Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Punchlines

Conor vs. Floyd za početnike

Vodič za preživljavanje u eri promotorskog egzibicionizma

Dragi Telesporte, u vrijeme kad se meč dvojice najvećih zvijezda dvaju najpopularnijih borilačkih sportova čini nešto manje nemoguć nego u prethodnih, iscrpljujućih osam mjeseci tečaja korporativnih odnosa s javnošću, sve o čemu razmišljam jest treba li ikoga biti briga. Jesam li normalan?

Vjerojatno nisam, ali sam u pravu.

Evo nekoliko mečeva čiji me ishodi zanimaju više od ovoga: Canelo Alvarez vs. Genadij Golovkin, Max Holloway vs. Jose Aldo, Gegard Mousasi vs. Chris Weidman, Keith Thurman vs. Shawn Porter II, Jorge Masvidal vs. Demian Maia, Robbie Lawler vs. bilo tko, Brock Lesnar vs. Optimus Prime, Dwayne Johnson vs. cijela flyweight divizija odjednom, Anthony Johnson vs. bik, bogomoljka vs. gigantska žutonoga stonoga iz Perua, panda vs. pilates lopta na trampolinu, Mihalj Vukelja vs. Filip Jelavić (obojica iz mog gyma) u grappling meču i sve tuče iz Burger Kinga u državi Sjevernoj Karolini. Ovo za stonogu me ipak možda manje zanima od Conora i Floyda, ali samo zato što mislim da sam to već vidio na televiziji.

Vjerujem kako ima ljudi koje će ljutiti ovakve usporedbe za meč dvojice vrhunskih sportaša, ali to preuveličavanje u osnovi nosi krucijalan trun istine koji je potreban kako bismo razlučili ovaj meč od običnog money fighta. Jer McGregor vs. Mayweather to nije, on je egzibicijski meč. Takve su priredbe lišene natjecateljskog ili sportskog značaja – želimo vidjeti što će se dogoditi samo zato jer možemo. Jednako kao što nam je izričito rečeno što će se dogoditi stavimo li metalni predmet u mikrovalnu pećnicu, ali svejedno nas nešto vuče da to vidimo vlastitim očima. Ishod će biti antiklimaktično predvidiv, ali protiv ljudske se znatiželje nemoguće boriti. A svi porivi kojima kao vrsta robujemo prilika su za zaradu.

Posljednji put kada se sportski menadžment sa svojim medijskim partnerima obogatio na ljudskoj želji da vlastitim očima svjedoči besmislici, Muhammad Ali borio se protiv Antonia Inokija. Ali je 1976. bio svjetski WBC/WBA prvak teške kategorije u boksu, a Inoki profesionalni hrvač koji je imao određeno znanje o osnovama catch wrestlinga preko legendarnog Karla Gotcha. U vjerojatno najsramotnijem trenutku u karijerama svih uključenih, Inoki je ležao na podu i pokušavao bacati low kickove (recimo), a Ali je tijekom 12 rundi uputio šest udaraca prema svom protivniku. Publika je zatrpala ring tolikom količinom smeća da se čistilo danima. A meč se održavao u Japanu, gdje se divovski krateri u zemlji uspiju zakrpati preko noći. Za sve ljude čiji je psihički aparat bio sposoban proizvesti osjećaj stida, bila je to negledljiva havarija samopoštovanja.

No, pogodite koliko je ljudi gledalo ovaj meč? 1,4 milijarde. U prijenosu koji je emitiran u 34 zemlje. Na tadašnjem stadionu Metsa (Shea Stadium) otac današnjeg vlasnika WWE-a Vince McMahon Sr. organizirao je televizijsko gledanje meča na koji je došlo gotovo 33.000 ljudi. McGregor i Mayweather trebali bi se boriti u boksačkom ringu i po boksačkim pravilima što čini ovaj meč daleko, jednostavno ću se izraziti, normalnijim u sportskom smislu. Međutim dok je Inokijev i Alijev meč poslužio kao inspiracija za osnivanje Pancrasea – a time indirektno i Pridea, čija je ostavština za MMA ogromna – pitam se što će biti pozitivno naslijeđe McGregorovog i Mayweatherovog meča za sportove ove dvojice i ima li ga? Dakako da nema, ali bi se poslovni modeli ovih dvaju sportova mogli naći u vrlo bizarnoj situaciji.

Ljudi uglavnom ne razumiju koliko su boks i MMA različiti sportovi.

