Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Punchlines

Hokej na ledu, led na čelu

Nekoliko crtica o čarima hokejaških tuča

“Telesport. Tele-SPORT. Postoje i drugi sportovi, znaš? Osim UFC-a.”

Urednik i ja sjedimo na klupi u jednom parku. Sjeo je baš na neku kojoj fali srednja daska i dupe me već boli. Vjerojatno je to namjerno učinio. Pregovaračke taktike i sve to. Ovo je prvi put da komuniciramo uživo i već me nervira.

“Kao prvo, UFC nije sport. To je kao da ja tebi kažem da pišeš o Torcidi.”

Ima veliku glavu, baš kao na profilnoj, izgleda tvrdo, sumnjam da bih mu mogao išta čak i ako me počne nervirati puno više od ovoga.

“To je manje-više baš ono što radim”,  odgovara i odpija gutljaj nečega što može biti samo konjak. Pogađam po obliku staklene čaše koja mu se stvorila u ruci s dvije kocke leda, iako ni jedno ni drugo nije imao odakle izvaditi. Vruće je.

Našli smo se na ‘debriefu’ za kolumnu koja izlazi u ponedjeljak 30. travnja, dan prije praznika. Zadnjih nekoliko prazničnih tekstova nije mu sjelo. Ni meni se sad ne sjedi na propaloj klupici, pa smo valjda kvit. Iz nekog razloga misli da će konjak u parku riješiti nesporazume. Samo on pije.

– “Znaš li i o kojem drugom sportu išta?”

– “Ne volim sport, bio sam na 300 fudbalskih utakmica i uvijek bio okrenut leđima terenu. Ali znam ponešto o hokeju.”

– “Odlično!”, razgali se U. “O kome bi pisao?”

– “Ne znam, o Flyersima sam mislio…”

– “Pisat ćeš o hokejaškim tučama, zar ne?”

“Pisat ću o hokejaškim tučama.”

U prospe led koji je ostao u čaši između svojih nogu i ode bez pozdrava.

Američka televizija, kojoj marketinško nadmetanje praktički oblikuje program, prirodno je razvila sofisticiranu umjetnost prijenosa koji nalikuje kakvoj distopijskoj priči u kojoj su kamere i dronovi u svakom kutu naših života, a iz svih kutova ekrana iskaču statistike dok se stvari odvijaju. Produkcija kabelskih programa mora učiniti da timeout izgleda kao novi prequel Star Warsa skupa s otrovnom pizzom koju ste nakon reklama hirovito naručili s dva miga prema kameri vašeg mobitela za dodatni preljev sira iz tube. Hokej je tako u čudnoj poziciji među američkim sportovima. Televizija je slijepom odlučnošću marinaca desetljećima vježbala stvarati sadržaj od, recimo, pauza za izlazak specijalnih timova u NFL-u i čini se da ne zna što učiniti sa sportom koji je po prirodi predinamičan.

Broj tuča u sezoni nakon NHL lockouta je u odnosu na onu prije pao za nevjerojatnih 41 posto. Igra je postala brža, golova je bilo više

Svi sportovi iziskuju određeni stupanj obrazovanja da bi gledatelj mogao uživati u njima, ali hokej zahtijeva i trening oka i kontinuiranu koncentraciju na koju, zbog sira iz tube ili razvodnjenog piva, publika često nije spremna. Hokejaške tuče, međutim, možete gledati i nakon 12 tekila ubačenih u točeni Bud i mogu samo izgledati bolje.

Ljudi koji vole hokej više nego ja oštro su podijeljeni u ZA i PROTIV frakcije kada su u pitanju hokejaške tuče. Jedni uzvikuju da su tuče dio srži sporta u kojem je očuvanje integriteta i zajedništva grupe ljudi koja staje na led s britvama na nogama i letvama u rukama ključno. Drugi smatraju kako je licemjerno da se National Hockey League bavi regulativama koje umanjuju učestalost potresa mozga, a dopuštaju dvojici mrcina da se šaketaju desnicama držeći jedan drugog za dres dok se ne umore ili budu nokautirani. Prva će grupa na to uzvratiti da su checking i neke zabranjene, ali često korištene tehnike poput high-stickinga, potencijalno puno opasnije od par šaka u nos.

