Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Punchlines

Celebrity Deathmatch

Boks na aparatima

Bio sam prije nekoliko mjeseci upitan jesam li gledao tu i tu seriju, a odmah potom i kako to da nisam. Nisam imao spreman odgovor, ali sam, izgleda, dao točan odgovor: opsjeda me tjeskoba dok gledam kako se drugi ljudi pretvaraju da nešto rade umjesto da sam doista nešto radim. Taj je razgovor tu i završio, jer je moj odgovor bio kao interpunkcijska točka, ali ja sam nastavio razmišljati o onome što sam rekao. Ne radi se samo o tome da osjećam nelagodu gledajući nešto što nije stvarno nego glumljeno, radi se o dubljem osjećaju da gubim interes znati što drugi ljudi rade ili misle općenito, osim ako je relevantno za mene, moj život ili društvo kojeg sam dio.

Nije ovo nekakav ideološki novitet. Epiktet i Marko Aurelije, koje često volim citirati, upozoravali su svoje sljedbenike — ili, u Aurelijevu slučaju, samoga sebe jer se samo sebi obraćao — da ne trebamo imati interesa za to što nam susjedi rade i kako žive te kako je to vrijeme u memento mori kontekstu nepovratno izgubljeno. Epiktet je, kao moj omiljeni stoički ekstremist, čak upozoravao da treba biti umjeren u odlascima na sportska borilišta ili u kazališta. Zamislite to! Dovodi u pitanje korist posjeta i emocionalnog učešća u grčkoj tragediji i olimpijadi u odnosu na vrijeme izgubljeno za samorefleksiju i učešće u vlastitom životu.

Ovo ne znači da je Epiktet u potpunosti u pravu; umjetnost i sport nude neprocjenjive uvide u psihološke mehanizme u nama i izvan nas te prečace do nekih istina o svijetu kojem pripadamo, ali oprez treba postojati. Iako teoretski možete naučiti sve što se može o, recimo, zavisti iz Othella Williama Shakespearea, to ne znači da ćete uspjeti čitajući samo to unedogled. Isto kao što teoretski možete naučiti jiu jitsu na YouTubeu, ali praktično ne bez svih detalja i osjeta koje možete steći samo empirijskim putem.

Tako sam i ja odlutao od sadržaja koji nije vrijedan mog vremena. Većina je tog sadržaja onaj koji je postao tehnološki višak na društvenim mrežama. Istu tjeskobu koju osjećam dok ležim na kauču i gledam kako drugi ljudi u nekoj svojoj misiji uspijevaju ili propadaju počeo sam osjećati puno jačim intenzitetom gledajući 100. Instagram story dana. Ne radi se tu ni samo o kvaliteti sadržaja, već i o kvantiteti. Nespremni smo procesuirati toliku količinu sadržaja u tako kratkom vremenskom roku.

Zamislite da je Facebook soba u kojoj 90 vaših prijatelja i poznanika istovremeno govori što su doživjeli u pošti, pitaju vas želite li udomiti psa, traže da potpišete peticiju protiv deranja medvjeda na živo i pokazuju sliku s obrane diplomskog. Zaboravite sve iritantne sadžaje, uzmimo za primjer baš ove koji su sve redom vrijedni pažnje. Čak i oni se pretvaraju u kakofoniju! Nemoguće je primiti u sebe i probaviti toliko različite psihičke energije i tuđih emocija u tako malo vremena. Um pokušava, to mu je u prirodi — odvoji onoliko koliko može za svaku stavku, vrijedila ona ili ne, ali njegov je trud uzaludan. Energija koju ste investirali u poimanje ovih ideja i informacija nepovratno je izgubljena.

Boks je od početka bio nesretan brak između okrutno sportskog i okrutno poslovnog, a danas se osjećamo kao djeca razvedenih roditelja

Internet, jedan od najvećih izuma čovjeka, stvoren kao sredstvo direktnog i instantnog prijenosa informacija, omanuo je upravo u komunikaciji. Zbog opsega informacija koje su ponuđene stvorio se princip konzumiranja informacija bez probavljanja. Kao i beskorisni tutoriali jiu jitsua — nudi se reducirano, komprimirano znanje s kojeg su sastrugane finese bez kojih glavnica gubi značaj.

