Pisao sam u životu dosta apologija ovog sporta, uvijek po istom principu — neki ljudi poput Dustina Poiriera ili Justina Gaethjea poriču smrt na način na koji se mi ostali ne usuđujemo, ili tako nešto. Gledati sport kroz prizmu pobjednika koji se doimaju kao korektni ljudi je lako jer volimo i o sebi samima razmišljati da smo baš kao i oni. Iluzija je dvostruka; uvijek nam se čini da smo se i mi možda mogli naučiti dobro tući samo da su kockice sudbine pale drugačije i da smo i sami baš korektni momci i cure — sigurno bismo od prvog milijuna odmah barem pola odvojili za siročad.
MMA je, naravno, specifičan po tome što više od ostalih sportova živi od promocije ličnosti koje su barem malo s krive crte granice dobrog i lošeg. Ipak je pobjednik u natjecanju onaj koji je malo bolje pretukao protivnika. Na ovaj način loše djevojke i momci MMA-a funkcioniraju kao lutke iz trbuhozborske predstave — uprizoruju naše fantazije, govore i rade ono što se mi, zbog sebe ili društva, ne usuđujemo. Njihovi mali društveni prekršaji su razlog našeg obožavanja; uzimaju naše grijehe na sebe. Za takvo idolopoklonstvo, kao temelj uživanja u sportu, nužno je da vjerujemo da i u lošim tipovima ima nešto što ih iskupljuje. Ne smiju biti čisto zlo — ili mediji lažu ili oni misle dobro, ali nekako sve ispadne krivo, ili bi svi bili loši kao i oni, samo su siromašni.
Događa se, međutim, da netko prizna što je učinio i preuzme ulogu negativca na način da ga nije briga (ili tako barem govori) što fanovi o njemu misle. Dio opravdanja ovdje moramo odmah odbaciti i vidjeti kako dalje nastaviti odnos sa svojim idolom. Ono što ostaje je ideja da bismo svi bili moralno korumpirani kad bismo imali malo slave i novaca ili to već jesmo, samo lažemo.
Nakon što mu je koljeno ispalo, a čelo se raspalo, Dillashaw je, točnije od mene, pročitao želje sudaca i osvojio bodove
No, što ako je netko i napravio nešto loše i priznao i uz sve to nije ni jako simpatična ni karizmatična osoba, ali je svejedno jedan od tehnički najbolji boraca u ligi? Takav je slučaj TJ Dillashawa, a ja sad moram pronaći načina za bacanje superlativa nekome kome se doista ne divim niti na jednoj razini osim čiste sportske. Čudna stvar je što to zapravo uopće nije teško.
Koliko su Sandhagen i Dillashaw slični udarači vidljivo je iz ovog gifa.
Kao i svaki negativac iz kalupa Jona Jonesa, Dillashaw je na sve ovo našao i načina da pobijedi kontroverzno, pa ću se prvo pozabaviti time.
Moja je praksa ocjenjivati runde tako da gledam borbu na način na koji pretpostavljam da je gledaju suci, a ne kako je vidim sam. Po tom sam sustavu dao prvu, treću i petu rundu Dillashawu, pa me odluka nije previše uznemirila, iako sam navijao za Coryja Sandhagena.
MMA pravila se već desetljećima pokušavaju učiniti što eksplicitnijima, a opet se može argumentirati da su problemi sve veći. Po meni je osnovni problem još uvijek taj što su prve generacije sudaca bili boksački suci, pa je hrvački dio sporta garantiran izvor problema. (O tome kako boksački suci sude boksačke mečeve nemam vremena ni razmišljati, a kamoli pisati.) Pravila koja vrijede u Nevadi kažu da pravo prvenstva imaju efektivno hrvanje i efektivne udaračke tehnike. Kontrola kaveza ili agresija su sekundarni i u igri samo, ako je (što je nemoguće) ovaj prvi parametar potpuno izjednačen. No kontroliranje prostora ili pozicija jest dio kretanja hrvačke sekvence ka završetku borbe. Kontrola jest efekt hrvanja; ne možete napraviti polugu nad protivnikom koji je izvan vaše kontrole (on mora, barem na tren, biti kontroliran).
I u ovom je meču procjena hrvačke učinkovitosti TJ Dillashawa bila problem. Činilo se da je, kad god je želio, mogao doći do hrvačke rear bodylock pozicije. Ako netko nešto čini kad god to poželi, to signalizira određenu razinu dominacije nad protivnikom. S druge strane, Sandhagen se iz većine pokušaja rušenja ustajao bez većih problema. Da situacija bude kompliciranija, Dillashaw je ozlijedio koljeno pokušavajući se izvući iz Sandhagenova hvata. Je li u tom slučaju onda Sandhagen imao efektivnije hrvanje jer je ozlijedio protivnika?