U oba ćete vjerojatno biti udareni u glavu i to je otprilike kraj popisa sličnosti ovih disciplina. Način na koji njihove institucije funkcioniraju i upravljaju novcem također imaju samo jednu dodirnu točku – određen broj ljudi voljan je platiti za gledanje borbi i određen broj ljudi koji u organizaciji i izvedbi borbi sudjeluje zarađuje određenu sumu novca.

UFC je čudan poslovni model koji velikim dijelom funkcionira kao liga, NBA recimo. Borci su njeni timovi. Liga ne samo da određuje tko se s kim i kad natječe, određuje i sustav koji određuje kako se do tog rasporeda dolazi. Timovi NBA lige mogu igrati mečeve samo s drugim timovima iz lige. Recimo da je Conor McGregor Boston Celtics – on se može susresti s Nateom Diazom koji je Sacramento Kings, ali ne može igrati protiv Michaela Chandlera koji je Fenerbahce jer pripada Bellatoru/BSL-u. Sam booking UFC-a sličan je pak WWE-u – hoće li borac dobiti priliku za pojas ovisit će o mnoštvu drugih stvari koji nemaju veze s izvedbom u ringu. Važno je koliko ste lojalni, voljni žrtvovati treninge kako biste sudjelovali u promocijskim aktivnostima, vole li vas neki ljudi jako, mrze li vas neki drugi ljudi jače i gostujete li kod Jimmyja Fallona. Ljestvica izazivača u ovoj fazi UFC-ove politike više ne znači apsolutno ništa. Uzalud ti najbolji jiu-jutsu u MMA-u, Demiane Maia, ako nisi bio u Plesu sa zvijezdama.

Boks je s druge strane ustrojen poput blago moderiranog buvljaka u srednjem vijeku. Floyd Mayweather je kuhani sir s provansalskim začinima, a Marcos Maidana tegla ukiseljenih jaja. Njihovi menadžeri su babe koje se dovikuju dok ne dođu do sporazuma. Mayweatherova baba (Floyd Mayweather Sr.) viče svoje uvjete za Maidanu/ukiseljena jaja, ali sa strane dobaci nešto i Miguelu Cottu, koji je kamen za oštrenje noževa. To uvijek dobro dođe, a s jajima nikad ne znaš. Drugim riječima – sve što je na stolu ponuđeno je na cjenkanje, bez obzira na vrstu i starost robe. Boksački meč mogu imati bilo koja dva borca čiji se menadžeri dogovore oko uvjeta (kilaže, rukavica, datuma, mjesta, honorara). Pod uvjetom da svi mogu zaraditi, niti jedan boksački meč nije nemoguć.

A McGregor vs. Mayweather je, ne zaboravite, tehnički samo boksački meč.

Najveća i za ovaj slučaj najbitnija razlika između boksa i MMA-a su honorari. To je tema koja iziskuje zaseban članak, ali osnove su sljedeće: UFC kao organizator svojih evenata uzima ogroman postotak zarade, a boksački promotori ogroman postotak zarade daju borcima. Promotorska kuća Golden Boy 2014. je na Mayweathera potrošila 50.718.043 dolara da bi zaradila 2.216.902 dolara. Usporedbe radi, McGregorov najveći otkriveni honorar iznosi tri milijuna dolara. Dana White će se braniti, iako zapravo napadati, time što je UFC samostalan organizator i cjelokupni producent svojih priredbi pa su mu i troškovi veći, ali činjenica je da tortni grafikon rasporeda honorara između vrhunskih boraca i menadžmenta u boksu i MMA-u izgleda poput yin-yanga.

Ostvari li se meč McGregora i Mayweathera, ovaj bi se UFC-ov financijski ekvilibrijum mogao pretvoriti u kaos. Jednom kad platite borca desetorostruko više u odnosu na najveći honorar koji je do tog trenutka dobio i tko zna koliko stotina puta više nego što plaćate ostale borce svoje lige, teško ćete se vratiti za pregovarački stol pun nepotpisanih ugovora i zadržati poker face. Treba imati na umu da se Whiteova ponuda od 25 milijuna dolara svakom od dvojice boraca dogodila u trenutku u kojem je smatrao kako su šanse da se ovaj meč ostvari jednake onima da starta kao quarterback za Patriotse na Superbowlu. Ne mogu ga kriviti, ja sam smatrao da su šanse još i manje. Tipa da ja startam kao quarterback za Patriotse na Superbowlu. Zbog čega smo onda u situaciji da ozbiljno raspravljamo o mogućnostima, tijeku i posljedicama ovog meča?

