Punchlines

Conor vs Habib: Napravit ću scenu

Kako je moja kolumna o borbi u kavezu postala o tuči ispred

Rijetko što otkriva čudnu stranu nasilja kao MMA. U kavezu smo vidjeli više krvi nego neki odjeli za transfuziologiju, raspuknute lubanje i izvitoperene tibije i fibule kako proviruju iz potkoljenica kao kakvo krvavo demonsko oko, ali svaki put kad se baci makar i promašen udarac izvan kaveza, obuzme nas osjećaj nelagode i straha. Začudnost je u tome što MMA ionako nema previše pravila i ulične tuče jedan-na-jedan vizualno su uglavnom manje nasilne, ali osjećaj odsustva kontrole, makar ona dolazila u obliku samo jednog tipa u crnoj polo majici koji je tu da izvadi nečije prste iz očiju, jest ključna.

Osjećaj da nitko ne kontrolira određenu situaciju iskonski je ljudski strah od anarhije kao koncepta zbog kojeg je društvo formiralo svoje konstrukte pravde, zločina i kazne, odnosno institucija koje ih implementiraju. To je, naravno, velikim dijelom samo neophodni privid kojim pokušavamo umiriti anksioznost oko toga da nemamo zapravo nikakvu kontrolu nad onim što će nam se na osobnoj razini dogoditi, nad onim što nazivamo sudbinom.

Sudjelovao sam nedavno u incidentu. Napravio sam scenu.

Bio sam na dejtu. Jutarnji izlazak, moja najdraža vrsta izlaska. Pili smo kavu na zagrebačkoj Trešnjevci, mom najdražem kvartu. Bila je nedjelja i vrlo malo ljudi bilo je na ulici. Kako uvijek gledam što se događa oko mjesta gdje sjedam piti kavu, uočio sam tipa ispred dućana na možda 50 metara od nas kako pije pivo. Sjedio je točno ispred ulaza i prilazio je svakom tko bi ulazio ili izlazio i, pretpostavljam, tražio novac za još piva. No, nije svakom prilazio na isti način. Odraslim muškarcima prilazio je kao zaboravljeni prijatelj iz osnovne škole s onim izrazom nesigurnosti na licu, jeste li to baš vi. Ženama i starcima bi, međutim, prilazio jako blizu, nadvio bi se nad njih i gotovo im šaptao u uho ispod vlastite prijeteće sjene.

Kad je promet u dućanu usporio, krenuo je prema nama. Sjedili smo sami za visokim stolom kavanske terase. Prišao je i prvo se obratio meni. “Daj, majketi, pet kuna da kupim pivo još jedno”, rekao je prilično iskreno, bez čitave šarade o novcu za lijekove i izmišljenom djetetu s cerebralnom paralizom. “Ne dam”, rekao sam oštro i kratko dodao “vrati se tamo”. Nije odustajao. Umjesto toga okrenuo se djevojci s kojom sam sjedio i rekao: “Daj ti, bona”. Istovremeni odgovori kako neće dobiti pare su nam se preklopili, a on je postajao iritiran odbijanjem. Prišao joj je bliže i rekao “Što si takva, daj mi pet kuna, šta ti je?!”. Ovoga puta ja sam odgovorio da ima pet sekundi da ode.

Odmaknuo se malo, kao da se sprema otići, ali je ipak dodao: “E jeste vi Zagrepčani šupci, to je zato što sam Bosanac mi ne daš, jebite se”. Ja sam gestikulirao rukom da nastavi odlaziti i samo rekao da sam iz Sarajeva, što ga je, činilo se, i iznenadilo i dodatno naljutilo. “Ma jesi kurac moj jebem ti mater…”, govorio je dok je odlazio i okretao glavu kao da razmišlja treba li još nešto poduzeti ili se vratiti pivu koje je ostavio.