Moje je mišljenje, pogađate, na strani onih koji hokejaške tuče smatraju dobrodošlima u vrijeme sustavne sterilizacije sportova. To je, dakako, moj jako subjektivni stav koji se hrani prirodnim nagonom za otporom prema svakom patronizirajućem tonu kojim nam se autoriteti obraćaju. Ljudi možda jesu u načelu glupi, ali većini su instinktivno jasne opasnosti onoga što rade, što god to bilo. Ne treba miješati činjenicu da ne želimo slušati s tim da ne znamo što radimo. Hokejaši znaju da će izgubiti koji zub u karijeri, skijaši znaju da će potrgati sve ligamente u koljenima, running backovi u američkom nogometu znaju da će ih neki defenzivac izbiti iz kopački u salto mortale, nogometaši znaju da će… ne znam — slupati bar jednog novog Range Rovera?

Sve što volimo, a vrijedi, iziskuje određenu žrtvu.

Zakoni koji nas tobože štite od nas samih i za naše su dobro uvijek su i najiritantniji. Baš takvi su u hokeju, međutim, u punom cvatu.

Nasilje je hokeju došlo prirodno. Prva utakmica odigrana u zatvorenom, u Montrealu 1875. završila je makljažom hokejaša i ljudi koji su željeli klizati po ledu. Jedan od prvih hokejaških saveza osnovan je nakon masovne tuče Rideau Hall Rebelsa iz Ottawe i Granite Hockey Cluba iz Toronta. Sin osnivača današnjeg Stanley Cupa Arthur Stanley razgovarao je s prominentnim hokejaškim facama iz Ottawe kako bi se osnovala OHA — Ontario Hockey Association, koja se snažno zalagala za zabranu tuča na ledu. Drugi savezi i lige nisu dijelile ovaj sentiment. Problem je bio u tome što hokejaške tuče nisu bile samo rezultat igre snažnog fizičkog kontakta, postojali su i sociološki razlozi. Toronto u Ontariu je u to vrijeme bio protestantska kolonija čiji su stanovnici, pa tako i hokejaši, dolazili iz viših staleža; tučnjava na ledu nije im bila moralno prihvatljiva. I dobivali su batine gdje god bi išli. Osobito u Kitcheneru u Ontariju, koji su nastanjivali njemački doseljenici koji nisu imali protestantskih skrupula.

Iako je OHA bila među prvima koja je pokušala smanjiti broj tuča i nekako, ikako regulirati birtijske obračune na ledu, suvremeni povjesničari hokeja smatraju kako je njihova taktika javnog blaćenja grubih igrača putem novina bila zapravo prikrivena oglašivačka strategija; što je više ovih lažnih tjeralica izlazilo u tisku, više bi ljudi dolazilo vidjeti upravo te nasilnike. Svih mi dabrova Ontarija, neke stvari se nikad ne mijenjaju.

Ukoliko se pitate kako nitko nije poginuo na ledu u ta vremena gdje ni ulice nisu bile sigurne, pitate krivo pitanje. Pravo je koliko je zapravo nezabilježenih smrti bilo. Dvije najpoznatije su ona Alcidea Laurina, kojeg je Alan Loney udario štapom u glavu i Owena McCourta, kojeg su premlatili igrači Ottawa Victorias. Oba suđenja završila su oslobađajućom presudom.

Nasilje je tako bilo dijelom hokejaškog mentaliteta puno prije osnivanja NHL-a 1917. Praksa odokativnog kažnjavanja unutar ogromne sive zone u pravilima u nacionalnoj je ligi samo nastavljena.

Klasična hokejaška tuča, ako mogu tako reći, stvorena je 1970-ih kroz uspon dvaju legendarnih timova — Boston Bruinsa i Philadelphia Flyersa. Točnije rečeno, Lunch Pail Gang i Broad Street Bullies. Lunch pail je inače arhaizam za kutiju s ručkom koju su američki građevinski radnici nosili na posao, a Broad Street bio je kućna adresa Flyersa 1970-ih gdje se nalazila njihova Spectrum Arena. Nađite mi dva bolja nadimka za generaciju profesionalnog sportskog tima i Urednik vas časti konjakom!

