“CANELO!” uzviknuo sam dramatično u sebi. “To je danas, jebote!”

Odlučio sam ostati vani, svom obećanju unatoč, na još par tekila i četiri sata kasnije ušao sam u svoju sobu. Borci su već izlazili na meč — pratio sam Twitter po povratku u hotel. Žurio sam se spremiti za leći u krevet, skidao hlače sa sebe, nabio ih nogom na lampu u kutu sobe, zaglavio se u znojnoj majici, znate već kakva je procedura kad upadnete u zatvoren prostor nakon tekile kao vepar u kućicu za lutke. Problem je što sam morao na toalet, dosta hitno. Uzeo sam laptop, našao stream i sjeo na školjku.

Ostao sam ondje do osme runde. Noge su mi potpuno odumrle. Gledao sam jedan od tehnički najboljih boksačkih mečeva u posljednjih tko zna koliko godina, otvorenih usta i na WC školjci.

Nema šanse da već sutra pišem o ovome. Nemam pojma što se ovdje događa, a šanse da ću sutra znati nešto više su male, mislio sam. I evo me, tjedan dana kasnije, nakon što sam pet puta pogledao meč, još uvijek ne znam što reći, ali kolumnu sad već moram napisati. I moram je napisati o ovome. Teško da ćete od mene saznati nešto više nego što ste znali, pročitali ili pomislili sami, ali možemo se zajedno diviti ovom rijetkom trenutku kad boks nadiđe svoj sportski format i međe njegova ringa postanu rama za platno po kojem plešu dvojica umjetnika.

Preživjeti Golovkina je uspjeh koji je ostvario samo Canelo, a izazvati ga na ovaj način nešto je što bi značilo osobnu pobjedu čak i da su suci ocijenili drugačije

Ima nešto čudno u gledanju boksa u 21. stoljeću. Neobičan osjećaj da gledamo nešto što je trebalo biti izgubljeno, zabranjeno ili napušteno, poput pušenja u uredima, reklama za cigarete s bebama ili oslovljavanja žena s “ljepotice”, makar ovo zadnje ja još uvijek činim kao larvirani seksist koji se krije iza postmoderne ironije. Nije neočekivano od jednog ljubitelja boksa.

Jer boks je naprosto prestar, a činjenica da je od vremena londonskog prizefightinga prije gotovo dva cijela stoljeća prošao vrlo malo promjena u svojoj osnovnoj ideji i pravilima čini ga još i bizarnim. Ova se kuriozitetna kvaliteta najviše otkriva u velikim mečevima, pa je i Canelo vs GGG u tom smislu izrazito arhaičan dvoboj. U ringu su dvojica boraca koja će se boriti 40-ak minuta u suvremenom koloseumu nagruvanom poznatim ljudima iz svijeta politike, showbusinessa i sporta, nepoznatima ali dovoljno bogatima da ovom spektaklu prisustvuju i nedovoljno bogatima koji, da bi ovom spektaklu prisustvovali, ugrožavaju svoje hipoteke. O samim sudionicima ovog najvećeg boksačkog meča današnjice znamo otprilike jednako koliko su naši preci bez interneta i televizije znali o svojim herojima 1800-tih. Znamo samo informacije koje su nama, boksačkoj publici bitne: hoće li Canelov desni kroše tik iznad pojasa funkcionirati ili može li Golovkin shiftovima u desni direkt dogurati Canela do konopa.

Ništa od uobičajenog gnojiva društvenih mreža nas ne zanima: imaju li Maseratija, jesu li im žene zgodne i snimaju li vlog o yogi, daju li humanitarne donacije, jesu li gledali The Wire, tko im je u entourageu ili imaju li osobnost. I da želimo znati, nitko od ove dvojice ne zna engleski jezik dovoljno dobro da saznamo.

Ali sporazumjet će se.

Iako sve ratove čine tehnički i psihološki front, Alvarez i Golovkin, baš poput svojih prethodnika čudnih nadimaka poput Bendigo Thompsona ili Old Smoke Morrisseya, razgovarat će samo i isključivo u ringu. U vrijeme kad protivnika možete tijekom promotivnih turneja izbaciti iz taktičkog plana za borbu nizom pažljivo napisanih političkih maksima ili čak lijenim uvredama obitelji, prijatelja ili zastave, dvojica najboljih boksača današnjice osvježavajuće su nezainteresirana za lajkove ili mišljenje javnosti o onome što jesu. To je uvijek tako kad ste sigurni u svoje umijeće. I znate što jeste.

