*record scratch*

*freeze frame*

Vjerojatno se pitate kako se čovjek nesklon sportu poput Derricka Lewisa uopće našao u ovoj situaciji? Jednostavno je: njegovim testisima je mjesec dana ranije bilo prevruće. No, priča zapravo počinje puno, puno ranije. I ništa manje ludo — s Ku Klux Klanom.

Dijete Louisiane i jedno od sedmero djece svojih roditelja koji su redovito ulazili u ozbiljne međusobne tuče šakama, Lewis je rano u životu razvio duboko razočaranje svijetom koji ga okružuje, ali i smisao za humor koji s takvom spoznajom dolazi. Tukao se iz melankolične dosade života bez cilja i istovremeno bio omiljen zbog svoje naravi šaljivdžije kad ne bi bacao ljude u nokaut po ulicama Houstona, vrlo vjerojatno jednako profinjenom tehnikom koju koristi i danas. Njegov najbitniji meč prije karijere u MMA-u dogodio se kad je, dok je još pohađao srednju školu, prebio člana KKK-a koji ga je uvrijedio. Činjenica da je Lewis nasrnuo na čovjeka koji je u ruci imao sačmaricu možda zvuči badass hrabro danas, ali Derrick je znao da to nije cijela istina. “The lifestyle I was living, I didn’t really care”, opisao je Lewis godinama kasnije ovaj incident.

Četiri tjedna nakon što je Lewis postao hodajući hashtag te izjavio da nije spreman boriti se za titulu — dobio je priliku boriti se za titulu. Dobrodošli na UFC 230

Nekoliko godina kasnije prekršio je uvjetnu kaznu i dobio pet godina zatvora od kojih je odslužio tri i pol. Tjedan dana nakon izlaska iz zatvora ušao je u MMA klub. Debitirao je kao MMA borac 20. siječnja 2010. Dvije godine kasnije postao je heavyweight prvak kompanije Legacy FC pobijedivši Jareda Rosholta. Dvije godine kasnije debitirao je u UFC-u pobijedivši Jacka Maya. Tri godine kasnije Derrick Lewis je u svom kamionetu tijekom uragana Harvey spasio čovjeka koji je iz poplavljene kuće odlučio ponijeti samo konfederacijsku zastavu.

Krug je bio zatvoren — sve što Derrick Lewis ostvari nakon toga bit će samo životni bonus za Performance of the night.

OK, ovo je sve zanimljivo — cool story, bro — ali kako je zaista došao do prilike za titulu protiv čovjeka koji je ranije ove godine nokautirao najboljeg teškaša u UFC-u?

Nakon jednog od najgorih MMA mečeva u povijesti koji nije Sapp vs. Osunaarashi, onom protiv Francisa Ngannoua, Lewis je dodijeljen odličnom Aleksandru Volkovu kao finalni test Volkovu je li ozbiljan izazivač u teškoj kategoriji. Ngannou je po istom principu dobio meč protiv Curtisa Blaydesa. Sve ovo je, nažalost, promotorska šarada, jer najisplativiji mečevi u teškoj diviziji trenutno ne uključuju ni Volkova ni Blaydesa ni Stipu Miočića. Uključuju Daniela Cormiera, Brocka Lesnara i Jona Jonesa. No, unatoč uvriježenom mišljenju, UFC nije menadžerska armija koja sinkrono stupa ka ispunjenju svog masterplana. Upravo suprotno, priroda posla je takva da su improvizacija i ishitrene, rokovima isforsirane odluke svakodnevnica.

Lewis je gubio svaku sekundu svog meča protiv Volkova do trenutka kada jedan desni overhand kojem je prethodio relativno promašen prednji direkt nije poslao Rusa u zemlju čudesa. Dok je Joe Rogan prilazio Lewisu za intervju u oktagonu nakon borbe, ovaj je skidao hlačice i prvo pitanje dočekao u gaćama. “My balls was hot”, odgovorio je na očekivano prvo pitanje. Tijekom sljedeća 24 sata njegov meme-orijentiran profil na Instagramu dobio je preko pola milijuna novih followera.