Odgovor se krije u borbenim nadimcima ove dvojice – The Notorious Money.

Karijere Conora ‘The Notorious’ McGregora i Floyda ‘Money’ Mayweathera Jr.-a susreću se u savršenom presjeku svojih putanja između osi uspješnosti u svojim sportovima i financijskoj slici tih sportova. Conor je trenutno najpoznatiji borac na svijetu s pojasevima u dvije kategorije kompanije u kojoj se teško odvratno obogatiti. Mayweather je najuspješniji boksač svoje generacije koji se odvratno obogatio i ostao neporažen minuciozno kontroliranim uvjetima pod kojima su se njegove borbe dogovarale i pametnim filtriranjem izazivača. Također je i megalomanijak u 40. godini života koji se ne želi boriti sa zaista opasnim izazivačima, ali želi ostati relevantan i u penziji. U McGregoru vidi potencijalno lak meč koji bi ga bacio natrag u gejzir love i popularnosti. McGregor u Mayweatheru vidi priliku da dobije boksačku količinu novaca u meču u kojem ni najteži nokaut neće umanjiti njegov MMA kredibilitet.

McGregor vs. Mayweather je laka i brza, ali glupa, kratkoročna zarada

U tome leži možda jedina ozbiljna McGregorova prednost: ukoliko izgubi, izgubio bi od jednog od najboljih boksača današnjice u sportu koji ne trenira. Izgubi li Mayweather od tipa kojeg boksački svijet smatra borilačkim plebejcem, jutarnja smjena hotelskog osoblja imat će pune ruke posla vadeći plazma televizore i mrtve prostitutke iz bazena.

No, kakvi su uistinu McGregorovi izgledi u ovom meču?

Sve osim čiste i dominantne pobjede Floyda Mayweathera u svim rundama bilo bi najveće iznenađenje u povijesti borilačkih sportova. Ako mislite suprotno, vjerojatno se zovete Freddie Roach i zapravo pokušavate dobiti posao u McGregorovom kampu za ovaj meč. MMA i boks slični su koliko i ostali veliki američki sportovi (nogomet, košarka i bejzbol) međusobno, a Conorova avantura u drugi sport u tom kontekstu će vjerojatno dijeliti rezultat s onom Michaela Jordana, a ne Boa Jacksona. No svaki trener borilačkih sportova svoju će prognozu završiti sa sitnim tekstom o fajterskim kontraindikacijama koji kaže da apsolutno svatko uvijek ima takozvani puncher’s chance za pobjedu. Koji bi mogao biti McGregorov lucky punch?

Analize stilova i prognoze za ovaj meč utemeljene su u znanosti koliko i magična kugla krezube ciganke na vašaru koja istovremeno radi i u kissing boothu. To je tako iz jednostavnog razloga što Conora McGregora nikada nismo vidjeli u boksačkom meču. Umije li izlaziti iz kuta, može li modificirati svoj tempo udaranja u boksački volume punching, hoće li njegovi ‘mamci’ kako bi napao kontrom imati efekta pred iskusnim defenzivnim genijem, pitanja su koja možemo postavljati tek nakon što se pokaže da je Conor svladao taktičke i mehaničke osnove boksačke borbe. Čak ni McGregorovi mečevi protiv Natea Diaza, koji je s njim boksao gotovo punih šest rundi ne otkrivaju mnogo. Conorovo najjače oružje protiv Diazovog boksačkog načina stajanja s prednjim stopalom okrenutim jako prema unutra bio je očekivano low kick u otkriveni najmekši dio natkoljenice koji Diaz nikada ne brani.

O Conorovim opcijama protiv čistog boksača znali bismo više da Diazova noga nije bila tako dobro servirana.

Analizirati, dakle, ne možemo, ali možemo govoriti o činjenicama koje bi mogle imati efekt na ishod meča. Ono što će MMA publika uvijek prvo isticati jest McGregorova snaga, odnosno silina. Mnogi će reći da se Floyd nije susreo s takvim udaračem. Floyd se zapravo susreo s jednim od najjačih tipova u nekoliko susjednih kategorija – Saulom Canelom Alvarezom. Sjetite se što sam rekao o Mayweatherovom pažljivom izboru izazivača – Canelo je bio daleko premlad i neiskusan za taj meč i danas bi on vjerojatno imao drugačiji ishod, ali Mayweather je tad pobijedio udarača koji ne samo da udara kao konj i vjerojatno sirovije nego Conor, nego je i uistinu strahovito jak tip koji će uvijek zadržati dominantnu poziciju hrvajući se u klinču.

