Jedan od znakova velike trilogije može biti i taj da se lako možete sjetiti kako ste se osjećali i gdje ste bili u vrijeme svih borbi. One služe kao vremenski stroj koji vas vrati u određeno raspoloženje neke vaše osobne ere koja je prošla. Neke borbe, jednostavnije rečeno, postaju i osobno važni trenuci — dogodi se da je neki underdog s kojim ste se identificirali pobijedio favorita baš kad je i vama trebao neki podstrek u životu. Situacije u kojima gledate demotiviranog i prebijenog boksača kako između rundi zuri u pod dok mu trener nabraja članove obitelji zbog kojih bi se trebao vratiti u meč znaju podsjetiti na razgovore koje i sami sa sobom ponekad vodimo. Rijetke borbe u kojima te situacije završe pobjedom (naizgled) poraženog ostaju osobne referentne točke inspiracije za svakodnevicu.
Već sam puno pisao o tome da je jedna od draži borilačkih sportova ta što uglavnom nude jasnu sliku o tome tko je pobjednik, a vrlo često, u slučajima submissiona ili nokauta i donekle sadističku manifestaciju pobjede, pri kojoj poraženog možemo vidjeti i poniženog. Ovo zvuči okrutno, ali takozvane negativne emocije nisu uvijek štetne; pojedinci ili grupe mogu ući u stanja obojena negativnim emocijama koje imaju svoju svrhu. Kao što sam pisao, netko je 1940. godine morao uzeti pušku i pucati u naciste. Psihički ekvilibrij onih koji jesu bio je narušen onime što se naziva primitivnim mehanizmima obrane, ali ponekad su nezdravi načini i jedini načini.
U ovom smislu je priča o prve dvije borbe Saúla Canela Álvareza i Genadija GGG Golovkina pomalo frustrirajuća: prvu borbu je trebao dobiti Golovkin, a druga je mogla biti neriješena. Ta Alvarezova pobjeda nije bila dovoljno dominantna da zadovolji ni njegove fanove ni njega, a prva je borba završena najgorim, neriješenim ishodom. Uprizorenje poniženja mrskog protivnika je izostalo i hype oko ovog dvoboja je samo uvenuo.
No, neki su smatrali da će se treći meč sigurno dogoditi, samo što će Canelo čekati da Golovkin dodatno ostari i uspori. Možda su čak bili u pravu. Ja bih ponudio i alternativno tumačenje činjenica.
Ovo je bila samo Golovkinova posveta i pozdrav fanovima; Alvarez je, dakako, glatko dobio meč
Od Canela su se, s obzirom na ugovor s DAZN-om, očekivale dvije velike borbe. Prva je bila ona protiv Dmitrija Bivola koju je izgubio. Ta borba nije bila velika po imenu Canelova protivnika, nego po ulogu osvajanja novih divizijskih pojaseva izvan njegove prirodne divizije. Canelu i DAZN-u je preostalo tražiti protivnika u orbiti oko middle i super-middle divizija koji je: 1. što poznatiji i 2. što neopasniji. Golovkin je, u ovom smislu najpogodniji protivnik; Canelo je u njihovu drugom meču bio sjajan, a Golovkin od tada relativno neimpresivan.
Ipak, u Canelovu obranu mogu reći to da je lako izgubiti iz vida činjenicu koliko je ovaj meč za njega bio opasan ako razmislimo o potencijalnom porazu. U tom bi slučaju narativ da je Golovkin zapravo pobjednik cijele serije prekrio ne samo Canelove izvedbe, nego i karijeru; što ako je Meksikanac zapravo drugi najbolji middleweight svoje generacije?!
Prije četiri godine sam dvoboj Canela i GGG-ja okarakterizirao na sljedeći način: “Sučeljavanje Canela i GGG-ja je stilski najklasičnije, gotovo stereotipno i dosadno boksačko: neuhvatljivi kontraš protiv boxer-punchera, koji u potrazi za nokautom zna postati i čisti brawler. No, postoji neočekivan preokret u ovom scenariju. Boksač iz zemlje koja priznaje samo pressure fighting kao stil i traumu glave kao taktiku je kontraš, a tip iz zemlje koju je proslavio Borat je meksički pressure fighter.”
Velik dio ove izjave stoji i danas, iako se dvojac ponovo susreće u kategoriji iznad — u super-middleweightu. Ono čemu nisam posvetio dovoljno pažnje je nekoliko taktika na koje se Alvarez posljednjih godina počeo sve više oslanjati. Među impresivnijim oružjima u njegovom arsenalu su varke koje su gotovo u pravilu dio svih njegovih kombinacija. Ako lansira combo od tri udarca, jedan od njih je varka; najčuveniji njegov potez je lažiranje desnog crossa, što protivnika tjera da napravi ‘slušalice’ oko glave, nakon čega upućuje lijevi aperkat kroz nebranjenu sredinu prema bradi.