Samo što ponekad možete izaći na meč kao nešto što niste i pobijediti. Tako je, u jednoj rečenici Saul Canelo Alvarez pobijedio Genadija Genadijeviča Golovkina.

Najzanimljivija narativna nit borbe Alvareza i Golovkina jest inverzija njihovih borilačkih stilova u odnosu na nacionalnu pripadnost. I to su priče kakve najtvrđi boksački fanovi, u koje ubrajam i sebe, najviše vole. Znate da obožavam trilogiju Ali vs Frazier zbog teatra apsurda koji je Ali priredio tijekom tih nekoliko godina nakon povratka sa suspenzije, ali prava priča tih mečeva je u Alijevoj postupnoj adaptaciji vlastitog boksačkog stila kad ga je mladalačka brzina napustila. Klinč protiv bob and weavea, a ne Vietnam i Uncle Tom spektakl za ponoćne talk show programe.

Sučeljavanje Canela i GGG-a je stilski najklasičnije, gotovo stereotipno i dosadno boksačko: neuhvatljivi kontraš protiv boxer-punchera, koji u potrazi za nokautom zna postati i čisti brawler. No, postoji neočekivan preokret u ovom scenariju. Boksač iz zemlje koja priznaje samo pressure fighting kao stil i traumu glave kao taktiku je kontraš, a tip iz zemlje koju je proslavio Borat je meksički pressure fighter.

Stil Saula Canela Alvareza jednako je neobičan za nekoga tko dolazi iz Guadalajare kao i njegova blijeda put i crvena kosa. Umjesto da maršira prema protivniku s isturenom glavom kao čehoslovačka igračka na navijanje ili, jednostavnije rečeno, kao Julio Cesar Chavez, Canelo će ubosti protivnika, eskivirati agresiju i kontrirati kratkom kombinacijom čiji je zadnji udarac uvijek nokautne snage. Njegova pull back kontra zadnjim direktom ili crossom jedna je od najboljih kombinacija u suvremenom boksu. Njegovi “najmeksičkiji” udarci su pak oni u tijelo, samo što Canelo nije lovac na jetru iz klinča kao većina njegovih zemljaka — koristi široki desni kroše u protivnikove bubrege, kako bi kontrolirao njihovo kretanje ili ih natjerao da spuste ruku i ostave glavu nezaštićenom za njegov najjači udarac.

Najzanimljiviji aspekt Canelova stila je činjenica da je većinu vremena flat footed, odnosno da stoji punom površinom tabana na tlu. Brzina kao ključni sastojak taktike borca koji ne želi biti dodirnut često počiva na brzini nogu, ali Canelo je odlučio tu pokretljivost žrtvovati u korist snage udaraca koju dobija ovakvom fiksacijom stopala. Umjesto jarabe tapatio plesnih egzibicija Canelo se koristi eskivažama iz struka, čime uz pomoć svoje brzine i svojevrsne supermoći percepcije napada izbjegava protivničke udarce, a ostaje u poludistanci gdje je snaga njegovih udaraca najjača. Zbog ovakvog stava Alvarez se ofenzivno kreće uglavnom sporim, sitnim ukoracima prikradanja, a defenzivno pivotima kao odstupnicom koju pokriva kratkim prednjim krošeima.

Canelova brzina i osjećaj za distancu omogućavaju mu da eskivira i najduže Golovkinove udarce lean backom u struku. Jedna od najtežih i najopasnijih eskivaža u boksu Canelov je najbolji drug.

Canelo nije krvoločni majanski princ kakvog su Meksikanci čekali, ali prihvatit će i ovog uglađenog snajperista kao nacionalni simbol dok god se meksička zastava vijori u kockarskim utvrdama Las Vegasa.

Genadij Golovkin je boksač rođen u Kazahstanu, ali se bori kao boksač rođen u 1920-ima. Njegov je stil, uz onaj Vasila Lomačenka, jedan od najzanimljivijih i najutjecajnijih u posljednjih 20-ak godina. Dok je Loma stvorio vlastiti brand kroz algoritamsku fuziju boksa, ninjutsua i akrobatskog rock’n’rolla, GGG je naprosto vratio u modu odbačene pa zaboravljene poteze, dokazavši da funkcioniraju i danas ako ih imate hrabrosti i umijeća iznijeti. Lako mi je zamisliti njegova trenera Abela Sancheza kako ulazi u Golovkinovu svlačionicu mašući žutom, prašnjavom knjižicom Jacka Dempseya Explosive Punching and Aggressive Defense, kao kakvim prastarim brojem Burde iz babinog ormara i govori — ovo će se vratiti u modu, garantiram ti.