Netko je stavio nešto u što vjeruje iznad novca. Netko je učinio nešto iskreno. Potpuno krivo i naopako, ali iskreno

Bio sam bijesan nekoliko minuta. Znam i zašto. Kao prvo, psovao mi je mater koja živi sama i rijetko je imam priliku vidjeti otkako sam odselio iz Bosne. Kao drugo, ljutilo me je što sramoti Bosance, uključujući i mene, opravdavajući stereotipe koje dio Zagrepčana ionako uzgaja s minucioznom pažnjom društvenih botaničara. Oba ova razloga su pomalo glupa: psovanje majke može biti izrečeno na stotine načina i ne mora uvijek imati težinu koja zahtijeva krvnu osvetu, a nacionalna ili narodna pripadnost nikada nije bila veliki faktor u mojoj hijerarhiji životnih motiva. No, način na koji je prilazio bakicama svinutim težinama vrećica punih povrća za juhu, krumpira i posnog sira i pratio ih dok ne bi shvatio da se previše odmakao od piva koje je stajalo ispred ulaza u dućan me je činio zbilja ljutim. Možda jer ne bih želio da takvo što kvari dan ili dovodi u opasnost nekoga tko je meni drag, možda naprosto zato što nije pravedno. I nastavit će biti nepravedno. I nitko krivca nikada neće zaustaviti u lošem koje čini.

Odlučio sam zgurati bijes negdje u dno želudca, pustiti ga da se kuha, nadati se da će ispariti. Na odlasku smo, međutim, morali proći baš pored agresivnog alkoholičara, koji je u međuvremenu skupio za četiri ili pet limenki piva koje je poredao pored sebe na mali zidić. Prošli smo, on je šutio. Nakon što smo odmakli nekoliko koraka, samo je ponovio: “Jebem ja tebi mater…”.

Zastao sam, okrenuo se polako i počeo hodati prema njemu. Lice mu je u milistotinki poprimilo grimasu pozadinskog lika s barokne slike probodenog kopljem. Kad sam bio na korak od njega, nabio sam svom snagom otvoreno pivo koje mu je stajalo između nogu. Podigao je noge i ruke i nagnuo se unatrag. “E, nemoj molim te, nemoj!” Uzeo sam jedno pivo, otvorio ga i počeo ga sipati u travu pored njega, odmah zatim i drugo. Koprcao se gledajući kako pivo nestaje. Zgužvao sam praznu limenku posljednjeg piva i pogodio ga njome.

Bio sam miran svo vrijeme. Prije nego što sam mu prišao, pogledao sam ima li nekog tko bi me zaskočio s leđa, stoji li netko s djetetom blizu u slučaju da se pijanac odluči tući, nisam ga fizički ozlijedio. Pokvario sam mu dan, kao i on svima koje je sreo danas. Sve je bilo OK.

Ali nije.

Okrenuo sam se i pogledao djevojku s kojom sam bio i gledala me je užasnuto, potpuno blijeda i drugačijeg mišljenja o meni nego par minuta prije. Kratko smo razgovarali o tome, ali nisam uspijevao shvatiti kako sam ja u ovoj priči negativac. Shvatio sam nešto kasnije.

Kontrolirati emocije je znak velike moći. Ne reagirati naglo i s nekontroliranom snagom bilo pozitivnog ili negativnog naboja je korisna vještina, pogotovo za nekoga tko ju je morao učiti kao ja. No, ovog je puta radila protiv mene. Kao prvo, baš zbog toga što se mogu kontrolirati trebao bih biti iznad onoga što čujem od nekoga tko je na razini laboratorijskog majmuna. No, užas situacije ležao je u načinu na koji sam izveo svoju ‘pravdu’. Nisam pobjesnio i potukao se, urlao i skakao. Moja samokontrola u onome što ću učiniti bila je ono zastrašujuće — oduzeo sam alkoholičaru jedino za što ga je briga. Moja hladna egzekucija i pribranost u situaciji učinila me je sadistom. Jer ako sam mogao kontrolirati svoje nagone i analizirati uvjete pod kojim će se moje akcije dogoditi, mogao sam sve to i ne učiniti. Ali jesam. I tad sam se počeo osjećati loše.

Habib Nurmagomedov također je mogao ne učiniti to što je učinio, ali jest. I on se vjerojatno sada osjeća loše.

