Rezultat je da borci ili oklijevaju prihvatiti borbe ili pokušavaju upasti na PPV priredbe. Ovo istovremeno znači i da se teško stvaraju nove zvijezde — okršaj dvojice nerangiranih boraca na Fight Night priredbi kao prvo nitko neće gledati, a kao drugo, po logici stvari ne može proizvesti zvijezdu koliko god izvedba bila impresivna. Rezultat je taj da je većina tjednih Fight Night priredbi natjecateljski irelevantna (nakon UFC-a 290 slijedi možda na papiru najgora priredba u povijesti organizacije — Fight Night Holm vs. Bueno Silva), a i PPV format je osiromašen — mečevi između boraca koje želimo gledati dogovaraju se po godinu dana i uglavnom su zakočeni financijama.

UFC 290 je na papiru trebao biti jedan od ‘starih’ PPV-ova gdje većina borbi ima smisla i obećava ovakvu ili onakvu vrstu uzbuđenja. Nekoliko uzbudljivih novijih lica (borba Jacka Della Maddalene je nažalost propala) poput Boa Nickala, možda posljednja borba jedne legende, Robbieja Lawlera, jedan miljenik fanova, Bobby Whittaker (protiv Dricusa Du Plessisa), par potencijalnih tuča, poput borbe Dana Hookera i Jalina Turnera i dvije borbe za pojas na samom vrhu, Brandon Moreno protiv Alexandrea Pantoje i Alexander Volkanovski protiv Yaira Rodrigueza. Rezultat je bio bolji od samog zbroja ovih imena i njihovih talenata, neke večeri naprosto zaposjedne đavo i kaos zavlada.

Pitanje je kad će i koliko naglo Volkanovski ostariti, ali u ovom trenutku je, po meni, najbolji MMA borac na svijetu

Ordo ad chao, rekli bi ljubitelji Mayhema.

Robbie Lawler se (zasad, a nadam se i zauvijek) oprostio od MMA-a. Htio sam zapravo napisati nešto o tome, ali je Jack Slack napisao fantastičnu mega-analizu pa vam predlažem da, nakon što ovo pročitate, izguglate taj tekst. Karijeru nije mogao završiti na primjereniji način — hvatanjem desne ‘kragne’ i šaketanjem lijevim aperkatima i krošeima. Za mene jedan od najvažnijih brawlera u povijesti MMA-a.

Ljude na MMA internetu iritira (od svih stvari!) Bo Nickal. Nemam neko formirano mišljenje o njemu — brz je i eksplozivan, ima dobre temelje i jednostavne, ali ispravne odluke u oktagonu. Istina, bilo bi lijepo da je Lawler bio na main cardu, ali mogu razumjeti UFC-ovu želju da što prije testira borca na poslovično velikoj pozornici i ne vidim u tome neke poslovne prekršaje. Ako bih nečega volio vidjeti manje, to su promoi onog Power Slap ćumeza i Hasbulla NFT-jeva. Lagan nokaut i potencijalno pojačanje vjere u vlastite ruke za Nickala.

Ne znam što Dan Hooker planira sa svojim životom, ali neka ne računa na treću dob. Od velike nade postao je jedan od najluđih brawlera koji si redovito pri zdravom razumu borbama skida desetljeća života. Iza njega je još jedna borba nakon koje je odnesen na nosilima i nakon koje iz bolnice šalje fotografije lomova i fraktura. Vesele me njegovi uspjesi, a ova pobjeda oteta iz čeljusti čistog poraza je velik uspjeh, ali ovo će ga gurnuti dublje u smrtonosni booking u kojem će biti ili test za nekog novog talenta ili će mu se nuditi neko izmišljeno BMF sranje u kojem može samo poginuti.

Situacija s Whittakerom uvijek je ista, u smislu da u prvih par minuta možete zaključiti hoće li pobijediti ili izgubiti. On je utjelovljenje najpoznatije parole borilačkih sportova: styles make fights.

