S jedne strane, u najtežoj kategoriji se izazivačem ili čak šampionom može postati s jednom i pol tehnikom, što je već desetljećima materijal za sprdnju cijele kategorije (lista 15 izazivača je sama po sebi meme). S druge strane, vrh rang liste izazivača u muha kategoriji je praktično igra kamen-papir-škare međusobnih poraza i pobjeda. Dok najteži borci kubure s pretilošću (Derrick Lewis, Tai Tuivasa…) ili s previše mišićne mase (Francis Ngannou) i često gube borbe protiv same kondicije, najlakši borci skidaju kile na stravičan način i često se ne uspiju oporaviti do same borbe. Istovremeno, vrlo mali broj njih odlazi u bantam, jer su za tu kategoriju ipak premali. Još gore od ovoga, kontinuitet koji je donosio Demetrius često je mijenjan za dosadu.

UFC 270 je zapravo bio prilika da se oba narativa preokrenu.

Teška divizija je kao vladara mogla dobiti ili svog najboljeg kickboksača (Cyril Gane) koji će vladati (banalno rečeno) tehnikom poput svojih kolega iz kickboksa današnjosti i prošlosti (Rico Verhoeven, Ernesto Hoost) ili nokautera (Ngannou) koji usprkos velikom tehničkom napretku ipak ovisi o izvanzemaljskoj udaračkoj moći (odnosno kao što je MMA meme rekao: “fist go boop”).

Muha divizija pred sobom ima drugačiji set problema, pa tako i odgovora. Problem ove kategorije nije manjak tehnike, nego manjak uzbudljivosti. (Vrijedi napomenuti da nepopularnost muha kategorije ovisi i o psihologiji gledatelja, odnosno percepciji fizički manjih muškaraca, ali taj aspekt ću ovom prilikom preskočiti.) Naime, Deiveson Figueiredo je jedan od najjačih udarača u povijesti muha kategorije, a Brandon Moreno kopile Julija Chaveza koje ne poznaje odustajanje i bol. Rijetko se događa da su svi ishodi dobri za obje divizije.

Najuzbudljivije je pitanje uoči priredbe tako bilo hoće li tehnika teškaša konačno nadići udaračku moć i hoće li srce muha boraca nadići tehniku?

Gane je iz kontragarda Ngannouu nedohvatljiv; distanca je prevelika i za odmornog Ngannoua.

Neki ljudi u Bosni i Hercegovini na pitanje kako je nešto prošlo znaju odgovoriti samo — relativno. To je moj odgovor na ovo pitanje — prošlo je baš relativno.

Ngannou je obranio svoju titulu u borbi kojom nitko osim njega ne može biti osobito zadovoljan. Borba je imala određene tehničke narative; postojao je, recimo to tako, dijalog između dvojice umjetnika borilačkih vještina, ali su odlučujući faktori ponovo bili ogromni tehnički nedostaci i/ili kondicija. Nisam strašno nezadovoljan, ali sam relativno nezadovoljan ponuđenim — čini se da oba borca mogu proizvesti puno bolju borbu.

Gane je osvojio prve dvije runde na način koji samo izgleda kao ono što smo očekivali, ali i u njima se vidjelo da se situacija može razviti u Ngannouovu korist. Ono što sam ja očekivao bilo je da će Gane voditi borbu kao protiv Lewisa uz određenu defenzivnu pozornost koju je pokazao protiv Aleksandra Volkova.

Gane se u ovom meču kretao dobro, nije se sramio pobjeći iz distance koja mu ne odgovara kad bi došao do kaveza, ubadao je Ngannoua i micao glavu iz dometa. Zvuči super. Jedini je problem u tome što je, recimo, Lewisa ipak slomio i jačinom udaraca, a Volkova pobijedio većim volumenom, totalnim diktiranjem tijeka borbe i ponovo — jačinom udaraca odnosno nagomilanom štetom. Ništa od toga Gane nije uspio učiniti protiv Ngannoua. Razlog tome je vjerojatno nešto što je bilo dio plana, a u što ja nemam uvid pa je sve ovo vrlo spekulativno, ali moj osobni dojam i tijekom prvih rundi bio je da Gane ne čini dovoljno.

Gane se odlučio za puno čišći point-fighting nego inače, pa je posljedice na Ngannoua ostavljao nedostatak kisika — nije bilo lijepih čistih i čestih udaraca koji bi ga dodatno smorili. Najkraće rečeno — Gane je računao na umornog Ngannoua u drugoj polovici meča, ali je nedovoljno investirao u to da se to i dogodi.

Ngannou je do pobjede došao u ovom trenutku; komentatori su krivo interpretirali sekvencu — ne radi se o Ganeovu žrtvovanju pozicije za heel hook, nego o čistom Ngannouovom čišćenju. Zapravo najbolji Ngannouov potez u cijeloj borbi.

Što nas dovodi do strašnog tehničkog nedostatka: Gane zna hrvati samo u klinču i više nigdje drugdje. Ne moram detaljno komentirati držanje besmislene giljotine ili heel hooka — svima je po samom njegovu pogledu jasno gdje je i kako pogriješio. Ngannou je daleko od dobrog hrvača, ali je u svakom slučaju bolji od Ganea. Pokazao je lijep napredak koji oko za detalje poput wrist controla u parteru lako može uočiti. K tome je još hrvanje iz side ili half garda idealno za aktivno pauziranje i hvatanje zraka. Gane je u posljednjim rundama pokazao i određenu taktičku nezrelost — rušenje u posljednjoj rundi nakon što je empirijski dokazao da je loš u scramble pozicijama nije bila odluka na koju može biti ponosan.

