HEP logo generalni partner Telesporta

Punchlines

Čovjek koji je nathrvao sve

Habibov posljednji “smesh”

Kategorija najvećeg svih vremena ili GOAT-a je više društvena kategorija nego sportska. Društvena kao nešto za probijanje leda pri upoznavanju ili uspostavljanje čavrljanja u svlačionici dok pokušavate raspetljati gaće od suspenzora.

Habib Nurmagomedov se u subotu oprostio od oktagona i takozvanih malih rukavica, barem kao natjecatelj. Više kao pobjednik natjecanja, zapravo. Taj oproštaj simbolično zrcali njegovu karijeru — odredio je uvjete svog dolaska, borbi i odlaska. Dok o karijerama drugih prosuđuju stručnjaci, kolege, fanovi i novinari, o Habibu kao da je uvijek odlučivao samo on. Na pola trljanja ruku njegovih poslodavaca oko potencijalne superborbe protiv Georgesa St-Pierrea Habib je samo odlučio da je njegova misija ostvarena i pozdravio se.

Jedna od stvari, recimo, po kojoj će ostati zapamćen može biti i to da je jedan od rijetkih čijem se obećanju moglo vjerovati. Obećanje je dug, kažu muslimani. Kakav god bio moralni kod po kojem Nurmagomedov živi, ne može mu se spočitati nedosljednost. Habib nije bio na prodaju točno onoliko koliko je to uopće moguće nekom profesionalcu u vrijeme postindustrijskog, potrošačkog kapitalizma.

Šok na licu Conora McGregora kad je Nurmagomedov počeo izvršavati svoje “I’ll smesh him” obećanje rijedak je kulturološki i socijalno-politički uvid u stanje naših sustava vrijednosti, u kojem se više ni ne pitamo što je loše u tome da je sve na prodaju, odnosno “It’s just business”, kao što kaže McGregor za oslovljavanje drugog ljudskog bića i njegove obitelji “zadrtim pičketinama”.

Kralj, šah, car je otišao. Možda je s njim prošla i era specijalista u MMA-u

Činjenica da se Nurmagomedov nije želio previše baviti pitanjem najboljeg ikad koliko pitanjem najboljeg sad (pound-for-pound) također je indikativna za logičku skliskost te kategorije. U raspravi o GOAT-u umješan sofist mogao bi jednako dobro argumentirati da je to: Jon Jones (de facto neporažen s osvajanjem i obranom titule protiv najkvalitetnijih protivnika te ere), GSP (kraljevao je jednom od najjačih era najjače divizije UFC-a tijekom više od 20 borbi, postavio, kao i Jones, nove standarde suvremenog MMA-a i na koncu osvojio i pojas u srednjoj kategoriji), Habib Nurmagomedov (neporažen, s otprilike jednom izgubljenom rundom u UFC-u), Anderson Silva (vidi pod GSP) ili čak Demetrious Johnson (još uvijek jedan od tehnički najkompletnijih boraca kojeg smo gledali s 12 uzastopnih obrana titule).

Naravno, svaki od njih ima asterisk na svojoj aplikaciji za najboljeg ikad kojeg druga strana debate može koristiti.

Jones je padao na antidopinškim testovima i u najmanju ruku upitno dobivao neke od svojih borbi (Reyes, Santos, Gustafsson I); GSP je, slično Jonesu, zapravo izgubio od Johnnyja Hendricksa, a svoju drugu titulu dobio je protiv Michaela Bispinga pred mirovinom; Anderson Silva se na koncu slomio, u prilično doslovnom smislu; a Johnson sigurno nije imao protivnike kakve su imali Jones, GSP ili Silva. Nurmagomedov je, koliko god to danas izgledalo beznačajno, izbjegao ili propustio dosta boraca lake kategorije na njihovu vrhuncu (od 29 pobjeda tek je šest bilo protiv ozbiljnih lightweighta ili lightweighta u dobroj fazi, od kojih su Dustin Poirier, McGregor, Justin Gaethje i, rekao bih, Rafael Dos Anjos iz 2014. uistinu elita).

Što ja mislim tko je najbolji? Ne znam, doista. Pitanje je pomalo besmisleno jer ovisi o parametrima koji su subjektivni pa iz njih ne mogu proizići objektivni rezultati. Ono o čemu vrijedi razgovarati je sljedeće: kolika je važnost pobjede Habiba Nurmagomedova nad Justinom Gaethjeom za Habibovu ostavštinu?

