Netko može biti pobjednik, netko ne, ali nitko vam ne može oduzeti status fajtera, osim vas samih. Porazi su statistika, borba je stanje uma.

Poetika boksačkih borbi leži upravo u ovoj ideji. Magazin The Ring od 1922. proglašava boksačke borbe godine. Ova se kategorija namjerno ne naziva Mečom godine, jer je unatoč tome što nas boksačkoj vještini inicijalno privlači, pa – vještina, ono zbog čega se zaljubite u boks jest sve osim toga. A to sve zapravo je jedna odluka dvojice u ringu da ne odustanu prvi. Među laureatima nagrade za borbu godine kroz skoro čitavo stoljeće njenog postojanja nalaze se neki od tehničkih nad-ljudi i genijalnih strateških inovatora poput Genea Tunneya ili Sugara Raya Robinsona, ali većinom su to nepomjerljive karakterne stijene nastale sedimentacijom tvrdoglavosti i izostanka osjećaja samoočuvanja, poput Josea Luisa Castilla ili Rockyja Graziana.

Ward, u nevjerici da je agoniji došao kraj, diže ruke k nebesima. Ali kao i u svakom hororu, uvijek postoji još jedno oživljavanje čudovišta prije samog kraja…

Čak i imajući to na umu nemoguće je naći dvojicu boksača – oprostite, dvojicu fajtera – koji bolje utjelovljuju tu finu, ali kontradiktornu smjesu nagona za preživljavanjem i samoubilačke tvrdoglavosti od Mickyja Warda i Artura Gattija. Njihovih 30 rundi izborenih u nešto više od godinu dana nalikuju mitskom okršaju besmrtnih ronina koji mogu umrijeti samo ako im se odrubi glava. Bilo je tijekom tog rata slomljenih šaka, nosova, testisa i barem galon krvi.

Nakon svake od tri borbe obojica su slavila, ili bila slavljena i istovremeno bila poražena ili potučena. Samo u boksu dva rođena gubitnika mogu prirediti najbolju trilogiju koju ste vidjeli.

Dame i gospodo, u plavom kutu, iz Lowella u Massachusettsu:

Irish Micky Ward
“Even if there was a game plan, I wouldn’t have remembered it anyway.”

Boksačke biografije često počinju prostiranjem psiho-socioloških faktora koji su određenog borca učinili takvim kakav je i dali mu nešto što drugi nisu imali – teško djetinjstvo i opasni kvartovi, izostanak nekog od roditelja u odgoju, ekonomska depresija, obična, ljudska depresija ili čak odrastanje u lijepim uvjetima koji su klincima po inerciji na leđa natovarili neispunjiva očekivanja.

Micky Ward je, čini se, mogao biti rođen u Waipahuu na Hawaiima u obitelji koja je izrađivala svjetski poznate bariton ukulelee i teško mi je zamisliti da bi ga to učinilo drugačijim borcem. Jasno mi je da će znanost tvrditi suprotno, ali on se čini rođen samo da bude Micky Ward i ništa više.

No, istini za volju Lowell je morao imati nekog utjecaja na obitelj Ward i Eklund. Lowell je tijekom živog Monopolyja američke industrijske revolucije dobio kartu grada tekstila, ali su tijekom ekonomskog kaosa 1920-ih gotovo svi proizvođači napustili grad. Kratkotrajnu renesansu u grad je donijela kompjuterska kompanija Wang Industries, čiji je bankrot početkom 1990-ih označio kolektivno odustajanje građana Lowella od samih sebe. Jedan od najpoznatijih stanovnika procvalog Crack Streeta bio je Mickyjev brat Dicky Eklund. Ime vam može zvučati poznato iz dva razloga: znate da se 1978. borio protiv Sugara Raya Leonarda ili ste gledali film The Fighter u kojem ga je glumio Christian Bale.

