Punchlines

Fury: Bombardiranje Las Vegasa

Neočekivano najbolja trilogija s Wilderom

Dok je Tyson Fury pjevao pjesmu Walking in Memphis Marca Cohna nakon što je nokautirao jednog od najjačih udarača u boksačkoj povijesti, sjetio sam se nečega što sam davno pročitao.

Američki konfucijanski (božemeprosti) filozof Henry Rosemont bavio se teorijom identiteta iz perspektive dalekoistočnih religija. Vjerovao je da ljude (i sebe) krivo percipiramo kao breskvu — imamo kožu kao krajnju granicu između sebe i ne-sebe, tijelo koje sadrži naše fizičko tijelo i osobnost, te košticu koja je nešto kao duša ili pravo sebstvo koje se nikad ne mijenja. Rosemont je imao teoriju da je čovjek više kao luk — postoji niz slojeva bez esencijalne jezgre koja je tobože naše autentično sebstvo do kojeg treba doći. Imamo slojeve identiteta: brat, sin, suprug, radnik, pisac kolumni, voditelj podcasta, prijatelj, neprijatelj, boksač i tako dalje. Ispod zadnjeg sloja, međutim nije taj tajni ultimativni identitet, nego naprosto — ništa.

Fury se čini kao hodajuća reklama za ovu filozofiju. Neprestano se pitamo koji je Fury pravi, odnosno što je ispod površine, a odgovor je vrlo vjerojatno ništa i to mislim na najpozitivniji način. Tyson Fury jest niz likova: zabavljač, borac, karnevalski pajac, ulični demagog, baraba, muž, depresivac, manijak, ali ne postoji neki pravi Fury koji čuči ispod i čeka da ga spoznamo.

Fury je u pravu. On je vjerojatno najbolji teškaš svoje, a možda i generacije prije svoje. Čak i ako uključimo sve ostale kategorije, nitko se ne čini tako — poseban

Poznati ljudi se često pozivaju na autentičnost; poznati borci još češće — stalno se debatira o tome tko je autentičan, a tko lažnjak, iako je očigledno da svaki javni nastup po automatizmu podrazumijeva iskrivljenja zbog samog medija (nastup na radiju i nastup na televiziji mogu imati drastično drugačije rezultate u percepciji). Fury to instinktivno razumije i gotovo nikad ne pokušava igrati tu paradoksalnu ulogu autentičnosti; on je na pozornici uvijek glumac, u ringu uvijek boksač, ali se pobrine da u glumi bude malo boksačkog, a u boksu malo glumljenog.

Deontay Wilder je u ovom smislu sušta suprotnost Furyju — uglavnom sebe doživljava preozbiljno. Borilački sportovi su ekstremni i zapravo su ekstreman način života, pa borci po prirodi stvari ne smiju biti previše izloženi istini. Zvuči kontraintuitivno, ali je tako — kad bi u svakom trenutku na umu imali sve rizike sporta i izglede za uspjeh, ne bi se njime bavili. Vjerovanje u priče, a ne istinu, jedini je način da se neke stvari učine. Svi jurišnici u Prvom svjetskom ratu vjerovali su da će metak pogoditi onog pored, a ne njih. To je, naravno, logička i statistička glupost, ali ako ne vjerujete u takve priče, ne možete napraviti gotovo ništa teško u životu.

Vjerujem da je dio Wilderovih mitova o prošlom porazu u ovom smislu nužan — možda mu je lakše motivirati se ako vjeruje da mu je nešto nepravedno oduzeto, nego ako vjeruje da je puno lošiji boksač, ali stvar je ipak odgurao malo predaleko. Većini neporaženih boksača je prvi poraz koristan — ako ništa drugo, poraz postavi granice cijeloj igri. Poraz je i izazov, test samopouzdanju kojim ste se oblijepili; nakon njega je jasno je li takvo samopozdanje selotejp koji je držao praznu figuru na okupu ili nešto čime se krhotine mogu ponovo sastaviti.