Naoko mala — Habib je pobijedio na isti način kao i uvijek. No u ovakvoj se ocjeni krije njegova veličina. Jedno su se vrijeme njegove “uvijek iste” pobjede pripisivale nekvaliteti protivnika. Majstorstvo Nurmagomedova etablirano je potiho točno u trenutku kad smo, kao i njegovi izazivači, shvatili da je sve “uvijek isto” jer on svakoga učini “uvijek istim”, a ne zato što netko ima loše hrvačke ili udaračke navike. Gaethje je u formiranju ovog MMA totema, uz Poiriera, značajan samo kao nekakva garancija da je uzalud Habibu predlagati nove, tobože stilski nepovoljne dvoboje.

Da Nurmagomedov svojom tehnikom i inherentnim prijetnjama koje s njim dolaze uspijeva poništiti razlike među svojim protivnicima najočiglednije je postalo u njegova posljednja dva meča: protiv Poriera i Gaethjea. Stvari su s Habibom, kao što ste tisuću puta čuli, prilično jasne — prvo pravilo borbe protiv njega je da morate okupirati centar oktagona i nikad ne uzmicati iza dvostruke crte. Koje je drugo pravilo nismo saznali, jer nitko nije prešao prvi nivo dagestanske arkade.

Habib je čak pokušao izvesti bicep slicer, parterni raritet u MMA-u.

Najviše uspjeha protiv Habiba je, ne računajući Gleisona Tibaua, imao McGregor — on je bio najuporniji u čuvanju svoje pozicije. Habibova taktika je pritiskom u stojci natjerati protivnika da napusti centar oktagona, nakon čega ide u rušenje, vezanje gležnjeva, stavljanje dagestanskih lisičina i sve to, što je postalo dosadno prepričavati još 2017. Ono što smo s vremenom saznali jest da je Nurmagomedov istovremeno i loš udarač, kao što smo znali, i bolji udarač nego što smo mislili. Točnije: Habib je tehnički izuzetno loš kickboksač i boksač, ali je svoju nezgrapnu tehniku organizirao u gotovo savršenu boksačku tehniku za dovesti se u poziciju iz koje napada hrvanjem.

Vjerojatno je nekad (pametno) zaključio da nema smisla ponovo graditi temelje boksanja nakon toliko hrvanja i jiu jitsua pa se fokusirao na regrutaciju boksačkih tehnika u misiju hrvanja. Habibovo je boksanje zapravo prva karika u njegovom lančanom hrvanju (chain wrestling). Habib je tako postao prvi habib-boksač, stil u kojem se otkloni i bob and weave izvode uz izuzetno neatraktivno i jednako učinkovito vitlanje rukama. Dok su se na njemu redali precizni udarači, nama je trebalo uistinu previše vremena da shvatimo da nije opasno samo njegovo hrvanje — Habib do hrvanja dolazi jer nije tu kad ga pokušavate pogoditi udarcima.

Dio uspjeha Habibova defenzivnog boksanja i boksanja kao pritiska kojim osvaja poziciju za rušenje je i u tome s kakvom idejom protivnici ulaze u kavez. Nurmagomedov baukom hrvanja sve udarače pretvara u boksače jedne tehnike — veliki krošei i swingovi kojim ga pokušavaju nokautirati jednim udarcem i odjebati. Poirier i Gaethje su krunski dokaz ovog problema. Gaethje je u kontekstu udaračkog arsenala regresirao u svoju verziju iz PFL dana, u kojoj je imao samo low kick i overhand, a oba je koristio kako bi pokušao završiti borbu što prije.

Ovo govori o nevjerojatnoj činjenici da je svim Habibovim neprijateljima ideja o pobjedi na bodove djelovala posve nemogućom. McGregor je, usprkos katastrofalnom završetku, ipak osvajao bodove vraćanjem posjeda uloge onoga koji donosi pritisak. Čak je i u potpunom padu kondicije, u trećoj rundi, uspio braniti rušenja i pogađati Habiba.

