Vrtoglavica slobode. Termin je ovo kojim je danski filozof Søren Kierkegaard označavao užas slobode izbora. Smatrao je da je takva sloboda jedan od osnovnih izvora nepodnošljive potkožne tjeskobe, koju je nazivao dread, inherentne modernom čovjeku. Fenomen kroz koji je ovo prikazivao, odnosno, pokušao dokazati između ostalog je i teorija o strahu od visine kod čovjeka koji stoji na rubu litice. Kierkegaard je tvrdio kako je ljudski strah da će slučajno pasti i izgubiti život zapravo racionalizacija stvarnog, podsvjesnog straha da se želimo baciti. Odnosno, sama činjenica da imamo tu mogućnost. U prilog ovoj teoriji govori i ideja da čovjeka postaje strah visine onog trenutka kad je dovoljno visoko da vjeruje kako će, ako padne, izgubiti život. Nitko se ne boji stajati na kauču.
Tjeskoba tako izvire iz slobode da učinimo bilo što u bilo kojem trenutku, osjećaja koji je najplastičnije prikazan u primjeru s liticom: podarena nam je sloboda da prekinemo ili nastavimo svoj život u svakom njegovom trenutku. Apsolutna sloboda uvijek je istovremeno poželjna i paralizirajuća. Ako možemo sve — sve postaje besmisleno; ako ostvarimo sve — nemamo više zašto živjeti.
Tyson Fury, samoproglašeni Gypsy King se ne tako davno u svom automobilu planirao sjuriti s kierkegaardovske litice u smrt.
Teorija o autodestruktivnom impulsu koju je započeo Kierkegaard, a u svojim teorijama o Thanatosu, odnosno Todestriebu razvio Sigmund Freud, kasnije su odbačene, ali dio njih ostao je živjeti u modificiranoj ideji koja govori o slučaju Tysona Furyja: exhaustion of an easy life.
“When you’ve got a goal in your life from being a child, all your life, and you do that… I was lost. I didn’t have anything more to do with my life”, rekao je nedavno Fury na podcastu Joe Rogan Experience. Pobjeda nad Vladimirom Kličkom Furyjev je život lišila smisla, uzela ga za ruku i stavila pred liticu. Većina nas u sebi nosi određenu prazninu, manji ili veći bunar boli stvoren tko zna kad, koji treba popuniti ciljevima, uspjesima ili radom. Ugodan život često vodi u melankoliju, rutina bez prepreka je zamorna i obeshrabrujuća.
Fury je svoju anksioznost nekoliko godina liječio isključivo kokainom, alkoholom i hranom, sve dok litica nije prešla iz impulsa u definiranu želju za nestankom. On sam vjeruje kako je njegov povratak u ring, za koji je morao skinuti preko 70 kilograma i posvetiti se treningu ozbiljnije nego ikada u svom životu, božje davanje, ali ono što ja mislim jest da je u život Tysona Furyja došao novi cilj. Ili meta.
Deontay Wilder.
Furyjev ustanak iz groba i vickaste sudačke kartice potencijalno su nas spasile ništavila koje vreba iza svjetala Wembleyja
Wilder je tek nedavno došao do prilike da ga lagodan život umori. Na Alabama Universityju uživao je privilegije sportske školarine igrajući košarku i nogomet kao wide receiver od dva metra dok nije dobio kćer rođenu s defektom na kralježnici poznatim kao spina bifida. Kako bi plaćao skupe zahvate i spriječio paralizu svoje kćeri u adolescenciji, Deontay je vozio kamion i dostavljao pivo čak i nakon što je postao profesionalni boksač. Priča o uspjehu crnca boksača iz Alabame uvijek je medijski zanimljiva, ali utoliko i ograničavajuća — Wilder se nije borio samo za ostvarenje međunarodni uspjeh, nego i za izlazak iz lokalpatriotskog stiska.
Wilder je uoči meča s Furyjem, pretpostavljam, bio u stanju uma sličnom onom u kakvom je Fury bio prije meča s Kličkom. Ima jasno ocrtan cilj: obasjan najvjerojatnije svjetlima Wembleyja doći do Anthonyja Joshue, makar iza toga ne postojalo više ništa vrijedno borbe.
