Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Punchlines

Don’t Believe the Hype

Nisu svi borilački sportovi borilački

Kad god ga vidim, izgleda kao njegov brat, a ne on. I uvijek neki drugi brat. Uvijek je nešto malo off.

Mogao bih se zakleti da su mu prošli put kad smo se vidjeli oči bile bliže nosu, a glava uža. Ili iste širine, ali viša — teško je reći. Urednik sjedi u autu. Na zadnjem sjedištu auta. Njegov pas, koji također izgleda kao neki brat psa s kojim sam ga prošli put vidio, sjedi na suvozačkom mjestu. Glupa pomisao – psi iste rase ionako izgledaju isto, bili braća ili ne. Rano je, ne pronalaze me pametne misli. Ne otkad gledam borbe po cijele noći.

Oboje su u mom autu.

Zaustim nešto, a pas prdne u očuvano, originalno crveno-bež sjedalo moje Honde Prelude iz 1981. s EK SOHC motorom s 12 ventila i 72 konjske snage i prekine me. “U” zato spremno izgovori svoju rečenicu:

“Na ovo sranje si potrošio bonus?”
“Nije sranje”, kažem.“Glava ti je sranje”, pomislim.
“Jel zato slušamo muziku s mobitela zakačenog u suncobran iznad šajbe, a ne stereo zvučnika?”

Pack your fists full of hate, take a swing at the world”, grmi distorzirano iz mobitela. Moja go to pjesma kada sam bijesan. Danas nisam, ali nešto mi govori da ću biti. Pas ima jednu šapu na ručnoj kočnici i to me iz nekog razloga užasno nervira.

Nervira me i što je “U” u pravu — auto je rupa bez dna. I rezervnih dijelova u radijusu od 2.000 kilometara od parkinga ispred zračne luke Dr. Franjo Tuđman u Zagrebu na kojem se nalazimo. Ispravno radi samo motor. Nema šanse da priznam da sam se zajeb’o. I na meni radi samo motor.

“Uglavnom, evo ti bonus zaposlenika mjeseca, to smo sad uveli”, nagne se “U” s kuvertom u ruci. Kuverta ima prozor s rupom pa prepoznajem novčanicu i pitam se ima li ih još.
“Otkad imate jebenog zaposlenika jebenog mjeseca, sereš — perete lovu”, odgovaram.
“Ako i je tako, sjedimo u autu kupljenom opranom lovom, zar ne?”, odgovara.

Where we’ll never be a part of this cursed fucking town, so we stand amongst ourselves and watch it burn to the ground”, govori mobitel.

“Nisam završio”, prekida nas “U”: “sutra izlaziš”.
“Bolje ti je da u ovom nije samo jedna novčanica. Proveo sam jebenih 30 sati u avionima i aerodromima iz Sao Paula, a ondje sam 10 dana preskakao beskućnike”.
“I ovaj put neću recenzije filmova, kečere, tuče u hokeju, tackleove u američkom nogometu”, nastavlja “U” kao da ništa nisam rekao, “piši o jebenim borilačkim sportovima, to čitaju ti tvoji seljaci, a imamo i Grgića za pizdarije.”
“Nema problema, direktore” , odgovaram ironično, s kretenskom dikcijom kakva se može čuti samo na Hrvatskoj radio televiziji i hrvatskim filmovima, “pisat ću o borilačkim sportovima.”
“Odlično”, kaže “U”, iako na neki čudan način zvuči kao “Fala kurcu”.
“Jesi li čuo za borilačku vještinu okichitaw? Udara se rukama kao da, recimo, imaš tomahawk u šaci…”
“Ti si jebeni idiot”, govori gurajući s mukom sjedište ispred sebe da izađe, “i auto ti je govno”.

Burn it to the fucking ground”, završava pjesma.

Na crvenom suvozačkom mjestu jedan je dio crveniji. Od pseće pišaline.

U kuverti je samo jedna novčanica. Premotavam pjesmu na početak.

Ne želim tu danas srati po drugim borilačkim sportovima zbog njihove (dis)funkcionalnosti u realnoj borbi. Pojavom, a pogotovo razvojem MMA-a teoretiziranje oko toga što funkcionira u stvarnosti, a što ne, trebalo bi minimizirati na jednogodišnje odgovaranje kolegama tijekom božićnih domjenaka na pitanja odakle mi ideja da bi prosječan MMA welterweight iz UFC-a unakazio pet svećenika Shaolina koji grlom savijaju mačeve odjednom. MMA kao slobodni stil borbe od prve sekunde postojanja evoluira i oblikuje se prema funkcionalnosti taktika i tehnika: odbacuje se nepotrebno, neupotrebljivo, neisplativo, traga se za jednostavnijim i učinkovitijim. MMA je možda jedini sport u kojem se apsolutno ništa učinkovito ne odbacuje na osnovu dogme.