Gaethje se, s druge strane, od prve sekunde suočio s nerješivim problemom — trebao je preuzeti od Habiba ulogu onoga koji pritišće, čuvati centar oktagona i istovremeno ostati izvan dohvata za double i single leg. Ovdje je habib-boks (osjećam da mi telesport.hr duguje neki bonus jer sam se suzdržao i ne napisao habiboks, op. a.) bio ključan — omogućio je Nurmagomedovu da protiv Gaethjea (!) bude agresivniji boksač jer se mogao uzdati u svoje tehnike nelijepog eskiviranja kontri.

Taktika Justina Gaethjea i Trevora Whittmana tako je bila udarati i čuvati centar, a u slučaju koraka unatrag uputiti udarac za skretanje pozornost i otrčati ponovo do centra gdje je Habibov double leg uglavnom neučinkovit. Taj udarac koji bi trebao biti varka da se napusti pozicija za Gaethjea je u ovoj borbi bio low kick. Ne znam je li to bio originalni plan, ali se danas čini pomalo čudnim jer je potrebno puno vremena da se uputi ovaj udarac i vrati u poziciju da se uopće pomaknete. Habib je na ovaj način često odsjecao putanju Gaethjeu čak i samim kretanjem, a jednom je uspio i rukama uhvatiti kick.

Gaethje tone u san u Habibovu trianglu — primijetite ruku kojom se Habib osigurava protiv slama.

Ovdje ova analiza može stati jer je odgovor na pitanje kakav je Gaethje u parteru prilično deprimirajući. Na kraju prve runde se činilo da je Gaethje pustio Nurmagomedovu tranziciju jer je do kraja runde ostalo još malo vremena, ali u drugoj rundi se pokazalo da je Habib ligama ispred Gaethjea. Lanac kojim je Habib povezao hvatanje low kicka i došao do takozvanog uzimanja leđa je grapplerska ljepota ravna nekakvoj demonstraciji vještine tijekom koje pomoćnik ne pruža otpor.

Tomu još treba dodati i način na koji je Nurmagomedov namjestio inverted triangle iz pozicije mounta, koji se može najtočnije opisati kao ruganje. A kažem ovo kao netko kome je Gaethje najdraži MMA borac. Gaethjeova obrana — jedina obrana. čini se — bila je da pokuša podići Habiba i razbiti hvat o tlo, ali Nurmagomedov je previše vremena proveo s takvima u parteru i odmah je zaključao poziciju hvatajući rukom lijevu Gaethjeovu nogu.

Možemo lamentirati o tome što se moglo pamentije izvesti u udaračkom dijelu ili o tome kako Gaethje kao američki hrvač instinktivno uvijek radije daje leđa nego da je lopaticama na tlu, ali gorka istina je da bi i najbolji Gaethje teško pobijedio ovog Nurmagomedova.

U ovom trenutku čak se i argument da se Habib nije borio s nekim lightweight borcima kad je trebao/mogao čini nekako nebitan; previše smo puta gledali reprizu. Čovjek je zaslužio mirovinu. Problem Habibova odlaska više je na onima koji ostaju. Nikad nije dobro za diviziju u borilačkim sportovima kad šampion napusti pojas nakon dulje dominacije. Osjećaj da gledamo ligu najboljih među poraženima teško je pobiti. Tko god se bude borio za pojas između vjerojatno Gaethjea, Poiriera, a nažalost još i Michaela Chandlera i McGregora (p)ostat će, u očima publike, interim prvak. Divizija je i dalje uzbudljiva, Poirier, Gaethje i Dan Hooker imaju još poneki rat u sebi, Charlesa Oliveiru će i dalje svi izbjegavati jer je predobar, Islam Mahačev je u usponu, McGregor će se uvijek prodavati, ali kralj, šah, car je otišao.

Možda je s njim prošla i era specijalista u MMA-u. Govorimo to već dugo za razne borce, najčešće za Demiana Maiu, ali Nurmagomedov je posljednji specijalist koji je uspijevao na način na koji su uspijevali pioniri sporta. Točno je, doduše, da je Habib ponešto lažni specijalist jer su njegove udaračke tehnike dio njegove prave specijalnosti, ali se i dalje čini nevjerojatnim da je u vrijeme kad svi moraju znati osnove svega najbolji borac u jednoj od najjačih divizija najjače MMA kompanije na svijetu čovjek koji je došao, nathrvao sve i otišao.