Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Punchlines

Hrvanje u staklu

Najkrvaviji kečerski mečevi

Fünfzigtausend Teile transportiert im Honda Civic,
Vakuum verpackt die Scheiße, weil ich kenn’ kein Limit

Radim military press u teretani. Trnu mi lijevo rame i lopatica. Nerv je uklješten vratnim kralješcima C3-C4. Slušam njemački rap o tjuniranim automobilima. “U” dolazi do mene i pljesne me po guzici. Nije prošao na castingu za televizijski program Život na vagi i sad treniramo zajedno. Nije uspio čak ni biti dovoljno debeo. Nosi svoju glupu kapu i dalje, ali ovoga puta naopako. Nešto u njemu je drugačije. Ima prpošnu auru nekoga tko se uskoro razvodi.

– Šta danas radimo?
– Ja završavam pa idem kući pisati.
– Zakon. Neki boks, jel’? Vidio sam da je Tyson opet šampion.
– Nije to taj Ty— Zaboravi. Tri godine kolumne. Nešto ću za svoju dušu.
– K’o da je to nešto. Tri godine.
– Kako ne, slušaj ovo — kad sam počeo pisati kolumnu Michael Bisping je bio šampion.
– …
Ronda Rousey se još borila.
– Ne znam tko je on.
Max Holloway  još nije bio šampion?
– Ništa.
Mike Awesome je jedan od najboljih boraca današnjice, o njemu pišem.
– E taj mi zvuči poznato! Jesu to ove miješane vještine?
– Jesu. Najmješanije.
– Idem na traku, pričuvaj mi kapu.

Uvijek kad pišem o profesionalnom hrvanju činim to na neki apologetski način koji mi se gadi. Kako je Punchlines nominalno kolumna o borilačkim sportovima, u nemogućoj sam poziciji pokušaja publici koja voli realnu borbu približiti nešto što je glumljeno. Činim to tražeći i potom prezentirajući djeliće lažne borbe koji su namjerno ili slučajno stvarni kako bi potencijalni konvertiti prepoznali jezik kojim im se obraćam.

Ovaj je princip a priori pogrešan jer je stvarnost u profesionalnom hrvanju transgresija. Zbog toga niti jednog fana kečerske borbe nećete uvrijediti kažete li mu da je to što gleda fejk i da su njegovi heroji zapravo baletani. Mislite na nad-umjetnike koji pripovijedaju priču pokretima koji su našim tijelima neizvedivi i to pet puta tjedno bez pogreške? Naravno da su kao baletani! I naravno da je sve fejk! Suprotno mišljenju uvriježenom među autsajderima — profesionalno hrvanje gledamo upravo zato što jest fejk; stvarnost nas naprosto ne zadovoljava. Ili, da izokrenem poznatu poslovicu — fiction is stranger than reality.

Raven je razapeo Sandmana na križ i stavio mu na glavu krunu od bodljikave žice. Sandman će se pohvaliti kako je kao stolar sam izradio križ na koji će biti razapet

Laž u profesionalnom hrvanju nije prekršaj već integralni dio njegovog identiteta. Kad je sve savršeno fejk, znači da je sve OK. Kad je nešto stvarno, znači da netko nešto radi krivo.

Heroji današnje kolumne u tom su smislu kršitelji osnovne premise profesionalnog hrvanja. Ono što rade je isuviše stvarno i njihov rad u jednakoj mjeri preziru i puristi unutar showbusinessa i ljubitelji stvarne borbe. Ovo su crtice iz svijeta hardcore hrvanja.

Mike Awesome vs Masato Tanaka (ECW: Heatwave ‘98, 1998.)

Extreme Championship Wrestling — ili, skraćeno, ECW — kompanija je kojoj možemo zahvaliti za popularizaciju hardcore wrestlinga. U mom slučaju i za želju da uopće nastavim gledati kečere nakon 11. godine života. ECW je tijekom 1990-ih strateški pokrio rupu nastalu nesposobnošću mainstream promocija, WWE-a i WCW-a, da prepoznaju odmak popularne kulture od hair metala i gentrificiranog hip hopa ka postmodernizmu MTV-ja, grungea i početaka reality fenomena.

ECW je balansirao između kayfabea (lažnog univerzuma profesionalnog hrvanja) i njegova uništenja (rušenja četvrtog zida). U ECW-ovim narativima nerijetko se svjesno uplitala stvarnost na najokrutniji način — govorilo se o privatnim problemima kečera poput alkoholizma, ovisnosti o narkoticima ili obiteljskih tragedija.