Rat je počeo  kada su Count Dante, The Deadliest Man Alive te Douglas Dwyer, The Second Deadliest Man Alive, uhićeni dok su postavljali dinamit na neprijateljski dojo

Ne želim vrijeđati ni tradicionalne borilačke sportove samo zbog zatvorenih circle jerk zajednica i kultova proizišlih iz njihove bastardizacije. Činjenica je da ne postoji tradicionalni borilački sport koji s realnom borbom ne dijeli nekakvu osnovnu mehaniku ili barem teoriju napada i obrane. Čak i sportovi koji se danas redovito sramote ezoteričnim demonstracijama za naivce i poluskuhanom filozofijom poput aikida ili capoeire imaju svoju povijesnu ulogu u folkloru i razvoju civilizacija kojima pripadaju.

Danas mi se piše o nekoliko meni mazohistički najdražih borilačkih mitova, bizarnih fajterskih praksi i totalnih gluposti. Kako su azijske borilačke tradicije tradicionalno i najlakša meta, pokušat ću skrenuti pažnju na neke bizarne i smiješne prakse iz zapadnog svijeta.

Rough and tumble nije toliko glup koliko besmislen i nije borilačka vještina ni po kojim parametrima. On je u suštini americana arhaizam koji je bio popularan vrlo kratko i njegov je kuriozitet u tome što doista ništa nije bilo zabranjeno. Ultimativni no holds barred. Njegovo je drugo, možda poznatije ime gouging, jer su borbe za cilj imale odnijeti suvenir iz borbe kao dokaz pobjede, a najveći od njih bilo je protivnikovo oko.

Rough and tumble ili gouging razvio se tijekom 18. i 19. stoljeća u Sjedinjenim Američkim Državama, među najsiromašnijom populacijom apalačijskih predjela — uglavnom lovcima, traperima i skitnicama, iako postoje i zapisi kako su se poneki liječnici ili odvjetnici našli u prilici riješiti razmirice ovom ‘tehnikom’. Tehnike, naime, nije bilo — niste mogli vježbati rough and tumble, mogli ste samo ući u konflikt, potpuno poludjeti i nadati se najboljem. Oni koji su preživjeli nekoliko borbi smatrali su se veteranima i često su pretvarali dijelove svoga tijela u egzoskelet — oštrili bi zube i nokte za bolje ujedanje genitalija i kopanje očiju.

Zanimljivo da je početkom 1800-ih postojao i boks u svojoj najbrutalnijoj i najkrvavijoj inkarnaciji, pa su se razmirice ili obrane časti izvodile ili kao fair fight, što bi značilo boksačko kasapljenje dok netko ne padne ili umre, ili gouging bez ikakvog moderiranja dok netko ne ostane bez oka, nosa ili dijela genitalija. Tijekom stotinu godina, od sredine 18. stoljeća do 1840-ih gouging je bio najčešći način ulične borbe u Carolini, Kentuckyju, Tennesseeju, Alabami i Georgiji. Najčešći povod gouginga bile su utrke konja ili kockarske igre.

Čar gouginga, ako to možemo tako nazvati, bio je u tome što je pobjedniku donosio trofej u vrijeme kada trofeja u borilačkim sportovima nije bilo. Poraženi će zauvijek hodati s potvrdom svog poraza na licu ili tijelu. Osakaćenost kao bragging right stvorila je možda i prve američke trash talkere. Mike Fink, najpoznatiji —  ili bar s riječima najvještiji — gouger od svih, sebe bi prije borbi predstavljao ovako: “I’m half wild horse and half cock-eyed alligator and the rest o’ me is crooked snags an’ red-hot snappin’ turtle!

Kako je društvo napredovalo, a s njim i oružje, dueli Bowie noževima i revolverima postali su društveno poželjnija, iako, paradoksalno, smrtonosnija opcija. Poželjan novi muškarac uvijek je kontrolirao svoje emocije ne popuštajući bijesu koji bi vodio u gouging. Barem u teoriji. Dugo nakon što je rough and tumble zaboravljen američki senator James Jackson pokušao je odgristi prst političaru iz Savannahe Robertu Watkinsu jer mu je ovaj pokušao iskopati oko.

Boys will be boys je u 19. stoljeću doista imalo znatno ozbiljnije konotacije od ovog kojeg se ljudi danas groze.