Wilder je odlučio ne suočiti se sa svojim učešćem u porazu. Odlučio je vjerovati u sve osim u istinu; pokušavali su ga otrovati, trener ga mrzi, protivnik vara, odijelo mu je preteško. Problem Wilderova comebacka je tako bio vezan isključivo za to što će on na osnovu svega ovoga učiniti — hoće li pokušati korigirati neke boksačke osnove ili investirati u svoju ljutnju i dobiti na čisto bjesnilo?

Sad kad je sve gotovo, nisam siguran da mogu odgovoriti na ovo pitanje.

Wilderova cjelokupna taktika je bila čudnija nego mikroteorije zavjere koje je smišljao nakon druge borbe. Evo što ne razumijem: ako je imao plan za borbu, plan koji je uključivao istinsko boksanje, zašto je na sebe nagruvao sve te HGH kilograme koji će taj plan sabotirati? Ovo, dakako, nije jedini razlog njegova poraza, ali je najčudniji — borbu je započeo nizom jabova u tijelo, imao je barem ideju o tome kako pripremiti protivnika za desni direkt, čak je i dobro kontorlirao svoju poziciju u ringu, ali to je taktika koja koja troši iznimno puno kisika i traži vremena da počne djelovati.

Osim toga, Wilder je nakon dvije borbe morao znati da će Fury koristiti svoje tijelo kao uteg, i zbog toga što je veći i zbog toga da neutralizira Wilderove kontre jednom kad njegovi udarci pogode. Najjednostavnije rečeno, Wilder je imao dugoročni plan, ali je tijelo koje ga je moglo provoditi imao samo nekoliko rundi.

Wilderov veliki trenutak bila je četvrta runda, točno na kraju perioda u kojem je mogao pratiti plan koji je smislio njegov trener i bivši protivnik Malik Scott. Fury je bio u dva nokdauna — prvi u kojem je čisto pogođen Wilderovim desnim direktom i drugi u kojem ga je Wilder srušio desnim krošeom, upućenim naizgled nonšalantno — skoro ‘iz lakta’ (i, vrijedi reći — iza uha). Nakon što je Fury ustao i još nekoliko puta se naslonio na Wildera, bilo je jasno da ovaj neće imati snage za školske jabove koje je Scott od njega tražio.

Wilder je bio toliko umoran da je njegovu boksačku izvedbu zapravo teško komentirati. U jednom trenutku u šestoj rundi sam pomislio kako izgleda kao neka figura na kojoj rade samo ruke; torzo mu je bio presavijen kao da čuva zadnje molekule zraka, nije mogao hodati, stajati, micati glavu — samo su ruke bile u stanju ispaliti 1-2 iznenađujuće brzo i jako. Što god da je sebi pričao kako bi dobio dodatnu izdržljivost u borbi, funkcioniralo je — jedino što se za Wildera u ovoj borbi može reći jest da nije želio odustati. Osim te kamene desne ruke i čeljust mu je, izgleda, od kamena. Želja mu se ispunila — nitko nije bacio ručnik i mogao je barem na taj način obraniti čast.

Fury je, s druge strane, pobijedio na, recimo, zanimljiv način. Zanimljivo je, zapravo, to što je on, kao čisti boksač u meču protiv izvanserijskog udarača prinuđen pokazati nešto izvan boksačke tehnike. Možemo to nazvati srcem, hrabrošću, upornošću, genima, Isusom Kristom, ali to je svakako nešto što se ne može naučiti u dvorani.

Kao i u prvom meču, Fury je i ovaj put pokazao da to ‘nešto’ što imaju samo najveći, ima i on. Zbog toga je ovaj dvoboj, u kojem je oduvijek bilo jasno tko je bolji boksač, dogurao do 30-ak rundi. Borba protiv Vladimira Klička, naprimjer, ne može to tražiti od njega, možda ni borba protiv Oleksandra Usika neće, ali protiv tehnički inferiornog Wildera je Fury u nekoliko navrata morao preživjeti da bi uopće boksao. Čini mi se da se s vremenom stvorila pogrešna ideja kako Fury treba samo kretnjama glavom ili bob and weave forama izbjeći Wilderovu desnu ruku i to je to. Stvar je, međutim, nešto kompleksnija.