Ovo je ujedno i isprika svima koji misle da ih mrzim jer sam prestao seenati storyje i komentirati postove budući da otvaram aplikacije samo kad sam u nečemu označen. Ovo je i priznanje licemjerja jer i sam sudjelujem u zagađivanju internetskih servera bez želje za sudjelovanjem u raspravi koju započnem. No, više od toga, želim reći da sva instantna rješenja i znanja u komprimiranoj formi — bila ona na mreži ili izvan nje — nisu vrijedna vašeg vremena.

U to uključujem i ovaj tekst. Čak i ako vam se sviđa ono što čitate — ne biste trebali čitati ovo, nego ono što čitam ja da bih napisao ovu skraćenu verziju onoga što sam pročitao.

Siguran sam da ste se barem jednom u životu gledajući YouTube vlogove ili Instagram storyje iskreno zapitali zašto to radite. Nešto u želucu vam govori da je nešto u tome naprosto pogrešno.

Što je to točno, lako je bilo vidjeti u primjeru boksačkog meča između dvojice youtubera koji je gledalo 12.000 ljudi u Staples centru u Los Angelesu. YouTube zvijezde Logan Paul i KSI boksali su profesionalni boksački meč kao zvijezde večeri na priredbi na kojoj su se svjetski prvaci borili da zagriju publiku. Možemo pokušati racionalizirati ovu informaciju na tisuće načina, ali u sebi osjećamo da je to krivo i potencijalno opasno.

Ono što je krivo ogleda se u tvitu u kojem je jedna od posjetiteljica, porno zvijezda, objavila video koji pokazuje kako je urinirala pored svog sjedala. Neke druge cure su za vrijeme same borbe na svojim sjedalima, a pred mobitelima, ponosno twerkale i plazile jezike. Pokušate li mi prostrijeti neki postfeministički argument kako ne mogu tolerirati činjenicu da i žene imaju pravo biti nepristojne i kako se ovdje radi o protestu prema dvostrukim društvenim standardima — poštedite me. Moj argument ne govori o moralnoj odgovornosti nego o činjenici da ste odvojili vrijeme i novac doći pogledati nešto i tome doslovno okrenuli šupak. Došli ste pogledati što su dvije poznate osobe do kojih vam je stalo uspjele učiniti da se spreme za profesionalni boksački meč i popišali se na to.

Na nekoj dubljoj razini o kojoj ne želim razmišljati, to je uistinu mučno.

Vjerujem da postoji dio boksačke zajednice koji će vidjeti uriniranje tijekom borbe KSI-ja i Logana Paula kao kozmičku recenziju dvoboja, ali to nije put kojim ćemo nešto iz ovoga naučiti. Ova borba je bila točno onakva kakvu biste očekivali od dvojice mladih muškaraca koji su igrom slučaja završili u ringu pred tisućama ljudi. Većina vas koja rekreativno trenira boks više od godinu dana vidi bolje mečeve od ovog na tjednoj bazi, a u nekima, vjerujem, i sudjeluje. Puno okretanja glave od dolazećih direkata, puno beskorisnog, nasumičnog kretanja i puno unaprijed pripremljenih kombinacija upućenih zadanim redoslijedom. Kao što je često slučaj među rekreativcima, i sam rezultat govori o neznanju. Bilo je izuzetno teško reći tko je pobjednik jer niti jedan nije uspio nametnuti svoj stil drugome ili nanijeti ozbiljnu ozljedu.

Logan Paul i KSI, kao ni njihovi fanovi, neće biti ozlojeđeni niskom kvalitetom svoje borbe. Njezin značaj nije ni trebao biti sportski. Uspjeh borbe mjerio se bizarnim aktivnostima na internetu poput ilegalnog streama u kojem je preko 100.000 ljudi gledalo meč u refleksiji ekrana na naočalama nekog tipa.