Micky Ward postao je profesionalni boksač dva tjedna nakon što je Dicky završio karijeru. Dicky je postao njegov trener. Ward je oduvijek bio borac u čijoj je boksačkoj matrici podnošenje snažnih udaraca bilo ključno. Nije bio osobit tehničar niti je imao brzinu, ali mogao je proći kroz najbolji udarac protivnika i zadati svoj. Bio je arhetipski klupski borac koji će Las Vegas ili Madison Square Garden vidjeti samo na razglednici.

Pojasevi za koje se rijetko borio bili su jednako klupski: USBA light welterweight, IBF Intercontinental light welterweight, WBU Intercontinental light welterweight i ostatak nepoznatih akronima. Tijekom 1990. i 1991. izgubio je četiri puta za redom i sva četiri u mečevima od 10 i 12 rundi. Bio je borac s omjerom od 20 pobjeda i 7 poraza, slomljenom šakom i honorarima koji su rijetko zalazili u peteroznamenkaste brojke. Njegov trener i polubrat Dicky bio je zvijezda značajno drugačijeg filma od The Fightera – HBO-ova dokumentarca High on Crack Street: Lost Lives in Lowell koji je pratio njegov pad u ovisnost o cracku, kriminal i na koncu zatvor.

Micky se oprostio od boksa i vratio polaganju asfalta kako bi platio operaciju šake.

U ring se vratio 1994. i do novog milenija pobjeđivao isključivo borce koji danas nemaju svoju stranicu na Wikipediji, a gubio od onih koji ju imaju, poput Zaba Judaha ili Vincea Phillipsa. I onda, naoko niotkuda dogodila se njegova borba s Emanuelom Augustusom, koju je The Ring proglasio Borbom godine. Nije to značilo da će se Ward vratiti na karijernu stazu koja bi vodila k tituli, nije na koncu na njoj nikada ni bio, ali postao je potencijalno uzbudljiv protivnik za nekoga tko bi želio biti u uzbudljivom meču. Kad kažem uzbudljivom, mislim krvavom i opasnom meču ni za što više osim potvrde vlastite čvrstoće nauštrb zdravlja. Meču na kojem bi se moglo zaraditi, ukoliko bi se pronašao netko jednako ljut i tvrdoglav. Netko kome treba novac i upravo je prebijen od Oscara De La Hoye, možda?

U crvenom kutu, iz Jersey Cityja u New Jerseyju:

Arturo Thunder Gatti
“The boxing’s answer to The Grateful Dead.”

Iako sedam godina mlađi, Arturo Gatti bio je u Borbi godine nekoliko godina prije Warda, 1997. protiv Gabriela Ruelasa. To nije ni slučajnost ni iznenađenje; dok je Ward bio naprosto čvrst, odron u ringu koji ste morali pretvoriti u pijesak kako bi ga makli, Gatti je bio boxer-puncher koji je kroz vrijeme doputovao iz zlatne ere boksa. Njegov menadžer Pat Lynch najbolje je opisao njegov način borbe: “He was a boxer-puncher. But the minute he got hit, the boxing went outta window.” Gatti je za razliku od Warda bio brz, poznavao kretanje i razumio važnost ritma u boksu, ali sve to je naučio u boksačkim klubovima od Montreala do New Jerseyja. Ono što je Thunder Gatti bio po prirodi je, pun intended, grom.

U vrijeme kad je boks iz sporta koji je najviše cijenio gubitnike koji su se vraćali postajao igra preuzimanja najmanjeg rizika za najveću nagradu, Gattijeva ranjivost i nagon za borbom u pravom značenju riječi privlačili su ljude k njemu poput kulta pop grupe. Protivnici su bili neka vrsta paralelne predgrupe na koju nitko nije obraćao pažnju, siva silueta protiv koje je Gatti shadow-boksao.

Da ni ova biografija ne ostane bez psihoanalitičke crtice, Gatti je boksao da ispuni želju svom ocu, koji je preživljavao kao električar, a živio za boks. Giovanni Gatti poginuo je u nesreći na poslu kada je Arturu bilo petnaest. Bit ću boksač, odlučio je tada Arturo Gatti. I postao je boksač s neuokvirenih klupskih postera i novinskih isječaka iz 1950-ih s ožiljcima preko arkada, natečenih jagodica i šaketanjem razmrdanom frizurom iz brijačnice.