Umjetnost shiftanja: primijetite koliku distancu pokriva bacajući desni kroše uz ukorak istom nogom i isto ponavlja s kombinacijom na svojoj lijevoj strani dok protivnik nije već na konopcima.

Golovkinov je stil na pola puta između Meksika i Sovjetskog Saveza, ili trenerskih praksi slavnog ruskog trenera K.V. Gradapolova koji je boksače učio shiftovima i udarcima širokih putanja i Abela Sancheza koji je Golovkinovu agresivnost usmjerio u taktiku konstantnog pritiska i takozvanog “presijecanja ringa”. GGG je tako postao ubojit nokauter na konopima koji bi tamo protivnika stjerao konstantnim kretanjem prema naprijed ukoračujući u svoje udarce. Luk i kutovi iz kojih njegovi krošei i aperkati dolaze učinit će neuke da pomisle kako je nešto učinio krivo i na pola kombinacije se predomislio, ali u stvarnosti su baš ti udarci ono čime je slamao duh i u većoj mjeri tijelo protivnika. Često se čini da ne postoji defenzivni gard iza kojeg Golovkin ne može provući kroše s dlanom okrenutim prema dolje.

Jedna od osnovnih premisa borbe Alvareza i Golovkina, bar u njihovim taborima za odnose s javnošću, tako je od početka bila ona za titulu prvaka meksičkog stila. I u tu su priču bili upleteni svi elementi tog stila koje ova dvojica imaju. Hoće li Golovkinov visoki gard s raširenim laktovima ostaviti prostora da Canelo presloži njegova rebra? Hoće li Canelo znati dovoljno brzo izaći iz kuta sa svojim tromim nogama? I vječito boksačko pitanje, vrijedi li raditi prejak pritisak na kontraša kojem pritisak treba kako bi imao što kontrirati?

U očima javnosti međutim, ova su pitanja svedena na pitanje tko jače udara. Ali čak je i to, banalizirano pitanje imalo svoju ulogu u njihovu prvom meču.

Tijekom meča Canelo vs GGG I nismo saznali tko udara jače jer su obojica udarala najjače što su znala, ali niti jedan niti drugi nije pao, čime su uvjeti tog eksperimenta kompromitirani. Slike lica gnjusno deformiranih aperkatima i direktima postale su zasebna priča unutar meča. No sam meč odvio se po svemu što sam gore napisao — nitko nije napustio svoj stil ili modificirao taktiku. Canelo je koristio kretanje gornjim dijelom tijela naprijed, natrag i po stranama kad bi bio na konopcima, stvarajući lažni osjećaj distance, a potom izlazio ulijevo i tjerao Golovkina da se repozicionira. Golovkin je sjajno kontrolirao ring, zatvarao Alvareza na trenutak dva i pokušao ga rušiti svojim najjačim direktima i crossovima koje je imao. Meč je završio neriješenim ishodom uz možda najgoru sudačku karticu u povijesti (Adelaide Byrd bodovala je meč 118-112 za Alvareza), ali svi znamo da je Golovkin pobijedio.

Bio je i bolji boksač, bio je i bolji Meksikanac te večeri. No, boks je jedna od rijetkih sfera života u kojoj su pravi Meksikanci privilegirana kasta.

Abel Sanchez se nakon prvog meča žalio kako Golovkin nije uspio u potpunosti implementirati svoj stil jer se Alvarez naprosto nije želio boriti s njim.

Ali znate kako kaže narodna pjesma — kaznit će te tvoje želje, kad se ostvare. I u drugom meču su se ostvarile.

Canelo vs GGG II održan je 15. rujna 2018. u T-Mobile Areni u Las Vegasu, dvorani u kojoj je Canelo boksao već tri puta prije ovog meča. Oba tima su za potrebe lasvegaske publike i ovoga puta regresirale u prazne prijetnje nokautima, iako je bilo jasno da je nemogućnost ove dvojice nokautera da ruše jedan drugog samo još jedan ukrasni detalj u epu koji pišu.

Sekvenca kolizije koja najbolje dočarava rat drugog dijela meča kada su oba borca igrala igru čvrstine i nepopuštanja. Ovakve razmjene bile su zapravo najteže za bodovanje.

Najbitnija stvar koja nije vezana za same borce, ali je nas ostale plašila, pritisak je na suce da ovaj meč mora imati pobjednika. Taj su pritisak nametnuli sebi samima. Sucima će važnije od borbe biti ne biti Adelaide Byrd i borci su to znali.