Ovog sam se incidenta zapravo prvi put nakon nekog vremena sjetio tijekom prve presice Habiba Nurmagomedova i Conora McGregora u New Yorku. Conor je u praznoj dvorani imao problema napraviti spektakl od kojeg živi i morao je podići razinu provokacije protivnika kako bi novinari dobili svoje naslove. Bez publike da navigira njegov show povicima ili smijehom, McGregor je jednostavno stao punom snagom na gas i nadao se najboljem. Isprva sam konferenciju samo slušao iz druge sobe, ali kada je Conor počeo spominjati Dagestan, Rusiju i Habibova oca koji nije dobio vizu za Ameriku, otrčao sam pred laptop predosjećajući što ću vidjeti. Habib Nurmagomedov imao je izraz lica koji je meni bilo lako prepoznati. Imao sam ga na kavi dok mi je trešnjevački klošar psovao majku. Nije skakao na McGregora kao Jose Aldo ili Eddie Alvarez. Ostao je sjediti s pogledom nekoga tko pokušava odgoditi svoju reakciju za pravi trenutak i na opasniji način. Bijes se kuhao i u njegovu želudcu, ali nije isparavao. Nekoliko dana kasnije na gostovanju kod Ariela Helwanija Habibove su riječi zvučale kao crno predskazanje, a ne intervju.

Smash everything”, rekao je Nurmagomedov hladno i bez uskličnika.

Teško mi je sada reći da sam znao što će se dogoditi, pogotovo kao netko tko je predviđao McGregorovu pobjedu, ali za ovo ćete mi morati vjerovati na riječ.

Nakon što je Conor McGregor u četvrtoj rundi jednog od najvećih mečeva u povijesti UFC-a tapkao na odvratan jaw crank, Habib je mogao otvoriti svoj kanistar bijesa i zapaliti T-Mobile Arenu. Preskočio je ogradu kao “one of those parkour guys”, kao što je u rijetkom trenutku duhovitosti rekao Dana White i skočio s obje noge na Conorovu prikolicu Dillona Danisa. Internet gori memeovima o Nurmijevom skoku u rulju, skoku koji nevjerojatno liči na scene s hardcore koncerata i okrutnim, ali donekle ipak točnim šalama kako je napasti Dillona Danisa pravo svakog čovjeka. Za ljude izvan ovog sporta, Danis nije osobito simpatična figura i njegov odnos s McGregorom najviše podsjeća na onaj Stana i Eminema iz istoimene pjesme.

Za to vrijeme, par Dagestanaca iz Habibova kuta uletjelo je u kavez i napalo Conora McGregora, koji je u procesu primio nekoliko udaraca. Postojale su i spekulacije kako je Habibov skok služio samo kao mamac da put do McGregora ostane otvoren, ali to mi se čini malo nategnuto, makar to tvrdili neki američki vojni taktičari na Twitteru.

Nurmagomedovljev nastup na post fight presici bio je također nešto što mi je bilo poznato. “I know my father gonna smash me”, rekao je Habib tonom nekoga tko zna da je napravio nešto krivo, iako za to može prosuti stotine opravdanja.

No, koja su to točno opravdanja i što možemo naučiti iz ovoga?

Bio sam u nekoliko zemalja bivšeg Sovjetskog saveza i upoznao ili vidio ljude poput Habiba Nurmagomedova, Islama Makačeva ili Zubaire Tukhugova, koji je navodno udario Mcgregora u kavezu. Viđao sam ih, ako ćemo biti iskreni i u Bosni i Hercegovini. Nije potreban visok društveni IQ da vam bude jasno da njihova kultura, religija i obitelj stoje u rigidnom, dogmatskom sustavu vrijednosti koji se ne smije dodirivati izvana. Ne mislim pod ovim ništa loše, dapače; kao netko kome je kao i Habibovu ocu odbijena američka viza i vize nekoliko drugih europskih zemalja više puta, vjerojatno ih razumijem bolje nego većina ljudi koji će ovo komentirati. Pitanje kultura ovdje je ključno i, unatoč svemu proračunato provokativnome što je McGregor u karijeri napravio, pa čak i unatoč lapsusu ludila s bacanjem kolica u bus, bio sam malo iznenađen da tip inteligentan kao što je on ne kuži da postoje stvari koje se nekim ljudima ne trebaju reći.

