Jednu od najboljih definicija uspješnog MMA eventa postavio je malo poznati sportski novinar, podcaster, pisac i strip scenarist Chad Dundas iz očekivano pitoresknog gradića Missoula u američkoj državi Montana. Dundas tvrdi da su najbolje večeri borbi one u kojima “everyone gets to do their thing”. Vrlo je to jednostavna definicija čiji je genij, ako ne i proročansku kvalitetu lako propustiti baš zbog njezinog svakodnevnog uličnog formata.
Nakon priredbe UFC 241 netko je tvitao baš tu izjavu kao vrlo odgovarajuću onome što smo gledali te uzbudljive noći i ta mi se misao nekoliko sati motala po glavi dok nisam uistinu shvatio koliko je točna i koliko će točnijom postati. Iako je uzbudljivi povratak titule teške kategorije pravom vlasniku dominirao sportskim eterom balkanskih zemalja, mainstream medije u svijetu su na nekoliko dana kidnapirali Nate Diaz, Anthony Pettis, Yoel Romero i Paulo Costa. Ova četvorica sudjelovala su u dvije fascinantne borbe koje su omađijale, ako ne i zaposjele umove MMA fanova, iako je na samom eventu bilo tehnički boljih izvedbi poput one mog boya Coryja Sandhagena i rezultatski značajnijih borbi poput one Stipe Miočića i Daniela Cormiera.
Ne mogu se sjetiti jesu li ikad u povijesti prva dva mjesta na YouTubeovoj svjetskoj trending listi pripadala sportu MMA-a, a kamoli jednom borcu — u ovom slučaju Nateu Diazu. Još zanimljivije, niti jedan od videa nije snimka nokauta ili submissiona.
Moja današnja teza proizilazi iz nevjerojatne činjenice da se autor ovog YouTube hypea u svojoj sljedećoj, a vjerojatno i borbi nakon nje neće boriti za pojas, ne računamo li fiktivni “baddest motherfucker in the game” pojas. Otkad to UFC ne stavlja najveće zvijezde preko reda ispred svih zaslužnih izazivača, kao što je uvijek činio s Brockom Lesnarom, Conorom McGregorom, Rondom Rousey i Georgesom St-Pierreom? Čini se od sad. Čini se i da UFC prolazi taktički otklon od sportski i menadžerski destruktivnih money fightova i stvara zdravu, a jednako isplativu verziju — hype fight.
No, što je uopće hype?
Hype je u svojoj kolokvijalnoj upotrebi neobična suvremena riječ. Ona imenuje uzbuđenje koje je inherentno i loše i dobro. S jedne je strane hype de facto skraćena verzija kovanice overhype, označava neopravdano uzbuđenje oko nečeg ili nekog. S druge, zanimljivije strane, govori o našoj prirodnoj podvojenosti oko popularnosti nekoga ili nečega, bez obzira je li nam to nešto ili taj netko drag.
Uđe li neko umjetničko djelo ili sportski lik u globalni hype, to znači da ga počinjemo dijeliti s velikim brojem ljudi i to nam se uglavnom ne sviđa. U tom slučaju hype., čak i kada je opravdan, opet nekako ima određenu negativnu i neugodnu konotaciju. Ova riječ je tako nazivnik ili nečeg što je zanimljivo na površan — ili, još gore, umjetan — način, ili nečeg što doista vrijedi, ali osjećamo da će masovnim prihvaćanjem kompromitirati svoju draž. Hype je izgleda lako kvarljiva roba koja se, suprotno svim trgovačkim pravilima, može prodati samo iskrenošću.
Ključ čuvanja hypea na probavljivoj temperaturi je u prezentiranju kupcu ideje koju kupuje na najdirektniji način — morate biti svjesni činjenice da ne kupujete najbolje, ali kupujete najuzbudljivijije ili najpopularnije. Kupujući hype kupujete ideju o nečem ili nekom, priču, stil ili životne vrijednosti.
Što je onda hype meč?
Prodati meč za titulu uglavnom je lako. Kad kažem prodati, mislim pokušati prodati. Stavit ćete pojas na poster, složiti promocijski video s isječcima treninga i borbi koji su borca doveli u tu poziciju i nadati se najboljem. Narativ je kristalno jasan — svi žele zlato, oko vrata ili pojasa. Predmet koji je svoj oblik dobio taljenjem u svakoj kapi znoja prolivenoj na tatamiju, da budem patetičan kao spomenuta videa.