Jailhouse Rock još je jedan nezaobilazni pop dragulj ili mit koji odbija umrijeti unatoč nalazima obdukcija stručnjaka borilačkih sportova. To je tako jer je mit doista simpatičan i ima sve ono što volimo: uličnu učinkovitost, nepristupačnost i sporadičnu podršku poznatih osoba.

Valja u ovom trenutku napomenuti da jailhouse rock vjerojatno ne postoji. Točnije rečeno, ne postoji kao strukturirani sustav borbe ništa više nego ulična ili kafanska tuča. Borba u zatvoru po prirodi ima svoje zakonitosti uvjetovane ograničenjima prostora i shodno tome ograničenjima u izboru udaraca i oružja. Te su zakonitosti stotinama godina poznate borilačkim sportovima, ali je ovaj zatvorski sustav, što zbog ljudske sklonosti mistificiranju stvari, što zbog brendinga onih koji su ovu čudesno ubojitu vještinu željeli naplatiti Hollywoodu, dobio ime i pripadajuću nomenklaturu.

Jedna od, navodno, glavnih praksi je takozvani 52 pick-up — trening tijekom kojeg bi učenik trebao skupljati špil razbacanih karata po ćeliji dok ga tuku trojica instruktora. Ovo je imalo za zadatak jačati mir uma u situacijama totalne panike. Kako bi netko mogao skupiti 52 karte dok ga udara jedna osoba, a kamoli tri, veliko je pitanje kao i većina stvari vezanih uz jailhouse rock.

Da bi stvari bile narodu uzbudljivije, jailhouse rock imao je i svoje stilove šarenih imena, baš kao kung fu u hongkonškim filmovima: 52 Hand Blocks, Comstock ili Stato. Većina njih zanimljiviji su kao pop kulturna referenca nego kao stvarna disciplina. Spominjali su je Method Man i drugi članovi klana: “52 cops, Can’t withstand the 52 Blocks, Unless they bust like 52 shots”, Mike Tyson je jamčio njezino postojanje tajnim signalima u borbama, a konstelaciju cijelog mita s vremenom su popunile zvijezde iz prošlosti poput zatvorskog borca imena Mother Dear. Ovaj posljednji osobito je važan za popularizaciju 52 blocks stila jer je njegov životopis i danas nemoguće oplijeniti od korova izmišljotina, ali legenda tvrdi da je bio gay koji je silovao druge u paru sa svojim ljubavnikom dok ga netko nije bacio s Rikers Islanda.

S vremenom je jailhouse rock doživio diskursnu ekspanziju pa je od zatvorske makljaže došao do statusa povijesno važne afroameričke borilačke umjetnosti koja svoje korijene ima u tradicijama borbe crnačkih robova u 18. stoljeću.

Ne znam što bih rekao na ovo, ali čovjek iza ove ideje zove se Dennis Newsome i trenirao je Mela Gibsona za prvi dio Smrtonosnog oružja.

A znamo da Gibson rijetko donosi nepromišljene odluke.

Okichitaw je danas na popisu isključivo da vas pripremi za posljednje pitanje u Milijunašu, ako se u njemu ikada nađete. Radi se o urnebesno smiješnom pokušaju stvaranja hibridne borilačke vještine čija je ideja bila spojiti taekwondo i hapkido s ratničkim duhom američkih Indijanaca ili, preciznije — tehnikama bacanja tomahawka.

Ime dolazi od riječi Okichitawak koja je bila zbirni naziv za domorodačke kulture nacija Plains Cree. Jedna od tih kultura bila je društvo ratnika koje se često nazivalo skraćenim imenom Okichitaw, što bi u jako slobodnom prijevodu značilo “vrijedni mladići”.

Pitate li se s pravom je li ovo neko bizarno sranje koje je moglo imati poklonike samo u 17. stoljeću, imam iznenađenje za vas. Osnivač ovog borilačkog žanra je George J. Lepine iz Toronta gdje je 1997. izumio i osnovao okichitaw.

Od svih škola i teorija borbe koje danas spominjem okichitaw možda zaslužuje neku vrstu amnestije jer je pitanje koliko samo sebe doživljava ozbiljno. Njegovi praktikanti su ozbiljni ljudi, koliko je to moguće biti s drvenim oružjem i crnim kimonima na koja je nalijepljen logo s Indijancem, ali je pitanje koliko ubojit uistinu želi biti. Okichitaw danas više koketira s priznanjima UNESCOa i udrugama za očuvanje urođeničkih tradicija nego s drugim borilačkim stilovima.