Kao i u mojoj, u odnosu na ovo, zapravo samo neugodnoj anegdoti, psovanje majke npr. može imati bezbroj težinskih kategorija — pa čak i značenja između “ja zaista želim spavati s tvojom majkom jer je prekrasna i žao mi je da naše prijateljstvo zbog toga propada”, preko “impliciram seksualni odnos s tvojom majkom jer te želim naljutiti” do “našao si mi mobitel jebemtimater, hvala ti”. Ovaj značenjski spektar postoji u kulturi kruga ljudi u kojem se krećem ili donekle u kulturama većih zajednica, naroda, država. On, međutim, ne postoji u kulturi kojoj pripada Habib Nurmagomedov. On nikada nije kužio foru. Dok je Conor McGregor vrijedno promovirao svoj meč koristeći uobičajene borilačke promotivne stereotipe o nacijama, kukavičluku, slaboj čeljusti i slabijem karakteru, Habib je pravio mentalne crtice zbog kojih će obim njegove odmazde biti toliki koliki je bio.

Znam da vjerojatno sve nacije misle za sebe da su neustrašive, najjače, najpametnije, najbolje u seksu, mogu najviše popiti i najbolje derneče, ali to nije tako. Irci vjerojatno prilično dobro derneče, ali Dagestanci se prilično dobro bodu noževima jer im je netko rekao da im je rodica debela.

I know this is not my best side. I am human being. I don’t understand how people can talk about I jump on the cage? What about he talk about my religion, he talk about my country, he talk about my father?”, rekao je Nurmagomedov kratko novinarima. Ovo nisu izgovori, ovo je nešto što on doista misli. Rijetki i dragocjeni trenuci, kad su borci potpuno iskreni, kao što je i McGregor znao biti nakon borbi. U Americi je, barem zakonski, dozvoljeno pričati o svemu što je nabrojao, ali u njegovom osobnom svijetu nije.

Habib doista ne razumije.

No, ovdje prestaje i moje razumijevanje za ono što je Habib učinio nakon najbolje borbe u svojoj karijeri. Mogao bih opravdati civilnu tuču Habiba i Conora u redu za najbolji halal hot dog u Las Vegasu, ali ne na MMA eventu.

Svatko treba odgovarati za svoja djela i riječi. Parametri onoga što je podložno toj odgovornosti nisu, niti mogu biti objektivni, ma koliko ih zakonski pokušali regulirati. Oni su subjektivni i koreliraju sa sustavom vrijednosti koji u sebi ima svatko od nas. To se očituje i u okvirima istog društva: postoje ljudi koji misle da neki zločini zaslužuju smrtnu kaznu, a postoje i oni koji smatraju da civilizirano društvo ne bi trebalo oduzimati ljudske živote zbog ičega. Habib Nurmagomedov tako ne treba ničiju dozvolu da smatra riječi Conora McGregora smrtnom uvredom — to je njegovo pravo. Čak i kad Conor govori istinu o Habibovom odnosu s kriminalcem Zijavudinom Magomedovom.

Problem je taj što je Habib Nurmagomedov u jedinom sportu na svijetu gdje svoje negativne emocije može izbaciti u kontroliranim uvjetima i doslovno biti nagrađen za to.

MMA je platforma u kojoj legalno možete udariti čovjeka u glavu, iščašiti mu rame, polomiti rebra. Neki borci se vole, pa se i nakon nokauta zagrle kao braća koja su, iako žive odvojeno, prošla kroz isti užas fajterskog života da bi došla do tog oktagona. Drugi se mrze prije nego razmijene prve riječi.

Nurmagomedov je u subotu ušao u kavez s odličnim planom, dobio čisto tri od četiri runde i na koncu zadavio najveću zvijezdu borilačkih sportova današnjice kao početnika. Milijuni ljudi su to vidjeli — njegovi su zlato, osveta, slava i onaj najbolji od svih osjećaja, kad oni koji su sumnjali u vas ušute. Trenutak kad Habibu to nije bilo dovoljno jest trenutak kad počinje snositi krivicu za sve što se dogodilo. Unatoč mojoj ljubavi prema uličnoj i poetskoj pravdi, tu padaju sva moguća opravdanja za ono što je Nurmagomedov učinio.

