Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Punchlines

Iskupljenje iza božjih leđa

Pogled na muay thai u filmu A Prayer Before Dawn

Osjećam nečiji dah na faci. Zapravo dah nečega. Jezik me zabali po uhu i instantno počinjem smrdjeti na kokošje iznutrice. I bez toga smrdim na ljudski leš, svoj leš, pa još ne otvaram oči da vidim tko me zlostavlja.

Pas me polizao. Najbolji mogući scenarij koji uključuje lizanje u prirodi. Proškiljim i sunce mi se oštro zabode u zjenice. Pas glupo izgleda, glavat je i ima kratke noge, najsmješnija kombinacija za psa. Usvojeni pas, pomislio sam. Tko bi ušao u dućan i rekao: “Trebam više ovakve estetike u životu”. Zalaje mi kratko u uho, uzbuđen što sam otvorio oči. Sve osim njegove njuške koja mi gotovo dodiruje nos mi je mutno.

“Provjerava jesi li živ,” govori dubok, spor glas koji je psu vlasnik. Glas dolazi iz smjera figure koja šupački stoji tik pored mjesta na kojem bi mogla zakloniti sunce koje mi ide u oči. Izdajem naređenje tijelu da podigne ruku i mahne prolazniku s psom da odjebe na bilo koju stranu, ali ruka se ne odvoji od zemlje. Odjednom cijelim tijelom osjetim da ležim na zemlji.

“I? Kako si spavao?“

Pokušavam izoštriti lice koje me pita pitanja ujutro, najgore vrijeme za pitanja. Onda shvatim da nemam odgovor na njega. Ne znam kako sam spavao, ne znam kad sam spavao, ne znam gdje je ova zemlja na kojoj ležim. Uspravim se na laktove i pas skoči i približi glavu zemlji kao da ću iz guzice izvući loptu i baciti je u more. Kažem iz guzice jer sam gotovo gol. Odjeven sam u kupaće gaće, borove i čempresove iglice i dva kamenčića utisnuta u lijevo rame. Ne vidim svoje hlače niti majicu, iako nisam siguran u kojima sam uopće bio i prije koliko. Saznanje da nemam novčanik, ključeve od auta i dokumente postupno se sliježe u mojoj užasno teškoj glavi koju moj ozlijeđeni vrat jedva drži. Pas se odmaknuo, vjerojatno razočaran činjenicom da me je uzalud uskrsnuo lizanjem jer nisam imao ni lopticu, sad mi je i on mutan. To je zato što nemam ni naočale.

“Danas je četvrtak, momčino — u ponedjeljak je tvoj red.”

Ne trebaju mi naočale da shvatim da je to U. Trofrtaljne hlače, gerilski kačket na 38 stupnjeva i očigledno novi pas iz nekog razloga. Otkad je izdao knjigu još me više nervira. Pretvara se da je jedan od nas i pita kolumniste jesu li zadovoljni i što bi promijenili.

Gledam u svoju ruku i imam narukvicu na njoj. Na glazbenom smo festivalu, ali nisam gledao previše koncerata. On sigurno jest. I spavao je… ne na zemlji. Pf, kakav luzer, pomislim i pogledom tražim stvari oko sebe. Glava mi je spavala na presavijenoj majici — ipak nisam bio toliko pijan, pomislim ponosno i odmah zatim shvatim da majica pripada nekom tko ima dreadove i sluša Goa trance.

Ili se netko sažalio nad mojim šumskim krevetom pa mi je stavio svoju majicu pod glavu ili sam silovan. Ne mogu isključiti ni drugu opciju jer mi se bolno sere.

“Jel’ imaš išta za ponedjeljak?”

“Imam!” ispalim spremno.

“Šta? Ne događa se ništa, a ne bi mogao vidjeti ni da se događa.”

“Koji je datum u ponedjeljak?” pitam s planom koji se polako i škripavo odvrće u mojoj još uvijek ošamućenoj glavi.

“20.”

“Svi će još biti na moru, zar ne?”

“Ne, ne možeš pisati o japanskim kečerima, ne zanimaju me tehnike guranja prsta u dupe u vaterpolu. Napiši normalan jebeni tekst. Jednom!”

“E, gledao sam dobar film!”

“Isuse Kriste.”

“Vjeruj mi, muay thai, festivalska produkcija, alegorija čitave filozofije jednog sporta komprimirana u zatvorske zidove, samo nedostaje Telesport logo!”

“Ti si debil. Che! Idemo.”