Klasici Davea The Hammera Schultza, enforcera Broad Street Bulliesa.

Bilo je to vrijeme postanka i uspona i glavnog lika ove kolumne — hokejaškog enforcera ili goona. Ovaj ste fenomen mogli upoznati i preko filma Goon, zasnovanog na memoarima najpoznatijeg nasilnika na ledu nižih liga Douga Smitha, koji je karijeru završio s nevjerojatne 6,73 kaznene minute po utakmici. Smith je bio i školovan boksač koji je nakon igračke karijere radio u Bruinsima — pokazivao je igračima, naime, taktike obrane u tuči.

Broad Street Bulliesi i Lunch Pail Gang najtočnije su prepoznali potencijal goona — čovjeka u timu koji je igrao na poziciji, pa, goona. Kazne za tuču od pet minuta krajem 1960-ih postajale su problem kako su i same tuče postajale učestalije, a čak i najtalentiraniji igrači nisu bili u torontovskom ljubi bližnjega svoga-fazonu. Timovi su se tako suočavali s problemom da im najbolji igrači idu na šivanje ili sjede u kaznenim boksovima po pola utakmice. Enforceri su se stvorili iz potrebe za rješavanjem konfliktnih situacija nasilnim putem, ali uz malu stratešku štetu za tim.

Legendarni status Bulliesa i Bruinsa nastao je na činjenici da su oba tima organizirala igru oko (na)opakosti svojih igrača. Dok su drugi timovi imali po jednog ili dvojicu enforcera, u Philadelphiji i Bostonu ta je uloga transcendirala poziciju i igračku kvalitetu — svi su bili zajebani. Iako je jedan od najpoznatijih enforcera u povijesti, Dave Schultz, imao zadatak grtati protivnike kao stroj za glancanje leda, ni najbolji strijelac tima Rick MacLeish nije oklijevao skinuti rukavice da nekome skine glavu. U sportu u kojem se ginulo za suigrače ova dva tima normalizirala su tuču i siledžijstvo svojim utakmicama.

Zastrašivanje suparnika body-checkingom, laktarenjem i cross-checkingom postalo je dijelom igre i izvan direktnih okršaja jedan-na-jedan. Ova legendarna generacija Flyersa izborila se u doslovnom značenju riječi za dvije uzastopne titule u sezonama 1973./74. i 1974./75. To su i jedina dva Stanley Cupa koje su Flyersi ikad osvojili. Dave Schultz imao je 348 kaznenih minuta u sezoni.

No, sve ovo je manje bitno, o hokeju neka pišu oni koji ga bolje od mene poznaju. Ono što je meni najzanimljivije je borilačka strategija hokejaškog fajta. A ona je neočekivano intrigantna.

Često ćete tijekom boksačkih ili MMA borbi od komentatora čuti da je jedan od boraca “na klizaljkama” nakon što primi udarac u glavu koji mu privremeno paralizira noge. Mogli ste to čuti baš nedavno, tijekom meča u kojem je ošamućeni i poluživi Edson Barboza kružnim udarcem petom pogodio Kevina Leeja u glavu, nakon čega su ovome klecnula koljena i počeo je plesati kao Bambi na ledu u kultnoj sceni iz animiranog filma.

Izraz nema samo slikovitu opisnu kvalitetu, on govori o ovoj situaciji kao najnepovoljnijoj mogućoj u borilačkim sportovima koji se dijelom ili u cijelosti odvijaju na nogama. Što god da ste trenirali, u prvih nekoliko satova moralo vam je biti rečeno da snaga udarca ili momentum bacanja dolaze isključivo iz nogu i kukova. Noge, kukovi, noge, kukovi. Najdosadniji drilovi svakog treninga, ne računajući kondicijski. Plodovi dobrog footworka te gipkosti i eksplozivnosti kukova, međutim, stvaraju šampione.