Dva primjera Canelova najdražeg feinta — desna ruka u zrak, lijeva u tijelo.
Gotovo strašno impresivno je to što će nakon ovakvog poteza Canelo poput algoritma obrnuti proces — lažirat će desni aperkat, a pogoditi lijevi kroše. Ovakve, varkama bremenite taktike su zapravo i defenziva: Canelove varke su istovremeno i način mjerenja distance i pariranja dolazećih udaraca.
Ako je Alvarez nečim uspio omađijati suce u oba meča onda je to činjenica da je dosta Golovkinovih udaraca primio u odmaku — Canelo ima specifične kretnje glavom (one vrste koje boksački treneri rijetko preporučuju), umije okrenuti glavu od udarca kao da je upravo dobio šamar od Batmana, a pogled zadržati na protivniku. Ovo se ponekad zove jahanje udaraca — suci uživo često (možda i točno) imaju dojam da ga udarci nisu skroz pogodili. Sve ovo je lakše vidjeti nego opisati; Canelo ima relativno spore noge, ali je iznad pojasa neobično živahan i nakon otklona glavom u stanju je bob and weave ispod sljedećeg udarca napraviti velikom brzinom. Zvuči nevjerojatno, ali od svih njegovih sposobnosti izdvojio bih pogled to jest, sposobnost da vidi i pročita prijetnje koje dolaze.
Canelo izbjegava udarac naginjanjem i tijela i okretanjem glave.
Većina uspjeha u oba meča je, međutim, došla na osnovu kontri. Golovkin ima jedan od najbolji prednjih direkata u diviziji još od dana slavne četvorke iz 1980-ih (Hearns-Hagler-Duran-Leonard), ali je Canelo često uspijevao eskivirati napad i uputiti lijevi kroše u jetru ili aperkat. On unaprijed odlučuje koliko će biti agresivan prema tome s koliko jakim se protivnikom bori — protiv Avnija Yıldırıma ili Billyja Joea Saundersa bio je bliže svom meksičkom naslijeđu, pritiskao je protivnika do očaja pa pogreške, dok se protiv Golovkina i Bivola više oslanjao na kontre.
U jednadžbu meča broj 3 protiv Golovkina je, dakako, ulazio i taj poraz od Bivola u kojem je teško procijeniti koliko je Alvarez pokušavao biti kontraš, a koliko ga je Bivol potpuno osakatio u ofenzivi. Iako drastično različiti borci, Golovkin je mogao pronaći nešto utjehe u tome da je Alvarez izgubio od Bivola — borca prednjeg direkta.
Golovkin se nije puno promijenio od duela s Canelom. To je tako iz dvaju jednostavnih razloga: 40 mu je godina i neće naučiti nove trikove, a nije ni napuštao svoje prirodne divizije kao Canelo. Ako je Golovkin mogao pronaći optimizam u Bivolovoj pobjedi, Canela može veseliti težina Golovkininove pobjede protiv Ryote Murate. Golovkin je u tom meču (točnije, tijekom prvih pet rundi) imao problema s onim u čemu je Alvarez izuzetno dobar. Murata je bio agresivan, osvajao prostor, prolazio udarce Golovkina i napadao aperkatima glavu i lijevim krošeom jetru.
Canelo bi, činilo se logično nakon poraza od Bivola, a i zbog činjenice da je GGG postao puno sporiji borac (a oduvijek je bio borac koji se ne zna boriti unatrag), ovaj put mogao biti puno agresivniji. U borbi protiv Murate Golovkin je jako loše podnosio udarce u tijelo, što je Murati otvaralo putanju za udarce u glavu. No, argument se može okrenuti i na drugu stranu: Golovkin je od šeste runde nadalje nadišao većinu ovih problema i pobijedio. Borbe između Canela i GGG-ja uvijek će imati velik psihološki ulog — možda je sposobnost Golovkina da usprkos svemu pobijedi mlađeg razbijača nešto što je trebalo brinuti Canela?
Murata uspješno napada tijelo na Canelo način – desni kroše u bubreg, lijevi u jetru.
Treća je borba, s Canelove strane, počela na osnovu lekcija poraza od Bivola više nego na osnovu druge borbe protiv Golovkina. Bilo je jasno da ne želi biti u sitauciji nadoknađivati zaostajanje zbog ‘lijenih’ rundi. Ideja o vođenju ritma borbe imala je i još jedan cilj — kao što sam spomenuo, Golovkin je puno lošiji u boksanju kad se kreće unatrag. Golovkin je, čini se, bio iznenađen Canelovom brzinom — Alvarez je bio brži čak i u razmjenama prednjih direkata. Uobičajene Golovkinove taktike, poput otvaranja kombinacije zadnjim direktom umjesto prednjim, nisu imale efekta.