Kao i boksači prošlosti Gatti je nastupao često i nikada u dosadnim mečevima. Do 1997. nanizao je 29 pobjeda sa samo jednim porazom. Te je godine nokautirao Gabriela Ruelasa u nadrealno nasilnom meču, ali bila je to jedna od borbi koja pobjedniku više oduzme nego pruži. Par mjeseci kasnije i barem šest mjeseci prerano nakon rata protiv Ruelasa, Gatti je ponovo bio u ringu. Angel Manfredy srušio ga je u rutinskoj gattijevskoj razmjeni lijevih krošea. Gatti se po prvi put nije vratio. U podsvjesnom štovanju tradicije svojih boksačkih predaka Arturo Gatti odmah je nakon poraza prihvatio meč protiv bržeg i jednako ustrajnog Ivana Robinsona. Bio je to drugi Gattijev Fight of the Year zaredom. Ovoga puta izgubio je tijesnom odlukom.

Do 2001. Thunder se oporavljao od dva teška i izgubljena meča protiv Robinsona, a onda je dobio priliku otići u kategoriju iznad i boriti se s De La Hoyom. Od svih pogrešaka koje su naštetile njegovoj karijeri jednako koliko su je učinili legendarnom, meč protiv De La Hoye u njegovoj kategoriji bila je najbeskorisnija. To je bila njegova jedina prilika za ulazak u boksačku elitu. Oscar De La Hoya iz 2001. nije stvarao karijere, nego ih je zaustavljao. Meč je prekinut u petoj rundi nakon što je Gatti dobio batine života.

Thunder Gatti je trebao promjenu. Misli li preživjeti u ringu trebao je postati Lightning. Njegov novi trener Buddy McGirt učio ga je boksati iznova. Imali su zajedničku viziju Gattija kao brzonogog borca sigurne distance.

Trebali su nekoga na kome bi Gatti pokazao da više nije bezumni pješadijski vojnik koji samo umije marširati u smrt. Micky Ward s 11 poraza i borbom godine iza sebe činio se kao idealan kandidat. Meč Gatti-Ward predložio je poznati boksački promotor i baraba Lou DiBella koji je upravo bio postao Wardov savjetnik. Znao je da njegov borac ima još svega nekoliko borbi u sebi i da niti jedna neće biti za titulu.

On je želio Gattija jer je sumnjao u njegovu apstinenciju od tuče. Gatti je sumnjao da je izrazbijani 36-ogodišnji klupski boksač ozbiljna konkurencija.

Jedan od ove dvojice bio je u pravu, a drugi se još uvijek zvao Thunder.

Irish Micky Ward vs. Arturo Thunder Gatti
“When you hammer the bell – you hammer it hard!”

Micky Ward već je bio u ringu Mohegan Sun Casina u svom dresu Lowell Spinnersa dok se Arturo Gatti probijao kroz publiku uz zvuke Thunderstruck grupe AC/DC. Razglas je bio pojačan na spinaltapovskih 11, ali buka je bila nepodnošljiva zbog publike. Ward je stajao u prepravljenom dresu nižerazredne baseball momčadi koja je, kao i on sam, bila negdje između nižerazrednog Vratnika i Millwalla. Gatti, s kosom punom gela, kožom reš-pečenom u solariju i vratnom tetovažom iz kataloga, nije trebao sportski dres da pogodimo da dolazi iz New Jerseyja. Thunderstruck je završio, ali najavu borbe Marka Beiroa nitko nije čuo. Nikoga nije niti zanimalo što ima za reći jer su sve znali. A vjerojatno i gledali. Wardov nokaut Poncha Sancheza u jetru i Reggieja Greena 20-ak sekundi prije kraja meča, Gattijevi ratovi protiv Ivana Robinsona i lijevi kroše koji je uništio Ruelasa vrtio se ispod kapaka publike poput beskrajne reprize. Kao ni najavljivača, nitko nije čuo ni suca u ringu Franka Cappuccina. U ovom slučaju borce nisu zanimali detalji pravila, došli su se potući kao ljudi. Ili kao životinje, ovisno o tome što o ljudima mislite. Na koncu mu je preostalo samo da upozori time keepera da gong udara što jače.