No, što ako se na noge ne možete osloniti? Što ako ste u startu borbe, praktično u stojećem nokautu? Što ako ste u borbi na jebenim klizaljkama?!

Hokejaške tuče počinju teatralnim bacanjem štapa i rukavica te skidanjem kacige za dodatne minute kazne ako se ima vremena, odnosno ako se radi o unaprijed prešutno dogovorenoj tuči. Prva greška koju hokejaš može napraviti je početnička i fatalna — zamahnuti bez točke oslonca koja će kompenzirati nedostatak trenja o podlogu. To su najkraće borbe u kojima onaj koji zamahne, bez obzira na to je li pogodio, uglavnom gubi ravnotežu, pada na tlo i dobija porciju ground and pounda.

Iskusni igrači već će se u samoj inicijaciji konflikta zaletiti u protivnika ne samo da ga pokušaju odmah srušiti, već da uhvate dobar grip. Kako su prednji direkti i krošei preriskantni, hvat se radi prednjom rukom kako bi desna bila slobodna za power punching. Jedna od bitnih odlika hokejaške tuče — i možda taktički najslabija — je to što su fajteri većinom udarači volumena. Poznajete, vjerujem, narodnu ideju da i ćorava kokoš ubode zrno. Kako većina hokejaša nema obuku u borbi rukama osim iskustva na ledu, preciznost im nije forte, a pokrivanje drugom rukom nemoguće je zbog hvata na dresu protivnika. Statistički najveću priliku za nokaut tako će imati ćorava kokoš, odnosno onaj koji uputi najviše udaraca. Hokejaša koji će pokušati sakriti bradu ispod štitnika za ramena ili okrenuti glavu u stranu i zadati jedan precizni udarac gotovo da i nema, iako je to taktika koja je povijesno donijela najviše nokautnih udaraca.

Derek Boogaard bio je jedan od enforcera koje je nagrađivalo strpljenje. Uvijek smiren u klinču birao je udarce i često nalazio gumb za gašenje napadača.

No, ima onih koji su kroz kombinacijske sekvence udaraca uspjeli pobjeđivati. Kako je na raspolaganju samo jedna ruka, najbolja kombinacija je desni cross, praktički jedini udarac u hokeju, te potom desni aperkat između ruku protivnika. Hokejaši u tuči najčešće očekuju nekoliko istih udaraca u istu stranu i nakon primljenog desnog crossa često će spustiti glavu kako bi se zaštitili od novog lateralnog napada. Udarac odozdo tako će ih uhvatiti u trenutku dok spuštaju bradu i dati mu veću silu.

Ultimativna taktika u hokejaškoj tuči jest dodatak navlačenja dresa preko glave protivnika. Iskusni fajteri na ledu tako će svoj hvat pokušati napraviti ne na prsima ili na ramenu protivnika, nego na leđima — i potom taj dio dresa povući prema gore i preko glave nesretnika. Ovime se sužava vidno polje onoga koji se u toj poziciji nalazi, a glava mu se lako spusti u poziciju za punjenje aperkatima.

Brashear hvata underhook, potom prebacuje hvat na leđa, navlači majicu Rayu i kombinira overhand i aperkat udarce. Top of the shelf tehnika od jednog od rijetkih udarača koji je u stanju voditi borbu s obje ruke.

Pokušaji bacanja na ledu su najriskantnija, ali i najučinkovitija taktika. Bacanje se najčešće radi upravo iz gripa za dres na leđima, nakon čega se izvodi nešto što najviše liči na džudaški koshi guruma. Problem je ponovo u tome što hokejaš ne smije aktivirati kukove, odnosno ubaciti ih u protivnikove jer će i sam pasti, a ako mu samo okrene leđa i pokuša ga prevući preko sebe može kroz kontru laganog guranja prema dolje završiti na svojim leđima. Idealna situacija za uspješno bacanje je iskoristiti momentum prvotnog zaletavanja u protivnika i povući ga za sobom. Onaj koji se nađe na leđima okrenutim ledu de facto je automatski poražen i pitanje je samo koliko će udaraca primiti. Povlačenje garda i scissor sweepovi nisu i nikada ni neće ući u hokejaške tuče jer je opasnost klizaljki u zraku prevelika čak i za ovako tvrde likove.