No, za razliku od Jackassa, ECW nije bio samo marketinški trik za Generaciju X — za kompaniju su radili neki od najboljih talenata ere. Mike Awesome i Masato Tanaka imali su tzv. feud (kavgu, beef, svađu, problem) koji je trajao 10 godina u nekoliko promocija. Kroz svoje su borbe izgradili partnerstvo i osjećaj za izvedbu koji je suvremenicima bio nedostižan.

I jedan i drugi predstavljali su arhetipove svojih škola — Awesome je izgledao kao najuiceani bilder iz prošlosti koji se pokušavao prilagoditi novoj generaciji, a Tanaka kao shoot wrestler tvrdog japanskog stila koji je baš u to vrijeme porađao MMA. No, zapravo su obojica bili hardcore kečeri koji su zanat naučili u japanskoj Frontier Martial Arts, odnosno promociji FMW u kojoj su bodljikava žica i hladna oružja bila dio opasne igre. Njihovi su mečevi bili odmjereno krvavi, ali nikada tehnički manjkavi. Na PPV priredbi Heatwave iz 1998. imali su svoju najbolju izvedbu. Unatoč hardcore pravilima i danas stoji kao univerzalno priznat klasik.

The Hardy Boyz, Dudley Boyz, and Edge & Christian (WWE: Tables, Ladders and Chairs II, WrestleMania X-Seven, 2001.)

Kad su mainstream pro wrestling kompanije prepoznale trendovske promjene, i same su stvorile svoje narative zabrinjavajuće nejasnih granica između izmišljenog i stvarnog. Seksualno eksplicitni sadržaji te ciljano koketiranje s rasizmom i homofobijom bili su svakodnevnica ovog programa koji se nije preporučivao mlađima od 18 godina. Ništa između obiteljskog nasilja, samoubojstava i sprdnje s fizičkim invaliditetom i mentalnim zdravljem nije bilo zaobiđeno. Ujedno je ovo bila era popularnosti profesionalnog hrvanja koja nikada više neće biti nadmašena. Zbog opasnog prelijevanja stvarnih situacija u ring te demografske i kulturne šarolikosti likova, ova je era ostala upamćena kao Attitude Era.

Da ste uslijed kakve kome prespavali sve od vremena Andrea The Gianta do najbolje Wrestlemanije, ostali biste u šoku da su novi idoli vašeg najdražeg ne-sporta ispirsana nu metal braća nalakiranih noktiju i dvojica debelih kretena u vojničkim odorama s lažnim plastičnim naočalama koji se međusobno bacaju s ljestvi na zapaljen stol.

The Hardy Boyz su bili prvi predstavnici supkultura u mainstream profesionalnom hrvanju. Njihovu volju za samouništenjem u ringu mogla je pratiti pratila samo njihova želja za overdoseom. Dudley Boyz su bili braća u kayfabeu, crnac i bijelac iz ECW-a, po meni najbolji tag team ikada, a Edge i Christian dvojica prijatelja dugih kosa koja su iskreno uživala u fizičkoj komediji. Ova tri tag teama učestvovala su u prva dva službena meča po pravilima Tables, Ladders and Chairs, a njihov drugi meč ostao je najbolji takav u WWE/WWF franšizi.

Atsushi Onita, Katsutoshi Niiyama, Mr. Gannosuke vs Mr. Pogo, Gladiator, Hideki Hosaka (FMW: No Rope Electrified Barbed Wire Swimming Pool Dynamite Double Hell Deathmatch, 1994.)

Neki mečevi su tehnički kompleksni, drugi uzbudljivi zbog onoga što zovemo in ring psychology (uspostavljanje i održavanje priče kroz poteze), a neki su jednostavno jebeni MEČ SMRTI DVOSTRUKOG PAKLA U RINGU U BAZENU BEZ UŽADI S BODLJIKAVOM ŽICOM.

Dok je Extreme Championship Wrestling u Americi bio najekstremniji oblik profesionalnog hrvanja, ranije spomenuti FMW u Japanu je stvarao koncept hardcore meča doveden do kraja pameti — deathmatch. Promociju je osnovala ozbiljno poremećena ličnost — Atsushi Onita, japanski kečer i promotor bez završene škole koji je nakon liječničke preporuke da napusti sport profesionalnog hrvanja zbog nakupljenih ozljeda opasnih po život počeo izazivati prave borce na pravu borbu.