Po statistici MMA rezultata u posljednjih 20-ak godina mogu pretpostaviti da suci nisu veliki stručnjaci za jiu jitsu ili slobodni stil, ali istovremeno moram reći da je uočiti i procijeniti efektivnost hrvanja u MMA-u ozbiljniji zadatak nego što se isprva čini. Problem je u tome što se MMA hrvanje promatra kroz okvir dizajniran za udaračke sportove, gdje je efektivnost lakše uočiva, dok hrvačke ili jiu jitsu sekvence moraju proći određeni proces dok dođu do svoje verzije udarca.
Uzevši sve ovo u obzir, više nego sudačkom odlukom razočaran sam time što Sandhagen nije stao jače na gas, jer vjerujem da ovu verziju TJ Dillashawa može pobijediti.
TJ se malo folirao svojim slip and weave tehnikama i zamalo zaradio nokaut.
A ova verzija Dillashawa, očišćenog od eritropoetina (EPO, sredstvo koje množi crvene krvne stanice i od kojeg biciklisti umiru u snu) nije puno slabija od one stare, ali je ponešto sporija. Prije svega, EPO je prilično bizaran izbor dopinga za Dillashawa koji je danas — pretpostavimo — čist, bez problema na jednoj nozi i s rupom u glavi odradio pet rundi protiv mlađeg i bržeg protivnika. Najimpresivnija stvar koju je napravio u oktagonu je to što je pobijedio u ovoj borbi. Ne umijem to pametnije napisati, ali pobjeđivanje jest neka vrsta vještine.
Nakon što mu je koljeno ispalo, a čelo se raspalo, Dillashaw je, točnije od mene, pročitao želje sudaca i osvojio bodove. U tom smislu je izgledao sjajno, većina analitičara je pretpostavljala da će hrvački dio igre biti ključan u potencijalnom porazu Sandhagena, jednog od slabijih hrvača bantam kategorije. No u udaračkom dijelu se, čak i u razmjenama koje je dobijao, činio nešto tromiji nego inače. Iako je kontrolirao srednji dio oktagona, nije bilo uobičajenog ritma, kombinacije naprosto nisu tekle onako kako smo u njegovu slučaju navikli.
Možda se radilo o svjesnoj odluci iz kuta Dwaynea Ludwiga da se hrvačkim ispadima i investicijom u tvrde low kickove (osobito od treće runde) ubije tuđi ritam, da se pokvari zabava obojici. Možda je moje znanje s kauča ovdje manjkavo i zapravo se ne radi o tome da je Sandhagen ostao pomalo suzdržan koliko su mu oduzete prilike da uspostavi svoj ritam. Moj je dojam da je Dillashaw gubio boksačke razmjene baš zbog zakašnjelih reakcija.
Sandhagen ide na svoj brendirani potez koljenom, TJ kontrira rušenjem, ali Sandhagen zaključava obrnuti triangl. TJ nije u opasnosti, ali pitanje procjene sudaca oko efektivnog hrvanja ovdje se može opravdano postaviti.
Osim u hrvanju, Dillashaw je bio uspješan u napadima low-kickovima; ako se može artikulirati argument da je pobijedio na osnovu pete runde, tu je rundu osvojio velikim dijelom low kickovima. Ne radi se samo o brojanju pojedinačnih udaraca koliko o efektu koji su low kickovi imali u zaustavljanju Sandhagena. Držeći desnu ruku blizu rane na obrvi kako bi brisao krv koja mu je curila u oko, Dillashaw je možda bio i osuđen na low kickove, ali u svakom slučaju se investicija isplatila. Sandhagen je, s druge strane, bio bolji u onome u čemu je inače (uz Petra Yana) možda i najbolji u diviziji — prednjem i zadnjem direktu. Imao je uspjeha i s desnim koljenom iz promjene garda, a i ono što je Nick Diaz nazvao spinning shit je pronalazilo metu u vidu backfista. U ovim je razmjenama Dillashaw prečesto ostavljao glavu na centralnoj crti i jeo udarce.
Petu rundu je Dillashaw dobio na pamet; nije dopustio da mu tempo i pritisak padnu, trudio se zadržati i volumen, makar i udarcima koji nisu pogađali.
Kao što sam napisao na početku kolumne, Dillashaw nije najsimpatičniji borac u UFC-u, a napustio je i želju da to postane; ovom kontroverznom pobjedom sigurno neće osvojiti nove fanove. Ipak, kad se prisjećam njegove karijere, pred očima vidim neke od najboljih tehničkih izvedbi u sportu općenito.
Njegova su oba meča protiv Renana Baraa i oba protiv Codyja Garbrandta godinama bila ispred ostalih divizija, a i danas mogu služiti kao demonstracija MMA-a kao sporta. U ovom je meču pokazao da je pametno ostario; možda nema reflekse ili brzinu koju je imao, ali i dalje može pobijediti bilo koga u bantam diviziji. Iako je teško navijati za nekoga koga veliki dio zajednice opisuje kao zmiju, još je teže ne priznati mu da se vratio protiv jednog od stilski najtežih protivnika, ozlijedio koljeno, ozlijedio glavu i pobijedio u borbi od pet rundi.
Možemo reći što god želimo o njemu, ali TJ Dillashaw nakon ove borbe ima pravo tražiti borbu za svoj pojas.
