Najnevjerojatnija možda nije, ali je iznimno rijetka.

Gotovo svi profesionalni borci u UFC-u su iznimno talentirani, neki od njih i jako vole svoj posao, ali samo su neki neodvojivi od njega, nezamislivi izvan te simbioze, kao da su rođeni iz borbe, a ne od žene. Teško mi je pronaći dva bolja primjera za ovu posljednju grupu od Justina Gaethjea i Tonyja Fergusona. Njihova posvećenost borbi, iako kvalitativno različita, jednako je karikaturalna — njihove ljudske karakteristike naoko su zamijenjene bor(il)ačkim. Lakše je Fergusona zamisliti u, nažalost nepostojećoj, turskoj verziji Matrixa, a Gaethjea u igrici Mike Tyson’s Punch-Out!! nego obojicu u stvarnosti.

Dok je histerija Gaethjeova borilačkog/životnog stila jasna u svojoj eksplicitnosti, Fergusonovi uspjesi u kavezu imaju određenu magijsku crtu u sebi. Kao da postoji nešto takoreći veće od skupa pojedinačnih tehnika i taktike, čak i ako u jednadžbu ubrojimo i negaciju taktike u njezinu konvencionalnom obliku. Jasno je da El Cucuy trenira kao luđak (ovdje vrijedi napomenuti da fanovi i mediji svjesno okreću glavu od činjenice da ova “trenažna ludost” ima korijen čije su druge manifestacije puno malignije), ali ta fascinacija formom njegovih treninga i taktika u ringu zaklanja ključno pitanje: zašto to ludilo uspijeva? Čak i kad se ono što Ferguson čini pokuša smjestiti u nekakav opći stav, rezultat se uvijek čini nedovoljno konkretnim da bi mogao biti odgovor na naše pitanje.

Uoči priredbe UFC 249 britanski analitičar borilačkih sportova Jack Slack pokušao je razvrstati Fergusonove tehnike u koherentne grupe formi, ali uvidi koje je ponudio i dalje se vrte oko neuhvatljive poante. Ako, poput Slacka, ustvrdim da je Ferguson često defenzivno nespreman upravo na one tehnike koje sam koristi, to će biti točno, ali ujedno i odviše općenito da bi njegovu magiju prevelo u znanstvenu činjenicu. Ubacimo li u jednadžbu i Gaethjeov brend odnedavno obuzdanog nasilja, cijeli meč dobija notu apstrakcije koja svaku analizu čini sličnom gatanju.

Čak je i meni, koji volim Gaethjea više od rakije dunjevače, bilo teško gledati kad je Ferguson, slijep i prebijen, izveo svoj legendarni imanari roll u krivu stranu

Drugim riječima, bili smo u analitičkim predviđanjima ostavljeni ili odveć generalnim zaključcima koji u svojoj širini gube značenje (Ferguson u svakom meču dobije barem po jedan udarac koji meč može završiti, ali je li bio udaren onako jako kako udara Gaethje?) ili joše gore, MMA matematici (Anthony Pettis je imao Fergusona u nokdaunu + Gaethje udara jače od Pettisa = Gaethje će nokautirati Fergusona) koja nikada nije ni imala značenja. Ezoterična metafizika, teorije sinkroniciteta i čitanje MMA sazviježđa upućivali su na jedinu stabilnu opciju na koju se vrijedi kladiti. Prije samog meča sam u šali rekao da Gaethje mora dobiti, ne zbog ičega što on i Tony zaslužuju ili ne, već zbog jasne činjenice da Gaethje mora djelovati kao šaka sudbine i ispuniti najveću MMA kletvu otkad je sporta: Tony Ferguson i Habib Nurmagomedov se nikada neće boriti.

Ili, da pozajmim poetske riječi anonimne osobe s YouTubea koja veli da su samo su tri stvari u životu sigurne: smrt, porez i to da se Tony i Habib se neće boriti.