To je tako zbog njegovog stila koji ima te mačevalačke blic-ulaske. Oni iziskuju precizno čitanje protivnikovih navika i brzinu (veću od protivnikove). Whittakerovi ulasci podrazumijevaju i eskivaže, to jest otklone glavom kojima izbjegava obranu od blica. Borci koji imaju precizan prednji direkt, stil koji je teško čitati, ili sami dobro čitaju protivnikove namjere uglavnom Bobbyju zadaju probleme. Dricus Du Plessis ima prve dvije od ove tri stvari. Usto je i izuzetan udarač, na neku foru koja je mehanički nejasna. Da stvar za Bobbyja bude gora, ako protivnik pročita njegove blic-napade, udarac je zbog njegova uskakanja dvostruko jači. Jedan DDP-ov prednji direkt bio je dovoljan da riješi ovu borbu. Razlika u snazi i snazi udaraca bila je očigledna.

Du Plessis je neobično opasan za borca čija tehnika nije na razini njegove pozicije izazivača za titulu. Ipak, borbe ne čini zbroj tehnika i Du Plessis ima formulu koja funkcionira.

Možda sam u manjini, ali kad god gledam nove (vrlo relativan pojam) flyweighte, bude mi žao što ih nismo mogli gledati protiv Demetriusa Johnsona. Ipak, flyweight nikad nije izgledao bolje — dajte mi bilo koju kombinaciju između Brandona Morena, Alexandera Pantoje, Amira Albazija, Brandona Royvala, Manela Kapea, Kaija Kara-Francea i, bez obzira na određene manjkavosti gotovo svakog od njih, borbe će često i možda upravo zbog tih određenih manjkavosti biti izuzetno zabavne (ovo još uvijek ne vrijedi za Muhammada Mokaeva). Moreno je na Figueiredu prizivao duh Julia Cesara Chaveza i postao pobjednik tog rata, ali pitanje glasi je li Figgyjev stil uistinu najveći izazov za Morena ili je netko s drugačijim pristupom možda i opasniji. Kad su se zadnji put borili, uostalom, Pantoja je bio pobjednik.

Ovaj je, treći meč ovog dvojca, bio sjajan na više načina. Bio je i priča o preživljavanju i povratku i tehnička borba i tuča.

U prvoj rundi je Moreno bio bolji udarač, ali je primio jednu ljevicu koja je umalo završila borbu. Drugu rundu je uvjerljivo osvojio — razlika u Morenovoj brzini u odnosu na Pantoju tijekom cijelog meča bila je nadrealna. Morenove kombinacije koje je započinjao prednji direkt upućivan iz čudnih kutova (u jednom trenutku i odozdo iz aperkat kuta) uglavnom su prolazile i Pantoja se činio na izmaku snaga. Moranov je kut zabrinjavala činjenica da su Pantojini udarci nanosili više štete i prijetili prekidom. Pantoja se uglavnom borio panično, ali čini se da je u trećoj rundi shvatio da je, ako će nešto raditi panično, bolje da tako hrva. Treća i četvrta runda bile su one u kojima su se lomile (ili su se trebale lomiti) sudačke odluke ovog meča.

U trećoj rundi Pantoja Morenu nakon jednog Morenovog nepromišljenog spinning lakta uzima leđa i njegova panika da će izgubiti gušenjem postaje vidljiva. U svim stojećim razmjenama Moreno se činio bolji i precizniji, ali njegovo lice pričalo je drugu priču. Debata oko ovih dviju rundi vodit će se uglavnom na staru temu — rušenje i prijetnje polugama protiv udaračkih tehnika. Petu rundu je, kao i prvu, sigurno osvojio Pantoja — uspio je doći u poziciju BJJ ruksaka i imamo novog prvaka! Njegova se pobjeda nekako prikrala bez puno velikih trenutaka i pomalo je kontroverzna, ali moj je dojam da je sigurno osvojio prvu i petu rundu, sigurno izgubio drugu te da ima pravo tvrditi da je osvojio barem još jednu od preostale dvije.

Borbu Yaira Rodrigueza i Alexandera Volkanovskog su, čini mi se ovako iz daljine, fanovi percipirali na jedan od dvaju načina: ili su smatrali da je Yair još jedan predah u šampionskoj vladavini Volkanovskog — kao, recimo, The Korean Zombie — ili su vjerovali da je Yair oduvijek bio taj koji će skinuti Volka. Ovo je možda vezano i za to što smo progres Volkanovskog mogli pratiti u kontinuitetu kao postupan rast, dok je Rodriguezov napredak bio ispresijecan preprekama (mnogi su vjerovali da je u porazu od Frankieja Edgara dostigao svoj limit) i velikim skokovima u igri (čak je i u porazu od Maxa Hollowaya pokazao novitete koje je onda upotrijebio protiv Josha Emmetta).