Sljedeći veliki event, ovaj u Madison Square Gardenu, u tom se trenutku raspadao, a glavnu borbu nije niti imao. Kotačići u glavama UFC-ovih matchmakera koje vjerojatno pokreću hrčci umočeni u kavu počeli su se vrtjeti. “A što ako, slušajte me pažljivo, platimo Cormiera za meč koji teško može izgubiti protiv čovjeka za čija muda sad već znaju svi”, rekao je vjerojatno netko na kriznom sastanku oko priredbe u Gardenu. “Ali to mora biti odmah, dok SVI još razmišljaju o njegovim mudima”, nastavio je taj.

I tako, četiri tjedna nakon što je Lewis postao hodajući hashtag te na presici izjavio da fizički nije spreman boriti se za titulu — dobio je priliku boriti se za titulu. Dobrodošli na UFC 230.

Kompetitivnost određene borbe najlakše ćete prepoznati po tišini analitičara uoči nje. Bio je ovo jedan od najtiših tzv. fight weekova koji su uključivali meč za titulu u teškoj kategoriji u MMA medijima ikada. Dosta podcasta, kolumni i video najava odlučilo je u potpunosti ignorirati tehnički aspekt meča. Onima koji nisu imali tu opciju, kao što je bio slučaj s Danom Hardyjem i Johnom Goodenom koji rade za UFC, događala se doslovna tišina i slijeganje ramenima nakon par minuta razgovora u formatu od 30 i nešto minuta. Sve što je Dan Hardy — izuzetno rječit, posvećen i znatiželjan analitičar imao pripremljeno od argumentacije za pobjedu Derricka Lewisa bilo je ono što je nazvao If Bomb. Desni overhand koji može preokrenuti svaki meč, pa i život, obzirom da je Lewisa u prošlosti doveo do zatvorske ćelije.

Ja, iako rijetko imam strpljenje i nikada znanje vrhunskih analitičara, imao sam još manje vjere u Lewisovu pobjedu. Sve što sam imao za ponuditi je više metafizički argument nego tehničko raščlanjivanje. Vjerovao sam da Lewis može pobijediti samo Murphyjevim zakonom koji će pogoditi DC-ja jer je prihvatio meč sa stopostotnim uvjerenjem da i bez velikih priprema može pobijediti.

Derricku Lewisu, pokazalo se, ne mogu pomoći ni If Bomb ni Murphyjev zakon.

Zbog čega sam posvetio uvod u ovu kolumnu Lewisu, pitate me. Pa zato jer je ovo, vjerujem, jedina prilika da napišem nešto o njemu. Derrick Lewis nije trebao biti u ovom meču. A zna to i sam. Rekao je da ne želi biti u meču za titulu.

Obrnuta psihologija je, čini se, postala realna taktika na putu za UFC-ov pojas.

Put do pobjede u meču za UFC-ov pojas je, međutim, nešto drugo. Što je Lewis objektivno mogao? Čekati Cormiera da skraćuje distancu svojim dubokim weavovima glavom (koje će kad-tad netko dočekati high kickom) i ukoracima i pokušati ga pogoditi desnim overhandom. Aperkat protiv heavyweight verzije Daniela Cormiera također se čini kao dobar izbor, iako to zahtijeva određenu preciznost, jer je Cormierova glava u ulascima rijetko centralno pozicionirana u odnosu na protivnika. Ono što je bila mala, ali pametna taktička promjena kod Lewisa je forsiranje nožnih udaraca protiv hrvača-udarača poput DC-ja. Lewis je čak pokušao uspostaviti i nepredvidljivu šablonu — low kick, switch high kick, middle kick, ali Lewisova je tehnika stravično ograničena njegovom konstitucijom. I netreniranjem. I, u slučaju nožnih udaraca kroničnom boli u leđima zbog koje je već prekidao karijeru.

S druge strane, Cormier se na tjednim sparinzima petkom u American Kickboxing Academyju vjerojatno naprimao puno jačih, bržih i udaraca s više snapa od svih koje Lewis može ponuditi. Da bi ovakva taktika mogla upaliti, Lewis bi se morao moći kretati nakon udarca, izbjegavati pravocrtno kretanje unatrag prema kavezu i imati kondicijski spremnik za napad dulji od trosekundne eksplozije.