Danas, tjedan dana nakon meča jasno je da je on odlučen u prvoj rundi. U toj rundi nije bilo nokdauna, nije bilo sudačkih kontroverzi ni ilegalnih udaraca. Nitko se nije vratio na stolac slomljenog duha. Nitko nije dominirao. Ali pokazalo se da je Canelo Alvarez ovoga puta došao boriti se, baš kao što je Golovkinov tener priželjkivao. To je možda bilo nešto što što je Abel Sanchez želio, ali ne nužno i nešto s čim je Golovkin znao što činiti.

Golovkin pokušava održati distancu svojim najdužim udarcima jabom i aperkatom lijevom rukom, ali ostaje iznenađen kada Canelo kroz to prođe, zada kombinaciju u bliskoj distanci i ponovo iz struka izbjegne kontru jabom.

Pročitat ćete ili već jeste dramatizirane verzije ovog poteza i Canelove izvedbe te noći, kako je napokon odlučio postati Meksikancem, o grbu, zastavi, mariachima i piñatama. Ali ništa od toga nije točno. Borilačka inteligencija Canela Alvareza konačno je dozrela i sustigla njegove već odavno razvijene atletske moći. Pitajte Floyda Mayweathera zbog čega je inzistirao da se bori s Canelom u tako ranom stadiju njegove karijere.

Prvi meč su suci doživjeli neriješenim iz donekle jasnog razloga. Oba borca vole raditi unutar distance, ali u svom tom ofenzivno-defenzivnom nadigravanju, traženju otvaranja i predviđanja u kojem smjeru će se protivnik kretati nitko nije kontrolirao prazan prostor između njih. Mislim doslovno na zrak između njihovih glava. Mislim na jab. I taj sam meč gledao dosta puta i svaki put zaključio isto — tko bude bacao više prednjih direkata, makar i u gard ili čak u ništa, dobit će prednost kod sudaca u drugom meču.

Canelov jab nije, međutim, tako dobar, a pogotovo ne tako snažan kao Golovkinov, pa je on ušao u borbu s drugom idejom — on će biti pressure fighter te noći. On će osvajati prostor, ako ne jabom onda kretanjem i agresijom. I to je funkcioniralo savršeno tijekom barem šest rundi ove borbe.

Golovkin, pripremljen na lov, našao se na meti. Alvarez je svega nekoliko puta tijekom cijelog meča dopustio Golovkinu da ga pritisne prema natrag, a i u tim situacijama bi stao i vratio se aperkatom prema Golovkinovu visokom gardu koji ostavlja centralnu liniju lica nebranjenom. Nakon početnog šoka, Sanchez je postao svjestan zamjene uloga koja se odvija i počeo tražiti od GGG-a ulazak u tuču. Gledati Canela kao agresivnijeg boxer-punchera, a Golovkina kao taktičnog boxera koji jabom čuva svoju distanciju izgledalo je nadrealno. GGG je predugo tražio rješenje za situaciju na koju nije bio spreman. Kako Canelo nije išao unatrag, nije mogao raditi shiftove ili učinkovito započinjati kombinacije bacanjem powershota zadnjim direktom. Sanchez je molio Golovkina da se jednostavno pobije, ali ovaj je predug dio meča samo boksao.

Golovkinov double jab u desni cross izgleda savršeno, ali primijetite Canelovu brzinu kojom vraća svoju lijevu ruku na glavu tren prije nego ga Golovkin pogađa.

Sve ovo je samo taktički aspekt ovog meča. Dijelom psihološki, dijelom tehnički, ali u čistom tehničkom segmentu ova je borba nepojmljiv kozmos boksačke znanosti u kojem se svaka akcija, napad i obrana mogu analizirati kao zaseban meč. Canelo je, primjerice, feintovima često tražio reakciju Golovkina, potom primao njegov prednji direkt u čelo, ali samo kako bi nevjerojatnom brzinom zauzeo Golovkinov prostor dok je ovaj vraćao prednju ruku u svoj gard. Moglo bi se govoriti i o različitim načinima na koje su obojica koristili aperkate, o trenucima kad je Canelo bivao kažnjen dok je pokušao raditi dvostruke jabove ili kako je umjesto svog desnog krošea u tijelo odlučio bacati lijevi u jetru, i to kao kontru na Golovkinov jab, jer Golovkin kad baca jab, nesvjesno podiže i svoju desnu ruku kojom pokriva tijelo.

No, sve ovo može sakriti osnovnu ideju Alvarezova tima koji odlično poznaje suce Nevadine atletske komisije — meč je dobiven na način na koji ne bi trebao biti, ali ga ne možemo prozvati ni nepravednim.