O Wilderovoj udaračkoj snazi se dovoljno pričalo. Ono što u tehničkom smislu možda nije dovoljno često spominjano, a vezano je za tu udaračku snagu, jest ono u čemu je točno rizik Wilderova desnog direkta. On je često izvan balansa, što je jedan od najjačih argumenata onih koji smatraju da Wilder nije vrhunski ili čak ni solidan boksač. No, Wilder, naravno, nije uvijek izvan balansa — Wilder je izvan balansa najčešće kad lansira upravo taj svoj najjači udarac. U tome je trik koji je prevario sve svoje protivnike osim Furyja.

Svi žele boksati protiv tog off-balance Wildera, ali on se pojavljuje kad upućuje desni overhand — svoj najopasniji udarac. Dakle, ako želite boksati protiv tog ‘lošeg’ Wildera, morate izazivati njegov najjači udarac kako biste ga kontrirali — morate ozbiljno riskirati. U načinu tog izazivanja i riskiranja se Furyjevo boksačko umijeće vidi najljepše; njegov je genij u načinu na koji je organizirao dinamiku borbe da on postane taj čiji će zadnji direkt ili široki kroše postati najopasnija kontra u ovim mečevima.

Animated GIF - Find & Share on GIPHY

Animated GIF - Find & Share on GIPHY

Čini se da je do trećeg meča Fury već istrenirao čitav samostalni stil za borbu protiv Wildera. Na djelu su bili klasici iz obaju mečeva: lijevi kroše kojim se spušta suparnikov gard za desni cross, dugački prednji direkt ili široki kroše u underhook/klinč, dirty boxing uz užad kad ne želi ulaziti u klinč (vidi prvi nokdaun), kontriranje Wilderova jaba svojim desnim crossom, ispaljivanje svog jaba s kuka kako ga Wilder ne bi vidio, desni aperkati uz (doduše, ilegalno) povlačenje Wilderove glave prema dolje…

Klinč je, naravno bio veliki dio taktike. Wilder nije boksač kojem je osobito potreban ritam, pa je Fury koristio klinč prvenstveno protiv njegove kondicije. Furyju je odgovaralo da ne razmjenjuje previše udaraca u jednom napadu s Wilderom — stvar je bila poput osnovne boksačke vježbe u kojoj je cilj dotaknuti, na primjer, protivnikovo rame, a ne biti dotaknut. Akcije su za Furyja imale točno određenu putanju: namamiti prednji/zadnji direkt, izmaknuti se, idealno bez koraka unatrag, kontrirati, uhvatiti klinč ili, ako je Wilder na konopcima, ubaciti jedan desni overhand prije klinča… ponoviti.

Pojednostavimo li tako stvari, ipak mi se čini da Fury nije bio u svom najboljem izdanju. Za njega se neobično puno puta događalo da učini sve da Wilder promaši nekoliko udaraca zaredom i opet ne kontrira. Bilo je, čini se, i malo strateškog lutanja tijekom prvih nekoliko rundi, bilo je više nesmotrenosti nego inače, možda i zbog viška kilograma head movement nije bio onako brz kao inače, ali to su sitnice. Ovo je trebao biti meč u kojem će Fury jednom zauvijek pokazati da je i jači, a ne samo bolji.

Fury je u pravu. On je vjerojatno najbolji teškaš svoje, a možda i generacije prije svoje. Čak i ako uključimo sve ostale težinske kategorije, nitko se ne čini tako — poseban.

Sport, vjerujem, nije svediv na znanstvene činjenice, na mehaniku. Mehanički su Canelo Alvarez ili Terrence Crawford ili Naoya Innoue možda bolji boksači, ali nijedan boksač danas ne može ostaviti nepogrešiv dojam da ste svjedoci nečemu velikom, nečemu što vam je poklonjeno kao obilježje da ste bili živi.

To je to, prijatelji, Tyson Fury — as good as it gets.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.