Priča o Gaethjeu i Fergusonu, pomalo protivno onome što sam dosad napisao, ipak je o Gaethjeovoj nevjerojatnoj transformaciji nakon poraza od Eddieja Alvareza i Dustina Poiriera. Gaethje 2.0 je tako, a ovo kažem s najvećim mogućim poštovanjem, postao oživljeni stroj, samosvjesna kosilica kojom upravlja trener Trevor Wittman pa sada kao čudovište iz horora Stephena Kinga teroriziraju selo u Maineu. I prekrasno je.

No, da ne zapadnem ponovo u pretjeranu mistifikaciju i u želji da ova borba ne zapadne u kantu banalnih interpretacija da je naprosto pobijedio jači, razmotrit ću koji su u tehničkom smislu bili faktori u Gaethjeovoj pobjedi/Fergusonovu porazu. Što je od uobičajenih alata i tehnika obojice funkcioniralo, a što ne i — bitnije — jesmo li vidjeli nešto novoga od njih?

Tony Ferguson

Razmišljati o Fergusonovim tehnikama nezahvalno je zbog svega što sam već naveo, a što se može sumirati u stav da se radi o borcu koji na određen način negira protivnika kao faktor u borbi. On nije reaktivan borac u tradicionalnom smislu jer na podražaje — konkretno, primljen udarac — ne reagira ili uopće ili bilo kojom od konvencionalnih tehnika kontriranja ili adaptacije u sustavu obrane i napada. Njegov stil, istreniran između ostalog i na wing chun lutki, počiva na improvizaciji i instinktima koji se ne uzdaju u analitiku ili procjenu na terenu. Radi se o protoku ideja, nekoj borilačkoj verziji toka misli.

Fetgusonovi treninzi djeluju izvan pameti, ali u kontekstu njegova cilja imaju savršenog smisla. On trenira svoje tijelo da bude spremno na nepredvidljivosti — ne prema onome što protivnik može učiniti, nego onome što će mu sam učiniti. Fergusonvo tijelo mora biti spremno izdržati njegov napad. Biti dovoljno fleksibilno, eksplozivno i brzo da se ne polomi kad se u djeliću sekunde uputi naredba da treba uputiti superman punch u spinning elbow.

I kad su stvari išle dobro za Fergusona, mogli su se uočiti problemi koji dolaze. Nakon sjajnog double attacka (lijevi high, lijevi direkt) već u sljedećoj sekvenci Gaethje ulaskom u prostor poništava distancu i Ferguson gubi ravnotežu.

Sve ovo funkcionira u okviru koji se ipak da jasno definirati: Tony će uvijek biti aktivan borac, nametati pritisak kretanjem prema naprijed i koristiti neočekivane napade da izazove paniku kod protivnika. Promjene garda su od analitičara i protivnika zapostavljen faktor u njegovoj igri; zbog njih je Gaethje imao problema uspostaviti svoj ključni napad trčećim low kickovima u prvih nekoliko rundi; zbog njih je teško procijeniti distancu na kojoj se Ferguson nalazi, pa se čini da laktovi dolaze s distance koja bi trebala pripadati registru zadnjih direkata ili front kickova.

Od pojedinačnih Tonyjevih udaraca za koje sam smatrao da će biti ključni su: front i snap kick koje sam vidio kao savršen način da se istovremeno izbuši Gaethjeov kondicijski spremnik ionako upitne zapremine i da ga se zadrži na fergusonovskoj distanci; prednji direkt koji se, ako se upućuje nešto niže i izbjegne vrh čela kojim se ovaj štiti, pokazao pogubnim za Justina u meču s Poirierom i aperkati — lijevi kao zamjena za prednji direkt i desni kao power shot kad Gaethje inicira koliziju u bližoj distanci. Fergusonov let iznad kukavičjeg gnijezda ne bi bio kompletan da nismo svjedočili i apsolutno bizarnim napadima poput prednjeg direkta u nogu i, u jednom trenutku blistavog ludila, krošea u bedro Justina Gaethjea.

Eliminiramo li footwork iz rubrike defenzivnih manevara jer se radi o kategoriji koja na najvišoj razini sporta mora podjednako biti i napadačka i obrambena, najbolji je Fergusonov alat u obrani primanje udaraca u otklonu, odnosno rolling with the punches. Tonyjeva “epska čeljust” ipak ima upravo ovu jasnu i poznatu tehniku kao svoj tajni izvor moći. Zbog nje je možda ostao na nogama do kraja, zbog nje će možda posljedice ove borbe biti ozbiljnije. It is what it is.