Nekoliko trenutaka prije svega ovoga Buddy McGirt samouvjereno je šetao hodnicima Mohegan Suna kad je netko uzviknuo njegovo ime. Čovjek kojeg nije znao dobacio mu je: “This is Arturo – ‘Ow, it hurts!’” – uhvatio se za svoju desnu stranu rebara i komično pao na pod. Neznani prorok, najvjerojatnije iz Massachusettsa, svojom je priredbom poručio McGirtu da sve boksačke tehnike kojima je podučio Gattija neće vrijediti ništa, ako Gatti dobije jedan Wardov kroše u jetru. Buddy McGirt stao je u kut Artura Gattija znatno manje samouvjeren, nego prije.

Dok svi boksači svijeta udaraju tijelo kako bi protivnik spustio lakat i ostavio glavu nebranjenom, Ward je napadao glavu kako bi u zadao svoju specijalku u rebra. Lud čovjek.

Danas je lako ustvrditi kako je ovaj meč Gattija i Warda bio sumanuto šaketanje dva borca kojima je ovakva borba bila jedini preostali karijerni izbor, ali kao i u svaki fizički okršaj na svijetu, od šamaranja biciklista na Tour de Franceu do boksačke capoeire Roya Jonesa Juniora i ovaj je imao svoje taktike. Gatti je želio predstaviti svoju novu tehničku šarolikost i defanzivne manirizme, Ward je planirao vršiti pritisak prema naprijed, primajući udarce i blizu konopaca pokušati presjeći bijeg Gattiju u neku od strana.

Gattijeva taktika funkcionirala je savršeno tijekom prvih nekoliko rundi.

Gatti pogađa kad želi, ali Ward ga poziva na još svojim tradicionalnim pljeskom rukavicama.

Larry Merchant, višedesetljetni član HBO-ova komentatorskog tima, lijepo je sumirao prvih par rundi rekavši da je Ward tako spor da čini da Gatti izgleda poletno i neuhvatljivo kao mladi Ali.

Prvi udarac u meču bio je Mickyjev lijevi kroše čime je najavio kako ne planira baciti niti jedan prednji direkt ili čuvati svoju distancu. Jednostavnije rečeno – nije došao boksati. Gatti je primio udarac na gard i otrčao laganim kasom u rikverc što je vjerojatno i podsjetilo starog Merchanta na Cassiusa Claya. Ward je držao visoki gard i pokušavao natjerati Gattija da se povlači pravocrtno, ali Gatti je ispaljivao direkte i bježao u svoju lijevu stranu, podalje od Mickyjevog prednjeg krošea. Kad bi ulazio u Wardovu distancu zadao bi svoju brzu kombinaciju krošea i aperkata u tijelo i glavu i klinčao Warda. Bile su to taktički savršene runde za Gattija.

Nitko nije primijetio da Ward svaki udarac baca svom snagom i da će na taj način prije ili kasnije prirodno natjerati Gattija da izađe iz svoje kukuljice boksača i počne i sam zamahivati za nokaut. Nokautne udarce ne možete bacati iz kretanja. Sve što je Ward činio u ringu imalo je samo jedan cilj – ostaviti Gattija u mjestu.

Gatti je još uvijek borac čiji udarci prolaze i pogađaju, ali sve češće je u Wardovoj distanci.

U trećoj rundi započela je Gattijeva tranzicija iz boksača u udarača koja je ispisala legendu ovog meča. Sve je dulje ostajao u Wardovu dohvatu i počeo se oslanjati na brzinu svojih ruku, a ne nogu. Loša vijest za Warda bila je to što je ovakav statični Gatti mogao stvarati oprugu za sve jače udarce. Gattijev kut molio ga je da nakon svoje kombinacije ili izlazi iz distance ili veže Wardove ruke.