On je istovremeno jedan od najboljih primjera suvremene boksačke bolesti neporaženosti. Imati nulu u stupcu poraza postao je promotorski imperativ koji već desetljeće rastače kvalitetu boksačkih priredbi. Promotori ne grade talente kroz kvalitetu opozicije nego kroz broj zdrobljenih kanti. U takvoj atmosferi boksači često tehnički i strateški stagniraju, a jačaju vjeru da su nepobjedivi. Veliki broj njih nestane s liste izazivača nakon jednog poraza ili dođe do većeg psihološkog loma gdje se umjetno kupljeno samopouzdanje uruši preko noći.
Promocije neporaženih boksača danas su u boksu češće izvor zamora nego uzbuđenja — gotovo je sigurno da jedan od dvojice ne zaslužuje biti neporažen. Neki čak ne zaslužuju ni biti profesionalci.
No, ova dvojica nisu među takvima.
Znam da već godinama svi žele vidjeti Wildera i Joshuu u ringu, ali Wilder i Fury su, barem teoretski, savršen stilski spoj.
Meč je ovo koji je unaprijed zadovoljavao sve pozitivne boksačke stereotipe: dva istinska grmalja teškaške kategorije, boxer vs brawler, obojica neporažena, obojica neočekivano brza i gipka u pripadajućem stilu.
Deontay Wilder poznat je kao nokauter, boksački nasilnik koji će izgubiti i ravnotežu i rundu jureći za powershotom, ali njegove pobjede, koliko god konkurencija bila upitne kvalitete, nisu slučajnost. Kadrovi iz mečeva u kojima napušta gard odvajajući desnu nogu od poda u širokom zamahu često se interpretiraju s podsmijehom, ali nije sve što Wilder radi baš toliko, jel’ — wild. On će često skraćivati distancu shiftanjem/ukorakom nogom koja prati ruku koja zadaje udarac, a to ne znači nužno gubitak kontrole nad pokretima; radi se samo o footworku visokog rizika. Wilder si taj rizik može priuštiti jer je malo tko u dovoljno bliskoj distanci da kontrira kada on ovako srlja u napad.
Najpodcjenjeniji Deontayev alat je njegov jab. On je kao prednji direkt prilično beskoristan i tehnički nesavršen, ali Wilder ga ionako ne koristi kao udarac koliko kao čistač puta za svoj desni direkt, cross ili kroše. Ova taktička igra je ono što njegovu snagu čini upotrebljivom — protivnikova prednja ruka uglavnom je uhvaćena ili sklonjena s tračnica njegova najjačeg udarca.
Zbog svega ovoga Deontay Wilder je neobično sirov i nedovršen boksač, ali ga to čini i teškim za pročitati jer dosta stvari, ako ne i sve, ne radi kako bi trebao. Nije tamo gdje ga protivnik očekuje, ne kreće se kao boksač i ne udara kao čovjek.
S druge strane, najveći Furyjev uspjeh nije pobjeda nad Kličkom, nego činjenica da ga je nadboksao. Furyjev footwork i defenzivni manevri izgledaju kao greška u slici, buffering streama s ilegalnog ruskog websitea. Ući će u protivnika prednjim direktom, napraviti weave ispod kontre i izaći pod kutem u njegovu slabiju stranu sa svih svojih 205 cm visine i 120 kilograma.
Fury je maestro feintova koji su mu glavno oružje u uništavanju protivnikova ritma. Sjajan je u čitanju napada i ukoliko nema adekvatan odgovor u danom trenutku, feintom prednjeg direkta će na trenutak zaustaviti protivnikovu akciju i natjerati ga na oklijevanje pri svakoj sljedećoj. Način na koji je natjerao Klička, koji je većinu svojih mečeva dobio prisiljavanjem protivnika da se bori po pravilima Vladimira Klička, da pristane na pravila Tysona Furyja jedna je od nevjerojatnijih stvari koje sam vidio u boksu posljednjih godina.
“I told Klitschko to his face — you’re useless. You’ve got three punches: a jab, a right hand and a left hook. If I can’t beat a man with three punches than I can’t beat anybody! Now Wilder has only two punches: left hook and a right hand”, objašnjavao je Fury Brendanu Schaubu uoči priprema za meč. Iza ovog, ugravnom promotivnog govora stoji jedna istina — Fury doista napada svim udarcima dozvoljenim boksaču, a neki od njih čak i ne dolaze putanjom ili kutem koji je lako predvidjeti.
Ono što se u strateškom smislu činilo najzanimljivijim uoči ovog meča bilo je to što su Furyjev head movement i footwork osmišljeni za izbacivanje protivnika iz ravnoteže, dok je Wilder borac koji svoje najbitnije udarce izvodi žrtvujući ravnotežu u korist snage i dohvata.