Lewis ni na nogama uz kavez nema odgovor na Cormierov “grind”. DC baca par udaraca u glavu kako bi lakše izveo najbazičniji single leg uz objektivno — ne previše truda. Njegova kontrola u parteru iz half guarda je nešto s čim se Lewis nije susretao.

Postojala je i još jedna opcija, iako prilično teško zamisliva, ali ne i nemoguća. Lewis bi se tijekom pokušaja ustajanja nakon rušenja i DC-jevog pokušaja da ga spriječi hrvačkim hvatovima preko torza mogao naći u dominatnoj poziciji. Cormieru je, međutim, kao olimpijskom hrvaču, dodir lopatica o tlo vjerojatno najneugodniji fizički osjećaj koji poznaje i veći dio svoje sportske karijere je učio kako ga izbjeći. No, ako bi u djeliću sekunde tijekom tranzicije Lewis uspio uputiti jedan udarac u DC-jevu bradu ili uho, ovaj bi scenarij postao moguć.

Ako zvuči kao da natežem argumentaciju da izgleda kao da bi Lewis pobijedio Cormiera ijednom od 10 mečeva, to je zato što upravo to činim.

Daniel Cormier bolji je borac u svim aspektima slobodne borbe te je i bolji atleta od Lewisa. Nije potpuno ludo čak ni usporediti ovaj meč s onim Ngannoua i Miočića, u kojem je jedan borac imao prednost u tjelesnoj masi i vjerojatno nefunkcionalnoj snazi, a drugi sve ostalo. I DC je, kao i Miočić, odlučio odjahati do pobjede na većem protivniku, rušeći ga najbazičnijim single leg tehnikama i kontrolom gornje pozicije uz poneki chain wrestling potez gdje bi Lewisa nekoliko puta zaredom namještao u sebi zgodniju poziciju.

Pitanje je čak i koliko je Lewis zaista svojevoljno ustajao iz partera, a koliko je Cormier znao da će ga tren kasnije imati ponovo na istom mjestu pa puštao da u pokušajima pridizanja njegovu mješinu napusti i posljednji dah snage. Da paralela s Miočićevim mečom protiv Ngannoua bude potpuna, početkom druge runde i Lewis je imao jednu opasnu šakačku kombinaciju koja je potencijalno mogla ozlijediti DC-a, ali ona je možda samo skratila meč kad je ovaj shvatio da bi bilo pametnije ne riskirati te naprosto ugušiti protivnika i otići na večeru u trenirci dignutoj do bradavica.

DC na početku druge runde izbjegava Lewisove bombe i 30-ak sekundi kasnije odlučuje završiti borbu. Sweep na tonu teškom Lewisu izgleda kao demonstracija studentima.

Jedina pozitivna stvar u trenutnom zakrčenju pozicije izazivača u heavyweight diviziji činjenica je da Cormier napokon zarađuje novac i sjedi na vrhu — koliko god ona bila proizvoljna — pound for pound top ljestvice. Sljedeći izazivač za titulu bit će netko tko će financijski osigurati i DC-jevu unučad, a to mogu biti samo Jon Jones ili Brock Lesnar. Fan u meni želi vidjeti trijumf nad Jonom Jonesom i odlazak u najbolje tempiranu mirovinu stoljeća, ali čovjek u meni ne želi ga vidjeti ponovo u suzama. Pozitivna stvar za sve koji čekaju da ovaj teškaški show bez ijednog pravog teškaša završi, a tu prvenstveno mislim na Miočića i Blaydesa, jest to što onaj koji se sljedeći bude borio za titulu može također očekivati ozbiljan novac.

Ali to, kao i mogući povratak Caina Velasqueza, već je čitava nova tema o kojoj možda ni sam Daniel Cormier ne mora neko vrijeme razmišljati.

Ono što je danas bitno je da je Daddest Man on the Planet od crne zvijeri načinio plišanog medvjedića.