Pišem o Ganeu jer je mogao ovu borbu dobiti puno lakše nego Ngannou. Od kraja druge runde mogao je pojačati svoj kickboksački bodovni stil i bez riskantnih tehnika (ne znam koji bi trener savjetovao teškaša u borbi za titulu da izvede wheel kick), mogao je, u želji da dodatno uspori Ngannoua, više ciljati (očigledno ozlijeđene) noge, mogao je raditi više feintova (ili, točnije, mogao se bolje okoristiti onim varkama koje su uspjele!)… Bez uvida u njegov plan ne možemo znati što je sve pošlo po zlu, ali stvari nisu izgledale dobro ni kad je izgledalo da je sve dobro.

Ngannou je na koncu zasluženo ostao šampion, ali ponovo u borbi koja je imala boljke velikog broja drugih teškaških borbi. U podcastu sam pogodio oba rezultata, pa se ipak ne osjećam sjajno oko toga. Znam da ljudi vole teškaše, ali biste li poznaniku koji ne prati MMA pokazali zadnje dvije runde i rekli “e, to je naš šampion u najbitnijoj kategoriji”?

Figueiredo i Moreno će se boriti još jednom, a Ngannou može uključiti svoj troll-pogon i živcirati Danu Whitea pričama o boksačkom meču protiv Tysona Furyja

Pisao sam prvo o teškašima, jer su im kolege iz najmanje divizije pokazale kako se radi dobra borba. Figueiredo i Moreno stvorili su još jedan klasik. Oni su prokletstvo/iluziju muha kategorije (mali su = slabi su, znaju samo demonstrirati tehnike bez prave opasnosti, nema tu ‘tuče’…) sad već potpuno poništili.

Kladio sam se na Figgyja jer sam vjerovao da je u drugom meču izgubio samo zbog lošeg menadžmenta skidanja kila. Odnosno, da Moreno nije toliko napredovao od Morena koji je gubio od Alexandrea Pantoje ili Sergija Pettisa. Pogriješio sam teško. Moreno je u Figueiredu našao partnera, a ne neprijatelja. Nakon što je preživio prvu borbu i nekako osjetio da može podnijeti protivnikovu silinu, kao da je sazrio na neki način dublji od sportskog. Rijetko kad viđamo ljude koji se tako spokojno osjećaju u svojoj koži, a kamoli u svojoj koži dok se bore s tipom kojem je nadimak Bog rata.

Borci kao što je Moreno inspirativni su na neobičan način — osjećam se bolje jer sam vlastitim očima vidio prizor čovjeka koji uživa umjesto da se boji, a sve to bez potrebe da ponizi drugog čovjeka.

Možda tipična razmjena za cijeli meč; Figgy ulaže svu snagu u low kick, Moreno ne stiže povući nogu iz širokog garda već ‘sjeda’ na nju u obrani, ali pogađa desnim krošeom iz kontre.

Borba, naravno, nije bila tehnički glupa, samo što se većina akcije događala u prljavoj razmjeni krošea i određenoj vrsti nadigravanja u trenucima kad je poraz za jednog od dvojice već na horizontu. Jedan od najljepših trenutaka borbe bio je onaj u kojem je Moreno iz, praktično, nokdauna s poda pogodio Figueireda koji stoji. Moreno je, na osnovu svog tehničkog i psihološkog napretka, uspio poljuljati Figgyjevu vjeru u vlastitu snagu. On je, istina, i samim kretanjem glave (slipovi i bob and weave) potpomogao tu sumnju, ali Figueiredo ni samome sebi više nije čudovište koje je bio.

Tehnički gledano, i ako izuzmemo šaketanje u poludistanci koje donekle ipak podliježe zakonima kaosa, događale su se zanimljive stvari koje vrijedi analizirati duže nego što ja imam vremena. Jedna od pametnijih stvari koju je Figueiredo činio bio je napad na prednju nogu Morena koji je otpočetka zauzeo jako širok stoj. Nekoliko sekvenci koje su se odvijale u parteru/na tlu bile su dovoljno uzbudljive, brze i s dojmom da obojica u svakom trenutku znaju što rade da borbi daju dodatnu vrijednost.

Ostaje mi još prokomentirati sudačku odluku. Tijekom meča sam pobjedu dao Morenu; potom sam, nešto više naspavan, borbu pogledao bez zvuka (čime eliminiram i Joea Rogana i Daniela Cormiera i meksičku torcidu na tribinama) i odluka sudaca mi je postala puno jasnija. Vjerujem da su presudili težina Figgyjevih udaraca i tri službena nokdauna. Ako smijem biti sebično đubre, rekao bih samo da se veselim četvrtoj borbi ove dvojice.

…

Na koncu valja reći da oba rezultata donose svoju vrstu veselja: Figueiredo i Moreno će se boriti još jednom, a Ngannou može uključiti svoj troll-pogon i živcirati Danu Whitea pričama o boksačkom meču protiv Tysona Furyja. Volio bih da mu takve priče donesu financijsku dobit unutar kompanije, ali mu istovremeno želim da se nikad ne nađe u boksačkom ringu protiv bilo koga tko zna što radi, a kamoli protiv Furyja.