Punchlines

Dvije tone karizme

Priča o Tonyju Galentu, pivu i hobotnicama

Zamislite ovo: 1939. godina, vrijeme kad je boks bio najveći sport na planetu, Yankee Stadium u New Yorku krcat je ljudima koji su došli vidjeti sedmu obranu titule najvećeg teškaškog šampiona dotad (a možda i ikad) Joea Louisa. Izazivač je visok tek 175 centimetara, ali je desetak kilograma teži od šampiona: Tony Galento je debeo čovjek. U trećoj rundi, usred Louisove kombinacije Galentu zvanom Dvije tone, prolazi lijevi kroše, udarac koji ga je spasio teških poraza u 80-ak borbi koje je dobio. Šampion svijeta i svega, Joe Louis je na tlu. Čovjek koji je izgledao kao pradjed Georgea Constanze imao je šampiona u nokdaunu.

What if, in fact, that character leaned into how big and bad he wasn’t?” Tako je kolega esejist i podcaster Ben Fowlkes nedavno komentirao Galentovu pojavu i to je vjerojatno najtočniji opis ovog boksača. Postoji nešto privlačno u borcima koji uspijevaju pobjeđivati čineći upravo pogrešne korake. Njima smo, paradoksalno, skloni vjerovati puno više nego talentiranim ‘štreberima’. Takve poznajemo. S takvima dijelimo radne navike i netoleranciju prema odricanju. Znanost je fascinantna i zbog nje smo kao vrsta preživjeli, ali borilački sportovi moraju zadržati dio umjetnosti u sebi, a umjetnost mora uključivati temeljnu pogrešku ili prekršaj; inače nije uzbudljiva. Na primjer, umjetnost Joea Fraziera bio je njegov bob and weave. Propast Joea Fraziera bio je njegov bob and weave. Tako treba biti.

Two Ton Tony je, na neki način, bio organiziran oko pogreške — pogreška je bila u tome što se nikad nije trebao boriti za titulu.

Nadimak je dobio zbog izgovora koji je često koristio kod kašnjenja na svoje borbe: “morao sam dostaviti dvije tone leda”, govorio bi. Tony je uistinu bio dostavljač leda. Rođen je u Orangeu u New Jerseyu, roditelji su mu bili italijanski migranti, školu nije završio. Njegova osobna povijest sliči svakoj boksačkoj iz tog perioda. Počeo je boksati sa 16 i brzo se razočarao u svoje mogućnosti; teškaši su u to vrijeme bili, da posudim suvremeni izraz, izuzetno toksični muškarci — samo oni psihički i fizički najokorjeliji preživljavali su tempo od desetak mečeva godišnje, bez liječničke pomoći i s mafijom za vratom. Galento je bio tvrd i bezobrazan, ali nedovoljno talentiran.

Galento je prije meča iz oklade u 10 dolara pojeo 52 hot doga, zakasnio u dvoranu, jedva obukao hlače i nokautirao DeKuha

Ovu kolumnu vrlo vjerojatno ne bih pisao da se u Tonyjevu životu nije pojavio Joe Jacobs, menadžer toliko sposoban da je kao Židov u eri Adolfa Hitlera bio menadžer njemačkom borcu Maxu Schmellingu. Jacobs je znao dokud se može dogurati sizifova kugla koja se zvala Tony Galento.

Shakespeare? Never heard of him. Is he one of those foreign heavies? I’d moider dat bum.”

Jacobs je bio jedan od sportskih menadžera koji je razumio karnevalsku stranu sporta. Znao je da borac mora biti nešto malo više od onoga što u stvarnosti jest — karte kupuju ljudi koje ne zanimaju prednji i zadnji direkt ili ukoraci i pretkoraci sami po sebi, ljude zanima priča. Jacobs je, kao i mnogi nakon njega, priče gradio od onoga što je već postojalo. Stari trik iz profesionalnog hrvanja je u tome da se uspješne javne persone grade iz čvrstih temelja; Conor McGregor je i ispod glume brbljav i bahat, Stone Cold Steve Austin ima ranč, Tyson Fury je simpatični i homofobni Rom. Ako se brendiraju sportski aspekti borca, onda se stvara mit o smrtonosnom udarcu, kao što je bio slučaj sa Suzie Q Rockyja Marciana.