Već od četvrte runde postalo je jasno da će Golovkin teško izaći na kraj s ovom, mlađom, bržom i pomalo ljutom verzijom Canela. Teško je čitao udarce ne samo zbog toga što su bili maskirani varkama, nego i zbog same brzine. Alvarez je veći dio borbe proveo s rukavicama u nekoj verziji dekunga, najčešće u ‘prozoru’ oko lica. Iako je ovo jedna od težih pozicija za proizvesti brzinu udarca, Canelo je još uvijek bio brži od Golovkina. Čak su i najjednostavnije kombinacije varke prednjim direktom u desni overhand prolazile glatko. Meni se čak činilo da je Golovkin u srednjim rundama zablokirao na osnovu toga što ni prednjim direktom nije uspio pogoditi; njegovi napadi najčešće počinju diretkom iza kojeg dolazi artiljerija, a u ovom meču kao da nije mogao odmjeriti gdje napasti, pa je konstantno odustajao od napada. Canelo je, prvi put i statistički, pobjeđivao.
Canelu prolazi prednji direkt.
Najgora stvar koju boksač može učiniti drugom boksaču je oduzeti mu primarni izbor udaraca i natjerati ga na poslovični plan B; Golovkin je od sredine meča izgledao kao neki drugi boksač. Uz prirodne probleme s brzinom Golovkinu je lijeva ruka dodatno bila prebijena Alvarezovim udarcima po ramenu i bicepsu. Golovkin je tako uspješne trenutke (deveta runda, na primjer) imao u bližoj distanci i to upravo zbog Alvarezova visokog garda. U tim situacijama nije mu trebala brzina koliko preciznost; u par navrata je pogodio Canela iza garda krošeom u uho ili aperkatom u bradu kroz nebranjenu sredinu.
Golovkin se na koncu ipak iskupio i zaslužio ljubav svojih fanova te, posljedično, ovu kolumnu. Teško mi je reći što je tehnički korigirao u posljednjih nekoliko rundi, ali to je možda tako jer je naprosto otvorio karte, zagrizao gumu i potukao se. Možda se umorio od silnog razmišljanja što će se dogoditi ako ga brži Canelo kontrira na prednji direkt i naprosto se počeo boriti kao da udara vreću — bacao je svoje kombinacije i primao kontre, ali je barem nešto pogađao. Bilo je lijepo tijekom par rundi vidjeti Golovkinov trostruki jab, možda posljednji put na najvišoj razini.
Ovo je bila samo Golovkinova posveta i pozdrav fanovima; Alvarez je, dakako, glatko dobio meč. S jedne strane je pomalo tužno da je GGG na koncu postao način da Alvarez izađe iz mamurluka poraza od Bivola, ali je s druge lijepo vidjeti starog medu iz Kazahstana kako zarađuje puno novca bez nekakvog sramotnog nokauta.
Pitanje na koje je teže odgovoriti jest što nam je ova trilogija značila. Imali smo dva vrhunska meča s krivim odlukama i jedan korektan meč bez natjecateljske neizvjesnosti. Suci su, mogu to sa sigurnošću reći, upropastili ovu trilogiju. Da je prvi meč dobio Golovkin, a drugi Canelo, treći bi se meč dogodio puno ranije i bio bi, pretpostavljam, kompetitivniji. Ova je trilogija tako imala, prije svega, tehničku vrijednost: prve dvije borbe su bile nešto najbolje što je boks tih godina imao za ponuditi.
Za Canela ova pobjeda ima određeni, iako ne prevelik značaj; povijest će zaboraviti sudačku karticu Adalaide Byrd i sjećati se samo dvije pobjede i jednog neriješenog meča. On je, međutim, sad u čudnoj poziciji, jer je došao do granice preskakanja kategorija. Ondje ga (u light-heavyweightu) Bivol može, vjerujem, ponovo dobiti (vjerojatno na Cinco De Mayo 2023.), kao i Beterbiev (iako bih jako volio gledati taj meč). U divizijama super-middle i middle nema nekih velikih mečeva, tek super-welter može ponuditi Jermella Charla kao protivnika kojeg ljudi vole.
Što se tiče Golovkina, bio mi je gušt pratiti ga kroz godine. Iako će Canela povijest zabilježiti kao bitnijeg boksača, Golovkin je bio narodni šampion naše generacije, vremenski putnik iz doba kad se između rundi pio moonshine, a o pobjedama na odluku nitko nije pričao.