Kombinacija međutim više kao da i nije bilo. Postoji kultna filmska izjava Brucea Leeja: “Boards don’t hit back.” – koja govori o tome da je lako pokazati snagu i tehniku na objektima, dok borba podrazumijeva sasvim drugi set pravila i problema. Micky Ward i Arturo Gatti od četvrte runde do kraja svog prvog meča srušili su ovu Leejevu pseudofilozofsku tezu. Kombinacije su se stopile u trominutne nizove najjačih udaraca bez ikakve obrane – one koje bi imale smisla samo protiv nečega što doista ne uzvraća udarce. Borci su jedan drugog tretirali kao boksačku vreću.

“So much for the boxing!” – uzviknuo je Emanuel Steward, HBO-ov analitičar.

Dvadesetak sekundi prije isteka četvrte runde, Gatti pogađa Warda u međunožje – trenutak koji će možda odlučiti meč. Cappuccino oduzima Gattiju bod. Runda završava 10-8 za Warda. Bila je to prva runda u meču koju je Ward dobio. Godinama kasnije rekao je da mu je jedan testis stajao izvan suspenzora i da ga je Gattijev udarac gotovo onesvijestio od boli. Jao!

U sljedećoj, petoj rundi sve je izgledalo isto, Gatti je zadavao više udaraca i možda jače udarce, Ward ih je primao više nego što ih je blokirao, ali je i dalje išao prema naprijed i čekao trenutke kad bi Gatti završio svoju seriju da otvori paljbu. Ali, ton borbe kao da se promijenio. Wardova krvava glava ljuljala se naprijed-natrag od Gattijevih udaraca, ali upravo zbog toga njegovo prisustvo postalo je nalik duhu kroz kojeg udarci prolaze. Ward je prema Gattiju teturao poput sudbine – sporo, ali sigurno u ishod.

Na samom kraju runde Ward je zadao najbržu kombinaciju krošea svoje karijere i Gatti koji je dobivao rundu odjednom ju je jedva preživio. Gong označava kraj runde, ali nitko ga ne čuje. Publika divlja, komentatori urlaju, Gatti i Ward vjerojatno ne znaju u kojoj su državi. Ward, nesvjestan isteka vremena kreće prema Gattiju dok time keeper bubnja po gongu u pokušaju da ga itko čuje.

Ward zadaje mayweatherovski brzu kombinaciju krošea i Gattija do kraja runde spašava samo gong. A i on jedva.

Sljedećih nekoliko rundi prolazi u sličnom tonu – Gatti udara svom snagom i još uvijek je brži, ali Ward u svakoj rundi uspijeva dobiti svojih nekoliko sekundi, tijekom kojih umalo ruši Gattija. Krajem osme runde Gatti je čini se bio u stojećem knock downu.

“You are taking too many shots inside, Arturo,” rekao je Buddy McGirt svom borcu između rundi. Situacija je bila daleko od nečega što se moglo riješiti savjetom.

Arturo Gatti spremao se ustati se u možda najlegendarniju rundu u boksu.

Postoji mnogo rundi u boksačkoj povijesti koje se mogu smatrati najnevjerojatnijim, najluđim, najuzbudljivjim, ovisno o tome što volite. Među njima je sedma runda drugog meča Tunneya i Dempseya koja je toliko slavna da ima i svoje ime – The Long Count; 12. runda Chaveza i Taylora koja je Taylora stajala karijere i zdravlja ili 3. runda Haglera i Hearnsa koja je zaključila njihov Rat.

Želite li testirati je li netko ikada gledao boks – pitajte ga za 9. rundu. Doslovno tako – bez imena, mjesta događaja ili datuma. Jer samo je jedna Deveta runda.

Arturo Gatti jedva se ustao sa stolca, da bi susreo jurećeg Warda koji je krenuo završiti posao. Nekoliko divljih krošea u tijelo kasnije jedan je prošao točno u Gattijevu jetru. Bilo je to u 15. sekundi runde. Gatti je napravio grimasu, odmakao se od Warda i kleknuo. Udarci su to iz kojih se borci ne ustaju. Nema dovoljno vremena za oporavak od takvog udarca – niste ošamućeni, niste izgubili svijest i trenutak kasnije se probudili i počeli pridizati – samo paralizirajuća bol i šok koji fizički ne dopušta tijelu da se pomakne.