Što je od ovoga igralo ulogu u subotnjem dvoboju za ruku Anthonyja Joshue?
Gotovo sve, ali možda ne na način na koji sam očekivao.
Nisam očekivao tu malu, ali ključnu prilagodbu Furyjeva stila za borca kakav je Wilder. I sad se osjećam glupo. Jer verzija Furyja koja je pobijedila Klička ne bi preživjela 12 rundi s Wilderom. Fury nije mogao samo feintovima razbijati tempo tehnikom neukroćenog powerpunchera, morao ga je držati u pozicijama u kojima ovaj ne može uskakati u svoje udarce s pune distance. A to su pozicije u kojima je Deontay prinuđen na kretanje unatrag. Fury je morao odustati od borbe u sigurnosti svoje distance i napadati Wildera. Potpuno nenormalno i rizično koliko i ruski rulet, ali drugog načina nije bilo.
Već je prva runda ocrtala priču ovog fantastičnog meča. Fury je prvi put koliko ga kao borca poznajem izgledao nervozno. Cilj je bio izvan distance feintati ramenima i glavom doslovno svakih nekoliko sekundi te natjerati Wildera na oprez, potom kombinacijama zauzimati neutralni prostor i na koncu hvatati natjecateljski najdestruktivniji klinč — overhookove ili, ako je moguće, ‘giljotinu’ jednom rukom. Između akcija Fury je vodio svoj psihološki rat nudeći Wilderu čeljust za nokaut, ali dosta opreznije nego što bi se očekivalo. Sve ovo ga je tijekom prve runde činilo nekako robotski ukočenim i napetim. Bio sam šokiran trenutkom u kojem je Fury trepnuo na Wilderove udarce koji su išli prema njemu. Čak ni njegove kretnje nisu bile fluidne kao inače, a grč u gornjem dijelu tijela tijekom početnih nekoliko minuta oduzimao mu je brzinu i vjerojatno velike količine energije.
Wilderova taktika protiv tehnički nadmoćnijeg mogla je biti samo jedna. Srećom po njegov tim, ta jedna ga je dovela do 40 pobjeda bez poraza. Tempirat će svoje eksplozije u trenucima kad je Fury bez opcija za brzi bijeg ili kad je zaostao u lošem položaju nogu zbog umora ili sitnih nezgrapnosti u kompliciranim šablonima footworka i nokautirati ovog smiješnog diva. No, ni Wilderov kut nije slijepo pisao plan — Deontay je bio neobično dosljedan u držanju garda kad bi Fury išao naprijed i napadao je tijelo većeg i debljeg protivnika kao zalog za kasnije runde. Ostao sam dojma da je Wilder računao da će neekonomičnost Furyjevih kretnji dovesti do većeg kondicijskog sloma.
Jedna od bilješki koje sam napravio tijekom treće runde je i “Fury lakše boksa — ne može taj tempo trajati — nemoguće”. Od Wildera sam očekivao da će poklanjati runde, njegovo vitko lebronovsko tijelo nije trenirano za volumen i kontinuirano nomadsko boksanje kao Furyjevo, koliko god to laicima izgledalo nevjerojatno. No, čak i ja sam imao poteškoća vjerovati vlastitim očima da je Fury sve do prvog nokdauna u devetoj rundi bio tako neumoran u kretanju. Boksao je valjda 70 posto feintovima — bacao bi po tri lažna jaba i potom pravi, odšetao unatrag do konopaca kako bi lakše absorbirao Wilderovu agresiju pa bježao ispod powershotova i sve ponovio.
Jedna od dvije velike ironije ovog meča je da je kombinacija koja je Furyju najčešće uspijevala upravo ona 1-2 zbog koje je Kličko bio toliko nepopularan. Prednji direkt često je dolazio kao polu-varka, boksački backhand otvorenom rukavicom kako bi Wilderu suzio vidno polje, a ‘dvojka’ bi potom prošla kroz istu točku dok se prednja ruka vraćala u gard. Furyjevi zadnji direkti bili su i jedini njegovi powershotovi kojima je pokušao uspostaviti ikakav osjećaj opasnosti u Deontayjevoj glavi kako bi i sam mogao biti nokautiran, makar i samo hipotetski.
Fury pokušava jabom otvorenom rukavicom ili check hookom ‘zaslijepiti’ Wildera, potom napada zadnjim direktom/crossom.