Bilo koji stil borbe u kojem se prakticiraju obrane od noževa i pištolja za svakodnevne situacije samog sebe diskreditira i izbacuje iz ozbiljnih diskusija o borilačkim sportovima — a kada su ta oružja gunstock war club ili longknife, podrugljivi smiješak teško je maknuti s lica.

Bilo kako bilo, okichitaw se bar ne pretvara da može podučiti čovjeka kako se obraniti od pištolja uperenog u potiljak podučavanjem kako se obraniti od plastičnog pištolja uperenog u potiljak. Ali možete naučiti ubiti nekoga plastičnim tomahawkom u liftu.

Dan-Te ne pati od ovih problema, uglavnom zbog toga jer se radi o nevjerojatnom bućkurišu stilova i filozofije ustajale na policama kineskog gift shopa koji je osnovao frizer John Timothy Keehan.

Otkud onda ime dan-te? Timothy je u nekom mračnom trenutku svog života odlučio upregnuti svo svoje znanje iz malo boksanja, nešto vojnog jiujitsua i karatea, promijeniti ime u Count Jerjer Raphael Dante i osnovati dan-te “the DEADLIEST and most TERRIFYING fighting art known to man”, kako su to reklamirali njegovi leci. Count Dante nije izmislio samo dan-te nego i čitavu povijest svog obiteljskog stabla u kojoj su njegovi roditelji, plavokrvni Španjolci, napustili domovinu usred građanskog rata i sakrili svoje kraljevske korijene kako bi preživjeli. U stvarnosti je bio dijete američkih Iraca, Jacka i Dorothy Keehan.

Što je dan-te uopće — ne znam. Dante je dan-te oglašavao putem kratkih stripova u dnevnim novinama i većina komunikacije svodila se na to koliko praktikanata kung fua, džuda i aikida može ubiti jednim potezom prsta ruke koji je nazivao “POISON HAND-WEAPON”.

Da je dan-te uistinu smrtonosan pokazalo se 1970. u priči koja zaslužuje biti filmom više nego ijedna inkarnacija Karate Kida. Danteova škola Black Dragon Fighting Society imala je rivala u Chicagu, koji je očito nije bio dovoljno velik za njih i za Green Dragon Society. Rat je počeo 1965. kada su Count Dante, The Deadliest Man Alive te Douglas Dwyer, The Second Deadliest Man Alive, uhićeni u luci dok su postavljali dinamit na neprijateljski dojo. Nekoliko godina kasnije, po uzoru na filmove i stvarni život Brucea Leeja, Dante je sa svojim učenicima upao u Cobra Hall — napominjem da ne izmišljam ništa od ovoga — i izazvao masovnu tuču u kojoj je smrtno stradao njegov učenik Jim Koncevic. Tijek borbe nikada nije utvrđen, kao što je to često slučaj, ali se može reći da se dan-te pokazao neučinkovitim protiv mača kojim je Koncevic zboden. Njegove posljednje riječi očekivano su bile: “Get the fuck out”.

Dante je preminuo u snu od krvarenja uslijed upale slijepog crijeva, ali njegove legende i stripovi žive širom svijeta kao anegdote poslije teških treninga.

Dok sam pisao sve ovo, u mene se uvukla neka otužna misao kako je istina, bar ona faktografska, toliko dostupna da je često ubojica nevine zabave i vjere. To što smo na dva klika od fact checka ne čini nas pametnijima, jer ništa novo ne učimo, to nas čini samo ciničnijima. Jer znamo okrenuti ekran nekome u facu kako bi dokazali da je u krivu bez da uistinu pojmimo ono što pokazujemo.

U pravu smo, naravno, ali nedostaju mi dani kada je dokazivanje i razbijanje iluzija bilo smislen proces razočaranja u nešto u što vjerujemo i duhovni rast koji je slijedio na temeljima srušenog. Dok serem po svemu što ne funkcionira, sjećam se koliko su za moju ljubav prema borilačkim sportovima učinili Ninja romani i nunčake i drvene katane iz kataloga sa zadnjih strana u odnosu na nekoliko breakdown videa s YouTubea. Danas, evo, i ja sudjelujem u hladnokrvnoj sprdnji s nečijim snovima i vjerom, ali takvo je vrijeme u kojem živimo i nazad se ne može.

Šteta, jer bi Telesport sa stripovima o NAJSMRTONOSNIJEM ŽIVUĆEM ČOVJEKU bio zaista mnogo bolji od distanciranih opservacija napisanih u lokalnoj kafeteriji.