Justin Gaethje

Megan Olivi: Did you feel unstoppable in there?
Justin Gaethje: No, I was just ready to die.

Bilo bi odveć lako ovu Gaethjeovu izjavu pročitati kao uobičajeni borački stoicizam ili bastardnu, populističku verziju bušido kodeksa kakva se pojavljuje u MMA zajednici, jer ima u njoj nešto duboko razumno i gotovo taktično. Ako sam dodijelio Fergusonu taj magijski višak koji se ne da definirati znanstveno, onda je Gaethjeovo svojevrsno poricanje smrti njegov pandan takve magije.

Vjerujem da je jedna od stvari koja eliminira veliki dio problema u podučavanju ljudi borbi upravo neustrašivost kandidata ili, ako hoćete, dovoljno duboko ukopan obrambeni sustav koji ga brani od anksioznosti, straha i tome slično. Čini se kao nešto što se podrazumijeva, ali u stvarnosti su borci koji su uistinu voljni učiniti bilo što protiv bilo koga rijetka pojava.

Recimo da ste kao trener točno predvidjeli napad Francisa Ngannoua na Jairzinha Rozenstruika od par borbi prije one o kojoj danas pišem i da ste mu dali uputstvo da, kada Ngannou krene vitlati, ne ide eskivirati unatrag nego uđe u prsa i zaključa klinč — koliko boraca od njih 10 bi vas poslušalo? Trenirati onoga koji nema inhibicija oko štete koja ga u određenoj mjeri svakako čeka znači imati uistinu prazno platno. Gaethje je u ovom smislu platno Trevora Wittmana. Koliko je ovo važna karakterna crta u borilačkim sportovima potvrđuje i činjenica da su sve Gaethjeove tehničke nesavršenosti bile nebitne u njegovoj transformaciji; neustrašivost može biti fundament u MMA-u korisniji od hrvanja na koledžu. Za to ne postoje vježbe.

Probleme starog Gaethjea razotktili su Poirier i Alvarez na, istina, težak način: slab i nasumičan head movement, pokrivanje lica rukama kao prvi defenzivni izbor, predvidljive kombinacije i šablone kretanja, neškolovan prednji direkt. Gaethje je, ukratko dobivao mečeve na osnovu sposobnosti za apsorpciju štete i brz oporavak te iznimnu snagu nekoliko udaraca koje je tehnički u(ne)savršio da odgovaraju njegovu napadu, prije svega desni low kick, lijevi kroše i desni overhand.

Usporedite ovu obranu starog Gethjea sa sinoćnjom na gifu ispod.

Izmicanje glave s crte udarca, weave u kontru, pariranje rukama.

Novi Gaethje je drugačija vrsta životinje.

Dok sam razmišljao kako to opisati pao mi je na pamet film Danny the Dog s Jet Lijem i Bobom Hoskinsom, u kojem je ovaj prvi čitav život odgajan da živi poput borbenog psa kojeg mafija pušta na one koji ne plaćaju kamate. I Gaethje je tako u kontroli nagona za ubijanjem paradoksalno postao ubojitiji. Tamo gdje se stari Justin zaustavljao i pokrivao rukama, najčešće iza crnih crta oktagona, novi pod paljbom zauzima square stance i izlazi u stranu, umjesto otvaranja kombinacija lijevim swingom koristi ili feintove ili, od ove borbe i nešto učinkovitije, prednji direkt.

Ovo nisu samo korekcije loših navika ili repertoar novih tehnika, ovo je koherentna metoda borbe, ogoljena i usavršena u učinkovitosti. Iako će se Gaethje bezrazložno ispričavati fanovima što ne pada prilikom svakog zamahnutog udarca, u stvarnosti je njegova agresija samo uobličena ili se pušta s lanca u odgovarajućem trenutku.