Zach Sill iz Maple Leafsa pokazuje prednosti borbe iz kontragarda, Ott ne očekuje napad s te strane, ali je prinuđen prihvatiti gard koji je nametnuo Sill.

Pojedini enforceri uspijevali su i na osnovu neočekivanih, ali pametnih taktika: Rob Ray je obično skidao dres prije tuče kako ga protivnik ne bi mogao držati, a Rob Probert bi znao skrivati glavu dok protivniku ne bi ponestalo kondicije i potom bi išao u kontranapad. Najbolju taktiku, koja podsjeća na upotrebu gija u džudu ili jiu-jitsuu imao je Gordie Howe, koji je hvatao dres i vukao ga oko pazuha protivnikove ruke kojom udara, čime bi mu limitirao pokretljivost ramenog zgloba.

Valja još istaknuti i korištenje bankina terena kao užadi ringa ili kaveza. Borba za poziciju na ogradi često je ključna i dosta enforcera će pokušati dogurati protivnika do nje ako su joj iole blizu. Jednom kad imaju protivnika na ogradi, mogu ga uspraviti, otkriti mu lice i promijeniti hvat na prsa ili vrat. Ovime lice onoga koji je na ogradi postaje statična meta. Sitting duck, umjesto Mighty Duck, da se našalim s meni nekada najdražim imenom u sjevernoameričkim sportovima.

Hokejaški enforceri svoj su kolektivni poraz doživjeli nakon NHL lockouta, s kojim je propala cijela sezona 2004./2005. Broj tuča u sljedećoj sezoni u odnosu na onu prije lockouta pao je za nevjerojatnih 41 posto. Igra je postala brža, golova je bilo više. Niti jedan tim nije više strategije zasnivao na enforcerima. Inicijative za potpunom zabranom hokejaških tuča, poduprte liječničkim dijagnozama i napretkom medicinske opreme, sustižu goonove još od kraja 1980-ih i danas im je nestanak gotovo na vidiku. U jednoj je zloglasnoj tuči iz 2007. Colton Orr iz Rangersa nokautirao Todda Fedoruka iz Flyersa — koji je u licu već imao metalne ploče od tuče s Derekom Boogaardom, koji mu je slomio jagodičnu kost aperkatom. Boogaard, jedan od najstrašnijih enforcera suvremenog hokeja preminuo je 2011. s 28 godina života od mješavine alkohola i lijekova, oporavljajući se od potresa mozga. Nekoliko mjeseci nakon Boogaarda još dvojica enforcera su preminula — Wade Belak i Rick Rypien. Smatra se da su smrti i samoubojstva većine enforcera vezane za kroničnu traumatsku encefalopatiju mozga, koja im je dijagnosticirana posthumno.

Bolest je to koja se još zove i dementia pugilistica ili boksačka encefalopatija.

Makar ovakve tragedije bacaju mrku sjenu na samu ideju borbe na ledu, teško je obraniti tezu da su fizičke ozljede u hokeju vezane samo za enforcere, a nadati se njihovom nestanku s nestankom enforcera jest blesavo. Ne sumnjam da će u ovom trenutku u kojem smo opsjednuti formom, a ne sadržajem i istinom, enforceri biti eliminirani iz sporta kako bi se sakrila činjenica da je hokej naprosto opasan sport i da je to dio njegove draži.

Hokej bez tuče.

Ne treba se, dakako, pretvarati ni da hokejaške tuče u suštini nisu manifestacija besmislenog i često autodestruktivnog mačizma. No, kao netko tko se nagledao borbi i tuča mogu reći da u sportu nema apsolutno ničega više kul od dva tima koja umjesto da započnu utakmicu, na znak suca svi istovremeno bace rukavice i pobiju se kao divljaci kako bi podmirili neki prošli račun oko nečega čega se ni ne sjećaju.

Ima li boljeg portreta licemjernosti sustava vrijednosti suvremenog društva od hokejaša sa svim zubima?