Canelo energiju svojih flat-footed udaraca lako prenosi u tvrd klinč ako je potrebno.

Canelo u #savage modusu.

Govoreći o snazi udaraca, valja napomenuti i razliku u pravilu nokdauna u boksu. Provuče li McGregor nekako svoj legendarni left straight, na koji će se MMA fanovi jamačno kladiti, mogao bi poslati Mayweathera na tlo, ali ga ondje neće moći dovršiti – Mayweather će, naprotiv, dobiti deset sekundi (ako ne i više, wink-wink) za oporavak. Želi li McGregor pobijediti nokautom, morat će doslovno onesvijestiti Mayweathera. A to nije pošlo za rukom ni Canelu Alvarezu, ni Marcosu Maidani, ni Oscaru De La Hoyi. Iako je Maidana bio tako prokleto blizu da se i danas ljutim na to prokleto zvono.

“He hurt me with that shot” – Floyd Mayweather

Sve su ovo puste špekulacije i tlapnje, jedini način da stručno prognoziramo na koji bi način Floyd Mayweather mogao biti pobijeđen jest da se prisjetimo njegovog jedinog poraza. Mayweather je u karijeri imao nekoliko upitnih pobjeda sudačkim odlukama, ali jedna od njih nije upitna pobjeda nego neupitni poraz.

Jose Luis Castillo pobijedio je Floyda Mayweathera u njihovom prvom susretu i to znamo i ja i HBO-ov komentatorski tim iz te večeri, a nakon par Hennessyja vjerojatno i sam Floyd. Netko će reći kako se u boksu radi o brzini ili kretanju pod kutovima, o ispravno postavljenoj taktici, o iskrenoj procjeni koja ste vrsta boksača uopće. I sve od toga je istina, ali u tom sportu najčešće pobjeđuje onaj koji nametne svoj tempo, svoj sistem. Castillo je prvo smirio Mayweathera akumuliranim, nezamjetnim udarcima u tijelo, a potom ga uvukao u svoj stil borbe – bio je to jedan od rijetkih mečeva u kojem je Money pristao na tuđu igru i ušao u otvorene razmjene.

Castillo je izuzetno snažan borac s 57 nokauta u 66 pobjeda koje je ostvario u karijeri, ali radi se o drugačijoj snazi od one koju McGregor koristi u MMA-u. Kako bi McGregorov lucky punch uopće postao opcija, bit će neophodno Mayweatheru suziti opseg kretanja, usporiti ga udarcima u tijelo i na koncu uvući u pasju borbu. Sve ostalo će bit će još jedan Mayweatherov flamenco do sudačke odluke.

Castillo drži Mayweathera na konopcima.

Mayweather zaboravlja da zna boksati.

Mali dio mene koji još uvijek nastanjuje zdrav razum nada se da do ove borbe neće doći.

U trenutku u kojem boks očajno treba učiniti da fenomenalni boksači poput Golovkina, Lomačenka, Keitha Thurmana, Shawna Portera, Terrencea Crawforda i Lea Santa Cruza postanu isplative PPV zvijezde, ovaj se meč čini kao ogroman korak unatrag. Jednako kao što se za UFC, koji još uvijek nema zakazan event od kojeg očekuje više od milijun prodanih PPV-ova nakon godine u kojoj ih je bilo čak pet, ovo čini kao rasipanje energije, a i novca. Novca koji bi mogao biti utrošen, recimo, na ugovore odličnih boraca koji kompaniju napuštaju (#3 flyweight Kyoji Horiguchi).

McGregor vs. Mayweather je laka i brza, ali glupa, kratkoročna zarada. I UFC i svijet boksa trebaju stvarati nove superzvijezde, a ne jačati financijski i promocijski disbalans između ove dvojice i svih njihovih kolega. Pad Ronde Rousey dobar je primjer hazarderske investicije iz koje UFC nije naučio ništa – dogodi li se nešto slično McGregoru ili se ovaj naprosto odluči povući, ova će kompanija biti na rubu plaćanja beskućnicima da se tuku za hranu u reality showu.

Hoću li platiti i gledati McGregor vs. Mayweather PPV? Vrlo vjerojatno. Ljudi vole stvari koje su loše za njih – na Iowa State Fairu u Des Moinesu poha se maslac. Borba McGregora i Mayweathera je poput pohanog maslaca – zanimljivo je što postoji, ali nakon što je konzumiramo ostat ćemo prazni i razočarani.