Kakvu je osnovu imao Galento? Bio je debeo, glasan i imun na poniženja.

Jacobsova je krilatica bila ta kako je nedopustivo da prođe dan bez da se ime njegova borca pojavi u novinama. Galento je radio gluposti, a Jacobs se brinuo o tome da te gluposti završe u novinama.

Jedan od njegovih najlegendarnijih pothvata dogodio se 1932. uoči meča s Arthurom DeKuhom. Galento je prije meča iz oklade u 10 dolara pojeo 52 hot doga, zakasnio u dvoranu, jedva obukao hlače i nokautirao DeKuha. Tijekom prvih triju rundi jedva je mogao hodati, pa se samo trudio da ne povrati. DeKuh je bio nokautiran jednim jedinim lijevim krošeom u četvrtoj rundi. Jacobs je od Galentova žderanja napravio brend. Njegovi standardni obroci, poput šest cijelih pilića sa špagetima i dvije boce crnog vina, postali su novinske vijesti. Teško je reći bi li se Galentov trening mogao nazvati pripremama, ali partnere za sparing mu je bilo teško naći — osim lijevog krošea problem je bila i njegova navika da krade hranu svojim suborcima.

Galento je, najjednostavnije rečeno, bio sajmišna atrakcija u eri boksa.

Čak i kad se spremao za borbe, dane je provodio uglavnom u svom The Nut Clubu; na pitanje zašto trenira noću odgovarao je sa: “zato što se borim noću”. Legendarni šampion Jack Dempsey jednom je prilikom pokušao raditi s Galentom, ali mu je ovaj samo zgadio život i ideja o ozbiljnom treningu je propala. Galento se brzo vratio medijskim trikovima koji su mu bili draži od treninga: boksao je s klokanom, hrvao se s medvjedom i na koncu se ‘borio’ sa živom hobotnicom.

Pitate li se kakvog je stila bio u ringu, ne bi vas trebalo iznenaditi da je bio jedan od najprljavijih boraca koji se ne zovu Fritzie Živić. Kako je bio niži od većine protivnika, najdraži mu je udarac, osim lijevog krošea, bio aperkat glavom u protivnikovu bradu. U arsenalu je imao i kopanje očiju, udarce u potiljak i još jedan favorit: kroše u testise.

Jedna od njegovih triju velikih borbi, ona protiv Loua Nove dugo je smatrana najprljavijom boksačkom borbom svih vremena. Nova je bio u nokdaunu čak pet puta, oba borca su, činilo se, krvarila iz svih svih pora, a par se nokdauna dogodio uslijed nedopuštenih udaraca. Galento je, u ovom svojevrsnom kreativnom vrhuncu, odglumio pad i bacio se sa svih svojih 104 kilograma Novi na koljena. Sudac nije izdržao do kraja: proglasio je meč završenim u drugoj minuti i 44. sekundi 14. runde. Galento je pobijedio.

Druga velika borba koju je Galento imao krajem 1930-ih bila je ona protiv Maxa Baera i po mnogočemu je najlegendarnija od svih. Prije meča Galento je ručao u svom Nut Clubu (špageti s mesnim okruglicama) i nastavio piti pivo. Već pripit, ušao je u raspravu sa svojim potpuno pijanim bratom koji ga je u žaru svađe pogodio pivskom čašom u glavu razbivši mu usta, nos i čelo. Rana na usnama bila je toliko velika da je Galento išao na šivanje nekoliko sati prije borbe. Baer je imao lakši zadatak od svih Galentovih protivnika — još u prvoj rundi mu je otvorio ranu na usnama i krv je počela šikljati niz Tonyjevo grlo. Kako su to bile 1930-e, borba se nastavila još sedam rundi i konačno je prekinuta u osmoj.

Boksački kužeri i povjesničari često će spomenuti i borbu Galenta i Ernieja Schaafa u Newarku 1932. Meč je dogovoren kao neka vrsta eliminacijske borbe kako bi se Schaaf borio za titulu — Galento je bio test čvrstoće koja se od Schaafa tražila. Meč je zbog kiše triput odgađan, a i kad je konačno počeo, sve je išlo krivo.