UFC je zao, ali pohlepan, pa ne smije dugo biti glup
Prodati meč koji ne uključuje dodjelu sjajnih objekata nešto je zahtjevniji promocijski zadatak. Čak i kad se radi o takozvanom eliminacijskom meču izazivača za titulu, publika je zainteresirana samo ako borba ima priču zanimljiviju od matematičkog dvoboja prvog i drugog izazivača. Priče čine i zaplete stvaraju likovi. Bez likova, borba je samo tuča.
UFC-ovi bookeri su kroz posljednjih nekoliko godina isprobali dvije mečevima za titulu alternativne metode bookinga velikih borbi. Prva je bila ono što smo zvali money fightom — borbom dvije najveće zvijezde koje su po kilaži dovoljno blizu da se mogu sudariti. Money iz money fighta učinio je, međutim, glavne likove demotiviranima za šaketanje do kome u kavezu. Izgleda da bi se ljudi radije vozili Benzovom G klasom i imali djecu; Bože, svašta — križali su se u nevjerici UFC-ovi menadžeri.
Pokazalo se, osim toga, i da UFC nema baš toliko zvijezda na rosteru za kontinuitet ovakvog bookinga. To je prirodno dovelo do druge metode. Ona je proizišla iz lijenosti promotora i uključivala je poplavu interim pojasova pod logikom da sam pojas na plakatu prodaje borbu umjesto njih. Promovirao se pojas, a ne ljudi koji se za njega bore. Ovo je bilo jeftino i, kao većina jeftinih stvari, izuzetno nefunkcionalno. Jedini borac kojeg je interim pojas zadovoljio bio je Colby Covington i on ga još uvijek nosi kao rekvizit svog zlog alter ega.
U konačnom menadžerskom suicidu dvije su metode spojene u jednu — meč za dva pojasa, koji je imao višestruko lošiji učinak od obje samostalno. Redaljka dvostrukih šampiona obezvrijedila je pojas, a njihovi vlasnici sad su mogli još rjeđe braniti više pojasova. Još apsurdnije — pojasovi su im po automatizmu oduzimani jer je u iole razvijenim divizijama MMA-a gotovo nemoguće simultano braniti dvije titule. Šampioni tako nisu mogli uživati u svom double champ statusu više od nekoliko dana, a izazivači su ostajali bez pravog šampiona za pobijediti.
No, nije ni ovaj eksperiment bio potpuno uzalud — dvostruka titula, ispostavilo se, može u velikoj mjeri pomoći etabliranju šampiona čija je jedna od divizija potpuno prazna, ali to su u ovom trenutku samo Henry Cejudo i Amanda Nunes.
Hype fight je, ukratko, vrsta bookinga kojoj je cilj pripovijedati priču ignorirajući tradicionalne sportske ciljeve i vrijednosti. Ili, da se vratim na početak — hype fight su borbe u kojima “everyone gets to do their thing”.
Na UFC-u 241 četiri su borca učinila upravo svoj thing: Romero se pravio mrtav, Costa mu je pokušao skinuti glavu haymakerima, Pettis se mentalno urušio pa fizički ozlijedio, a Diaz mlađi radio stvari koje jačaju njegov brand umjesto stvari koje donose pobjedu.
Ukratko — bilo je fan-tas-tič-no.
Yoel Romero i Paulo Costa najbolji su primjer hype fighta, jer niti jedan od boraca nije u trenutnom hypeu koliko pametan booking njihovog dvoboja čini hype višestruko većim od pojedinačnog zbroja. Pokušat ću biti brutalno iskren, ali dobronamjeran — to je bio rat juicera. Meč je dogovoren kao neslužbeni dvoboj kraljeva juicea, roidsa, arnoldsa, dick destroyera, gym candyja, kako god zovete performance enhancing drugs u svom gymu i selu. UFC je to znao, USADA je to znala, vi, ja, pa čak i oni koji su protiv ilegalnih supstanci u sportu su to znali i bili jebeno presretni što će to gledati. Čak su se i usputni gledatelji, nepopularni casualsi, zainteresirali za ovaj duel dviju figurica iz Masters of the Universe franšize bez oklopa.