Posao sudaca je ocjenjivati svaku rundu zasebno, neovisno o općem dojmu o meču. Jedan boksač može dobiti sedam rundi neuvjerljivo, a drugi pet uvjerljivije i prvi svejedno pobjeđuje, osim ako govorimo o nokadunima i ilegalnim potezima koji mogu bodovnu razliku zakomplicirati. Ovo zvuči logično i fer, ali često neprimjenjivo zbog dva velika problema.

Prvi je vječno pitanje bodovanja volumena u odnosu na powershotove. Vrijede li više tri potresa mozga s jedne ili 40 benignijih prednjih direkata s druge strane? Tretiramo li meč kao stvarnu tuču u kojoj su samo powershotovi učinkoviti ili nagrađujemo umjetničku formu, vještinu pogađanja mete bez primljenog udarca? Ovo je zamka s kojom se muče i MMA i kickboxing. MMA pokušava riješiti ovaj problem u udaračkom i hrvačkom segmentu time što nagrađuje samo “effective striking and grappling”. To znači da svi udarci ili kontrole pozicije u parteru koji ne vode eliminaciji protivnika iz svijeta budnih ne znače ništa. Boks na sličan način ne nagrađuje agresiju kao takvu — udarci u gard ili povrh glave se ne boduju uopće koliko god publika na njih uzdisala, ali ostaje pitanje rangiranja snage čisto primljenih udaraca.

Genadij Golovkin je ukupno pogodio 234 čista udarca naspram 202 Canelovih, ali većina njih bili su jabovi kod kojih je omjer u njegovu korist bio 118-59. Canelo je, međutim, pogodio 143 powershota naspram 116 Golovkinova.

Drugi, puno kompleksniji problem jest problem općeg dojma. Boksači se čitav život pripremaju uzvratiti paljbu čak i kad su u stojećem nokdaunu. Ta uzvratna kombinacija ne mora imati smisla niti pogađati — njen je jedini zadatak ostaviti dojam da je borac još uvijek opasan. Suci, kao ni publika, nisu imuni na priče koje se odvijaju u ringu. Činjenica da je Canelo istupio iz svoje sigurne zone, adaptirao stil i išao naprijed čak i u drugoj polovici meča koju je Golovkin očigledno dobivao, morala je imati efekt na suce. Nakon najjačih Golovkinovih udaraca Canelo je imao dovoljno discipline ili čak samo mišićne memorije baciti nekakav aperkat ili kroše u tijelo uz čuvanje osvojenog teritorija da čak i runde koje bi teoretski trebale ići GGG-u postanu upitne.

Teško je reprogramirati zdrav razum da protivnik koji se ne povlači može gubiti.

Canelo ide prema naprijed i u dijelu meča koji priprada GGG-u. Prima strašnu kombinaciju 1-2-3, od kojih zadnji udarac sjeda savršeno, ali Canelo ne napušta teritorij i baca nekakav aperkat kojim signalizira da nije pobijeđen.

Ni ja se ne mogu oteti dojmu da je, iako je meč trebao biti ili neriješen ili bodovan 115-113 za Golovkina, Canelo Alvarez dobio bitku. A kažem to kao najveći Golovkinov fan koji bi radije potrošio novce na njegov Hublot sat nego na novi automobil koji mi treba već 22 godine. Shvaćam da su pravila bodovanja prekršena i da će Canelo teško izgubiti na de facto domaćem terenu, ali nije lako pogledati ovaj meč u cijelosti i reći da je tip koji je svo vrijeme inicirao borbu i pogodio više powershotova izgubio.

Preživjeti Golovkina je uspjeh koji je ostvario samo Canelo, a izazvati ga na ovaj način nešto je što bi značilo osobnu pobjedu čak i da su suci ocijenili drugačije.

Gledao sam posljednjih godina krvavijih mečeva (Miura vs Vargas), srcolomnijih poraza (Marquez vs Pacquiao IV) i napetijih drama (Castillo vs Corrales), ali niti jedan ovako tehnički kompleksan. Boks možda nije moderan kao MMA i nikada neće biti popularan kao što je nekoć bio. Možda je hermetičan i nepristupačan, a njegove zvijezde zapušteni nesocijalizirani autisti. Vjerojatno je i njegova metodika treninga zastarjela i rubno okrutna, a njegovi fanovi ljudi s poteškoćama u kontroli potisnute agresije kao ja. No, baš zato što je tako prokleto star i ograničen, boks još uvijek može stvoriti umjetnost ili postaviti filozofski diskurz od šest udaraca na nekoliko kvadratnih metara. A vaš sport to radi lošije.

Želim da se nikada ne promijeni. Niti jedan drugi sport nije tako savršeno disfunkcionalan kao boks.