Pogledamo li napredak njegove tehnike na pojednostavljen način, može se reći da je Yair najveći napredak ostvario na dva polja. Kao prvo, stavio je svoje nožne tehnike u širi kickboksački kontekst u kojem boks prati kickove. Tako je dobio na tečnosti igre — kickovima, na primjer, može namamiti protivnika u napad i kazniti ga ručnim tehnikama. Kao drugo, počeo je pokazivati i bolje defenzivno hrvanje i, u Emmettu slučaju, čak i ofenzivni jiu jitsu. Moja skepsa oko Rodrigueza vezana je za njegovo kretanje; često mi se, posebno u odnosu na Volkanovskog, sve to čini nekako nasumično i bez dugoročnog plana — još uvijek se više oslanja na mladenačke reflekse, a ne na planiranje.

Što se tiče Volkanovskog, za mene je njegova šampionska vladavina obilježena nekim ludim samopouzdanjem u nastupu; samopouzdanjem zbog kojeg će boksati s Hollowayem i hrvati s Brianom Ortegom. Bez elitnog jiu jitsua je postao sjajan u ground and poundu i kontroli pozicije.

Ponekad mi se čini da je MMA pomalo sličan (ili bi trebao biti) automobilskim utrkama; ne postoje napad i obrana, iako postoje napadački i obrambeni manevri, već sve treba biti utopljeno u jednu kontinuiranu radnju u kojoj se može stati na gas, pustiti gas, kočiti, ali svo vrijeme voziti. Volkanovski mi se čini kao odličan primjer ove usporedbe — kod njega nema juriša i povlačenja, svaka radnja je uklopljena u vožnju, istovremeno se ukazuju prilike i stvaraju prilike, a od njega se očekuje da ih čita, stvara i učini pravi izbor u paleti reakcija na ono što se događa.

Ovako, kao nestručnom komentatoru, ova mi se borba samo u jednom trenutku činilia opasnom za Volka, i to u rundi u kojoj je nokautirao Yaira.

U prvoj je rundi dvojac igrao igru footworka; protiv Yaira se distanca mjeri u nožnim udarcima, a ne dohvatu ruku. Volk je mijenjao stoj, Yair se kretao lijevo-desno, činilo se da ćemo gledati još jedan šahovski kickboksački meč. Onda je Volkanovski uhvatio jedan middle kick (ili promašeni low kick?), pretvorio ga u rušenje i eliminirao Yairove prijetnje na najpametniji način. U drugoj je rundi Yair je počeo aktivno, s ponekom ludom i ponekom ‘normalnom’ kombinacijom; prolazile su, naravno, ove jednostavnije — direkt u low kick. Volk je, međutim, oživio hrvačke traume koje je Yairu ostavio Edgar i osvojio i drugu rundu.

Treća runda je najviše ličila na ono što je narod očekivao. Rodriguez je, treba se reći, na određeni način opasniji za Volka od Hollowaya; Volku se lakše nositi s dobrim boksom nego s tečnim kickboksom. No, Rodriguezovi uspjesi u stojci bili su kratkog vijeka — bacio je desni direkt kao varku, bez namjere da pogodi i zatim desni kick po double attack principu; Volkanovski ga je pročitao i kontrirao desnim krošeom. Malo prljavog boksa na ogradi, ponižavajuće rušenje i Volk se riješio još jednog izazivača.

Volkanovski ide na operaciju i vratit će se u MMA žrvanj kao 35-godišnjak. Već sad se njegove izvedbe čine u neskladu s njegovim godinama i pitanje je kad će i koliko naglo ostariti, ali u ovom trenutku je, po meni, najbolji MMA borac na svijetu.

…

Sve u svemu, napokon jedna UFC priredba koja se doima nekako velikom — puno zabave, puno nokauta, neka nova lica i iskusni borci koji kucaju na vrata Hall of Famea. Za opstanak vašeg optimizma, predlažem preskakanje sljedećeg Fight Nighta — ako organizatorima nije stalo, ne mora biti ni nama.