Uspjeh borbe počivao je upravo na tome da pruže ljudima ono za što su platili. Bila je to prljava, divlja tuča dvojice i bez steroida nevjerojatnih primjeraka naše vrste. Kolega s mog podcasta je tog jutra tipkao da ima osjećaj kako gleda dva Usaina Bolta kako se šaketaju. Premisa borbe ležala je doslovno u tijelima, tetivama, mišićima i mliječnoj kiselini koja ih tromi te borba ne bi bila tako nevjerojatna da je ijedan od dvojice odlučio igrati na sigurno. Ne želim reći da meč u kojem je bio legendarni MMA-ov oposum Yoel Romero nije uključivao taktike iz kubanskih hrvačkih kampova, ali čak su i one imale bizarnu notu. Sjetite se samo da je Costa završio u nokdaunu nakon što je Romero izveo gle, nešto tamo sa strane trik prije nego što ga je udario.
Everyone gets to do their thing.
Paulo Costa je pobjedom u ovom meču postao sljedeći izazivač za middleweight zlato, ali nitko o tome previše ne govori. Borba je bila važnija od njenih sportskih implikacija. Njegova izgledna borba za titulu ne može biti dobra kao ova. To je najveći benefit onoga što ovdje prozivam hype fightoma, a trebao bi biti osnovna ideja svakog bookinga u borilačkom sportu koji je velikim dijelom showbusiness. MMA nikad neće biti olimpijski sport niti treba težiti tom fabriciranom sportskom idealu. Zlato je važno samo ako doista nešto znači. Borbe nose heroji, a heroji su rijetko prvi.
Koje su, dakle, sve prednosti hype mečeva?
Hype fightovi su jeftinija alternativa money fightovima i trebaju postati matrica za dogovaranje svih mečeva. U UFC-u postoji osam muških i četiri ženska pojasa, a samo zemalja koje su zastupljene je 60. Fokus na najbolje, prve i okićene doveo je do pada entuzijazma gledatelja za sve ostalo. A sve ostalo je skoro sve. Money fightovi su skupi, rijetki, neisplativi te često blokiraju divizije zbog UFC-ove ideje da stvaraju super-šampione. Sjetite se samo dva meča McGregora i Diaza koji su začepili nekoliko divizija ili GSP-jev ulet u borbu za middleweight pojas protiv Michaela Bispinga.
Pametnim bookingom hype fightovi mogu stvoriti nove zvijezde ili uzdići borce srednje popularnosti na razinu popularnih favorita. S gotovo svakim borcem se može nešto napraviti. Osim ako ste Sam Alvey, onda jebiga. Hype fight tako može biti manji ili veći, skuplji i jeftiniji. Sjetite se, primjerice, fantastičnog meča Covingtona i Rafaela Dos Anjosa. Bio je to hype fight za borilačke geekove, sukob dvaju grinderskih, hrvačkih stilova, dvoboj tempa i taktike. Nakon svog rada koji je Colby investirao u svoj lik, ovaj ga je match up učinio relevantnim više od svega. Nešto prije toga gledali smo Robbieja Lawlera i Cowboya Cerronea u borbi koja je zbog sklonosti sudionika tehničkoj tuči nadišla interes hermetične MMA zajednice.
Hype fight tako rješava problem rangiranih boraca koji nisu na redu za titulu i istovremeno popunjava problematične televizijske evente uzbudljivim borbama. Ti borci moraju biti u mečevima koncipiranim da naglašavaju njihove kvalitete. Pitate li prosječnog boksačkog fana tko mu je omiljeni borac ili borba iz posljednjih 20 godina, sigurno će bar trećina njih navesti Gatti vs Ward ili samo Artura Gattija, iako je daleko od onoga što nazivamo šampionskim kalibrom. MMA očajno treba borce koji će nam biti najdraži, a ne najbolji. MMA je nastao kao odgovor na pitanje koji je stil borbe najučinkovitiji, pa je prirodno da su u fokusu samo oni koji nam se u tom trenutku i s tim znanjem čine najsavršenijima, ali to ne smije biti tako, niti zbog sporta niti zbog poslovanja.