Ti su se mečevi događali u vrijeme tranzicije shoot wrestlinga u MMA, pa je i popularnost Onitina bizarnog koncepta brzo postala profitabilna. FWA uvelike jest, ako ne i u cijelosti zaslužan za koncept deathmatcha koji je tek iza 2000-ih postao popularan u američkim neovisnim krugovima. Mečevi s odredbama poput one da se kečeri bore u ringu s cijelim kućnim prozorima stavljenim u dva kuta ringa bili su dio mainstreama u Japanu: Hajmo, djeco, gledat kako se čike režu staklom po očnim kapcima pa na lignje iz akvarija, ali samo ako budete slušali.

Vrhunac ili dno ovog meča, ovisno o tome koliki ste sadist, napad je pravim japanskim srpom — kamom kojim Mr. Pogo burgija Onitin trbuh.

Cactus Jack vs Terry Funk (IWA: King of the Deathmatch, 1995.)

FMW nije bio bez konkurencije u ludilu. International Wrestling Alliance — IWA je u samo dvije ključne godine za hardcore hrvanje, između 1994. i 1996. proizveo neke od najboljih i najbizarnijih mečeva u povijesti. Iako je moj favorit IWA histerije legendarni Bath House Deathmatch, u kojem su se kečeri međusobno gušili u javnim jacuzzijima, borbe Terryja Funka i Micka Foleya, koji je kroz karijeru imao tri prominentna lika: Cactus Jack, Dude Love i Mankind u Barbed Wire Deathmatchevima ostat će vrhuncem promocije.

Danas ćete na pitanje tko su kraljevi hardcore stila dobiti raznorazne odgovore ovisno o godinama onoga koji na pitanje odgovara, ali jedno od ovih dvaju imena moralo bi biti na vrhu svakog popisa. Terry Funk, koji je po godinama pripadao prastarim stilovima hrvanja, praktično je na zalasku karijere postao ikona prihvativši okrutne nove mladalačke prakse rada u ringu, dok je Mick Foley i danas jedan od najomiljenijih likova ove razbibrige, uglavnom zbog spoja dječačke naivnosti i rijetko viđene autodestruktivnosti. Vjerujem da i najneupućeniji među vama znaju trenutak kad ga je Undertaker bacio s vrha kaveza na stol ispod ringa.

Borbe Foleya i Funka u Japanu neka su vrsta mečeva iz snova — savršena situacija sa savršenim ljudima u savršenom trenutku. Lebron igra basket protiv Jordana u Bronxu.

New Jack vs Mustafa (ECW: Living Dangerously, Hardcore No Disqualification Match, 1999.)

New Jack i Mustafa bili su neka vrsta antipoda Foleyju i Funku; nepatvoreni ulični šljam s ozbiljnim kriminalnim i psihopatološkim dosjeima. Pisati o New Jacku danas je kontroverzno samo po sebi i smatra se nekom vrstom krojenja povijesti u kojoj se 100-postotni ološ prezentira kao nešto s ikakvom pozitivnom vrijednošću.

Moj je stav upravo suprotan od ovog — krojenjem povijesti smatram brisanje uzbudljivih trenutaka u New Jackovoj karijeri. Da, umalo je ubio nekoliko ljudi u ringu i izvan njega, klinički je lud i bez bazičnog osjećaja za dobro i zlo, ali ne mogu reći da me neki njegovi mečevi u svom primitivnom, spontanom nasilju nisu ostavili bez daha. Njegovu ideju da umjesto pjesme za izlazak u ring kroz cijelo trajanje meča ponavlja pjesmu Natural Born Killaz Ice Cubea smatram jebeno genijalnom. Njegovo pretvaranje fejk borbe u igru preživljavanja za sebe i protivnika ne može imati bolji soundtrack od ovog.

Mustafa Saed je bio New Jackov tag team partner i, kao i svako lažno i stvarno partnerstvo, i ovo je završilo mržnjom. Meč iz 1999. ostat će upamćen po skoku s balkona na Mustafu zavezanog za stol.

Raven vs Sandman (ECW: Holiday Hell, Barbed Wire Match 1996.)

Raven i Sandman možda najbolje utjelovljuju duh vremena i ideju hardcore hrvanja u Americi 1990-ih, pa ni ne čudi da je njihov feud obilježio čitavu eru. Prvi je bio nekakav ljepuškasti goth grunge roker kovrčave kose, a drugi propali stolar u bodybuilding gaćama s pivskom škembom koji je na mečeve ulazio kroz publiku na pjesmu Enter Sandman od Metallice. Prizor ove dvojice u ringu sam je po sebi propaganda kečerskog otpadništva koje je nekim čudom postalo relevantno.