Pas dotrči do njega i zajednički nastave šepati jednakim tempom prema plaži.

U. podigne ruku nakon 20-ak sporih koraka i ne okrečući se vikne: “Ponedjeljak!”

Mogao bih se zakleti da se Che okrenuo i razočarano odmahnuo glavom prema mojoj prikazi, ali s ove distance ne vidim ništa osim šarenih mrlja.

Muay thai je oduvijek imao potencijal postati zapadnoj kulturi najzanimljivijom istočnjačkom borilačkom vještinom, ali taj je potencijal istovremeno bio i lanac kojim je ostao vezan u limbu nerazumijevanja i pogrešnih tumačenja. Možda ću vam ovu misao najlakše objasniti činjenicom da sam imao THAI hlačice na kojima je LATINICOM oblikovanom u lažne KINESKE znakove pisalo KICKBOXING.

Takozvani tajlandski boks u teoriji je bio dovoljno egzotičan u svojim ritualima da zaintrigira fanove dalekoistočnih sustava borbe, a opet u tehničkom smislu dovoljno blizak da ga prosječan zapadnjak, ljubitelj boksa, kickboksa ili karatea može razumjeti.

U teoriji.

U praksi međutim, s jedne strane nije bio dovoljno egzotičan kao ninjutsu ili wushu portfolio stilova, a to što je tehnički izgledao poznato samo je dovelo do konfuzije i miješanja s u mainstreamu već etabliranim kickboksom ili suludim američkim izvedenicama karatea.

A Prayer Before Dawn je, unatoč tvrdnjama američkih MMA novinara, daleko od najboljeg borilačkog filma u povijesti, pa čak i filma u kojem se pojavljuju borilački sportovi. Ovo nije najzabavniji muay thai film — to je Kickboxer s Jean-Claude Van Dammeom. Nije ni najljepši muay thai film, jer su kamera, scenografija i color grading u Only God Forgives Nicolasa Windinga Refna nedostižni, makar je taj brend visoke estetike jedino što film ima za ponuditi.

Nije čak ni najuzbudljiviji turnirski film smješten u zatvor; prisjetimo se serijala Undisputed, osobito njegova drugog i trećeg nastavka sa Scottom Adkinsom kao legendarnim Boykom.

S tehničke strane svi dobri i najbolji muay thai filmovi djelo su uskog kruga kaskadera i borilačkih koreografa s Tajlanda predvođenih preminulim Pannom Rittikraijem. Ong Bak I, II, III, Protector, Chocolate, BKO: Bangkok Knock Out i meni jedan od najdražih akcijskih filmova Born to Fight teško će ikada moći biti snimljeni na Zapadu — što zbog dubinskog nepoznavanja materije, što zbog činjenice da je ova ekipa radila vratolomije bez ikakvih sigurnosnih protokola. Umjesto lovorika u Cannesu, postere ovih filmova redovito su krasile oznake NO WIRES koje su govorile o tome da su filmovi često završavali kaskaderske karijere te ponekad živote.

Mračnu stranu života boraca s jedne strane nonšalantno ignoriramo, a s druge nam je dio nje i namjerno skriven jer bi uništio romantičnu predstavu koja nam se prodaje

A Prayer Before Dawn je u kontekstu prikaza muay thai kulture i tehnike film gotovo bipolarno neujednačene kvalitete. Tehnički aspekt borbi prilično je loš i kriv, ali atmosfera smrtne opasnosti koja kruži poput lešinara nad likovima u filmu nešto je što transcendira muay thai, Tajland ili pravni sistem kažnjavanja i može se prevući preko fizičkih i psihičkih posljedica borilačkih sportova ili obične tuče općenito.

Film se temelji na stvarnoj priči i autobiografskom bestselleru o Billyju Mooreu, amaterskom boksaču iz Liverpoola (kao da je mogao biti iz nekog drugog grada) navučenom na dop koji, vjerojatno u narkomanskom bunilu, pomisli da bi dobar način za skidanje s droge bio baš odlazak na Tajland. Nakon nekoliko smjena faza skidanja i navlačenja na tamošnji pandan cracka — kombinaciju metamfetamina i kofeina zvanu ya ba — Moore završi u jednom od najpoznatijih zatvora na svijetu, Klong Prem, odnosno Bangkok Hilton. Možete pretpostaviti da Bangkok Hilton nije svoju popularnost stekao zbog raznovrsnog cateringa i multijezične knjižnice. Većina klijenata je HIV pozitivna, spava se u prekrcanim sobama, gotovo u slojevima ljudi od kojih donji sloj često čine mrtvaci koje nitko ne iznosi. Grupna silovanja su neka vrsta čišćenja zatvora od njegovih najslabijih jedinki, jer se silovani uglavnom vješaju ili ubiju na neki drugi jednako užasavajući način.

