Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Punchlines

Heroji

Kako preživjeti pobjede i ostati lud u dvije godine

Točno dvije godine pišem ovu kolumnu.
Punchlines.
Igra riječi koja označava krešendo vica i udarac.

Punchlines je od početka bila okrenuta samoj sebi. Ovo je potajno mučna korespondencija mene sa mnom, koja je čudnim stjecajem okolnosti koje nisam uvijek kontrolirao postala javna. Zbog toga ne osjećam ni empatiju ni uvredu kad netko smatra da bi nešto u ovom razgovoru trebalo biti sadržajno drugačije ili s drugačijim ciljem — samo čuđenje što mi netko upada u riječ koju sam si zaustio reći. S jedne točke je to tako jer sam narcisoidna ličnost kao i svi koji se obraćaju svijetu na bilo koji način, a s druge, bitnije i točnije to je potreba da sebi i životu nađem smisao i lijek, kako je to lijepo kazao Miladin Šobić.

Oni koji su ovu prepisku s duhovima Pećanca prošlosti i budućnosti pratili sumnjičavim okom mogli su iščitati da se tijekom ove dvije godine sa svoje strane ekrana nisam osobito dobro zabavljao. Borba u ringu je tako, velikim dijelom i zbog mojih osobnih ratova, beskompromisno bila propagirana u Punchlines tekstovima kao nešto veće i značajnije od sporta. Pišući o borcima, neke sam od njihovih priča zapravo čuvao kao tajne rezervoare snage za svoje osobne borbe. Borbe koje vodite i vi. Ako ste uvjereni da živite u miru jer je u vašim životima trenutno sve OK, pred vama su neka doista neugodna iznenađenja. Pomislite li pak da ste pobijedili i da vam svemir, Bog ili sudbina duguju blagostanje, onda će vas upravo ono uništiti.

And if you aren’t or ever have been at rock bottom then good luck to you in the big wide world / But remember that one day shit might just start crumbling / It’s when that happens that what I’m talking about will feel much more important to you.”

Danas — pogodili ste — ne želim pisati o sportu. Preda mnom je kava iz Hondurasa i na toplom sam, ali planiram pisati o nemilosrdnoj borbi kao načinu života. Spomenut ću borce koji se bore u ringu ili oktagonu, ali malo ću reći o umijeću. Ono je ionako nusprodukt upornosti. Reći ću vam o tome što u mom svijetu znači biti heroj i kako ga koristiti.

Većini vas će danas ovaj tekst biti neupotrebljiv i stran, ali doći će vrijeme kad ćete trebati znanje o tome kako sami proći kroz oluju. Ni tu vam ne mogu pomoći, ali vam mogu ispričati što pomaže meni.

U Bosni je nakon rata postojala bizarna humoristična televizijska emisija u kojoj bi voditelji zaustavljali čudake, beskućnike i pijance po ulicama Sarajeva i pitali ih za mišljenje o koječemu. Jedan od njih, koji je po općem dojmu bio sve od navedenog, na postavljeno pitanje se ne zaustavi već samo u prolazu dobaci: “Ma samo da ovaj rat stane”. Bilo je to četiri ili pet godina nakon Daytonskog sporazuma i službenog završetka rata. No, nitko se u gradu nije osjećao kao da je rat doista završio. Sve je bilo mučno, sporo i teško, olovo koje je letjelo zrakom u obliku granata, metaka i gelera samo se rastalilo u leguru sivih oblaka koji su nas pratili gdje god bismo išli i što god bismo radili. Od tada smo svi u gradu na svako pitanje kako smo i legendarno “šta ima” odgovarali s “ma evo, samo da ovaj rat stane”.

Dugo sam to povezivao s otužnom lokalnom životnom slikom čitave nacije — odnosno, nacija, da problem opišem točnije — ali kako već gotovo 10 godina ne živim u Sarajevu, naučio sam cijeniti osjećaj perpetualnog rata koji nisam uspio prognati iz sebe.