Borba je bila loša. Nemam što više za reći od toga. Njeni su sudionici također loši ljudi. Ipak govorimo o čovjeku koji je na svom kanalu objavio video u kojem zbija šale pored leša samoubojice koji je pronašao na drvetu u Aokigahari u Japanu.

No, nešto u slijepoj žestini kojom su boksački mediji i fanovi reagirali na ovaj dvoboj ispunilo me jezom. Borba Logana Paula i KSI-ja kao da je bila tužni povod koji je ujedinio boksačku zajednicu u neobično sadističkom istupu. Grupna seansa upiranja prstom širom zatvorenih očiju. Usprkos užasnom meču užasnih ljudi, smetalo me nešto iznutra, nešto u nama.

Reakcija boksačkog svijeta na meč Logana Paula i KSI-ja slučaj je kolektivne projektivne identifikacije. Evo principa po kojem se ona odvija: sve što je u nama loše i što nemamo kapaciteta tolerirati evakuiramo u drugog. Suočeni sa situacijom koja suviše bolno otkriva nedostatke našeg kolektiva, pripisat ćemo ih vanjskom objektu koji po automatizmu postaje i apsolutni krivac kojeg treba uništiti.

Priznati vlastite pogreške, mane i zloću nije samo bolno iskustvo samo po sebi nego podrazumijeva i reakciju po sustavu vrijednosti koji, barem nominalno, predstavljamo. Priznati grijeh tako znači i nužno kazniti same sebe kao što bismo za isti grijeh kaznili druge. Ovo je lako prepoznati po tome što sve to loše identificiramo gotovo prebrzo, jer se radi o našoj, nama poznatoj krivici i tome što je napad na drugog po pravilu pretjeran i sadistički.

Jednostavnije rečeno: ili smo u stanju suočiti se sa svojim pogreškama i nepoštivanjem vlastitih etičkih imperativa, ili je uvijek kriv netko drugi kojem spočitavamo isto licemjerstvo. Ili je boksački sustav nepopravljivo loš, a krivica isključivo naša, ili su s virtualnog stropa mreže pala dva YouTube derišta i sve nam pokvarila revijalnom boksačkom priredbom bez ikakvog našeg učešća. U ovom trenutku u ovom društvu odlučujemo se, nažalost, uglavnom za drugu, podnošljiviju opciju.

Da je ovdje upravo takav slučaj potvrđuju tri etičke i funkcionalne rupe koje je boksačka zajednica izmjestila iz svojih struktura u revijalni meč youtubera: 1. nefunkcionirajući sustav testiranja na doping, 2. korumpiranost državnih atletskih komsija i 3. pohlepom paraliziran sustav dogovaranja borbi.

Ne bih možda uočio ništa od ovoga da se borba Logana Paula i KSI-ja nije dogodila u centru vremenskog kruga od nekoliko tjedana između borbe Canela Alvareza koji redovito pada na doping testovima bez ozbiljnijih kazni i borbe Julija Cesara Chaveza Jr.-a protiv Daniela Jacobsa koja je morala biti preseljena u drugi grad jer se razmaženi sin jednog od najvećih meksičkih boksača odbija testirati na dop.

Sustav testiranja na nedopuštena sredstva u boksu je možda i najnekonzistentniji u sportu. Smješten je na pola puta između rigidnih USADA testova UFC-a i totalne slobode NBA-a i NFL-a. UFC je primoran nositi se sa sustavom testiranja potpuno neprilagođenom za MMA, uglavnom na svoju štetu, a NBA i NFL naprosto ignoriraju PED (Performance Enhancing Drugs) problem u svojim sportovima. I jedna i druga strana ekscese rješavaju na način koji kompromitira integritet sporta — UFC zataškava incidente ili traži rupe u zakonu, a NBA i NFL se otvoreno postavljaju iznad takvih tričarija kao što su ilegalne supstance.