A Prayer Before Dawn snimljen je nekoliko godina nakon što su tajlandski zatvorski muay thai turniri postali internetska senzacija i temom tucet boljih i lošijih dokumentaraca. No koliko je autentično ovaj nacionalni sport predstavljen u filmu?

Ne dobro, bojim se.

Prvi je problem zapravo već u prezentaciji običnog boksa iz kojeg Moore kojeg glumi Joe Cole potječe. Već u prvih nekoliko borbenih kadrova Cole drži nekakav doppeldeckung, visoki objeručni gard s rukama na temporalnim kostima glave. Defenzivni gardovi i kretanje u muay thaiju nisu kompleksni ni sofisticirani kao u boksu, ali ako je Billy Moore boksač koji pokušava uspjeti u ovom sportu sigurno ne bi držao boksački neispravan gard koji mu otkriva jetru. Osim toga, glavni glumac radi dvije najiritantnije stvari koje učini valjda svatko tijekom prvih nekoliko mjeseci boksačke školice: drži ruke pored glave, a ne na njoj, čime riskira da ga i udarac po gardu nokautira vlastitom rukavicom i, još gore, radi onaj početnički nasumični head movement jer je vidio da nešto slično radi Frazier pa je izgledalo kul.

Ukratko i blago rečeno, lik Billyja Moorea kao boksača u tehničkom smislu nije uspješno etabliran.

Joe Cole kao Billy Moore, nepotrebno maše rukama u gardu koji nije ni muay thai ni boksački.

Drugi je veliki problem izbor udaraca i njihova izvedba. Dobar tehnički narativ u ovakvim filmovima jest naglasiti sukob stilova, ali ovdje oba borca najčešće razmjenjuju iste tehnike. Vjerojatnost da će tajlandski borac ulaziti direktno u ručne kombinacije širokim krošeima bez kickova ravna je nuli. Vjerojatnost da ijedan trenirani boksač baca kombinaciju tri kafanska krošea s kukova zaredom je možda i manja, ako je to matematički moguće.

Predstavnik Tajlanda boksa kao loš boksač, dok boksač iz Engleske boksa kao… također loš boksač.

Najteži sportski prekršaj filma je zanemarivanje tehnika u klinču (chap kho) i laktova (sok). Thai klinč je specifičan i strateški ključan dio sporta. U boksu on može biti predah ili prilika da se protivnik izmori te zada udarac u razdvajanju. U MMA-u je on dodatno kompleksan zbog postojanja prijetnje rušenjem, pa uključuje i dio grapplerskih ofenzivnih ili defenzivnih tehnika od pozicije kukova napadača i napadnutog do odabira underhookova ili overhookova te dirty boxinga. U thai klinču prostora između boraca ne smije biti, jer je onaj koji ostavlja prostor automatski izgubio klinč — kroz taj prostor dolaze koljena i laktovi prema glavi. Druga važna stavka thai klinča je i borba za unutarnju poziciju s obje ruke na vratu, jer onaj koji kontrolira glavu, kontrolira i kretanje protivnika — glava uvijek ide za tijelom. Film, nažalost, prikazuje samo manje karakteristične arm i side klinč pozicije.

Traljav klinč s obje strane s preočigledno mekano bačenim koljenom. Način na koji glavni lik prekida klinč je apsolutno nerealan.

Thai saplitanja i bacanja jedina su dobra odluka koreografa ovog filma i samo u njima se gledatelju daje do znanja da boksač ne može u nekoliko mjeseci naučiti i implementirati filozofiju thai boksanja. No, postoji i jedan trenutak koji pokazuje što bi boksač u thai klinču mogao napraviti dobro ukoliko ga protivnik podcijeni: pogoditi ga udarcem koji većina muay thai boraca ne zna pravilno ni izvesti — aperkatom.

Iako nemušto snimljeno, u teoriji bi boksač kojem se ne kontroliraju oba bicepsa ili vrat mogao nokautirati muay thai borca u separaciji iz klinča. Fora.