Nokdauni su, međutim, pripali Wilderu, spasili ga poraza, ali i otkrili što bi mogao biti njegov problem protiv boksača s razvijenim defenzivnim taktikama. U sedmoj rundi Wilder je prvi put očigledno počeo srljati u pokušaj nokauta, ali je Fury klinčanjem i pametnijim boksanjem preživio. No, u osmoj je Wilder ponovo uzeo pauzu. U devetoj je došao prvi nokdaun od dva udarca koja je teško klasificirati ikako drugačije osim kao Wilderove haymakere. Fury je ustao, ali head movement ga je izdao skupa s nogama. Wilder je divljao i pokušao završiti meč, ali nije uspio. Činilo se da je sve do zadnje runde hvatao dah od svog Blitzkriega. Njegova je moć nevjerojatna i njegovi udarci imaju auru dodira smrti, ali ova je runda možda najbolje ukazala na problem njegove nepreciznosti. Bilo tko tko je u stanju maknuti se s putanje njegovih udaraca može ga natjerati da baci desetke iscrpljujućih bombi izvan mete i time ga onesposobi za novu akciju u idućih nekoliko minuta ili čak čitavih rundi.
To je ovaj meč dovelo do 12. runde, zbog koje ćemo vjerojatno gledati revanš ovih boksačkih savršenih stranaca. Fury nije bio u nokdaunu Wilderovom desnom pa lijevom šakom, bio je u nokautu. Mislio je to Wilder, suci, oba kuta, britanski komentatori BT Sporta, američki komentatori Showtimea (na RTL više ne prebacujem čak ni iz mazohističkog vica), mislio bi to i Fury da je bio pri svijesti.
Na presici nedugo nakon meča Fury je rekao da ga je iz nokdauna podigla “sveta ruka” — i koliko god osjećao otpor prema teorijama božjih intervencija na ovom svijetu, ako je nešto što sam svojim očima vidio izgledalo kao uskrsnuće, onda je to ovo ustajanje Tysona Furyja s poda ringa.
Nije Fury samo ustao — ustao je i bio bolji borac u ostatku runde. Ne postoji način da se ovo razumski objasni osim nekakve nategnute darvinističke teorije o nagonu za preživljavanjem koji iz ljudske vrste polako nestaje.
Umorni Fury precjenjuje svoj head movement u posljednjoj rundi, dobija Wilderovu najljuću porciju — jab kao setup za zadnji direkt uz transfer cijelog tijela i kroše u padu.
Meč je proglašen neriješenim, šake oba borca bile su u zraku, ali nezadovoljstvo je nakon ovakve borbe teško osjetiti.
Druga ironija meča Wilder vs Fury ostaje činjenica da je jedini britanski sudac meč ocijenio kao 113-113. I ta će nas sudačka kartica, kao i ona koja je Wilderu dala pobjedu 115-111, ponovno odvesti u vječitu raspravu oko suđenja u borilačkim sportovima. S jedne strane su ljudi koji će se pozvati na zdrav razum i reći da netko tko je dva puta bio na podu ne može biti pobjednik, a s druge sam ja koji ću reći da je boks sport sa svojim pravilima na koja su boksači i gledatelji pristali i da se sustav ocjenjivanja po rundama prema dogovorenim parametrima mora poštovati. Ja sam ovaj meč ocijenio kao 114-112 za Furyja, a moglo bi se diskutirati i o tome koliko je Wilder rundi uopće dobio osim onih u kojima je imao Furyja u nokdaunu. Ja sam veliki fan powerpunchera u borilačkim sportovima, ali reći da Wilder nije bio u maloj školici boksa veliki dio ovog meča naprosto je netočno.
Kao ni sam Fury, nisam razočaran. Neriješen meč između Furyja i Wildera najbolje je što se teškoj diviziji u ovom trenutku moglo dogoditi. Ushit oko najteže boksačke divizije u ovom je trenutku vrlo blizu depresivnog pada s početka ove kolumne, bez da to itko od nas prepoznaje. Da je ova borba imala jasnog pobjednika, za njega bi postojao samo još jedan jedini mogući meč iza kojeg je promotorska i kvalitativna distopija — Anthony Joshua. Izlaskom Klička iz sporta divizija je ostala na leđima trojice igrača i jednako toliko dobrih borbi. Furyjev ustanak iz groba i vickaste sudačke kartice potencijalno su nas spasile ništavila koje vreba iza svjetala Wembleyja.
No, možemo sebi još danas dopustiti ignoriranje simptoma bolesti i biti zadovoljni što je boks još uvijek tako prokleto neodoljiv čak i kada nam želi slomiti srce.