Boks je u najjadnijoj poziciji jer nema niti unificiran sustav malverzacija na koji se može osloniti. Ne može, kao drugi veliki američki sportovi, reći da ga boli ćošak za testiranje jer se bogovi koji hodaju zemljom nemaju na što testirati, niti se može, kao UFC, praviti da radi sve što je moguće da se zlouporaba medicinskih sredstava suzbije. U Canelovu slučaju reći će kako se najeo dopingirane meksičke govedine kao što bi učinio NFL, a u slučaju Chaveza mlađeg cijelu će borbu preseliti u državu koja će ga netestiranog primiti, kao što je UFC preselio borbu Jona Jonesa protiv Alexandera Gustafssona.

Što nas dovodi do problema korupcije i rascjepkanosti unutar atletskih komisija i boksačkih lobija.

Sjetimo li se da smo u godini u kojoj su život u ringu i pored izgubili Patrick Day, Maksim Dadašev, Hugo Santillan i Boris Stančov, reakcija na boksački meč internet zvijezda doista se čini kao skretanje pažnje od stvarnog problema. Ignoriramo li najcrnje probleme, još se može ustvrditi da je službeno priznanje Logana Paula i KSI-ja kao boksača profesionalaca ipak manje destruktivno za sport od meča Floyda Mayweathera i Conora McGregora koji je postao osnovni argument svakoga tko želi unovčiti svoj status, a ne vještinu. Taj je meč uništio ionako nejasnu strukturu i međuodnose boksačkih asocijacija i rang ljestvica.

Ako de iure boksački amater McGregor može imati profesionalni debi protiv najuspješnijeg boksača u posljednjih nekoliko desetljeća, onda i dvojica amatera mogu imati profesionalni debi jedan protiv drugoga. Principijelno se radi o manjoj pogrešci. Problem čak nije taj da se boksom loše upravlja, nego da njime nitko uistinu ne upravlja. U tom kontekstu korupcija u atletskim divizijama i asocijacijama nije želja za kontrolom nego pokušaj da se prešutnim konsenzusom velikih igrača iz crkotine proda još koji organ.

To je ujedno i model poslovanja boksačkih promotora. KSI-ju i Loganu Paulu omogućeno je boriti se na najvišoj produkcijskoj razini kroz jednu od vodećih promotorskih kuća, Matchroom. U svoju obranu Eddie Hearn ne treba više argumenata osim da će puno ljudi taj PPV platiti. Tehnički je u pravu — borbu je legalno gledalo znatno više ljudi nego borbu Anthonyja Joshue i Andyja Ruiza, iako za gotovo upola manje novca. Štoviše, radi se o najgledanijoj borbi u kratkoj povijesti streaming servisa DAZN.

Činjenica da se amateri bore po profesionalnim pravilima bez potrebnog znanja da se tijekom borbe zaštite problem je atletskih komisija o kojima sam već pričao. Hearn je tu da zaradi novac. U ovoj je rečenici je sadržan osnovni boksački problem. Ne možemo zamjeriti biznismenu što zarađuje novac i istovremeno moramo zamjeriti promotoru što ne promovira borbe koje želimo vidjeti. Problem je u tome što se radi o istoj osobi.

Promotori bi tako, osim financijske odgovornosti prema partnerima, morali imati i odgovornost prema sportu i pokušati pomiriti te dvije strane. Zbog ove urođene mane u sustavu gotovo nikad ne gledamo borbe koje želimo vidjeti kad ih želimo vidjeti. Zbog toga gubimo vjeru u sport koji volimo. Zbog toga se otvara prostor za ono što netko drugi želi gledati u našem prostoru. Boks je od početka bio nesretan brak između okrutno sportskog i okrutno poslovnog, a danas se osjećamo kao djeca razvedenih roditelja koji više ni ne razgovaraju.

Umjesto svog punchlinea ovaj ću put iskoristiti izjavu Nata Fleischera, osnivača magazina Ring koju je nedavno kolega sa sherdog.com Jacob Debets iskoristio za nešto drugačiju poantu: “The most insidious and dangerous enemies of boxing have not been foes from without, but the terrible breakers-down on the inside. The most serious threats to boxing always have come from within”.

Citat je iz 1936.

loading...