Ispunjenje ciljeva nikad me nije ispunilo. Iza ciljeva je praznina koja čeka da se ulije u vas kao lava

Oprostio sam se od ideje mira, zasluženih odmora i uživanja u rezultatima. Trenuci u kojima sam povjerovao u išta od ovoga nanijeli su mi najviše štete. Život je crta razdvajanja između vas i svega čime vas on napada. Životni rat je jedini u kojem ne smijete dezertirati jer ćete propustiti njegov smisao. Smatram se lošim učenikom životnih lekcija, ali baš kao takav vam mogu s punim uvjerenjem reći da je svaki dan vaših života niz malih bitaka u kojima trebate pokušati pobijediti — i ako pokušate najjače što možete, već ste pobijedili.

Jednog takvog dana ćete umrijeti i za sav taj trud neće biti nikakve nagrade osim saznanja da je vaš omjer pobjeda i poraza pozitivan.

The weak side of me emerged many times, but I’m glad I didn’t give up and kept going.”

Jučer sam trčao pored Save malo prije ponoći. Možda i poslije. Padala je sitna ledena kiša i temperatura je bila blizu ništice. Stisnute šake nisam želio držati u džepovima jedne od dvije majice s kapuljačom koje sam imao na sebi. Postajale su neprirodno modre, boljele su i s njih se u rukave cijedila ledena voda. Mrzim trčati. Tako jebeno mrzim trčati. I zato trčim. Glazba u slušalicama na trenutak se stišala jer mi je netko poslao poruku na nekoj od desetak aplikacija putem kojih vas bilo tko bilo kad može naći. Kako je bilo kasno, želio sam vidjet tko je za slučaj da je nešto bitno. Isprtljao sam mobitel iz džepa, pokušao ga ne usporavajući otključati, ali sleđeni prsti su odbijali slušati naređenja. Primaknuo sam mobitel nosu i otključao ga tako.

Poruka je bila kratka, a poslala ju je prijateljica iz Bosne: “Jesi vidio da ti Takakeisho vodi na Kyushu bashu, ima 12 pobjeda”. Da, imam prijateljicu koja gleda sumo — moj život je neobičan — a Kyushu basho je posljednji od četiri godišnja turnira. Nasmiješio sam se onako smrznut i zasran kišom i blatom. Poruka mi je poslana jer je Takakeisho osrednji sumo hrvač nepopularnog stila za kojeg nitko ne mari. Osim mene. Ja sam jedini čovjek na svijetu kojem je od svih sumo boraca Takakeisho heroj.

Takakeisho je jedan od razloga zbog kojeg često trčim, iako to mrzim. Zašto me na trčanje u gluho doba noći inspirira debeljuco nizak 175 centimetar i težak 170 kilograma? Jer nije stvoren za sumo, a ja nisam stvoren za trčanje. Nisam stvoren za utege, boksačke rukavice, sklekove, zgibove, nisam rođen da trajem. Morao sam se učiniti takvim. S vremenom me nije više bilo briga ni za što osim za ovo zadnje. Želim ustrajati. Preživjeti. Ne želim biti kralj džungle, želim biti žohar. Kao Takakeisho. Zadržao je svoj odvratno bahati nos u zraku, gledao jače, bolje, talentiranije od sebe s visoka, iako niži od svih, i izdržao. Na koncu je osvojio turnir tako što je ostao u njemu. Nekad je dovoljno samo preživjeti.

I wasn’t born this motherfucker. I built him.”

Postati snažan, dobar ili hrabar je teško. Postati bolji od sebe u bilo čemu je teško. Zbog toga su nam često potrebni heroji dok to ne postanemo sami sebi. Moj je otpor prema idealima oduvijek bio snažan, ali sam svjestan koristi koja iz takvog odnosa može doći. Heroj ne smije biti obožavan niti idealiziran u cijelosti. Heroj je netko od koga krademo. Uzimamo ono što taj netko radi dobro, a ostalo odbacujemo.

Postoji u engleskom jeziku izraz disposable heroes, koji kritizira način na koji društvo tretira stvarne ratne heroje jednom kad oni ispune svoj zadatak sudjelovanja u nekom većem političkom cilju koji ne razumiju ili ga nisu svjesni. Ali u kontekstu upotrebe heroja za osobni napredak svi bi trebali biti u određenoj mjeri jednokratni.