Slično borbi protiv Nove, Galento je posegnuo za svojim najprljavijim potezima. Naročito su gnjusni bili udarci u potiljak, koje je zbog Erniejeva stila često mogao koristiti. Schaaf nije bio nevin u ovim razmjenama i borba koja je trebala biti rutinska pretvorila se u krvoproliće. Nakon svih 10 rundi Schaaf je pobijedio, ali se teško oporavljao od tuče. Novine su izvještavale da dugo nakon što je meč završio nije mogao napustiti svlačionicu. Schaaf više nije bio isti borac nakon Galenta — od Baera je doživio batine koje su ga dokrajčile; u borbi protiv Prima Carnere mu je pozlilo i preminuo je.

Galentova borba života bila je ona protiv Joea Louisa na Yankee Stadiumu.

U njegovu se taboru uoči borbe vodila žustra rasprava. Whitey Bimstein i ostatak tima željeli su pokušati pravu boksačku taktiku: čuvati nizak gard, saginjati se ispod Louisovih udaraca i svako malo eksplodirati prema gore u lijevi kroše. Galento nije bio oduševljen idejom, ali je na koncu pristao. Promocijski dio meča svodio se na uobičajene Galentove trikove: pio je pivo, jeo je piletinu i vrijeđao Louisa. Prije svakog meča Galento je na pitanje o protivniku odgovarao istom rečenicom: “I’ll moida da bum!” (Ub’ ću propalicu!) Za borbu s Louisom se potrudio otići korak dalje — nazvao ga je osobno na telefon i rekao: “I’ll moida you, bum!”

Louis, koji je bio poznat po svojoj smirenosti, sad je bjesnio, borba s tim klaunom je bila lose-lose situacija: dobije li, dobio je šarlatana, a izgubi li, izgubio je od šarlatana. Zbog toga je Louis skovao poseban plan: ‘nosit’ će Galenta (nošenje borca znači održavanje borbe da traje duže nego što protivnik svojim sposobnostima zaslužuje) dovoljno dugo da ga dobro premlati. Plan nije išao dobro: Galento je udarao više nego što se nadao i šampion nije nalazio načina da ga smiri, a da ne bude u opasnosti. Rizik ga je natjerao na lijevi kroše koji je Galenta odvojio od tla. Bio je to prvi Galentov nokdaun u karijeri.

U trećoj rundi se, međutim, Louis našao na tlu. Na dvije sekunde je Galento bio svjetski šampion. Nevjerica se širila stadionom dok se Louis ustajao na staklene noge. Borba je nastavljena, ali je Louis odlučio zaboraviti na svoj plan i pobijediti Galenta kako god. Ostatak treće runde i dio četvrte je Louisov napad bio okrutniji nego ikad u njegovoj karijeri. Sudac je prekinuo borbu i Galento je izgubio svoju jedinu priliku.

Koliko god Galento bio lud i neobuzdan u svojoj javnoj personi, ova borba ga je psihički dotukla. Krivio je svoj tim što ga je natjerao na borbu koja nije u njegovu stilu, iako je jedini nokdaun Joea Louisa došao kao rezultat upravo te taktike. Još nekoliko godina se borio i odustao. Oni koji nisu posjećivali kavane po New Jerseyju mogli su ga vidjeti jedino u Oscarom nagrađenom filmu On the Waterfront s Marlonom Brandom. “The canary could sing, but couldn’t fly”, bila je jedina njegova replika u filmu, komentar u sceni u kojoj čovjek padne sa zgrade. Preminuo je u 69. godini života od srčanog udara i nakon godina problema s dijabetesom.

Kad se razmišlja o borilačkim sportovima, uglavnom se uspoređuje distanca između naših atletskih mogućnosti i onih velikih boraca. Jasno nam je zašto nismo Mike Tyson ili Willie Pep, ali rijetko razmišljamo o tome da ni mi ni Tyson ne bismo mogli biti Tony Galento. On je ušao u legendu s predispozicijama koje nisu ništa bolje od naših.

Kao što kaže popularni meme: muškarci, što vas sprječava da budete Tony Galento?

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.