A Prayer Before Dawn nije tako među filmovima koje bih preporučio zbog realističnog ili uzbudljivog prikaza borbi. Ali borbe, bar one po pravilima, u filmu je jako malo. Ono što film nudi je ekspresivan simbolički prikaz svega što nasilje čini čovjeku, pobjedniku i poraženom podjednako, i pitanje koje su razlike između organiziranog i neorganiziranog nasilja u moralno simplificiranom okružju zatvorske zajednice koja po prirodi poznaje samo jezik sile.

Mračnu stranu života profesionalnih i u nekim slučajevima amaterskih boraca s jedne strane nonšalantno ignoriramo, a s druge nam je dio nje i namjerno skriven jer bi uništio romantičnu predstavu koja nam se prodaje. Borce doživljavamo kao zabavljače koji nas interesiraju isključivo tijekom perioda svoje popularnosti. Sve što oni proživljavaju na operacijskim stolovima i sa svojim obiteljima u svojim domovima, ako su dovoljno dobri da ih mogu borbom zaraditi, nas ne zanima ako ne pridonosi narativu njihova sljedećeg meča. Jednom kad napuste sport, mi napustimo njih, pa nas vijesti o nekom zaboravljenom heroju koji je u komi ili beskućnik iznenade na jako kratak trenutak iz kojeg nas izbaci neka veselija vijest o glupom Instagram postu nekog od aktualnih.

O tisućama neuspješnih koji mucaju, šepaju i onom zdravom rukom prevrću hamburgere u masnim rupama pored autoceste ni ne razmišljamo.

Biti najjači u našem društvu ne znači mnogo; vladaju bogati za koje se jaki bore. Borci su, koliko god institucionaliziranje sporta to skrivalo, ipak tu za okrutnu zabavu nas — smotanih, motorički nesposobnih koji zarađujemo dovoljno da platimo PPV. Oni su, kako kaže MetallicaDisposable Heroes.

U Bangkok Hiltonu su, međutim, svi životi jednako bezvrijedni. Nitko nije poseban, nitko nije nezamjenjiv. U tom društvu unutar društva vrijede ista pravila kao i vani, ali ne postoje distrakcije i nema kamuflaže onog što se događa. Nema prijatelja, nema ni partnera, a čast je izmišljen konstrukt kojom se manipuliraju podređeni.

Prikaz borca koji u ovom, od iluzija ogoljenom sustavu vrijednosti pokušava uspjeti zapravo je mimikrija koncepta borbe kao sporta na, uvjetno rečeno slobodi. Do uspjeha je gotovo nemoguće doći, a dođe li do njega, s njim će doći i saznanje da je privremen. S njegovim prolaskom pak prolaze i iluzije boraca da nisu svo vrijeme bili sami. Moraju razmišljati brzo jer će se klubovi, gymovi, publika i industrija preko noći okrenuti novima i profitabilnijima.

Billy Moore se tako u zatvoru naoko bori za goli život, ali njegova borba dijeli ciljeve s onom svih boraca. Bori se za “hipoteku” — bolju ćeliju, za zdravstveno osiguranje tj. drogu i lijekove, uzdizanje iznad svog staleža, hranu na stolu i priliku da jednom pogleda masu ljudi koji ga slave.

Sve što Billy u filmu prolazi tijekom svojih priprema za meč ne čini se daleko od kampa za prosječni MMA event — od kontempliranja iz očaja o zabranjenim supstancama, degeneracije prijateljskih ili obiteljskih veza, do vaganja tijekom kojeg ambulante odvoze borce sa zatajenjem bubrega.

Ekstremne situacije poput rata ili zatvorskog društva uvijek najbolje ocrtavaju što se u stvarnosti zapravo događa dok pijemo aeropress kave i smijemo se videima pasa koji izgledaju krivi kad nešto pokvare.

Pravi Billy Moore je na koncu pomilovan i pušten iz zatvora, a njegova je knjiga postala bestseler. No, njegova borba ni danas nije završila. Unatoč tome što je pomagao drugima pri odvikavanju od narkotika, i sam je nekoliko puta posrtao. Prije svega nekoliko mjeseci Moore je provalio u susjedovu kuću kako bi platio dop. Trenutno služi trogodišnju kaznu u Engleskoj.

Skloni smo vjerovati da će se “rođeni fajteri” koje volimo vraćati i boriti dok su živi, ali stvarnost govori da svatko od nas ima u sebi točno određen broj borbi i niti jednu više.

Živjeti dobro znači najčešće ne saznati o kojem se broju radi.