Katkad razmišljam o ljudima kao što su MMA borac Justin Gaethje ili boksači poput Francisa Vargasa, Takashija Miure ili Miguela Romana. Vjerojatno vam ova imena ne znače puno, jer nitko od navedenih nije ozbiljan šampionski kadar u svom sportu, ali ja se u određenim trenucima sjetim baš njih — jednokratnih. Trenuci su to kad svjesno radim nešto što je za mene štetno kao zalog vjere da će mi ta šteta jednog dana koristiti.

Dani su to kad me leđa toliko bole da jedva hodam, ali ne želim odustati od treninga. Ustat ću u 5 ujutro i šepati po gymu radeći bilo koje vježbe koje mogu izvesti bez da urličem od boli. Trčat ću po nasipu s kapuljačom stisnutom toliko da jedva vidim metar ili dva ispred sebe. Ne gledam za koliko dolazi prvi most ni gdje se trebam okrenuti i ići nazad. Ne slušam svoje tijelo. Vidim samo jednu tenisicu kako se lijepi za šljunčanu stazu i baca pijesak iza mene, potom drugu, potom ponovo prvu. Ponekad počnem šepati nakon nekoliko kilometara od ishijatičnih grčeva sve dok mi u vidno polje ne utrči netko iz suprotnog smjera. Pogledam u njegove ili njezine tenisice i pokušavam izbrojati tempo kojim se izmjenjuju. Ako sam sporiji počnem šepati brže od njihovog.

Ispunim zamišljenu kvotu, ali nešto mi ne da stati. Kako god se osjećao, skinem kapuljaču, pogledam što je ispred mene i odredim koliko ću za kraj sprintati. Ponovo stegnem kapuljaču i prestanem šepati čistom silom naredbe samom sebi i krenem u sprint najbrže što mogu. Ne želim završiti ništa mlitavim usporavanjem, želim pokidati nevidljivu žicu između sebe i cilja.

Ironija je u tome da se nakon toga osjećem jačim iako mi se tijelo raspada u bolovima i umorno od evolucijski izgrađene signalizacije da stanem i sačuvam svoj život. Ali ne želim. Ne želim život u kojem sam se čuvao. Želim napraviti stvari na svoj način.

Kad ljudi govore o Justinu Gaethjeu, uglavnom dobacuju kako neće dugo poživjeti boreći se na svoj način. Miguel Roman je prije nekoliko tjedana marširao u udarce puno većeg i okrutnog udarača Miguela Berchelta dok sudac u devetoj rundi nije prekinuo meč. Vargas i Miura su se u sudaru istih naoko autodestruktivnih mentaliteta 2015. zamalo međusobno ubili u borbi godine. Sve što itko ima o njima reći svodi se na misao da bi trebali biti pametniji.

No, svi su u krivu. Ne možemo u potpunosti pustiti svijetu — ili, još gore, drugima — da upravljaju našim životima. Svatko od nas treba imati svoj kodeks u kojem glavna, ako ne i jedina stavka treba biti za što vrijedi umrijeti. To može biti osjećaj prkosa kad ležite na podu nakon najjačeg udarca koji ste primili dok protivnik stoji na konopcima raširenih ruku misleći da nećete ustati, ali ustanete. Može biti vaša djevojka. Dijete. Knjiga koju nikad nećete završiti. Ocean koji nećete preplivati. Znajte samo da je odluka vaša. Vi birate kako ćete umrijeti. Čini se okrutnim, ali to je zapravo najlakši način za živjeti.