Kakva će kazna Nevada State Athletic Commissiona biti i na koji će se način izvesti je nešto o čemu ne želim ni razmišljati u ovom trenutku, jer od te skupine korumpiranih bijednika ne očekujem ništa pravedno. Ako će se samo preskakanje kaveza kažnjavati, kaznu bi trebao primiti i McGregor koji je pokušao učiniti isto i uspio uputiti udarac k jednom članu Habibove pratnje. No, i vi i ja i svi na ovom svijetu znamo da će svi uključeni u odluku što s Habibom misliti samo na to kako od situacije profitirati, dok će se na talk showovima zgražati nad odvratnim nasiljem koje je tobože unazadilo sport.

UFC je apsolutno svu promociju za ovaj intrigantni arhetipski MMA dvoboj hrvača i udarača sveo na de iure kriminalni čin razbijanja busa koji ničim nije kažnjen. Habib je sjedio iza ekrana na kojima se taj video vrtio i istovremeno slušao uvrede nekažnjenog o svojoj obitelji koje su, kao i video, imale svrhu napuniti bankovne račune iste te kompanije. Kompanije koja je posjela čečenskog diktatora i kršitelja ljudskih prava Ramzana Kadirova u prvi red svoje debitantske priredbe u Rusiji da bi se danas grozila larviranih ekstremista u T-Mobile Areni.

Hoće li MMA kao sport patiti zbog ovoga? Naravno da ne. Jedna od najpoznatijih tuča u borilačkim sportovima općenito dogodila se u Strikeforceu kad se dio tadašnjeg crewa boraca zvanog Skrap Pack, u kojem su bili Jake Shields, Gilbert Melendez, braća Diaz, David Terrell i Daniel Roberts, tukao s Mayhem Millerom. Znate što je Dana White izjavio komentirajući je? “The fighters that fight in mixed martial arts are educated, good guys, y’know — taradaradara — but they are fighters.”

Hoće li UFC iskoristiti ovo što osuđuje za još agresivnije prodavanje svog proizvoda? Apsolutno.

Oštećena je zapravo samo Habibova pobjeda. Imao je opciju opasati se Conorovim zlatom uživo pred desecima tisuća Iraca ili skočiti na glavu dosadnom derištu Danisu i napravio je loš izbor. Umjesto da pišemo o njemu kao potencijalno najboljem lightweightu u povijesti, razmišljamo o tome koliko teže će nakon ovoga vize ili prilike za borbe u Americi dobivati Habibovi zemljaci koji nisu zaradili zagarantiranih dva milijuna dolara. Najgore od svega, bar za Dagestance, jest činjenica da je McGregor izašao iz ovoga kao bolji čovjek — rekao je da ga ništa nakon same borbe ne interesira i da neće tužiti nikoga.

Jedna od zadnjih stvari koje je Nurmagomedov rekao na press konferenciji je da su za ovakav način hajpanja borbi krivi ljudi koji o njima pišu. I sad se zbog toga osjećam loše. Ne zbog toga što me Habib ne bi volio, nego zbog činjenice da kad najdublje i najiskrenije izanaliziram što točno osjećam oko svega što se dogodilo, osjećaj koji se najjasnije formira jest uzbuđenje. Ne želim da itko pogine ili bude ozlijeđen, niti želim da svaki drugi event eskalira u masovne navijačke tučnjave, ali nakon svih lažnih i scenaristički napisanih kavgi u borilačkim sportovima nakon kojih se svi sudionici rukuju punih džepova, netko je stavio nešto u što vjeruje iznad novca. Netko je učinio nešto iskreno. Potpuno krivo i naopako, ali iskreno.

Najpametnije što kao fanovi možemo učiniti je pospremiti ovu uspomenu i nastaviti dalje. I možda jednom zauvijek pokušati razdvojiti naše divljenje prema nečijim vještinama od onoga što ti ljudi kao osobe jesu.

Najbolji borac lake kategorije u najopasnijem sportu na svijetu nije baš jako dobar čovjek. What else is new.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.