Ljudi, s druge strane, prirodno teže karakterima koji su na ovaj ili onaj način manjkavi. Natea Diaza su izbacili iz škole jer se tukao i prodavao travu, danas se tuče i prodaje ulje marihuane. Njegova je uloga u eri hype fighta ključna. Nije šampion, njegov stil ima rupe velike kao i one u karakteru, ali Nate se ni ne pretvara da želi pojas. Jedan je od prvih ljudi koji otvoreno odbija sportski narativ o putu ka pojasu kao jedinoj opciji. I nije glup. Njegova će ostavština realest gangstera daleko teže izblijedjeti od uspomene na šampione koji su na nekoliko mjeseci držali pojas, a danas su samo fusnota na Wikipedijinoj stranici. On je bio pravi main event UFC-a 241. On i Jorge Masvidal bit će pravi main event bez obzira tko će se boriti zadnji te noći.
Bez obzira na to volite li ili mrzite klan Diaz, njihova je logika ispravna.
I možda najveći benefit hype fighta — ako je izveden uspješno, niti jednom od boraca neće pasti dionice. Justin Gaethje je išao poginuti protiv Dustina Poiriera i Eddieja Alvareza, izgubio je i izišao iz mečeva omiljeniji nego je u njih ušao. Ovakvi bi mečevi pomogli razbiti stigmu neporaženosti koja tlači i boks i MMA. Suvremeni boksački i MMA promotori nisu svjesni da njihovi neporaženi puleni ne bi mogli prati ručnike Sugar Rayu Robinsonu koji je doživio 19 poraza.
Koje su opasnosti hype fight promocije?
Hype fight bi trebao čuvati točno onoliko natjecateljskog integriteta koliko je potrebno time što bi trebao ostati izvan šampionskih mečeva. U njima trebaju biti oni koji su u njemu zaslužili biti. Borba za titulu može biti hype fight, ako se tako dogodi, ali hype ne bi smio nikoga dovesti u priliku za pojas. To je ujedno i najveća razlika između money i hype fighta. Conor McGregor i Nate Diaz imaju prirodnu kemiju i nitko, vjerujem, nema ništa protiv njihovih borbi, ali ta kemija ne bi nimalo smjela utjecati na rang ljestvice i pojaseve. Štoviše, danas kad je McGregor stric alkoholičar koji nas sramoti po novinama, nema bolje borbe za njega od Natea Diaza. Stilski zanimljivo, divizijski irelevantno. Hype fight 2.0.
Drugi je problem što bi borce poput Justina Gaethjea i Cowboya Cerronea, čija karizma počiva na volji da se tuku, mogao doslovno ubiti. No, njihov je stil njihova stvar, a protivnici koji im se dodjeljuju, da bi šteta bila veća, samo koriste ono što su sami ponudili.
Imamo li napokon oko čega biti ushićeni?
Apsolutno da. Ideja interim pojasa je, čini se, potpuno napuštena, a borci poput Cejuda, Cormiera, Nunes i donekle Dillashawa koji su napadali susjedne kategorije u njima bi mogli biti i prirodno. Ako se svi borci na rosteru izvan šampiona i prvog izazivača iskoriste pametno i u borbama koje će ih učiniti popularnijima, svi ćemo biti sretni. UFC će uvijek biti privučen idejom nekakvih money fightova u kojima će padobranci iz drugih divizija preskakati red (Weili Zhang), ali nakon iskustva s McGregorom i GSP-om vjerojatno u puno manjoj mjeri. Sami borci bi, ako su imalo pametni, trebali u svojim oktagon intervjuima prestati zazivati bonuse i šampione i početi sami bookirati svoj hype fight — borbu iz koje će prirodno izaći kao veći. Osim ako ste Gian Villante, onda jebiga.
Pokušat ću sumirati današnju dugu temu u jednom paragrafu.
UFC je zao, ali pohlepan, pa ne smije dugo biti glup. MMA su uvijek prvenstveno pogonile priče i likovi, ne titule i šampioni. Postoji alternativni put do popularnosti, novca i srca publike — drogirajte se pred novinarima, lažite, govorite istinu; za Boga miloga, tražite borbe s borcima protiv kojih ćete izgledati dobro i budite najbolji u barem jednoj stvari.
Do your thing.