If you can bear to hear the truth you’ve spoken / Twisted by knaves to make a trap for fools / Or watch the things you gave your life to, broken / And stoop and build ’em up with worn-out tools…”

Ono što je za mene uvijek nekako razočaravajuće je varljivost ideje da je najteže steći disciplinu ili čvrstoću ili snagu. Najteže je, kako i treba biti, steći najbitnije — strpljenje. Čini se da su strpljenje i disciplina dva agregatna stanja iste tvari, ali nije baš tako. Disciplina često uključuje aktivnu kontrolu, djelovanje, a strpljenje pasivnu kontrolu, čekanje. Strpljenje je odsustvo panike kad stvari ne idu kako želite. Drugim riječima, možete se sadističkom silom natjerati ustajati u četiri sata ujutro pa dizati utege, pisati, kovati sjekire ili usisavati, ali ne možete postati strpljivi.

Zbog toga ćete vidjeti najjače, hladnokrvne ubojice u ringu kako se psihički raspadaju kroz periode prisilne neaktivnosti. Imaju disciplinu primijeniti trenerske upute poput “timing is everything” ili “wait for openings”, ali ne mogu podnijeti situacije za koje nisu trenirani. Poslušajte samo priče Tysona Furyja ili Maxa Hollowaya od unazad nekoliko tjedana.

Život će vas često natjerati da se osjećate sigurni u sebe i svoje uspjehe pa će odjednom — naoko iz čiste obijesti — srušiti baš ono na čemu ste svu svoju snagu gradili. Otrovat će bunar iz kojeg ste crpili energiju, otpuhati vaše neprobojno sklonište za osobne apokalipse i šutirati vas nogama na otiraču ispred vlastitog doma. Svi treninzi svijeta i svi podvizi prošlosti ne mogu vas pripremiti za to. Trebat ćete strpljenje i slijepu vjeru da ćete na kraju pobijediti.

Strpljenje se ne gradi niti se manifestira u kratkim vremenskim periodima. Kalcificira se na snazi vaše volje tijekom vremena iz čistog stoicizma.

I’ve fallen it’s true but I say unto you: Hold your tongues until after I’ve spoken

Priče o strpljenju nisu priče o borcima koji su slomili nogu ili pregrmili infekciju, priče su to o ljudima kao što je George Foreman. Deset godina nakon što je umalo preminuo nakon poraza od Jimmyja Younga i u groznici toplinskog udara ugledao Isusa i pola postave Posljednje večere vratio se u ring i pet godina slušao viceve medija i kolega o svom izgledu i godinama. Njegovo strpljenje ni tada nije bilo nagrađeno — izgubio je od Evandera Holyfielda. Morao je čekati još tri godine da bi s 45 godina i 299 dana života pobijedio 19 godina mlađeg linearnog šampiona Michaela Moorera. Pobijedio ga je u istim hlačicama koje je nosio u svom meču protiv Muhammada Alija u Zairu nokautom u 10. rundi nakon što je prethodnih devet glatko izgubio.

Od Foremanova prvog poraza u karijeri, onog protiv Alija, do ponovnog osvajanja titule teške kategorije bilo je prošlo točno 20 godina.

As fire fills the sky / We once believed in life / Now it’s time to die… For victory

Volim borilačke sportove zbog osjećaja neupitne pobjede fizičke dominacije, discipline i umjetnosti ratovanja, ali više me zanima što su posljedice trijumfa i poraza. To su stvari koje mogu iskoristiti. Mogu biti Dominick Cruz koji odbija sjediti na presici nakon poraza od bahatog derišta — “I’m always on my feet” — ili Jose Aldo koji će potrošiti desetljeće energije na racionalizaciju svojih poraza umjesto suočavanja s istinom.

Proveo sam godine u paralizirajućoj tjeskobi oko toga što trebam učiniti da bih bio zadovoljan. Naučiti crtati? Boksati? Dobiti povišicu? Jesti najbolju govedinu? Biti fit? Biti fat? Ispunjenje ciljeva nikad me nije ispunilo. Iza ciljeva je praznina koja čeka da se ulije u vas kao lava. Čekao sam više od 20 godina da rat stane i sada to ne želim. Sjedim tu, pred kompjuterom, pijem kavu i spokojno pišem u glavi izvještaj s bojišnice ovog dana. Najgore što se može dogoditi je izbijanje pravog rata. Ali i tada ću znati za što ću umrijeti.

Ovo je možda najbolja kava koju sam ikada popio.