sve nakon toga može se nazvati highlightom. Shogun Aroni pada u klinč/bodylock, Arona ga ruši, a Rua izvodi omoplatu nad pobjednikom ADCC-a. Arona kroz omoplatu gubi poziciju i Shogun ga uz hvat na potiljku gađa koljenom u glavu i potom skače s obje noge na glavu. Slijedi malo ground and pounda, ali Shogun nije zadovoljan te se ustaje i pokušava nabiti nogom Aroninu glavu. Razdragani Wanderlei Silva iz publike dobacuje savjete koji bi, i da su se čuli, vjerojatno bili cenzurirani.
Nakon par hrvačkih sekvenci Shogunu ponestaje strpljenja, petom pogađa Aroninu glavu u parteru, ostaje visiti nad njim i ‘čekićima’ dovršava posao. Bilo je to nekoliko minuta koje sumiraju Shogunov vrhunac: nekontroliran u stojci, iznenađujuće dobar u klinču i držanju pozicije te svirep u ground and poundu.
…
Namjerno sam odabrao samo Shogunove pobjede iz Pridea jer je na koncu ostao pripadati Prideu, iako je kasnije bio i UFC-ov prvak lakoteške kategorije. On je dugačak most od Wanderleija Silve do Jona Jonesa učinio kraćim. Istovremeno, ono što je činio u Prideu i zbog čega smo ga voljeli zbog pravila nije mogao činiti u UFC-u, pa je njegov brend nasilja ostao nekako osiromašen.
Njegove se borbe danas doimaju kao nešto iz polusvijeta borbi na napuštenim parkinzima. Bio je zadnji neokrunjeni kralj borbe bez pravila.