Ward napada prvo glavu kako bi Gatti podigao lakat kojim čuva jetru.

Gatti je gutao povraćotinu dok je Capuccino brojao. Ustao se na devet i pol od 10 dopuštenih sekundi. U narednih 20-ak Ward je komadao Gattija, koji se presavijen kretao ringom u smjeru kojim su ga slali Wardovi udarci.

Onda se Gatti odjednom uspravio i počeo isto činiti Wardu. Do sredine runde imao ga je na konopcima i udarao bez milosti. Kao da više nisu mogli ili željeli ići igdje. Stajali su jedan ispred drugog i udarali svom snagom. Nekoliko sekundi ste bili uvjereni da borba treba biti prekinuta iz samilosti prema jednom, u sljedećih nekoliko iz samilosti prema drugom.

Jedini human potez bio bi prekinuti borbu za spas obojice.

U prijenosu meča niti jedna kamera te večeri nije uhvatila trenutak kada se McGirt popeo na rub ringa s ručnikom u ruci. Jim Lampley je u eter molio Capuccina da prekine borbu. Gatti, koji je vidio da se njegov trener sprema predati meč, uputio je nekoliko udaraca da izbjegne predaju.

McGirt se s ručnikom u ruci spustio natrag. Sudac ga nikada nije primijetio.

Gatti šepa do svog kuta između rundi i McGirt mu pokušava objasniti da neće dopustiti da primi još ovakvih udaraca. Arturo izbezumljeno okreće glavu od njega i gleda u pod.

Dan je znak za početak 10. runde. Gatti je još uvijek u kutu, njegovi sekundanti ispred njega. “This fight is gonna be stopped,” odahnuo je Lampley. Ward, u nevjerici da je agoniji došao kraj, diže ruke k nebesima. Ali kao i u svakom hororu, uvijek postoji još jedno oživljavanje čudovišta prije samog kraja. Umjesto dubokog baritona naratora iz filmova strave, piskutavi glas tvrdog naglaska Franka Cappuccina prenosi Wardu loše vijesti.

Borba nije gotova.

Gatti, koji se jedva uprizorio u centru ringa, odjednom je ponovo počeo boksati. Izbjegava udarce, baca direkte, pokušava ostati u svojoj distanci. Pretpostavljam da se može zaključiti da mu je boksanje više kao tjelesna funkcija koju ne kontrolira mozak, koji je najvjerojatnije bio u komi. HBO-ov stručnjak za sudačke ocjene Harold Lederman, a i autor ovog teksta posljednju rundu daju Gattiju. Na ekranima stoji grafika 94:94, dok borci slave činjenicu da je rat gotov.

Odluka je bila majority decision. Jedan sudac ocijenio je meč neriješenim, dok su dvojica ocijenila meč rezultatom 94-93 i 95-93. Službeni pobjednik bio je Irish Micky Ward. Bod koji je oduzet Gattiju u četvrtoj rundi vjerojatno je odlučio pobjednika.

Ward i Gatti borili su se još dvaput u borbama koje zaslužuju biti zasebne priče ili knjige. Gatti je dobio oba meča, a Ward i danas kao posljedicu ima problema s vidom i nesvjesticama.

…

Ratovi često stvaraju neslomljiva prijateljstva, ali rijetko se to događa s borcima suprotstavljenih strana. Ova dvojica ostala su prijatelji do Gattijeva ubojstva/smrti 2009. Enson Inoue, američko-japanski MMA borac, govorio je kako bi svatko trebao barem jednom u životu trenirati sa željom da umre. Arturo Gatti i Micky Ward ovu su filozofiju preslikali na svoje cijele živote. Od takvog ratničkog kodeksa možda nisu imali puno koristi, ali su mogli biti sigurni u jedno – kad god i kako god umrli, umrijet će časno.