Ono što novog Gaethjea čini učinkovitim u prvom su redu head movement i weaveovi upleteni u sekvencu prijelaza defenzivnog u ofenzivno i upotreba jakih udaraca (low kick i zadnji direkt) kao kontre. Ključni trenuci u kojima je Ferguson zadobio najopasnije ozljede bili su oni u kojima je ili bio presretnut u kompleksoj tranziciji (početak treće runde kad Tony dobija desni cross usred prelaska iz superman puncha u desni middle kick) ili unutar razmjene u poludistanci kad je Gaethje izbjegavao Fergusonove jake udarce i uzvraćao lijevim krošeom ili desnim overhandom.

Možda najvažnije od svega bile su instrukcije koje je Wittman upućivao borcu tijekom borbe i između rundi, savršeno balansirajući između obuzdavanja Gaethjea da ne nasrne u finiš do kojeg neće doći i re-fokusiranja na gameplan u pauzama kroz jednostavne, empatične upute i ohrabrenje.

Nemoguće je u pisanoj formi prepričati sve pojedinosti dinamike koja se odvijala tijekom pet rundi, ali ovo što sam naveo dovelo je do prvog sloma Tonyja Fergusona u desetak godina. Meč je prošao narativ od neizvjesnosti u kojoj se Ferguson činio neuništivim, a Gaethjeovi uspjesi kao fatamorgana nas očajnih koju će razbiti neki Fergusonov lakat ili aperkat na ogradi, do sporog raspada iluzije o Tonyjevoj neuništivosti. Toliko smo opčinjeni postali tom aurom Odabranog da je ozljede koje su se gomilale primjećivao samo Joe Rogan koji ima čudan fetiš na sportske ozljede.

Kako još uvijek stoji s početka meča pretvorilo se do pete runde u Zašto još uvijek stoji.

Tijekom pete runde Ferguson je ostao vreća boli bez refleksa, Gaethje je pogađao po želji.

Vjerujem da su srca El Cucuyevih fanova slomljena osobito zbog one razmjene desnih aperkata (ako netko naiđe na sliku te situacije u visokoj rezoluciji, voljan sam platiti za foto tapetu) koja je mogla završiti meč, ali pobijedio je u ovom trenutku bolji borac. Ne postoji dovoljno impresivan nokaut koji može kao argument nadići vrijednost dominacije u pet rundi. Čak je i meni, koji volim Gaethjea više od rakije dunjevače, bilo teško gledati kad je Ferguson, slijep i prebijen, izveo svoj legendarni imanari roll u krivu stranu.

Zaključak

Umjesto zaključka, ovdje želim ukazati na nešto pozitivno za Fergusona. Iako je njegov intervju u oktagonu bio težak za gledati jer je izgledao poput razotkrivanja kakvog poluboga kao običnog čovjeka pred vjernicima, treba dobro razmisliti o tome koliko je Fergusonov mit razotkriven.

Ne mogu zamisliti niti jednog, doslovno ovo kažem, niti jednog borca iz top 15 ove najbolje UFC-ove divizije da bi preživio prve dvije runde udaraca preksinoćnjeg Gaethjea. Moje uspomene na ovaj meč, bez sumnje jedan od najfascinantnijih u posljednjih par desetljeća, bit će ipak Fergusonova borba kroz udarce koji bi ubili bilo koga drugoga. Ne znam što će biti s njim, ali ne želim da ovo bude početak dugog i ponižavajućeg kraja i istovremeno se plašim kako bi mu život izgledao kad bi ostao bez borbi i treninga.

Što se tiče Gaethjea, kao što sam ranije pisao u kolumni posvećenoj njemu, postao je naš Elvis nakon prve minute u UFC-u, a sad pripada svima koji žele promijeniti vjeru. Usudio bih se čak reći da je meč Habiba i Tonyja izgubio dio svoje draži još i prije, to jest samim uspostavljanjem Gaethjea kao potencijalnog izazivača i fanovskom melankolijom zbog brojnih otkazivanja. Nekim čudnim okolnostima postavka je ostala ista, ali s drugim igračima — tko god pobijedio u predstojećem generacijskom finalu lightweight divizije, moći će se oprostiti od sporta kao najbolji MMA borac lake kategorije svih vremena.

Nije loše za najgoru sportsku godinu nakon Srednjeg vijeka.