Ova dvojica imala su borbe večeri valjda pregršt puta u ECW ringu i Barbed Wire meč je samo jedan dio franšize koju su stvorili. Dva su vrhunca njihove dinamike, od kojih je jedan i danas cijenjen kao genijalno ispričana priča, a drugi možda najveći incident u ringu. Prvi je narativ u kojem je Sandmanov stvarni sin, Tyler Fullington, bio uveden kao lik koji napušta oca i odlazi u skrbništvo Ravenu. Da, i tad je bilo ludo kao što je i danas. Legendarni trenutak u kojem mali Tyler, koji je danas i sam kečer, izgovara ključne riječi u fabuli: “Daddy, you’re a drunk! I worship Raven now!

Drugi ključni događaj u karijerama Sandmana i Ravena je onaj kad je Raven razapeo Sandmana na drveni križ i stavio mu na glavu krunu od bodljikave žice. Bio je to jedini trenutak za kojim je ECW iskreno požalio. Niti jedan od dvojice, naravno, ne žali za tim. Štoviše, Sandman će se i danas pohvaliti kako je kao stolar sam izradio križ na koji će biti razapet.

Niti jedan njihov meč nije bio fenomenalan kao zasebna cjelina, ali u kontekstu kečerske sapunice malo je boljih od one koju su ispričali Sandman i Raven.

Joey Janela vs John Zandig (GCW: Zandig’s Tournament of Survival, Death Match, 2016.)

Nakon propasti ECW-a, hardcore i deathmatch hrvanje preselilo je u potpunosti u underground. Ondje je dobilo svoje nove heroje poput Necro Butchera, Masade ili Nicka Gagea. Nove deathmatch zvijezde su ili klinci koji se bore s depresijom ili psihopati s društvenih margina.

Combat Zone Wrestling — CZW spojio je ECW punk glamur s japanskim boleštinama i danas uživa određeno poštovanje na osnovu čiste upornosti održavanja svoje vjere kroz godine najmanje tržišne potražnje. Osnivač ove kompanije je John Zandig, koji je po uvriježenoj hardcore tradiciji samog sebe stavljao u najopasnije mečeve. Jedan od tih legendarnih imao je sa Sick Nick Mundom na CZW: Tournament of Death, kad su obojica skočila s krova na hrpu stolova i neonki.

Desetljeće kasnije dječak koji je taj meč gledao poželio je nadmašiti sekvencu i Zandig je izašao iz mirovine da mu to omogući. Dečko je Bad Boy Joey Janela, jedna od najneobičnijih pojava u današnjem profesionalnom hrvanju općenito. Mamin dečko uvijek veselog lica s natapiranom kosom koja pripada u autobus Motley Cruea, nizak, drag, buckast i potpuno poremećen. Njegov imidž rock zvijezde teško je spojiti s mečevima po Ultra Violence pravilima, ali tip će učiniti manje-više bilo što. Tako su 2016. ova dvojica odlučila skočiti s krova u parkirani kamionet i saznati može li se to preživjeti.

Priredba je bila kaotična čak i za deathmatch standarde, ali meč Zandiga i Janele činio se nagovještenjem da bi se hardcore kroz likove poput Janele mogao u određenom obliku vratiti u mainstream. I to se pokazalo točnim.

Janela je tijekom ove godine postao dijelom projekta All Elite Wrestling — AEW, koji se emitira na TNT-ju u Americi i ITV-ju u Britaniji i koji je otvoreno napao WWE kao jedinog mainstream igrača u zapadnom svijetu. Program će najvjerojatnije ostati pod oznakom TV-14 (ne preporučuje se mlađima od 14 godina), što će Janeli i ostatku AEW ekipe omogućiti prosipanje krvi i prostačenje u eter.

Moram na koncu priznati da mi neke borbe koje sam ponovno gledao nisu sjele najbolje na nedjeljni želudac pun punjenih paprika, osobito japanske i CZW/GCW stvari. Rekao bih da svaki čovjek ima ograničen spremnik za gledanje udaraca upaljenom električnom kosilicom u drob, a moj je u ovom trenutku popunjen. Moram također i priznati da postoji nešto privlačno u promatranju ljudi koji su naoko ostvarili apsolutnu slobodu od straha. Nije to, dakako, točno — učešće u manje ili više kontroliranom nasilju očajan je pokušaj samoizlječenja ili tek simptom ozbiljnijeg problema, a ne rješenje.

No, ako je moguće ustvrditi da smrt ikad izgleda kul, onda je to u kečerskim mečevima smrti.